Oznaka: duhovni razvoj

Žderači drugih ljudi 📝📌#integritet

Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.

Mt 5,6

Postavi granice svojoj ljubavi

Kada kod drugih ljudi udariš u granice (nap. ono što ne mogu za tebe učiniti), osjećaš se odbačenim.

Ne znaš prihvatiti činjenicu da ti ne mogu dati sve što od njih očekuješ. Želiš bezgraničnu ljubav, bezgraničnu pažnju i bezgraničnu darežljivost.

Dio svojih teškoća ćeš riješiti ako postaviš granice vlastitoj ljubavi, što je nešto što do sada nisi nikada napravio. Daješ sve što ljudi od tebe traže i kada hoće više, ti im daješ još više dok ne shvatiš da si iscrpljen, da te iskorištavaju i tobom manipuliraju. Tek onda kada budeš sposoban obilježiti vlastite granice, moći ćeš priznati, poštovati i čak sa zahvalnošću prihvaćati ograničenja drugih.

Pored ljudi koje voliš, tvoje potrebe rastu i rastu dok ih s njima ne zasnuješ u tolikoj mjeri da su se praktički prisiljeni udaljiti ako hoće preživjeti.

Tvoj je veliki zadatak u tome da prihvatiš odgovornost za sebe, da znaš zadržati svoje potrebe unutar vlastitih granica te njima ovladati i u odnosu prema onima koje voliš. Istinska obostrana ljubav zahtijeva čovjeka koji je sam svoj i sposoban je davati drugome, a da se ne odrekne vlastitog identiteta. Ako, dakle, po jednoj strani želiš biti učinkovit u davanju, moraš po drugoj strani biti sposoban pobrinuti se za svoje vlastite potrebe. Moraš naučiti svojoj ljubavi postaviti granice.

Henri Nouwen, katolički svećenik

Svaki čovjek ima ograničenja i svoje limite, tj. zatamnjenja naravi jer je “zbog istočnog grijeha naša sloboda oslabljena.” … “Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i svijetu.” (KKC 1739-1742, 1748)

Nažalost, neki ljudi su jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati gore navedeno te pad anđela te Adama i Eve.

Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC.

Čovjek je Božje ljubljeno biće koje ima više dimenzija – dušu, duh i tijelo koje je otkupljeno po Isusu Kristu, a o njegovim djelima i životu (zato postoje Božje zapovijedi i nauk KC) te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Bog je bio vrlo jasan kad je dao zapovijedi i kad je tražio, kao preduvjet novog života, ostavljanje prijašnjeg (grešnog) života. Čovjek je dobio dar slobodne volje koji ga čini odgovornim za vlastita djela u mjeri u kojoj su počinjena vlastitom voljom. Milost i življenje po Božjim pravilima idu zajedno. Ignorirati duhovnu dimenziju u procjeni i životu te sve svoditi na psihičku dimenziju je jako pogrešno, a za krsćanina i nedopustivo.

Premda ‘hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnom grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.

KKC, 1036-1037

Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti?

Meni jest, iako osoba prihvati činjenicu i poštuje slobodnu odluku druge osobe koliko god se brinula za tu osobu. Odgajana sam po idealima vjere te karakterno imam oblikovanu važnost samodiscipline i postupanja onako kako je ispravno (isusovački odgoj), a to zna biti ponekad na štetu osjećaja u korist ispravnog rezultata, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (Sotona).

Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla i napasti je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno. To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer je mala granica između nepraštanja, osvete i nedavanja da vas se gazi. Jednako tako, može biti teško pojmiti da postoje zli ljudi ako dolazite iz stabilnog i mirnog obiteljskog okruženja. Svijet je drugačiji  izvan stabilnog braka roditelja i stabilne obitelji.

Pri tome ne mislim na svjetske moćnike, političare, osuđivanje i lijepljenje etiketa. Jedno je osuđivanje, drugo je konstatiranje, tj. prihvaćanje da osoba ne čini dobro, čak i ako ste vi prema njoj najbolji na svijetu. U ovom članku mislim prvenstveno na ljude koji su svakodnevni ili povremeni dio vašeg života jer je lakše reći za političara da je zao s obzirom da je on “tamo negdje”, nego prihvatiti činjenicu da je netko koga srećete svaki dan zao i da uništava druge ljude ili vas – bilo na poslu, hobi aktivnostima, među prijateljima, poznanicima, obitelji, poslovnim partnerima i dr.

