novi zakon o pobačaju

Mediji zgroženi pravom na iznošenje istine

S obzirom da sam zadnjih dana nekoliko puta morala reagirati na neke neistinite izjave, s obzirom na odbijanje zakona o zaštiti djece od čedomorstva od strane demokrata u SAD-u i s obzirom na objavljena tri članka na istu temu unazad nekoliko dana u kojima se napadaju jedan biskup i dvojica svećenika samo zato što su rekli istinu, moram se opet osvrnuti na tretman teme pobačaja, umjetne oplodnje i pornografije u medijima.

A) Američki demokrati odbacili su zakon kojim bi se ona djeca koja prežive neuspjeli pobačaj imala pravo primiti u bolnicu i liječiti. To znači da demokrati, uz izuzetak dvojice od njih u Senatu, i dalje podržavaju praksu ostavljanja te djece na stolu, hrpi otpada ili vreći za smeće da umru u mukama.

Drugim riječima, podržavaju čedomorstvo.

Nancy Pelosi je sigurno zadovoljna. Ona podržava isto to. Tko zna što će se dogoditi ako joj Trump još koji put zabrani upotrebu zrakoplova za putovanja…

S obzirom da Trump vraća Reaganovu definiciju prava na život kojom će dodatno ukinuti financiranje Planned Parenthooda, demokrati su prisiljeni pokazati svoje pravo lice. Trump ih je prisilio da se javno bore za pravo na ubijanje. Ne mogu to više raditi u rukavicama.

Novinari se, “brinući” se za duševno zdravlje čitača, zgražaju nad istinom o pobačaju (ubojstvu) i nad istinom što se događa s komadima tijela beba nakon što se ubiju. Napadaju sve one koji govore istinu jer im je problem što se govori istina, a ne postupak o kojem se govori istina.

Istina je da se dijelovi tijela ubijenih novih ljudskih bića koriste u kozmetici. Nemojte se varati – koristili su se u Pepsiju kao pojačivač okusa (mislim da je korisno pročitati članak koji sam napisala prije dvije godine), a da se ne koriste u narcis kozmetici.

Dijelovi ubijenih ljudskih bića koriste u kremama za pomlađivanje ili obnovu kože.

Treba koristiti kreme za njegu kože i žena mora držati do sebe, ali pripazite što kupujete. Ako nešto nudi posebne rezultate, vjerojatno se radi o dijelovima ubijenih beba koje pojačavaju djelovanje.

Katolik, samim svojim djelom, može biti ekskomuniciran (izopćen, otcijepljen) iz Crkve.

Sigurna sam da su gđu Pelosi i sve političare koji se deklariraju katolicima, a podržavaju, promoviraju, potiču i zagovaraju sve ono što se protivi nauku Crkve pogotovo na bioetičkom području, upozorili u kojem se duhovnom stanju nalaze ostavši pri takvom ponašanju.

Provjerila sam postoji li neki medijski trag oko toga i pronašla članak koji govori o tome – u SAD-u su biskupi zabranili pristup pričesti nekoliko političara (Lucy Killea, Mario Cuomo, Gray Davis, John Kerry, Patrick Kennedy, Rudy Giuliani, Kathleen Sebelius, Joe Biden, Michael Madigan, John Cullerton), a među njima je i Nancy Pelosi jer su u duhovnom stanju otcijepljenosti od Crkve. Bez obzira na te mjere, biskupi češće ne posežu za njima.

Svaki čovjek može živjeti kako želi, kao i Predsjednica RH, Premijer RH, Predsjednik Sabora RH i svi drugi. Ono što je također činjenica je da osobe koje rade sotonska djela ne mogu biti aktivni član Crkve jer su se svojim djelima automatski ekskomunicirali iz zajednice i/ili su duhovno ušli u druga zajedništva što vrijedi za npr. masone, reiki, tai chi, New Age prakse, dublje razine joge.

