Svaki čovjek biće je koje ima svoju vrijednost i posebnost koja proizlazi iz činjenice da ga je Bog htio. 

Tu vrijednost možemo naružiti i smanjiti svojim načinom života, ali o tome kasnije.

Ivan Pavao II. u svoj knjizi “Ljubav i odgovornost” ističe istinu koja se možda uzima “zdravo za gotovo” pa njezin sadržaj nikada ne izazove “a-ha efekt” ili baš suprotno: izazove taj efekt upravo zato što se nešto uzimalo “zdravo za gotovo” pa se naknadno shvatilo značenje. Koji god slučaj bio, može se dogoditi da čovjek ne osvijesti u punom značenju što taj sadržaj znači i kako se on odražava na njega u cjelini:

“Muškarac i žena prokreacijom, time što sudjeluju u djelu nastajanja novog čovjeka, na svoj način istodobno sudjeluju u djelu stvaranja. Taj novi čovjek je osoba . …

Duh se uopće ne može iznjedriti iz tijela niti se rađati i nastajati na onim načelima na kojima se rađa tijelo. … Ne rađa ga ni ljubav muškarca i žene, pa makar u sebi bila ne znam kako snažna i duboka. Pa ipak, kada se začne novi čovjek, u isto se vrijeme začinje i novi duh, supstancijalno sjedinjen s tijelom, čiji embrio počinje postojati u krilu žene-majke. … 

Ta ljudsko biće je, kako naučava Crkva, djelo samoga Boga: On stvara duhovnu i besmrtnu dušu onog bića čiji organizam počinje postojati kao posljedica tjelesnog odnosa muškarca i žene.” Ne

papa Ivan pAvao II., “ljubav i odgovornost”

Ovo navedeno u gornjem citatu često se ne prepoznaje pa su jedinstvenost i vrijednost osobe ugrožene. To je napast koja želi čovjeka učiniti nesretnim, očajnim i izolirati ga s jedne strane, a s druge strane lišiti ga života.

To je ona situacija kad osoba želi istetovirati tetovažu na sredinu čela, ošišati dugu kosu na dva-tri centimetra, postati predsjednikom svemira, kad mora biti glavna u svakom od svojih 17 područja rada ili kad postane autodestruktivna prema sebi na različite načine – od fizičkih ranjavanja kao načina nošenja s pritiskom ili traumom do psihičkih i duhovnih destruktivnih obrazaca i mehanizama (npr. s time je dosta povezano i ponašanje prema istospolnoj sklonosti, pojačana seksualnost, druge seksualne devijacije).

Sve te situacije imaju nešto zajedničko: potrebu za prihvaćenošću, potrebu za bivanjem voljenim i sigurnošću da je osoba dovoljna takva kakva jest, da osjeća pripadnost svojoj obitelji i okruženju u kojem se nalazi.

S obzirom na gore napisano, čovjek može biti u napasti živjeti prema tuđim očekivanjima samo kako bi zavrijedio ljubav neke osobe. To je utrka bez cilja jer se ljubav ne može kupiti niti zavrijediti (može se puno toga napraviti IZ ljubavi), a zbog toga onda nastupaju drugi problemi s kojima se osoba nosi.

E, sad, reći tako nešto perfekcionistu, jako savjesnoj osobi koja se puno trudi i preuzima sve na sebe, osobi koja živi ideale ili osobi koja se s time muči jer želi zavrijediti nečiju ljubav, može biti problematično i neće vas u prvi tren razumjeti. Osoba može moći dubiti na glavi, odraditi sve kako treba, biti, uvjetno rečeno, savršena, ali opet ne biti voljena od druge osobe.

S druge strane, koliko god bilo točno da je svatko jedinstven, ne postoji druga ispravna opcija nego živjeti prema vrijednostima i nauku iz Evanđelja i Crkve te biti odgovorna i marljiva osoba s integritetom. Činjenica jedinstvenosti osobe ne može biti izlika za život bez odgovornosti i vrlina jer je život s odgovornostima i vrlinama preduvjet zdravog čovjeka. Još bitnije, takav život trebao bi biti logični uzročno-posljedični izbor svake osobe koja za sebe tvrdi da je vjernik jer je to srž vjere. To nisu pravila koja su sebi svrha, nego pravila po kojima osoba živi jer ne želi povrijediti Boga (Ljubav) i sebe te jer je tako slobodna.

Sve to odražava se i na našu duhovnu dimenziju, tj. odnos s Bogom jer mi ništa ne možemo napraviti da bi nas On volio jer, da nas nije volio i ne voli, ne bi nas ni stvorio.