Može biti problem prihvatiti stvarnost u kojoj čovjek može biti prema nama zao, iako smo mi prema njemu dobri te da zloća te osobe nije naša krivnja. Što će netko napraviti s našom dobrotom prema njoj/njemu nije naš problem. To je problem (odluka) te osobe. U nekim situacijama, štogod dobro čovjek napravi (napravili sve dobro i ispravno, tj. ispuca sve mogućnosti po nauku KC), neće imati nikakvog utjecaja na zla djela druge osobe jer je i druga osoba osoba sa slobodnom voljom koja može odbiti milost Duha Svetoga u ispravnom življenju. Za teže prihvaćanje takve situacije, sigurno je odgovoran dobar katolički nauk o neosuđivanju drugog, poniznosti, praštanju drugima, negajenju gnjeva i potrebi evangelizacije, ali jednim dijelom i nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema. Prvi dio je odličan (nauk Crkve) jer tako i treba biti, dok drugi dio (nezreli obrambeni mehanizmi) nije dobar te bi na tome čovjek morao poraditi.

Ono što se mora priznati je sljedeće: na udaru su prvo uvijek praktični katolici.

Zašto?

Zato što mi moramo biti dobri.

Sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa mu ne vratimo, nego okrenemo drugi obraz nauštrb emocija te smo mi ti koji nastradamo.

Kao da smo na stalnom testu i vježbanju – strpljenja, dobra, emocija, naših principa, karaktera i integriteta (zapravo i jesmo).

Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije. Vjera i emocije su različite, ali sastavne dimenzije (slojevi, razine) čovjeka. Vjera je odluka, život po nauku i moralnim principima bez obzira na okolnosti, “umijeće držanja za ono što smo jednom prihvatili usprkos promjenama naših raspoloženja” (C.S.Lewis), ali istovremeno neniječući te okolnosti i situacije. Emocije su sastavni dio čovjeka, a jedino su zrele emocije konstruktivne za čovjeka.

Jedno je iskreno prihvatiti situaciju odmah ( što bi bilo idealno) ili nakon početne ljutnje i razočaranosti (što je prihvatljivo) te postupiti ispravno, a drugo je negirati, potisnuti i praviti se da ta situacija (nepravda) ne postoji jer znamo/želimo/moramo postupiti ispravno, a zapravo duboko gajimo ljutnju ili tugu jer je odreagirao nezreli obrambeni mehanizam nijekanja.

Mislim da vježbanje poniznosti neće poremetiti priznanje da nam je netko nanio nepravdu i da je postupio zlo, sebično i slično. Pitanje je kako ćemo se mi ponijeti prema tome i što ćemo napraviti s time. Ljutnja se javlja na emocionalnoj razini i morate je pustiti, tj. registrirati i priznati, da bi duhovna dimenzija mogla sanirati štetu i pomogla čovjeku ispravno postupiti.

Prema iskustvu koja imaju psihijatri, ta će potisnuta ljutnja eskalirati na nekom drugom području vašeg života i stvoriti kaos/nemir. Na primjer, neriješeni (negirani, potisnuti) obiteljski ili bračni problemi, mogu dovesti do toga da osoba ima problema u odnosu s npr. poslovnim partnerima ili kolegama jer se nemir prelije na tu stranu. Može biti i obratno – neriješena nepravda koju ste doživjeli na poslu jer ste timski zadatak po stoti put odradili sami ili vam je kolegica ukrala ideju, preseli se u vaš brak pa vam povratak doma posluži kao vreća za ispucavanje. Sve se krivo krene slagati na to nešto što nije istinski prerađeno/oprošteno/riješeno.

Ako ste pretrpjeli nepravdu, naravno da vas boli i da ste ljuti jer je to sastavni dio čovjeka s obzirom da je nepravda suprotno od pravde, ali treba biti oprezan s obzirom da nitko ne zna svog dana ni časa pa da vam život ne prođe u gnjevu i mržnji, tj. grijehu i pridavanju prevelike pažnje samom sebi po kojem se vama ne bi smjela dogoditi nikakva nepravda. Tako postajete taoci svojih raspolozenja i (ne)zrelih emocija. Sjetite se da je Bog Onaj koji kontrolira situaciju svojom Providnošću i pristankom naše slobodne volje te da je čak i Njegov Sin raspet na križu.