U skladu s time, zajedno s “neprofitnim” udrugama obilato financiranim od strane hrvatske države, Sorosom i poduzetnicima poput Sorosa, novinari stvaraju pritisak. Žele da se, novim zakonom o pobačaju koji će uređivati ubijanje nerođene djece od strane njihovih majki i liječnika, zdravstvenim djelatnicima oduzme pravo na priziv savjesti te da se područjem ginekologije mogu baviti samo oni liječnici koji izvode pobačaje.

Fuj! Odvratna mi je i sama pomisao da isti liječnik porodi Anino i Markovo, a ubije Sarino i Ivanovo dijete – ovisno kako se s kime dogovorio, time izravno kršeći ono što je obećao kao liječnik.

Ukoliko se zabrani pravo na priziv savjesti, očekujem daljnje smanjenje potražnje za specijalizacijom iz ginekologije jer će se porod žene i rađanje nove osobe svesti na razinu vješte mesarske tehnike u bolnici. Mesari su vrijedni ljudi koji nam trebaju, ali ne u bolnicama, nego na farmama, u klaonicama i mesnicama. Nažalost, čini se kako bi se na ginekologiji očito moglo naći mjesta i za njihove vještine komadanja.

Političkim strankama u Hrvatskoj, pogotovo Joint koaliciji (nemam zasluge u kreiranju imena) te drugim lijevim strankama predlažem manje Amsterdama i amsterdamskih štetnih zaglupljujućih spojeva, a više informiranje kako se ne bi sramotili izjavama temeljenim na subjektivnoj kategoriji emocija koje vrište s njihova lica. Isto vrijedi i za lažnu demokršćansku opciju HDZ na vlasti koja se tek treba posramiti svega onog što su napravili. Dugačak je to popis.

Istraga je dokazala i pokazala kako je Planned Parenthood 🤑🤑 prodavao dijelove tijela ubijenih beba, kao i da su ciljano odabirali mjesto na tijelu na kojem će usmrtiti bebu da neki njezin dio tijela ili organ ostane neraskomadan za prodaju. To novinari vrlo jednostavno mogu saznati kad već sami nisu proveli istragu.

Ti isti mediji koji podržavaju pobačaj i ne groze se ubojstva novog ljudskog bića imaju problem s time kad se opisuje postupak pobačaja ili kad se kaže istina o upotrebi dijelova tijela ubijene djece pa takve izjave smatraju šokantnima te da se o tome ne smije govoriti – pogotovo katolici i Katolička crkva. Odmah se jave uvrijeđene mame, žene i muškarci kojima je u redu podijeliti priču o svojem pobačaj s nekom ženom jer je to “samo sastavni dio života”.

Upotreba dijelova tijela ubijenih beba već je dokazana i evidentirana, ali znaju to novinari. Njihova je zadaća da se o tome ne priča, ne zato što to smatraju lošim i groznim, nego kako prosječan čitatelj kojeg odgajaju u smjeru životinje ne bi pokazao svoje ljudsko lice ili se usprotivio tom postupku.

Oni moraju očuvati javnu tajnu apartmana za pobačaje po bolnicama čiji se računi svaki mjesec šalju kao dio statistike kako se javnost ne bi uznemiravala tolikim brojem ubojstava. Neka javnost bude mirna, a u pozadini će se i dalje tolerirati komadanje djece, mračne i ledene komore za embrije, pobačaje do kojih dolazi kad se embriji prilikom umjetne oplodnje ne ugnijezde u maternicu i slično.

B) Pornografija uništava ljudsko zdravlje na svim razinama (impotencija, neplodnost i kvaliteta genetskog materijala, psihički problemi i FIZIČKA promjena mozga, ovisnost, grijeh) i ljudske odnose.

Mediji su ismijavali priču studentice koja se šokirala kad je jedan dan naišla na svoga oca koji gleda pornografiju. Taj šok poremetio je njezin menstruacijski ciklus, odnos prema muškarcima i pogled na svijet.

