Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

“Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi”

Mt 5, 6

“Postavi granice svojoj ljubavi

Kada kod drugih ljudi udariš u granice (što ne mogu za tebe učiniti), osjećaš se odbačenim. Ne znaš prihvatiti činjenicu da ti ne mogu dati sve što od njih očekuješ. Želiš bezgraničnu ljubav, bezgraničnu pažnju i bezgraničnu darežljivost.

Dio svojih teškoća ćeš riješiti ako postaviš granice vlastitoj ljubavi, što je nešto što do sada nisi nikada napravio. Daješ sve što ljudi od tebe traže i kada hoće više, ti im daješ još više dok ne shvatiš da si iscrpljen, da te iskorištavaju i tobom manipuliraju. Tek onda kada budeš sposoban obilježiti vlastite granice, moći ćeš priznati, poštovati i čak sa zahvalnošću prihvaćati ograničenja drugih.

Pored ljudi koje voliš, tvoje potrebe rastu i rastu dok ih s njima ne zasnuješ u tolikoj mjeri da su se praktički prisiljeni udaljiti ako hoće preživjeti.

Tvoj je veliki zadatak u tome da prihvatiš odgovornost za sebe, da znaš zadržati svoje potrebe unutar vlastitih granica te njima ovladati i u odnosu prema onima koje voliš. Istinska obostrana ljubav zahtijeva čovjeka koji je sam svoj i sposoban je davati drugome, a da se ne odrekne vlastitog identiteta. Ako, dakle, po jednoj strani želiš biti učinkovit u davanju, moraš po drugoj strani biti sposoban pobrinuti se za svoje vlastite potrebe. Moraš naučiti svojoj ljubavi postaviti granice.”

Henri Nouwen, katolički svećenik

Svaki čovjek ima ograničenja i svoje limite, tj. zatamnjenja naravi jer je “zbog istočnog grijeha naša sloboda oslabljena.” … “Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i svijetu.” (KKC 1739-1742, 1748)

Nažalost, neki ljudi su jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati gore navedeno te pad anđela i Adama i Eve. Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC. Čovjek je Božje ljubljeno biće koje ima više dimenzija – dušu, duh i tijelo koje je otkupljeno po Isusu Kristu, a o njegovim djelima i životu (zato postoje Božje zapovijedi i nauk KC) te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Bog je bio vrlo jasan kad je dao zapovijedi i kad je tražio, kao preduvjet novog života, ostavljanje prijašnjeg (grešnog) života jer je čovjek dobio dar slobodne volje koji ga čini odgovornim za vlastita djela u mjeri u kojoj su počinjena vlastitom voljom. Milost i življenje po Božjim pravilima idu zajedno. Ignorirati duhovnu dimenziju u procjeni i životu te sve svoditi na psihičku dimenziju je jako pogrešno, a za krsćanina i nedopustivo.

“Premda ‘hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnom grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.”

KKC, 1036-1037

Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti? Meni jest, iako osoba prihvati činjenicu i poštuje slobodnu odluku druge osobe koliko god se brinula za tu osobu, jer sam odgajana po idealima vjere te karakterno imam oblikovanu važnost samodiscipline i postupanja onako kako je ispravno (isusovački odgoj), a to zna biti ponekad na štetu osjećaja u korist ispravnog rezultata, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (sotona).

Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla i napasti je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno. To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer je mala granica između nepraštanja, osvete i nedavanja da vas se gazi. Jednako tako, može biti teško pojmiti da postoje zli ljudi ako dolazite iz stabilnog i mirnog obiteljskog okruženja. Svijet je drugačiji  izvan stabilnog braka između roditelja i stabilne obitelji.

Pri tome ne mislim na svjetske moćnike, političare, osuđivanje i lijepljenje etiketa. Jedno je osuđivanje, drugo je konstatiranje, tj. prihvaćanje da osoba ne čini dobro, čak i ako ste vi prema njoj najbolji na svijetu. U ovom članku mislim prvenstveno na ljude koji su svakodnevni ili povremeni dio vašeg života jer je lakše reći za političara da je zao s obzirom da je on “tamo negdje”, nego prihvatiti činjenicu da je netko koga srećete svaki dan zao i da uništava druge ljude ili vas – bilo na poslu, hobi aktivnostima, među prijateljima, poznanicima, obitelji, poslovnim partnerima i dr.

Može biti problem prihvatiti stvarnost u kojoj čovjek može biti prema nama zao, iako smo mi prema njemu dobri te da zloća te osobe nije naša krivnja. Što će netko napraviti s našim dobrom prema njoj/njemu nije naš problem. To je problem (odluka) te osobe. U nekim situacijama, štogod dobro čovjek napravi (ako ste stvarno napravili sve dobro i ispravno, tj. ispucali sve mogućnosti po nauku KC, iako molitva moze biti trajnija) neće imati nikakvog utjecaja na zla djela druge osobe jer je i druga osoba osoba sa slobodnom voljom koja može odbiti milost Duha Svetoga u ispravnom življenju. Sasvim sigurno je za to teže prihvaćanje odgovoran dobar katolički nauk o neosuđivanju drugog, poniznosti, praštanju drugima, negajenju gnjeva i potrebi evangelizacije, ali jednim dijelom i nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema. Prvi dio je super jer tako i treba biti, dok drugi dio (nezreli obrambeni mehanizmi) nije dobar te bi na tome čovjek morao poraditi.