Ispravno (katolički) “odbolujte”, vodeći pažnju o pravim uzrocima što prije (odluka za oprost! – pogledajte Poslanicu Kološanima te Prvu i Drugu Korinćanima). Oboružajte se snagom sakramenata i samodisciplinom kako biste što prije mogli prijeći na sljedeću fazu – istinski oprost i konstruktivno rješavanje situacije. Riješite što se može riješiti. Ono što se ne može riješiti predajte Bogu, pronadite snagu u vjeri i molite Ga da vam da mir kako biste izdržali.

Tu je opet i odgoj jedan od bitnih faktora jer različiti ljudi različito odgajaju svoju djecu. Koliko je odgoj bitan pokazuje masa članaka koji govore o banalnostima poput toga što se smije obući na vjenčanje, a što ne te da uskom, kratkom i traperu nije mjesto na vjenčanju. To je nešto što se također prenosi odgojem i što postane sastavni dio čovjeka, a koliko je on zakazao govori i taj banalni primjer u kojem je uopće potrebno istaknuti što je nepristojno.

I za kraj: jedna je konačna nagrada. Jedna je i konačna kazna, a ono konačno uvijek dolazi na kraju i to s kamatama zauvijek.

Cilj i smisao kršćanskog života nije provesti život bez patnje i s lažnom mišlju da smo u raju.

Možda se ponekad teško uhvatiti za to jer ovaj život može biti težak, ali to je bit naše vjere – vječna nagrada ili kazna s time da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život. Čovjek nije lutka na koncu ili životinja, nego Božje ljubljeno biće kojem je On dao slobodnu volju da se odluči za dobro. Ujedno, upisao je u čovjeka čežnju za Njim.

Samo hrabro!

#NEtiranijipozitivnihmisli

#DAkatoličkojnadi

#lošestvarisedogađajuidobrimljudima pa #BožjijeSinraspetnakrižu

#rajnijeovajživot

#rajnijeovajsvijet

#amisaokršćanskogživotaniježivotbezpatnje

#katoličkiprincipiiintegritet

#karakter

#zreleemocije

#čovjekjedušaduhitijelo

#ljubaviodgovornost

Krive interpretacije: fundamentalist vs. racionalist #integritet

Krive interpretacije, tj. interpretacije koje su nastale na temelju vlastitog gledanja na situaciju posebno su štetne kad se radi o tumačenju Biblije (vjerskim pitanjima) i pitanjima koja se tiču čovjeka.

Kako pokojni katolički svećenik i psiholog, otac Benedict J. Groeschel ističe, tada se pojavljuju dvije osnovne pogreške: fundamentalizam i racionalizam.

Fundamentalist želi sve uklopiti u “formulu” pomoću koje bi objasnio i otajstveno. Želi pojednostaviti otajstveno, a ono se ne može iskazati formulom. On ima problem sa shvaćanjem otajstvenog pa stalno ponavlja formule kojima, zapravo, ograničava shvaćanje onoga što želi sačuvati i što smatra bitnim, nesagledavajući kontekst uz pomoć mudrosti i razuma.

Racionalist kreće od svog shvaćanja, a ne od Objave te prihvaća ono što može uklopiti u svoje shvaćanje. Ono što ne može uklopiti u svoje shvaćanje neće ni prihvatiti.

Ako imate neku nedoumicu ili vam nešto nije jasno vezano za vjeru, uvijek se obratite ili svećeniku ili Katekizmu Katoličke Crkve (KKC) kako biste dobili ispravan odgovor i tumačenje prije nego krenete istraživati mišljenja i tumačenja drugih ljudi po tom pitanju. To vrijedi za blogove, forume, emisije, članke i mišljenje ljudi. Ispravan odgovor je onaj koji dobijete od KKC, tj. KC.

Treba biti oprezan jer relativiziranje objektivne istine u kombinaciji s, danas dominantnim, naglaskom na vlastitom iskustvu i gledanju iz vlastitog doživljaja, ostavljaju jako velike posljedice poput krivovjerja i širenja tumačenja koja ne odgovaraju ni istinama katoličke vjere ni istini o čovjeku. S druge strane, svaki čovjek je na drugačijoj duhovno-emocionalno-intelektualnoj razini i treba pripaziti od koga uzimamo savjete koji se odnose na čovjekovu duhovnu i duševnu razinu. Svaki čovjek ima svoje iskustvo i doživljaj, ali vjera nije doživljaj i nije emocija. 

