Juda Iškariotski bio je jedan od Isusovih najbližih suradnika. Bio je jedan od dvanaestorice koje je Isus uvijek imao uza se, kojima je otkrio tko je i što je, koje je pripremao za službu Puta kad On uziđe na nebo.
Nakon što je Isus bio predan, Juda je otišao potražiti pomoć kod svećeničkih glavara koji su mu platili kako bi ih odveo do Isusa i kako bi im pokazao tko je Isus.
Kad je shvatio što je učinio, ponio je dobivenih trideset srebrnika i rekao im da je pogriješio što je predao krv nedužnu.
Drugim riječima, sav uznemiren, izvan sebe, Juda je otišao k njima po savjet. Htio je da mu pomognu vratiti se na pravi put, htio je da mu pomognu maknuti grizodušje i jezu spoznaje koja mu je sjela na srce, pamet, dušu.
U tom trenutku između osobe i svećenika nastaje sveta veza.
Svećenici su dužni čuvati ispovjednu tajnu doživotno – u svim okolnostima, pod svim pritiscima i zahtjevima. Ne smiju niti sugerirati ili na bilo koji drugi način otkriti što je netko ispovijedio. Drugim riječima, svećenici su vezani tajnom koja se naziva sakramentalni pečat. Sakramentalni pečat neraskidiv je u bilo kojim okolnostima, pa i zakonskim rješenjima države. Nitko ikada ne može urediti i narediti da svećenik mora odati ispovjednu tajnu.
Isusova muka je drama u koju je upleten nevidljivi svijet: iza ljudi krije se đavolska sila.
Današnje evanđelje usmjerilo je moje razmišljanje na jedan raniji postupak velikih svećenika i glavara svećeničkih.
Koliko su pogriješili!
Ne samo to, nego nastavljaju ustrajati u pogrešci nakon što su pogriješili prvi put. Nije im bilo dovoljno što su ubili Isusa, nisu pomogli ni Judi kad im je došao vratiti srebrnike, nisu stali ni nakon uskrsnuća kad su potplatili stražare da lažu da su učenici ukrali tijelo pa sve do Stjepana, kojeg su ubili istim montiranim procesom kao i Isusa.
Pogledajte “The Confession” (“Ispovijed”), kratkometražni korejski film iz 2015. godine, dobitnika nagrade za najbolji kratkometražni katolički film.
Film je javno objavljen od strane njegovog redatelja, korejskog svećenika Johna La Rowa, i može se pogledati ovdje (stisnite CC i odaberite engleski prijevod) ili na redateljevom youtubeu kanalu dolje, ali samo uz francuski prijevod (stisnite CC i odaberite francuski prijevod):
Nekako ne priliči uz ovako lijepu sliku i značenje crkve pisati o grijehu nepotizma i mita, ali s druge strane, možda baš zbog sakramenta ispovijedi koji se najčešće podjeljuje u crkvi, ima smisla pisati o tome.
Nepotizam i mito su, prije svega, veliki grijesi, a tek onda i ilegalne radnje. Oni potkopavaju zdrave temelje društva i blokiraju njegovo normalno funkcioniranje jer ga truju.
Grijeh nepotizma i mita jednako čini osoba koja daje mito, kao i ona koja ga prima. Nema izuzetaka!
Treba potražiti drugo rješenje. Postojanje mita nedopustivo je pogotovo u zdravstvu. Ne mogu pojedini pacijenti imati bolji tretman od drugih zbog nepotizma ili mita. Pacijenti ne smiju davati mito, a liječnici ne smiju tražiti mito.
Ako se te radnje ne sprječavaju i ne spriječe, takav način funkcioniranja preraste u strukturu grijeha kroz koju više ništa ili nitko ne može proći bez pridržavanja takvih ponašajnih normi.
Jesu li svi ljudi neke skupine jednaki i pridržavaju li se istih moralnih načela? Ne.
Zato tvrditi da ništa ne valja i da su svi isti (zli) nije dobro. Dobro je nekada u manjini, ali to nije opravdanje kako bismo se ponašali kao većina ako se većina ne ponaša ispravno.
Činjenjem grijeha i kriminalnih radnji ne možemo dobiti ništa dobro.
Grijehom vrijeđamo Božju čast i ljubav, svoje dostojanstvo djeteta Božjeg i duhovno zdravlje Crkve.