Mediji su tvrdili kako to nije šok i da nema štetnih posljedica.

Tvrditi kako doživljeni šok događaj ne utječe na sve razine čovjeka, pa i na tjelesne simptome koji prerastu u poremećaj, laž je.

Mislim kako nije potrebno isticati, posebno u današnjem vremenu, kako je veliki broj bolesti psihosomatski. Ljudi pate od napada panike zbog traume, djeci posijedi kosa od šoka, ženama se poremeti ili izgube menstruacijski ciklus, muškarci pretrpe srčani udar, a da ne spominjem što se dogodi s međuljudskim odnosima.

Uvijek ponavljam da se ono što Crkva naučava uvijek pokaže točnim. Zašto? Zato što Katolička Crkva slijedi Isusov nauk i smisao, a to je ono kako je Bog zamislio čovjeka i svijet. Meni za to ne trebaju istraživanja, a zanimljivo je da sada i istraživanja koja se mogu provoditi zbog dostupnosti tehnologije potvrđuju crkveni nauk. Nema iznenađenja – ako je nešto protivno crkvenom nauku, nema šanse da će dati dobre rezultate.

Kao ženi mi je uvijek žao kad moram kritizirati žene. Zašto ih kritiziram?

Zato što je meni svejedno kojeg je spola – muškog ili ženskog osoba koja radi ono što je zlo ili pogrešno. Neću prestati govoriti o zlim postupcima žena samo zato što sam žena ili zato što je nastupilo vrijeme u kojem se žene totalitaristički osvećuju. Od uzora, žene su postale grobarice.

Kolikogod ovaj svijet ide prema katastrofi, bar su rukavice pale. Ni u Hrvatskoj više ne mogu olako pričati o pobačaju kao o pravu žene, nego su prisiljeni zauzeti poziciju koja vrlo jasno govori da, zapravo, zahtijevaju pravo na ubijanje.

Sjećam se jedne emisije na temu zakona o pobačaju od prije dvije-tri godine.

U njoj je sudjelovala i Bojana Genov, starija, crnokosa aktivistica za pobačaje. Ona je tijekom cijele emisije govorila o pobačaju kao o jedenju bombona u doba hladnokrvnih komesara komunizma ili nacizma. Emisiju je završilo njezino vrištanje u ime žena: želimo pravo na siguran (koje li ironije!) pobačaj koliko god puta treba. Ježila sam se, a istovremeno mi je bilo žao te žene jer je njezina duša bila pakleno mrtva i to je ono što je izazivalo jezu. Duhovno (unutarnje) stanje u kojem se čovjek nalazi odražava se i na fizički izgled, mimiku i kretnje. Zato postaje osobe koje su fizički objektivno lijepe, ali su ružne jer iz njih izviru njihovi stavovi, pogledi, postupci i ponašanje koji su toliko ružni da poružne osobu. Samo na javnoj sceni puno je takvih osoba.

Teške riječi, ali tako je.

U najavama za novi Zakon o pobačaju, novinari iznose kako će financijski trošak pobačaj i dalje snositi žena koja želi pobaciti.

Kao razlog za to, članovi stručnog povjerenstva naveli su argument ‘nije riječ o liječenju’.

O čemu je onda riječ i što ono što nije liječenje ili donošenje novog života radi u bolnici?

Nemojmo se praviti glupima. Svi znaju što je pobačaj. Pobačaj je prekid trudnoće u kojem se ubija osoba u svojoj embrij ili fetus fazi razvoja.

Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je koja je najkasnija faza razvoja čovjeka do koje ćemo dopustiti legalno ubojstvo tog nerođenog čovjeka. Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je ubojstvo.

Čovjek je duša, duh i tijelo. Ako jedna od tih dimenzija nije dobro integrirana, pati cijeli čovjek.