Ako to isto spustimo na razinu čovjeka, to može biti i situacija u kojoj čovjek počne živjeti prema očekivanjima i tumačenju drugih koji možda ne znaju kako povezati sve razine čovjeka onako kako treba niti poznaju čovjekovu situaciju. To uvijek loše završi po čovjeka. Nema ništa gore od nerazumnog čovjeka (bezumnika) koji sve radi po svom nagonu=instinktu=nezrelim emocijama ili prezentira nešto što nema veze ni s razumom ni s Evanđeljem. S druge strane, samo intelekt bez zrelih emocija jednako tako uništava čovjeka (pad anđela). Samo zrele emocije čovjeka mogu poštovati razum, prihvatiti i živjeti prema moralnim načelima i pravilima te se nadopunjavati s razumom u izgradnji najbolje verzije čovjeka i očitovanju volje, a onda i izgraditi zdrave odnose s drugim ljudima.

Nezrele emocije, bilo izravnih aktera ili drugih iz njihove okoline, uz nedostatak duhovnog rasta i brige za dušu koja usmjerava prema Bogu, velik su uzrok problema u brakovima te užoj i široj obitelji koje uništavaju odnose, ne dopuštaju drugima da razvijaju svoje odnose, sprječavaju razvoj i osamostaljenje drugih ljudi, a osobe koje ih imaju su uništavalački uljezi u odnosu. Možda se premalo govori o tome pa se sve svede na tumačenje sistema “šutnje i patnje” koji u sebi može biti nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema.

Jednako tako, fundementalističko izvlačenje rečenica iz Biblije i konteksta predstavljaju istovjetan problem. Kao što B. J. Groeschel ističe, mnogi znaju rascjepkati Bibliju na dijelove (staviti naglasak na neke dijelove), ali je malo tko zna vratiti u cjelinu (razumjeti u cjelini i prenijeti onako kako jest). Nažalost, dokaz za to su i shizme u kršćanstvu i osnivanje različitih kršćanskih sekti i zajednica (koje je osnovao čovjek!), a i nepreuzimanje odgovornosti za vlastiti život pod izgovorom sudbine ili tko zna čega.

Vlč. Petar Nodilo te dvije krajnosti naziva ovako:

  • samoživost -> racionalist koji nema ništa s duhovnom dimenzijom i tradicijom te ne traži Boga, ne živi po Božjim pravilima i nauku, ne vidi ga u svakodnevnom životu i nema ništa s Njim. On se pojačano oslanja samo na sebe
  • nijekanje dara slobode -> fundamentalist koji ne prepoznaje dar slobode pa stalno razmišlja jesu li njegovi postupci u skladu s Božjom voljom, iako svaka od više mogućnosti može biti u skladu s Božjom voljom. On ne želi preuzeti odgovornost za vlastita djela i život u okviru Božje Providnosti te postupa dosta nerazumno

U principu, kad bih malo slikovitije objašnjavala, rekla bih ovako: s fundamentalistom ne možete normalno razgovarati jer vam samo citira rečenice iz Biblije iz straha da ne dođe nešto što ne razumije pa mora imati spremnu rečenicu (vi o nečemu što nije duhovna ili vjerska tema npr. nogometu, on citira Bibliju), dok s racionalistom ne možete normalno razgovarati jer je on bog i ne postoji ništa osim njega, a svi mi ostali smo ludi i nerazumni jer vjerujemo u Boga većeg od nas samih (vi o tome zašto nešto nije moralno, on o petljanju Crkve ili vjere u njegov krevet).

To su dva temeljna oblika vjerske (možda i osobne) nezrelosti. Kako kaže B. J. Groeschel: hvala Bogu što nas tako dobro poznaje pa su i fundamentalist i racionalist dovoljno nedosljedni, tako da ipak uspijevaju vjerovati.

Opet mislim da bi se moglo sažeti na sljedeći način: religioznost&duhovnost, moli&radi, vjera&djela, disciplina i življenje prema nauku+milosrđe i milost, vjera&razum. To je ono po čemu se Katolička Crkva i mi, njezini vjernici, razlikujemo od svijeta. To je ono po čemu se i razlikujemo od protestanata ili drugih kršćanskih sekti.

Katolik mora slušati katolička tumačenja, a ne protestanstska, kao što mora prisustvovati katoličkoj liturgiji, pobožnostima i kontemplaciji, a ne protestantskim i s time treba biti jako oprezan. Primijetila sam trend protestantizacije među katolicima i ne smatram to dobrim. Jedna je sveta i sveopća Katolička Crkva, a više od 3.500 je protestantskih sekti i sljedbi. Treba biti oprezan.

konzervativnost ≠ fundamentalizam

Uzdignuti se iznad sebe u pobožnim raspoloženjima, a u životu i radu ne podvrgnuti sebi svoj duh, bio bi znak da ta raspoloženja ne potječu od Boga niti su u Bogu.