Potrebno je ostvariti ustaljeni red odlazaka na ispovijed jer se ispovijedanjem rješavamo napasti i navezanosti na grijeh, a svatko od nas ima napasti koje ga najviše napadaju jer smo svi jedinstveni i imamo različite životne priče. Redovitim ispovijedanjem, duša se čisti jer se vježba u pokajanju i poniznosti te zadobiva mnoge milosti pomirenjem s Bogom i sa samim sobom.
Sv. Ivan Bosco je doslovno osjećao smrad grijeha ljudi koji su mu dolazili na ispovijed. Nakon ispovijedi, smrad bi nestao.
Ja idem svaka četiri tjedna i svaki put s ispovijedi odlazim sretna i mirna, bez tereta na leđima i oko srca, pa da sam ispovijedila i samo jedan grijeh i nemam veliki teret na leđima, razveseli me snaga poniznosti koju dobijem. Srce mi, doslovno, pjeva, radosna sam, volim cijeli svijet jer se podsjetim koliko me Bog ljubi baš takvu kakva jesam.
Ako se nekad osjećate očajno jer ponavljate isti grijeh ili ste na početku svog duhovnog rasta ili u posebno teškim životnim trenutcima i iskušenjima, ispovijedajte se stvarno redovito, tj. nemojte izbjegavati ispovijed ako znate i osjetite da ste sagriješili. Nemojte pasti u tu zamku, krenite bez straha i svaki put bit ćete jači.
Ispovijed ne smije postati izlika za činjenje grijeha jer, kako bi ispovijed bila valjana, preduvjet je kajanje za grijehe i obećanje da ćemo se truditi biti bolji. Ako činimo što želimo u lažnoj slobodi i onda primjenom automatizma odlazimo na ispovijed, a jedva čekamo ponoviti grijeh jer razmišljamo “postoji ispovijed koja će to riješiti”, ona ne ostvaruje svoje učinke.
Ono što se dosta zloupotrebljava je i sam pojam “milosrđe”. Milosrđe nije davanje blagoslova na naše krive postupke i kršenje crkvenog nauka pod niti vodiljom da Bog sve oprašta niti milosrđe i neosuđivanje znače diktaturu političke korektnosti.
Nedavno sam razgovarala s jednim svećenikom o toj temi te tome kako me ona malo “žulja” i on je rekao nešto što mi je pomoglo. Rekao je da oni (svećenici) možda krivo započnu temu izgubljenog sina jer bi, na početku teme i prije nego počnu o milosrđu, prvo trebali reći da je najbolja varijanta nikada ne otići iz Očeva doma pa tek onda nastaviti dalje – ako se to dogodi, moramo čvrsto odlučiti da ćemo se popraviti, tražiti oprost i pouzdati se u Božje milosrđe jer nam je ono svima potrebno.
otpuštanje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha
mir i spokoj savjesti te duhovna utjeha
povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu
Potrebno je isticati važnost i potrebu ispovijedi jer sve manje ljudi pristupa tom sakramentu i, nažalost, sve više svećenika niječe neophodnost ispovijedi pa pričesti pristupaju ljudi koji to ne smiju.
Ovaj trend posebno je porastao u Njemačkoj (čak i među hrvatskom dijasporom). Iskreno ću reći kako mi se plače kad pogledam Katoličku Crkvu u Njemačkoj i što biskupska konferencija propagira.
Ispovijed je ogromni Božji poklon za nas kojim nas On uvijek iznova podsjeća da smo Njegova ljubljena djeca koju dočeka raširenih ruku, ali ne bez pokajanja. Mogućnost ispovijedi treba što obilatije koristiti jer se sklonost nekom grijehu može riješiti samo povratkom u Božje krilo kroz stalno ispovijedanje tog grijeha.
Isus je jedini koji nas nikada neće ostaviti kako god se osjećali, osjećali ili ne osjećali Njegovu prisutnost. On je savršen i zato nas može savršeno voljeti. On je iznad emotivnosti i podložnosti osjećajima jer bi osjećaji nekada jedno, a razum ono drugo (što je ispravno). Jedino On sluša sve naše sreće, tuge, tjeskobe i probleme jer jedino On zna sve i zato mu ništa što nas tišti nije trivijalno i beznačajno.