Kad liječnik, žena i ženina okolina rade pobačaj, oni ne ubijaju samo tijelo u određenoj razvojnoj fazi, nego i dušu.

Duša je besmrtna, ali pobačaj je napad i na dušu. Ona nakon tjelesne smrti nastavlja život u vječnom paklu ili vječnom raju. Ona je ono što je od samog začeća udahnuto u to novo ljudsko biće.

Duša se ne stječe prolaskom kroz porođajni kanal niti je rezultat vođenja ljubavi muškarca i žene, nego se stječe samim začećem, Božjim ‘neka bude’. Zato muškarac i žena imaju udio u nastanku novog čovjeka, ali oni ne mogu stvoriti čovjeka ni njegovu dušu samostalno.

Zato imamo dijelove čovjeka kojima može pomoći obiteljski liječnik ili npr. internist (tjelesna dimenzija), dijelove čovjeka kojima može pomoći psihijatar (emocionalno-psihička dimenzija) i dijelove čovjeka kojima pomaže svećenik/duhovnik usmjerujući ga prema vraćanju Bogu po egzistencijalni smisao i svrhu života (duhovna dimenzija).

U duhovnom dijelu najočitije se vidi kako smo nastali isključivo zato što nas je Bog htio jer da nas nije htio, ne bi nas ni stvorio u majčinom krilu niti bi nas bilo. Kiki bombone mogao je proizvesti čovjek jer Kiki nema dušu, a nema dušu zato sto je predmet. Muž i žena ne mogu napraviti drugog čovjeka bez Boga jer oni ne mogu dati čovjeku ono što ga čini čovjekom – dušu. Bog je Gospodar života i smrti. Liječnici mogu koristiti svoje talente i činiti dobro uz Njegovu pomoć.

Sukus cijele rasprave o pobačaju je, parafrazirano govoreći, sljedeće:

“Do kad ćemo javno proglasiti da je ubojstvo nerođenog djeteta legalno? Aha, ja mislim da se legalno može ubiti nerođeno dijete do 12. tjedna njegova razvoja. Vi mislite i nakon rođenja, do 2. godine starosti? Imamo problem. Ako pustimo što kasniji rok, tko će zbrinjavati sve te noge, ruke, srca i druge dijelove tijela?”

Što za liječnika predstavlja razliku između dvije trudnice koje su npr. u istom tjednu trudnoće? Jednu porodi nakon devet mjeseci, drugoj napravi pobačaj s tri mjeseca.

Ako se ne radi o ljudskom biću, što je to što je porodio nakon devet mjeseci i što je to što je ubio nakon tri mjeseca? Je li to što je raskomadao bila klupa koja nije prošla kroz porođajni kanal jer se radi o dvanaestom tjednu, nije popila plodnu vodu pa nije postala čovjekom? Ili je klupa to što je porodio nakon devet mjeseci? Ako je klupa ono što je raskomadao nakon tri mjeseca, kako se druga klupa koja ima isti početak i počelo, uz dodatnih šest mjeseci, pretvorila u čovjeka?

Liječniku je jedina razlika u tome što jedna žena želi dijete, a druga ne želi, a to je nedopustiv stav. Društvo ne može dopustiti ubijanje drugog ljudskog bića samo zato što to želi neki član društva.

Što je to što nosi devet mjeseci npr. kći Hillary Clinton koja je pro choice i Meghan de Sussex koja je pro choice, a što je to što nosi devet mjeseci neka nepoznata žena u npr. Francuskoj? Čemu se raduje Britanska Monarhija ako Meghan de Sussex nosi klupu? Čemu se raduje Meghan de Sussex kad je ono što nosi isto ono za što će drugoj ženi reći da joj ne treba i da se ima pravo toga riješiti?