Sv. Franjo Saleski

Prirod(n)a čuda

Do prije četiri godine, priroda mi nije predstavljala isto što i danas.

Onda se puno toga promijenilo.

Shvaćala sam njezinu važnost i ljepotu. Nedvojbeno je koliko je bitna njezina čistoća te zdravlje flore i faune za zdrav čovjekov život, ali do tada me nije nadahnjivala niti bih provodila vrijeme u njoj za molitvu, kontemplaciju, razmišljanje, skupljanje snage, traženje ideja i sebe.

Usprkos tome, uvijek je bila u mojoj blizini, makar kroz domaće životinje, veliko dvorište, prepuni vrt, skakanje s drveta u lišće ili igranje na nogostupu tijekom odrastanja. Nebo mi je uvijek bilo pojam Božje svemoći, neograničenosti i misterija ljepote i nekako je produhovljavalo moj romantični i sanjarski dio zaljubljen u ideale, knjige i pisanje, a kojeg odlično balansira moja odgovornost, odgoj i karakter u elegantnoj suknji i štiklama.

Duboki misterij i ljepota neba, prirode i tišine usmjeravaju čovjeka prema shvaćanju kako je velika većina stvari za kojima danas trči besmislena, a da one lako zagluše čovjeka, skrenu ga s puta, odvuku mu pozornost s bitnog. Možda sve ljude ne skrene s puta u smislu da će početi radi loše stvari, ali ih skrenu s puta jer zaborave što je najvažnije npr. da je obitelj blago i da članovi obitelji cijene vrijeme koje provedemo s njima, a ne samo materijalne stvari koje im omogućimo poštenim radom. Drugi, pak, olabave u sakramentalnom životu i moralnim principima.

Čovjek se mora povući u tišinu, u jednostavnost, kako bi mogao osluškivati i, u toj jednostavnosti, primijetiti kako je prelijepo pripadati Bogu i biti dio nečeg smislenog, većeg od samog sebe. Kako je prelijepa spoznaja da cvijeće raste u jednostavnosti i skrovitosti.

Zapravo, molitva u prirodi, pa i samo boravak u prirodi, podsjeti da je  bitno ono nepromjenjivo, tj. podsjeti na ono bitno. Otvori čovjeka kako bi on primijetio sva čuda oko sebe, a kroz ta čuda Božju prisutnost – kroz lahor, cvrkut ptica, miris pokošene trave, sjaj sunca na obzoru, oblake nad gorama, otvoreno nebo nad vrhovima gora koje se pruža u beskonačnost. Sve to čovjeka potiče na kontemplaciju, skrušenost, promišljanje.

Izvan šume ili prirode, odvija se svijet koji se stalno mijenja i, kao takav, unosi nemir i nesigurnost u čovjeka – svakoga udara u njegove rane. Iako se i priroda mijenja, ona funkcionira po svojim (Božjim) zakonitostima i tome se čovjek može samo diviti te primijeniti u svom životu.

Upravo ta nepromijenjivost i jednostavna neopterećenost biljnog i životinjskog svijeta daju sigurnost i oslonac jer u toj jednostavnosti sve funkcionira. Primijeti se Božji sklad i red kako čovjek nikada ne bi mogao urediti. To je ono što nas usmjerava prema Bogu, što nam pokazuje da je Bog u svemu.

Čovjek se ne može moliti samo kad pobjegne u prirodu. Molitva treba biti dio svakodnevice i trebala bi pronaći mjesto u čovjekovom životu. Pronađite vrijeme/molitvu/pobožnost/katoličku kontemplaciju.

Emotivna i duhovna zrelost također utječu na to kakva je naša molitva i za što molimo. Drugim riječima, boravak u prirodi može se iskoristiti za osobni razvoj, kako psihološke, tako i duhovne dimenzije, a onda i tjelesne.

Priroda, molitva u prirodi, duhovne obnove, susreti na koje idu pripadnici molitvenih zajednica, slavljenja i sl., NIKAKO ne mogu biti zamjena za misu, sakramentalni život i nepretakanje vjere i nauka u djela bez obzira koliko redovno i marljivo odlazili na te aktivnosti.