Koliko god imali sreće pa smo u životu imali osobe koje su nam dale obilje ljubavi, potpore i bliskosti, nijedan čovjek nikada neće moći u nama utažiti želju za potpunošću – potpunim pripadanjem i savršenom ljubavlju. To daje jedino Bog jer jedino On savršeno ljubi. Stoga, nemojte na ovome svijetu od ljudi tražiti takvu ljubav jer je to traženje na krivom mjestu.
Zato muž i žena jedno drugome pomažu u rastu, razvoju i putu prema Nebu. To je smisao brak – pomoći suprugu/supruzi da dođe u Nebo, da joj/mu sv. Petar otključa vrata raja nakon što dođe do svog ovozemaljskog kraja.
Pepeljanje ili stavljanje znaka križa od pepela na čelo je podsjetnik na pokoru i pokajanje. Pepeo je i znak plodnosti pa bi razdoblje korizme trebalo biti plodonosno za našu dušu.
Napravite plan koji ćete moći ispuniti. Uvažite svoje mogućnosti, okolnosti, zdravstveno stanje i sl. vodeći računa da korizma nije dijeta, nego skrb za dušu s ciljem micanja onoga što nas veže, čini lošijim i slabijim ljudima ili smanjuje našu slobodu i naše “ja”. Korizma je vrijeme za ćišćenje nas, slike Božje, od svega što nagrđuje tu sliku.
Zlatno pravilo: MOLI & RADI. Čamac možemo pokrenuti samo s oba vesla i nijedno ne smije biti izlika za manjak onog drugog. Oaze nema bez pustinje.
Prijedlozi i recept:
ISPOVIJED (ako niste, još stignete) ❤ – hajde, napravi taj korak! Pomiri se s Bogom i samim sobom
PRIČEST ❤ – besplatni, neprocjenjivi dar koji znači život
KRIŽNI PUT + MISA (barem utorkom i petkom) ❤ – pokajanje i žrtva
Ovo je bio jedan od mojih prvih članaka objavljen još 2014. godine.
Malo sam ga nadopunila i prenosim ga ponovno.
Često imam osjećaj kako nekada koristimo neke citate, fraze i izreke, a uopće ne razmišljamo što one znače, odnosno sve ostane na onom prvom dojmu: “Kako je to lijepo!” i nastavimo po starom. Nekad nam treba više vremena i tek nakon proteka određenog vremenskog razdoblja počnemo shvaćati citat koji nam se svidio na prvu, ali tada nas nije potaknuo ni na kakvu promjenu.
Ili se nađete u situaciji kad se svi bune: “Opet dosadna kiša!” pa se i vi, nerazmišljajući i nekim automatizmom, pridružite, iako volite kišu i uopće vam ne smeta.
To se može često dogoditi i u molitvi. Tako, na primjer, u Očenašu molimo: “… budi volja Tvoja…”.
Jeste li kada razmišljali što to znači?
Nadam se da jeste i da ste, kao i ja, shvatili poruku i smisao. To znači, iako imamo planove, želje, ciljeve, nismo sami, ne možemo sve kontrolirati. Ne mora i ne može sve biti onako kako smo zamislili.
To znači imati hrabrosti i povjerenja u Boga, priznati Njegovu ulogu i vjerovati mu da On ipak zna bolje od tebe, da zna sve posljedice naših odluka. To znači dozvoliti Mu da ne bude po našem.
To ne znači odustati od svojih snova.
To samo znači da se ti snovi ne moraju ostvariti na način na koji mi želimo. Gledajući smisleno, cilj kojem katolik treba težiti je raj pa zanimanje u tome nije presudno, tj. osoba tome može težiti i kroz isti posao cijeli život ili kroz promjenu. Bitno je kroz bilo koji posao biti svjestan onog vječnog “kamo idem?”.
Današnji ljudi boje se tišine.
Zašto?
Zato što jedino u tišini dobivamo odgovore ima li način života koji vodimo smisla ili smo na krivom putu. U tišini se susreće Boga i sebe. Bez te tišine i samoće čovjek je osiromašen i ne može ispravno kroz život.
Lijepo je htjeti biti “faca” u doktorskom, ekonomskom, poduzetničkom, znanstvenom, obrtničkom, glumačkom krugu.