Najgora moguća stvar je težiti biti netko drugi. Najgore moguće prokletstvo je htjeti biti netko drugi, živjeti tuđi život i prestati poklanjati pažnju i pozornost svom životu. Gore od toga ili jednako loše je živjeti prema tuđim očekivanjima.

Pod pojmom tuđa očekivanja ne mislim na vrijednosti koje su općeljudske i dane svakom čovjeku kako bi živio po njima, tj. vrijednosti koje nas čine čovjekom, koje učimo iz vjere i s njom povezanih institucija, a kojima trebamo težiti. Ne mislim ni na odgoj od roditelja ili na pravila lijepog ponašanja.

Kako ističe IP II., odgoj je “neprestano stvaranje osobnosti” koje Bog nije prepustio samo roditeljima, nego On sudjeluje u tome, a roditelji su dužni pomagati u odgoju ako ne žele ispasti iz uloge su-tvorca i to vodeći se personalističkim pristupom – sviješću da se radi o osobi.

Mislim na očekivanja ljudi (društva) oko vas koja, kad razmislite, uopće nisu i ne moraju biti ispravna ili posebna, ali od vas se očekuje da ih usvojite (npr. vrtić, osnovna škola, srednja škola – po mogućnosti gimnazija, fakultet).

Također, mislim na očekivanja i zahtjeve koji mogu savršeno funkcionirati kod druge osobe jer su dio temperamenta i karaktera te osobe, ali koja neće funkcionirati kod vas. Ako ste praktičar i obožavate raditi npr. s drvom, onda se posvetite toj struci kroz srednju školu, naučite zanat, pronađite dobru praksu, marljivo, pošteno i odgovorno radite, otvorite svoj obrt. Nemojte upisati fakultet informacijske tehnologije kako biste ispunili (trenutne) kriterije društva.

Ako vas Bog zove u stolare putem ljubavi prema tome, onda nemojte skrenuti u informatičare zbog ljudi, društva ili nemudrih ljudi koji misle da je informatika odgovor na sve. 😎

Ako ste kreativni, možete postati diplomat kako biste usrećili ljude koji vam stvaraju takav pritisak ili zato što želite biti uvaženi član društva, što god mislili da to znači, ali da biste to mogli izdržati i biti zadovoljni s time bez ogorčenja i zavisti prema drugim ljudima, morate biti “posebna vrsta ljudi” – imati posebnu disciplinu i samokontrolu, biti odgajani za dužnosti, živjeti za veće ideale, imati puno uzvišenije motive bez obzira voli li vas netko ili ne, tj. druge motive od motiva da vas netko zavoli zbog toga.

Podržavam te motive i ideale jer volim principe i integritet te sam za to izdrilana, ali morate biti sigurni da je to vaš put i imati na pameti da bez Boga ne ide, a Bog želi da ste sretni i odgovorni. Ne znači da ćete živjeti ispravne ideale ako napravite ono što netko drugi očekuje od vas. To samo znači da ste napravili ono što se od vas očekuje, a ne govori ništa o tome kakvi su to ideali. Istovremeno, to može značiti i da niste napravili ono što Bog očekuje od Vas. Jednako tako, dok ćete vi biti diplomat, tko će objaviti pjesmu koju ste napisali u svoje slobodno vrijeme?

Možete postati diplomat, iako ste po svom temperamentu i karakteru nešto drugo, ali mislim da će cijena biti prevelika ukoliko to nije vaš slobodni izbor.

Paradoks je u tome što će to biti cijena koju ste si sami nametnuli, a ne cijena (križ) koju je Bog, u svojoj Providnosti, namijenio vama.

Još jedan način gledanja na tuđa očekivanja su tračevi i ogovaranja koje su dno dna. Tračevi su  jako dominantni i kod katolika, i u selu, i na kraljevskim dvorima, ali i u gradu kod malograđanskih dvoličnih sunašca koja sklapaju poznanstva i prijateljstva iz interesa, a jedva čekaju pad i pogrješku tog prijatelja ili su mu zavidni. Naravno, s tim će prijateljem biti jako uglađeni i fini, a iza leđa pričati da vara ženu jer je razgovarao sa susjedom na cesti ili jedva čekati pogrješku. Baš “cici-mici”. 🤮