Liturgija je iznad svega i nema zamjene za misu i sakramentalni život jer se misa događa po Kristu i s Kristom i u Kristu u ime cjelokupne zajednice vjernika. Ona je najveličanstvenije čašćenje i slavljenje Presvetog Trojstva gdje svaki znak, ponašanje i stav ima svoje značenje. Zato je bitno da vjernici na ispravan način i ispravnim izražavanjem stava sudjeluju na misi. Ova razlika je vidljiva i u tome što svećenik nosi svečano (misno) ruho za vrijeme mise, dok npr. pri moljenju pobožnosti ne nosi misno ruho. Drugim riječima, i misa i pobožnost imaju svoje uloge, ali jedno ne može zamijeniti drugo.

Vjera nisu emocije pa treba biti oprezan jer sam primijetila tendenciju ljudi da je tako doživljavaju i u tom smjeru razvijaju.

Emocije su sastavni dio čovjeka i on mora težiti da one budu zrele, a upravo zbog toga što ljudi ostanu na razini nezrelih emocija, znaju stvoriti zbrku i svakakve probleme u odnosima ljudi. Bile one zrele ili nezrele, emocije nisu vjera. Vjera je nešto drugo.

10610948_10152781830862347_4145094896397623681_n
‘Vjera je umjetnost držanja za nešto što je tvoj razum jednom prihvatio unatoč tvojim promjenama raspoloženja.’/Fb C.S.Lewis quotes

O krivim pristupima više ovdje.

Zašto joga nije za kršćane pročitajte ovdje.

Čovjeku bude dano puno toga kroz molitvu, ali ne u smislu da pobijedi njegova nogometna momčad ili da dobije posao preko veze ili da prođe ispit kojeg nije pripremio ili da mu štima analiza nečega u koju nije uložio truda koliko je trebalo.

Zašto?

Zato što to nisu ispravne molitve – daj sve od sebe i moli se da i Bog blagoslovi, ali ni cilj molitve i svih vjerničkih postupaka nije “ti meni, ja tebi pristup” kako ne bismo imali nikakvih problema, nego strpljivost i pošteni život kako bismo stigli u nebo i vjerovali u vječnu nagradu i kaznu.

Bude mu dano da shvati kako može pronaći način svoga djelovanja, bude mu dan mir, pouzdanje, novi žar jer kroz molitvu razgovara s Bogom. Kad osoba osjeti Božju prisutnost, kada Boga prepozna u i oko sebe, kada razgovara sa živom osobom, onda ne može ostati nepromijenjena.

Bog iscjeljuje slomljena srca, odmara umorne, liječi depresivne, daje snagu tjeskobnima, zabrinutima, prosvjetljuje pamet, pomaže neodlučnima… (pa i) kroz molitvu u prirodu. Smisao i cilj molitve nije doživljavanje čuda, nego ostanak vjernosti Bogu.

Molitva krunice i promišljanje o otajstvima u prirodi je pravo oružje.

Hrabro naprijed!

Tko traži, taj i nađe.

Hod srama/Walk of shame

Prema wikipediji, hod srama (walk of shame) odnosi se na “situaciju u kojoj osoba mora sama hodati među strancima ili poznanicima zbog nekog sramotnog razloga prije nego što dođe do mjesta privatnosti i mira. Često se odvija ujutro nakon noći provedene u izlasku. Podrazumijeva se da su ljudi koji hodaju hod srama proveli noć u domu seksualnog partnera, a najčešće se odnosi na seks za jednu noć”.  

Hod srama podsjeća me na metaforički oksimoron (nap. oksimoron = spajanje dvaju suprotnih pojmova u jedan izraz, npr. požuri polako, topla zima) jer spaja hod, koji nije nešto što bi trebalo biti problematično ili sramotno, sa sramom.

S obzirom da hod kao hod nije sramotan, što ga onda čini sramotnim? Nešto ga mora činiti sramotnim ako se tako zove.

Sramotnim ga čini ono što mu prethodi u okolnostima u kojima se dogodi, je li tako?

Ako se na seks može gledati samo kao na rekreaciju ili zabavu bez obveza ili konsenzualni hobi seksualnog partnera i seksualne partnerice kroz koji jedno drugome ne otimaju dio duše, zašto postoji hod koji se zove hod srama?

Možda zato što čovjek može zavarati druge. Može slušati društvo koje mu daje zeleno svjetlo, ali ne može zavarati svoju dušu koja se nalazi duboko u nama. Duboko u sebi zna da nešto nije kako treba jer seks, uz psihičku i fizičku dimenziju, ima i duhovnu.