Dobro je uložiti puno truda i rada kako bi čovjek postigao što želi, ali možda ta “faca” neće postati na način na koji je zamislio.
Možda postane faca u misijama u Africi gdje će liječiti ljude, iako i upravo zato što ti ljudi nemaju čime platiti liječenje; možda se baci u projekte socijalne odgovornosti, iako se vidio u investicijskom bankarstvu; možda će umjesto hollywoodskih blockbustera snimati filmove s puno važnijom i ozbiljnijom tematikom, tematikom koja veže čovjeka za film i kad napusti kinodvoranu.
Možda će graditi crkve u misijama u Africi. Možda će graditi i poslovne zgrade i crkve u Hrvatskoj pa onda i crkve u misijama. Možda će biti arhitektonska faca i jednog dana prihvatiti projekt svrhom potpuno različit dosadašnjim te, iako će pobrati nagrade i tim projektom, shvatiti da je važnost tog projekta nemjerljiva za njega, ne u poslovnom, nego osobnom smislu jer ga je taj projekt izgradio kao čovjeka. Možda će biti kuhar u pučkoj kuhinji. Možda neće pisati chick lit bestselere, nego knjige koje neće biti toliko poznate, ali će promijeniti život svakom čitatelju. Možda će biti mama i supruga 24 h dnevno potpuno nesvjesna svoje nemjerljive važnosti za društvo.
Nijedna od ovih opcija nije pogrešna, ali svatko mora pronaći svoju i pronaći put kojim će je ostvariti.
U svemu tome treba paziti i ne uzimati sebe previše ozbiljno jer čovjek nikada ne može kontrolirati sve parametre, a to je dobro jer i inače radimo puno pogrešaka. Mislim da bismo u tom slučaju radili još veće jer čovjek ne zna raspolagati ispravno s velikom moći jer ima različite slabosti.
Čovjek nije Bog jer Bog oduvijek jest i Stvoritelj je svega vidljivog i nevidljivog. Čovjek koji pokušava zauzeti Njegovo mjesto napravi toliko grijeha i zla da na kraju prokocka svoju dušu i uništi društvo. Vinograd pripada Bogu, a mi samo možemo biti Njegovi radnici uz obilje blagoslova.
Često se govori da novac nije važan, da je zdravlje najvažnije. Što to znači za vas?
U kojem vam opsegu novac nije važan i mislite li to stvarno ili je to način spašavanja savjesti i obraza pred ljudima, a zapravo ste zaluđeni mišlju o bogatstvu i zavidni svakome tko ima više materijalnog?
Što vas motivira na daljnje korake?
Čovjek mora naći druge motive osim novca, inače će ostvariti svoj cilj, imat će novca, ali putem će pogubiti sebe, svoju dušu i sve što nije znao cijeniti, a zapravo je najvažnije.
Jedan je svećenik kroz priču sažeo istinu o razlici između Mihaela Arkanđela i Lucifera, a koja se jako dobro može prenijeti na čovjeka, njegovu oholost i taštinu i način na koji se bori protiv istih.
Priča kaže kako su razgovarala dvojica muškaraca o tome što je razlika između Mihaela i Lucifera, tj. kako je moguće da su dva anđela koja je Bog stvorio pošla tako različitim putovima.
Na kraju jedan od njih dvojice zaključi: Lucifer je sebe smatrao svjetlonošom, rješenjem, a ne onim koji svijetli u ime Božje, dok je Mihael bio svjestan kako on samo svijetli svjetlo koje daje Bog i da bez Njega ne bi ni postojao.
Ova priča sažima ono što je istina: Lucifer je pao zbog svoje oholosti i narcisoidnosti.
Tako je i s ljudima.
Oholost i taština ljudi koji je ne drže pod kontrolom, dovest će do mnogih zala jer iz oholosti, samodostatnosti, narcisoidnosti, “ja sam bog” stava proizlaze sva zla i svi drugi grijesi.
S druge strane, ako je čovjek svjestan svojih prednosti i snaga kao dara od Boga, onda će ga to uvijek jačati u poniznosti. To ne znači da nekada neće pasti u oholosti ili se boriti s taštinom, nego će u toj borbi uspijevati uz Božju pomoć.