Tračevi, na otračanog čovjeka, mogu djelovati tako da se osjeća pod pritiskom i stalnim povećalom, čak i kada radi sve ispravno, pošteno i uspješno jer ljudi iz zavisti pričaju svašta. Reakcija neke osobe na tračeve o sebi mogu postati poteškoće u življenju vlastitog života jer postane preopterećena tuđim mišljenjem pa se njezin život pretvori u robovanje savršenoj vlastitoj slici. Takvoj je osobi priča na kraju ovog članka kao naručena. Poruka glasi: nemojte zbog zlih ljudi prestati živjeti svoj život ako ga živite pošteno, moralno i s Bogom. Ljudi će uvijek pričati, uvijek bi napravili nešto drukčije od vas, oni bi kupili drukčiji kauč, njihovo dijete ide i na klavir i na violinu i kineski i francuski, njihova postignuća uvijek su veća od vaših – naravno, u njihovim očima. Nećete zbog nezrelih ljudi uništiti svoj život!

Treba imati na umu da su neki ljudi jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti. To negirati bilo bi kao negirati pad anđela te pad Adama i Eve. Bog ne stvara čudovišta, ali čovjek to postaje ako ne usmjeri ispravno svoj život. To je sasvim jasno iz nauka KC. Čovjek je otkupljen po Isusu, a o njegovim djelima i životu te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Znači: i Božja milost i djela. Ne možemo živjeti kako hoćemo i očekivati spasenje. Možemo živjeti po Božjem smislu i pravilima uz Njegovu milost za to i očekivati spasenje.

Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti?

Ako se radi o vrsti zanimanja, mislim da ne bi trebalo biti.

Ako se radi o nepostajanju boljom osobom ili izgradnjom boljeg odnosa, mislim da jest. Meni jest jer me nada uvijek tjera i drži u neizvjesnosti, a i zato što sam svjesna kako bez življenja moralno ispravnog života nema sreće. Bude mi žao čovjeka jer ja istinski vjerujem da nećemo svi u raj, a alternativa raju je tako strašna. Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla je, ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno.

To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer valjda mislimo da radimo nešto loše. Utvrditi za nekoga da se zlo ponaša i da emocionalno ubija drugu osobu je samo konstatiranje činjenica koje su napisane i u Bibliji – zlo postoji, stoga postoje i zli ljudi ili ljudi koji rade zlo, uništavaju i žderu drugog u svojoj sebičnosti i zloći ili nesvjesno.

Ono što se mora priznati je da su praktični katolici uvijek prvi na udaru. Zašto? Zato što mi moramo biti dobri i sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa okrenemo drugi obraz i mi smo ti koji nastradamo. Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije jer, vodeći se za emocijama, nitko ne bi okrenuo drugi obraz. Da je Isus razmišljao o emocijama (i da je samo čovjek), pobjegao bi od Getsemanija.

Samo riječi i emocije ništa ne znače. Što znači ako jedna osoba pozdravlja s “Hvaljen Isus i Marija” jer će tako bolje proći u nekom okruženju ili zato što želi ostaviti dobar dojam na nekoga, a korumpirana je i koči sposobne osobe u dobivanju posla ili samo kima potvrdno glavom na lopovluk u poslu ili stranci? Već sam to isticala, ali meni riječi ništa ne znače ako su odvojena od djela i, nažalost, tu prvo mislim na nas, katolike. Znam ljude koji ne sudjeluju u životu crkve, ali imaju široko i dobro srce, a znam i one koji sudjeluju, diče se svojom vjerom i svojim slavnim prezimenima povezanim poviješću uz Crkvu, a uskogrudnošću i djelima suprotnim vjeri ubijaju (emocionalno, duhovno, fizički) ljude oko sebe. Poznajem i najveći broj ljudi koji idu u crkvu i super su, kao i veliki broj onih koji ne idu i grozni su. Duhovno mrtav čovjek (koji ne živi Božju blizinu ili živi New Age blizinu, krive duhovnosti) ne može biti dobar niti dobro jer je duhovno mrtav.

Vjera i nada daju snagu i uporište, poštivanje vrijednosti i nauka, tj. težnja za življenjem ideala i usavršavanjem svojih vrlina daju mir u duši, ali to sve ne znači da će život proći bez teškoća različitih vrsta niti to treba biti garancija života bez teškoća. Ovaj svijet nije raj. Zato treba imati dublji razlog i smisao zašto živite tako kako živite (to bi bio Bog) jer, kad se umorite od rada na zavrjeđivanju ljubavi ili rada da se svidite drugim ljudima koji ne završi dobivanjem ljubavi koju ste očekivali, možete postati ogorčeni i ljuti na cijeli svijet i na sve one koji su vam govorili da će, ako budete dobri i radili sve po pravilima, sve proći bez problema. To se emocionalno tako nekako posloži i osoba završi s ispadima gnjeva jer su je, suštinski, svi prevarili. Meni tu nema ništa nejasno.