Odgovornost muškarci-žene
Privatno vlasništvo, all rights reserved “Ljubav i odgovornost”, Ivan Pavao II.

Ne vjerujem da postoji (ženska) osoba koja je hodala hod srama, a da stvarno nije i osjećala sram.

Zašto?

Zato što svoju bit i narav ne može prevariti, koliko god osoba bila nesvjesna te naravi ili ne znala razlog zbog kojeg se osjeća loše. Ono što je nepobitno je da se osjeća loše s razlogom.

Prvi razlog leži u međusobnom iskorištavanju osoba. Dvije osobe svedu jedno drugo na objekt zadovoljenja vlastitih sebičnih interesa.

Drugi razlog je što su muškarci i žene različiti – njoj je bitna osjećajnost, a na njega jače djeluje osjetilnost. Zbog toga on ima želju brže konkretizacije pobude koja, ukoliko nije vođena ljubavlju kao krijepošću i moralnim integritetom, povuče u pogrešnu stranu.

Zbog te razlike, m i ž imaju različite odgovornosti u društvu, a “toleriraju” im se i različite stvari.

Žena ne može biti muškarac, muškarac ne može biti žena, otac ne može biti majka i majka ne može biti otac.

Žena se ne može ponašati kao muškarac na području muško-ženskih odnosa bez posljedica. To je odraz različitih naravi, uloga i odgovornosti između muškaraca i žena.

Žao mi je što uvijek kritiziram žene, ali žene se danas ponašaju gore od muškaraca jer misle da im je dozvoljeno nešto što je primjerenije muškarcima.

U redu. Svatko se ima pravo ponašati kako želi, ali onda se ne može čuditi posljedicama. Razina kulture i civilizacije određena je razinom na kojoj se nalaze žene. Nažalost, žene su jako moralno pale pa su povukle i civilizaciju za sobom. Naravno, postoje i svakakvi muškarci, ali žena je ta koja mora držati razinu vrijednosti i tako utjecati na druge. O njoj ovisi hoće li biti spolnog odnosa ili ne, hoće li ona biti moralna ili ne.

Kome je potrebna dodatna potvrda, može mu poslužiti gornji citat iz knjige na kojeg sam naišla nevezano za ovu temu. Dobro sažima objektivnu istinu.

Nitko me ne može uvjeriti da se netko može osjećati dobro nakon što se probudio/la na nepoznatom mjestu, s nepoznatom osobom, sa sjećanjem na događaje ili s nemogućnošću sjećanja na prošle događaje, ali s odvratnim osjećajem pogreške. Pogotovo žena.

Ono što je još zanimljivo je i činjenica da žene lažu o broju (seksualnih) partnera s kojim su bile kad o tome pričaju sa sadašnjim dečkom.

Ako je to sve normalno, zašto imaju potrebu biti lažne i smanjivati broj partnera? Legitiman odgovor bi bio kako ne bi povrijedile trenutnog partnera jer to muškarcima predstavlja povredu, dok ženama muškarac ženskaroš može biti privlačan zbog nekih nerazrješenih emotivnih odnosa. 

Idemo se vratiti opet na početak – ako su seksualna “sloboda”, hod srama, priče o neobaveznom seksu ili o uzastopnim monogamnim seksualnim vezama ispravne, ne uništavaju čovjeka i ne utječu na kvalitetu muško-ženskih odnosa, zašto bi cura imala potrebu zaštiti svog sadašnjeg dečka i lagati mu o broju partnera? “Pa radi se samo o seksu”, “to nije ništa pogrešno” i “ne može nikoga povrijediti”.

Onda budite vjerodostojni do kraja i jedno i drugo, a ne lažni. Recite istinit broj.

Shvaćam da netko želi ostaviti iza sebe svoje pogreške i prijašnji način života, a to i potičem i ohrabrujem, stoga neće htjeti u novu vezu unositi svoje prijašnje ponašanje i ispričati sve o njemu (i ne treba sve ispričati, može reći da je do tada živjela pogrešno i da sada želi krenuti ispočetka), ali takva osoba neće ni imati pozitivan stav o hodu srama, seksu bez obveza, seksu izvan braka ili seksualnim “slobodama” jer zna da je to pogrešno, tj. da taj broj s opravdanim razlogom utječe na muško-ženske odnose.

O laganju prilikom otkrivanja s koliko ste osoba bili seksualno aktivni je napisano i napisano članaka u svim vrlim časopisima koji se bave muško-ženskim odnosima.