Hillary Clinton mogla bi povesti svoje već treće unuče s kćerine strane na svoju turneju po abortivnim klinikama i ženama koje se tamo zateknu reći: “Dobar dan, ja sam Hillary Clinton. Moja kći ima troje djece, a jedno od njih je moje unuče koje sam danas povela sa sobom. Naime, vama ne trebaju djeca. Vi niste rođeni pod mojom zvijezdom i, za razliku od moje kćeri i mene, nemate pravo imati djecu.”

Isto to bi mogla napraviti i Meghan de Sussex, samo što bi se ona mogla pozvati na kraljevsku udaju jer mi se čini kako ni ona nije rođena pod Hillarynom zvijezdom. Da su se kojim slučajem srele davnih dana, pretpostavljam kako bi H. Clinton savjetovala M. de Sussex neimanje djece, ali kako su se uloge promijenile i Meghan je sada postala osoba od utjecaja, sada ona ipak ima pravo na djecu (jedno-dvoje kako ne bi zagadila planet).

Zašto žene plaču nakon doživljenog spontanog pobačaja? Zašto i pro choice žena plače nakon doživljenog spontanog pobačaja pa to spominje u svojoj knjizi kao najteži trenutak svog života (npr. M. Obama)? Zašto drugoj ženi želi ono što je nju toliko pogodilo? Je li to odlika dobra ili zla?

Zašto se poduzima serklaža? Što je to što se serklažom štiti? Ako se radi o knjizi, čemu takav trud?

Čime se bavi perinatalna medicina (fetalna medicina ili fetologija ili perinatologija) i zašto postoji kao zasebni dio medicine?

Zašto žene dožive psihički slom i obole od depresije kad naprave pobačaj? Zašto žive s psihičkim i duhovnim, a često i tjelesnim posljedicama cijeli život ako se radilo o amebi i klupi koju su nosile u maternici? Tko plače za klupom?

Svi pro choice ljudi već su rođeni. Oni su svi pro choice za ljude niže vrste jer mi, obični ljudi, po njihovom, ne bismo smjeli imati djecu. Zato se pobačaj morao umotati u egidu prava žena (pravo žene na ubijanje vlastitog djeteta? pravo žene na ubijenje druge osobu koja je svoja individua od samog začeća i koja se tek prvih devet mjeseci svog života nalazi u njezinu tijelu?), dok samu njegovu srž čini ista eugenika koja je pobila tolike milijune u koncentracijskim logorima i eksperimentalnim laboratorijima. Dovoljno je pogledati popis financijaša kampanja za pobačaj.

Nijedan čovjek nema dvije DNA.

Dijete ime svoj vlastiti DNA od začeća i ono je svoje od začeća. Ima svoje organe, a ne majčin bubreg ili očevo srce.

Koliko je situacija apsurdna govori činjenica kako su se sve relevantne medicinsko- znanstvene nstitucije izjasnile kako život započinje začećem. Ni to nije pomoglo pa na svojim klinikama svejedno i oni sami izvode pobačaje, pri tome lažući kako se radi o nakupini majčinog tkiva.

I za kraj još jednom – da, ono o čemu cijelo društvo raspravlja je do kojeg tjedna ćemo dopustiti legalno ubijanje novog, nerođenog čovjeka; do kojeg tjedna ćemo biti Poncije Pilati koji će oprati ruke od nezaštićenog života, a liječnici i žena Herodi. Ništa drugo.

Sasvim je jasno kad započinje život. Sasvim je jasno kako ljudi koji podržavaju pobačaj to znaju.

Sasvim je jasno da oni, usprkos tome, zapravo žele pravo na ubojstvo novog života.

Vrlo jasno i jednostavno: oni žele pravo na ubojstvo po svom izboru.

Sasvim je jasno kako od žene i muškarca nastaje nova osoba, kao što je jasno i da klupa ne može postati čovjekom.

Dva ljudska bića ne mogu začeti klupu niti se majmun iz zoološkog vrta može pretvoriti u čovjeka.