Narcisoidne osobe pretvaraju međuljudske odnose i brakove u pakao na zemlji. Pokušajte zamisliti kakve odnose gradi narcisoidna majka koja uništava dijete svojom patologijom ili kako je teško u braku s takvom osobom. To je patologija koju je potrebno liječiti na puno frontova.
Nemojte se zavaravati. Čovjek nije savršen. Čini puno grijeha i pogrešaka, a svi koji nam tako tepaju rade jako veliku pogrešku i krivovjerje jer, iako se danas puno toga ne smatra grijehom pa mnogi “nemaju” što ispovijediti Bogu, to ne mijenja istinu, a ona je kako je to nešto grijeh. Iz te samodostatnosti proizlazi i pad sakramentalnog života.
S druge strane, nije sve ni tako zlo. Čovjek je Božje stvorenje, naginje i dobru i zlu, ali je otkupljen po Isusu Kristu. Treba znati svoja ograničenja kako bismo ih oslabili uz Božju pomoć i maksimalno aktivirati Božji duh u nama.
Nažalost, Njemačka, Belgija, Austrija, Nizozemska… pogođene su nepristupanjem sakramentu ispovijedi pa vjernici idu na pričest bez ispovijedi jer, eto, ništa nije grijeh i nije im jasno zašto je KC tako “rigidna” svojim naukom. Crkve su pretvorene u kafiće, crkveni prostori se koriste za New Age aktivnosti, a i generacije Hrvata rođene i odrasle tamo poprimaju takva shvaćanja pa je zajednički život prije braka i kontracepcija normalna stvar. Vjera postane tradicionalna bez sakramentalnog života ili s prividnim, ovako obeščašćenim sakramentalnim životom.
To je sve posljedica oholosti i potrebe svakog čovjeka za vjerovanjem u nešto, a ako ne vjeruje u pravog, živog Boga, onda vjeruje u krivo.
Kako bi se čovjek što uspješnije borio sa svojim slabostima, treba biti emocionalno zreo i karakterno jak (ispravno razvijene psihološka i duhovna dimenzija), tj. mora od rođenja, odgojem, biti usmjeravan u pravom smjeru kako bi izgradio karakter i emocionalno sazrio te radio na svim svojim dimenzijama cijeli život. Nekad nam ide lakše, nekad teže. Nekad malo padnemo, nekada idemo pravocrtno, ali ne dajte se i nemojte očajavati! Pojačajte sakramentalni život, dobru literaturu, molitvu i kontemplaciju. U teškim i tjeskobnim vremenima, možda vam pomogne ovaj članak.
Jedna od zamaka u koju čovjek može upasti je da bude toliko uvjeren u svoje intelektualne sposobnosti, stručnost, znanje, sposobnosti, razum, pamet, talent te se počne oslanjati samo na to i samo na sebe, a zaboravi kako sve te darove nije dobio po svojoj zasluzi, nego kao poklon da ih koristi za dobro i razvija kroz svoj rad.
Stručnost, načitanost, intelekt tada postaju uteg koji čovjeka uljuljkaju u njegovu samodostatnost pa se tako ponaša i prema drugima – zaboravlja savjest i kroji svoje istine. Svi se trude biti uspješni, ali se malo ljudi trudi biti uspješan u dobroti. Tako imamo puno uspješnih ljuštura, materijalista koji za one koji ne žele živjeti suprotno svojim idealima misle da su glupi i neuspješni.
Kao što je Majka Terezija rekla:
Ako si obeshrabren, to je znak ponosa jer se oslanjaš samo na svoje snage.
Tvoja samodostatnost, sebičnost i intelektualni ponos će onemogućiti življenje Boga u tebi jer On ne može ispuniti ono što je već puno.
Kao i svaka devetnica, moli se za istu nakanu svaki dan devetnice.
Preporučujem i ispovijed, tj. treba biti u stanju milosti i što češću misu kroz dane devetnice, a to podrazumijeva i poticaj na promjenu života ako se radi o nekim većim zastranjenima.
“Jer novi ateizam nije poput starog, teorijskog ateizma koji se ponosio što je intelektualno sastavljen od malo znanosti, antropologije i komparativne religije. Novi ateizam nije ateizam intelekta, nego ateizam volje; to je čin slobodnog i željnog odbacivanja moralnosti i njezinih zahtjeva. On započinje samoostvarenjem (afirmacijom samog sebe – moja napomena) i nijekanjem moralnog zakona.”