Smiješno je to što će vam oni reći koliko je partnera prihvatljivo te da lažete osobi s kojom ste u vezi uz istovremeni savjet da budete što više seksualno aktivni pa će vam, kad ih opet pitate za savjet, reći da lažete o broju ako je veći od nekog određenog broja i tako u krug. Naravno, izvan braka.

Kao što je istaknuto u članku  Hiperseksualizacija i djelovanje pornografije , “mozak je dizajniran kako bi odgovarao na seksualnu stimulaciju. Prilikom spolnog odnosa, kao i prilikom gledanja pornografije, luči se hormon dopamin koji osvještava seksualnu žudnju. Dopamin pomaže mozgu u pohranjivanju uspomena, tako da, prilikom idućeg spolnog odnosa ili gledanja pornografije, mozak zna gdje se treba vratiti kako bi postigao isto zadovoljstvo.”

Uz navedeno, psihologija poznaje problem “urezanosti” koji podrazumijeva i potvrđuje činjenicu da se ženama u dušu urezuje prvi seksualni partner. To, naravno, kasnije utječe na cjelokupni život jer su muškarci i žene različiti.

Žena ne može živjeti po načelima muškarca i osjećati se dobro jer će se emocionalno i duhovno slomiti. Ne može živjeti niti muškarac po ženskim načelima, ali veća je tedencija žena da žive po muškim načelima po principu “što mogu oni, možemo i mi”.

To je toliko pogrešno na mnogim razinama, ali za početak po biološkoj i emocionalnoj razini. Žene i muškarci nisu isti, a tako i treba biti jer oni moraju biti komplementarni (nadopunjavati se), a ne supstitutivni (zamjenjivati se).

I ovdje dolazi do izražaja važnost katoličkog nauka o seksualnosti (teologija tijela) koji je jednakovrijedan za sve ljude, bez obzira na vjeru jer taj nauk ide ruku pod ruku uz ljudsku bit.

Neki će se pitati kako uklopiti citat sv. Ivana Pavla II. s početka članka u priču o hodu srama, tj. kako uklopiti ljubav i odgovornost sa seksom (napomena kako ne bi bilo zabune: odgovornost ili odgovorno ponašanje nije povezano s korištenjem kontracepcije)? 

Vrlo jednostavno jer su ljubav, seks i odgovornost povezani i, u svojoj biti, NERAZDVOJIVI, iako ih se danas razdvaja (želi razdvojiti). Oni se ne mogu razdvojiti. Površinski mogu, ali zato ostanete slomljenog srca ili zamrzite suprotni spol.

Drugim riječima, to znači ovo: seks se ne može odvojiti od svoje dvije “uloge”: stvaranja novog života i sebedarja (iskazivanja ljubavi).

Ako mu pokušate zanijekati neku ulogu, nadrapali ste. Možda vam se neće činiti da hod srama ili vaše ponašanje na području spolnosti ima veze s vašim psihičko-duhovnim stanjem, ali ima jer je to sve povezano i jako osjetljivo. Vođenje ljubavi (seks) je slobodno darivanje, predanje sebe drugoj osobi bez sebičnosti,  a ta potpuna sloboda je prisutna jedino u braku.

Gornji citat i, općenito, teologiju tijela trebalo bi primijeniti u životu sljedećim obrascem: volim te i ne želim napraviti išta što bi ti štetilo jer sam odgovoran/na za tebe.

To, bar načelno, većina ljudi misli, ali problem je što su ljudi izgubili iz vida što znači štetno (grešno) pa im spolni odnos prije i izvan braka nije grešan. O tome drugi put.

U svakom slučaju, predbračna čistoća je pitanje čistoće duše jer nije dovoljno samo ne otići do kraja u spolnom odnosu s obzirom da su sve radnje zagrijavanje ili početne faze seksa. Započeti i razvijati nešto pa izbaciti samo završetak je jednako pogrešno i besmisleno.

I za kraj, svako ponašanje i svaka odluka donose posljedice.

Jeste li spremni podnijeti posljedice na ispravan način?

Svatko odlučuje što će raditi, tako da je vaša odluka vaša s posljedicama – bez laganja i prilagođavanja istine o sebi ovisno o potrebi (kako Gibo kaže u svojoj pjesmi: i svetica i …, sve po potrebi).

Za kraj, dok je ženina posljednj riječ kad je u pitanju spolni odnos, muškarci su u prednosti kad mogu birati koga će zaprositi. Istraživanje ispod dobro detektira društvena kretanja i analizira situaciju na području muško-ženskih odnosa.