Nemojte zaboraviti da ste čovjek, a čovjek treba ljubav. Nemojte se uništiti nepraštanjem samom sebi jer “morate biti savršeni” pa vas počne ucjenjivati savršena slika o vama samima. Jedno je življenje ideala vjere (za katolika ne postoji drugi put nego se vježbati do savršenosti), a drugo je opasnost taštine koja se javlja kad je čovjek na dobrom putu, sve mu ide odlično i onda postane rob svoje taštine i postane “nepogrješiv” do te mjere da ne smije slučajno pokazati znak nespretnosti i izliti čašu vode na stolnjak u društvu.

Možda je potrebno istaknuti i da osjećaj manje vrijednosti nema veze sa stvarnim karakteristikama osobe. To je pogrešna percepcija samog sebe. 

Što ćemo s talentima?

Talenti i naše karakteristike dani su nam kako bismo ih odgovorno koristili za pozitivne stvari i suradnju s Bogom, ali dani su nam i jer čine jedinstveni dio našeg identiteta. To znači kako je svatko od nas original i doprinosi svijetu s onim s čime ne može netko drugi. U krajnjem slučaju, svijetu doprinosi samim sobom jer je jedinstven. Ja volim kad se drugi originali trude postati najbolja verzija sebe radi sebe, radi nekog višeg motiva, radi odanosti i ljubavi prema Bogu, a volim i svoju originalnost. Kako ističe IP II., u naravnom poretku,”zbog vlastite naravi, svaka je osoba netko nepriopćiv, neotuđiv” (“Ljubav i odgovornost”), ali u moralnom i duhovnom poretku, osoba može sebe predati drugoj osobi. Zapravo, to je preduvjet i bit ljubavi pa se gubi ta naravna nepriopćivost. Taj paradoks sadržan je u Mt 10,39: “Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga”.

Shine bright like a diamond!

Osluškujte za što vas je Bog nadahnuo, što je ono što vi želite i što vas čini sretnim.

Živite moralno.

Razmišljajte o talentima koje ste razvili kroz svoj život.

Gradite svoj karakter kako biste bili osoba s integritetom.

Radite na pravilima ponašanja.

Pokušajte otkriti koji vas motivi motiviraju.

Gradite svoj stil prema onome što ste vi, a ne prema onome kako želite da vas drugi vide.

Težite višim ciljevima.

Izvršavajte i preuzmite svoje odgovornosti. Svaki društveni status ima različite odgovornosti, samo što neki koji teže višim društvenim statusima radi pogodnosti, često ne preuzimaju i pripadajuće odgovornosti koje idu uz taj status.

Bez obzira koji bio vaš životni put, život je vrijedan življenja!

I priča za kraj:

Jedan čovjek je, idući iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov sin, momčić od deset godina, išao je pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek pa reče:

“To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih!”

Onda otac sjaše s magarca i posadi na nj sina.

Malo dalje sretne ih drugi čovjek pa reče:

“To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a otac da ti ide pješice. Tvoje su noge mlađe!”

Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:

“Kakva je to budalaština: dva luda magarca na jednoj slaboj životinji! Pravo bi bilo da čovjek uzme batinu pa da vas obojicu stjera!”

Tada sjašu obojica i pođu pješice: otac s jedne strane, sin s druge, a magarac u sredini.

Sretne ih četvrti čovjek pa reče:

“Ala, ste vi čudna tri druga! Zar nije dosta da vas dvojica idu pješice? Ne bi li lakše bilo da jedan od vas jaše?”

Tada reče otac sinu:

 “Mi smo obojica jahali na magarcu. Sad valja da magarac jaše na nama!”

Onda obore magarca na zemlju te mu jedan sveže prednje noge, a drugi stražnje pa ga uzmu na kolac među se i tako ga nose.

Kad se ljudi koji su ih sretali i stizali stanu još većma smijati i čuditi, onda otac najedanput, bacivši magarca na zemlju i počevši ga driješiti, poviče:

“Ta onaj je svaki čovjek luđi od ovoga magarca koji hoće svemu svijetu ugoditi. Ja ću sa svojim magarcem učiniti kako sam i prije s njim po svojoj volji činio, a ljudi neka govore što im drago!”

Pa onda uzjaše na magarca, a sin pored njega pođe pješice i tako odu kući. (Priča iz naroda)