“Barbarizam novog doba neće biti poput onog starih Huna; on će biti tehnološki, znanstveni, sekularistički i propagandni. Neće doći izvana, nego iznutra jer barbarizam nije izvannas; on je unutarnas. Stare civilizacije su bile uništene uvezenim barbarizmom; moderne civilizacije odgajaju svoj.”
Sluga Božji Fulton J. Sheen
“Karakteristika svake propadajuće civilizacije je kako velike skupine ljudi nisu svjesne tragedije. Čovječanstvo u krizi je općenito neosjetljivo na težinu vremena u kojima živi. Ljudi ne žele vjerovati da su njihova vremena zla, dijelom i zato što nemaju standarda izvan sebe po kojem bi procijenili svoje vrijeme. Ako ne postoji fiksni koncept pravde, kako će čovjek znati da je ona prekršena? Samo oni koji žive u vjeri stvarno znaju što se događa u svijetu; velike mase bez vjere su nesvjesne destruktivnih tijekova koji nastaju zato što su izgubili viziju visine s koje su pali.”
nalazimo se u godini milosrđa koju je proglasio papa Franjo.
Ono kad Isusu pričaš kako ti je teško…
Grijehom vrijeđamo Božju čast i ljubav, svoje dostojanstvo djeteta Božjeg i duhovno zdravlje Crkve. Potrebno je ostvariti ustaljeni red odlazaka na ispovijed jer se ispovijedanjem rješavamo napasti i navezanosti na grijeh, a svatko od nas ima napasti koje ga najviše napadaju jer smo svi jedinstveni i imamo različite životne priče. Redovitim ispovijedanjem, duša se čisti jer se vježba u pokajanju i poniznosti te zadobiva mnoge milosti pomirenjem s Bogom i sa samim sobom.
Sv. Ivan Bosco je doslovno osjećao smrad grijeha ljudi koji su mu dolazili na ispovijed. Nakon ispovijedi, smrad bi nestao.
Ja idem svaka četiri tjedna i svaki put s ispovijedi odlazim sretna i mirna, bez tereta na leđima i oko srca, Razveseli me snaga poniznosti koju dobijem. Srce mi, doslovno, pjeva, radosna sam, volim cijeli svijet jer se podsjetim koliko me Bog ljubi baš takvu kakva jesam.
Ako se nekad osjećaš očajno jer ponavljaš isti grijeh ili si na početku svog duhovnog rasta ili u posebno teškim životnim trenutcima i iskušenjima, ispovijedaj se stvarno redovito, tj. nemoj izbjegavati ispovijed ako znaš i osjetiš da si sagriješio/la. Nemoj pasti u zamku oklijevanja, straha ili srama. Kreni bez straha i svaki put bit ćeš jači/a.
S obzirom da ne znamo kad ćemo umrijeti, po pitanju grijeha i ispovijedi trebamo se odnositi kao da živimo zadnji dan života i na ispovijed odlaziti koliko nam je potrebno, odnosno kad smo sagriješili.
Ispovijed ne smije postati izlika za činjenje grijeha jer, kako bi ispovijed bila valjana, preduvjet je kajanje za grijehe i obećanje da ćemo se truditi biti bolji. Ako činimo što želimo u lažnoj slobodi i onda primjenom automatizma odlazimo na ispovijed, a jedva čekamo ponoviti grijeh jer razmišljamo ‘postoji ispovijed koja će to riješiti’, ona ne ostvaruje svoje učinke.
Ne volim takav pristup i ne volim nevjerodostojnost, deklarativnost. Ono što se dosta zloupotrebljava je i sam pojam “milosrđe”. Milosrđe nije davanje blagoslova na naše krive postupke i kršenje crkvenog nauka pod niti vodiljom da Bog sve oprašta. Milosrđe i neosuđivanje ne znače ni diktaturu političke korektnosti. Milosrđe bez istine je najveći zločin jer smo zapriječili spasenje čovjeku. Nismo ga uputili na put spasenja.