Ono što se mora priznati – na udaru su prvo uvijek praktični katolici.

Zašto?

Zato što mi moramo biti dobri, sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa mu ne vratimo, nego okrenemo drugi obraz nauštrb emocija te smo mi ti koji nastradamo. Kao da smo na stalnom testu i vježbanju – strpljenja, dobra, emocija, naših principa, karaktera i integriteta (zapravo i jesmo). Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije. Vjera i emocije su različite, ali sastavne dimenzije (slojevi, razine) čovjeka. Vjera je odluka, život po nauku i moralnim principima bez obzira na okolnosti, “umijeće držanja za ono što smo jednom prihvatili usprkos promjenama naših raspoloženja” (C.S.Lewis), ali istovremeno neniječući te okolnosti i situacije. Emocije su sastavni dio čovjeka, ali vjera nisu emocije, a jedino su zrele emocije konstruktivne za čovjeka.

Jedno je iskreno prihvatiti situaciju odmah (idealno) ili nakon početne ljutnje i razočaranosti te postupiti ispravno, a drugo je negirati, potisnuti i praviti se da ta situacija (nepravda) ne postoji jer želimo/moramo postupiti ispravno, a zapravo duboko gajiti ljutnju ili tugu jer je odreagirao nezreli obrambeni mehanizam nijekanja. Mislim da vježbanje poniznosti neće poremetiti priznanje da nam je netko nanio nepravdu i da je postupio zlo, sebično i sl. Pitanje je kako ćemo se mi ponijeti prema tome i što cemo napraviti s time. Ljutnja se javlja na emocionalnoj razini i morate je pustiti, tj. registrirati da bi duhovna dimenzija mogla sanirati štetu i pomogla čovjeku ispravno postupiti.

Prema iskustvu koja imaju psihijatri, ta će potisnuta ljutnja eskalirati na nekom drugom području vašeg života i stvoriti kaos/nemir. Na primjer, neriješeni (negirani, potisnuti) obiteljski ili bračni problemi, mogu dovesti do toga da osoba ima problema u odnosu s npr. poslovnim partnerima ili kolegama jer se nemir prelije na tu stranu. Može biti i obratno – neriješena nepravda koju ste doživjeli na poslu jer ste timski zadatak po stoti put odradili sami ili vam je kolegica ukrala ideju se preseli u vaš brak pa vam povratak doma posluži kao vreća za ispucavanje i sve se krivo krene slagati na to nešto što nije istinski prerađeno/oprošteno/riješeno.

Ako ste pretrpjeli nepravdu, naravno da vas boli i da ste ljuti jer je to sastavni dio čovjeka s obzirom da je nepravda suprotno od pravde, ali treba biti oprezan s obzirom da nitko ne zna svog dana ni časa pa da vam život ne prođe u gnjevu i mržnji, tj. grijehu i pridavanju prevelike pažnje samom sebi po kojem se vama ne bi smjela dogoditi nikakva nepravda i tako postati taoci svojih raspolozenja i (ne)zrelih emocija. Sjetite se da je Bog Onaj koji kontrolira situaciju svojom Providnošću i pristankom nase slobodne volje te da je čak i Njegov Sin raspet na križu.

Ispravno (katolički) “odbolujte” vodeći pažnju o pravim uzrocima što prije (odluka za oprost! – pogledajte Poslanicu Kološanima te Prvu i Drugu Korinćanima) i oboružajte se snagom sakramenata i samodisciplinom kako biste što prije mogli prijeći na sljedeću fazu – istinski oprost i konstruktivno rješavanje situacije – riješite što se može riješiti, ono što se može riješiti predajte Bogu, pronadite snagu u vjeri i molite Ga da vam da mir kako biste izdržali.

Tu je opet i odgoj jedan od bitnih faktora jer različiti ljudi različito odgajaju svoju djecu. Koliko je odgoj bitan pokazuje masa članaka koji govore o banalnostima poput toga što se smije obući na vjenčanje, a što ne te da uskom, kratkom i traperu nije mjesto na vjenčanju. To je nešto što se također prenosi odgojem i što postane sastavni dio čovjeka, a koliko je on zakazao govori i ovaj banalni primjer u kojem je uopće potrebno istaknuti što je nepristojno.

I za kraj: jedna je konačna nagrada. Jedna je i konačna kazna, a ono konačno uvijek dolazi na kraju i to s kamatama zauvijek.

Cilj i smisao kršćanskog života nije provesti život bez patnje i s lažnom mišlju da si u raju.

Možda se ponekad teško uhvatiti za to jer ovaj život može biti težak, ali to je bit naše vjere – vječna nagrada ili kazna s time da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život. Čovjek nije lutka na koncu, a niti zivotinja, nego Božje ljubljeno biće kojem je On dao slobodnu volju da se odluči za dobro i upisao čežnju za Njim.

Samo hrabro!

#NEtiranijipozitivnihmisli

#DAkatoličkojnadi

#lošestvarisedogađajuidobrimljudima pa #BožjijeSinraspetnakrižu

#rajnijeovajživot

#rajnijeovajsvijet

#amisaokršćanskogživotaniježivotbezpatnje

#katoličkiprincipiiintegritet

#karakter

#zreleemocije

#čovjekjedušaduhitijelo

#ljubaviodgovornost