Nedavno sam razgovarala s jednim svećenikom o toj temi te o tome kako me ona malo “žulja”. On je rekao nešto što mi je pomoglo. Rekao je da oni (svećenici) možda krivo započnu temu izgubljenog sina jer bi, na početku teme i prije nego počnu o milosrđu, prvo trebali reći da je najbolja varijanta nikada ne otići iz Očeva doma. Ako nekoga volimo, ne želimo ga povrijediti, unaprijed se oslanjajući na to da će nam ionako oprostiti. Nakon što upoznaju vjernike s time, mogli bi nastaviti s onim da, ako se grijeh dogodi, moramo čvrsto odlučiti da ćemo se popraviti, tražiti oprost i pouzdati se u Božje milosrđe jer nam je ono svima potrebno.
otpuštanje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha
mir i spokoj savjesti te duhovna utjeha
povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu
Za zadobivanje potpunog oprosta vremenite kazne u godini milosrđa (2016.), potrebno je:
iskreno se pokajati za grijehe
ispovijediti se
pričestiti se
izmoliti molitve na nakanu Svetoga Oca prigodom hodočašća u jubilejsku crkvu.
Jubilejska crkva je crkva koja je unaprijed određena i na kojoj su, na početku godine milosrđa, svečano otvorena vrata milosrđa (npr. katedrala u Zagrebu).
Molitve na nakanu Svetog Oca su: Vjerovanje + Očenaš + Zdravo Marijo + Slava Ocu.
Ispovijed je ogromni Božji poklon za nas kojim nas On uvijek iznova podsjeća da smo Njegova ljubljena djeca koju dočeka raširenih ruku, ali ne bez pokajanja. Mogućnost ispovijedi treba što obilatije koristiti jer se sklonost nekom grijehu može riješiti samo povratkom u Božje krilo kroz stalno ispovijedanje tog grijeha kad god ga počinimo. Ako smo neki grijeh učinili jednom, jednom ga i ispovijedimo. On nam je oprošten ispovijeđu. Ono što se može dogoditi je da se čovjek i dalje kaje, očajava, žaluje ili sumnja da mu je oprošteno pa ima potrebu ispovijedati jedan grijeh više puta. To se ne može raditi.
Isus je jedini koji nas nikada neće ostaviti kako god se osjećali, osjećali ili ne osjećali njegovu prisutnost i osjećali se usamljeno. On je savršen i zato nas može savršeno voljeti. On je iznad emotivnosti i podložnosti osjećajima jer bi osjećaji nekada jedno, a razum ono drugo (što je ispravno). Jedino On sluša sve naše sreće, tuge, tjeskobe i probleme jer jedino On zna sve i zato mu ništa što nas tišti nije trivijalno i beznačajno.
Koliko god imali sreće pa smo u životu imali osobe koje su nam dale obilje ljubavi, potpore i bliskosti, nijedan čovjek nikada neće moći u nama utažiti želju za potpunošću – potpunim pripadanjem i savršenom ljubavlju. To daje jedino Bog jer jedino On savršeno ljubi, stoga nemoj na ovome svijetu i od ljudi tražiti takvu ljubav jer je tražiš na krivom mjestu. Možeš imati najboljeg muža/ženu na svijetu, a ipak ćeš se nekada osjećazi nepripadajuće i usamljeno.
Zato muž i žena jedno drugome pomažu u rastu, razvoju i putu prema Nebu. To je smisao brak – pomoći suprugu/supruzi da dođe u Nebo, da joj/mu sv. Petar otključa vrata raja nakon sto dođe do svog ovozemaljskog kraja.
Nemoj odustajati!
Hvala vam na molitvama, podršci i čitanju.
Ne znam koje su vaše potrebe. Znam da se svi nalazimo u različitim životnim situacijama, ali opet s istim iskonskim potrebama i čežnjama. Sve vas nosim u molitvama, a molim vas da i vi mene nosite u svojim.
Kome odlaziš po procjenu svoje vrijednosti? Zašto dopuštaš da tvoju vrijednost procjenjuje netko posve nebitan u tvom životu, netko tko nije siguran ni sam u svoju vrijednost?
Znaš li kome se trebaš obratiti za procjenu svoje vrijednosti i to samo Njemu, jednom jedinom? Mislim da znaš 🙂
A, kako se Njemu obratiti? Molitvom i meditacijom, a prije svega misom, ispovijedi i pričesti.
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 