Prije nekoliko mjeseci sam pročitala članak o danskom poduzeću koje organizira specijalizirana putovanja na Cipar gdje roditelji mogu birati spol djeteta. Spol djeteta se mijenja genetskim pokusom, tj. intervencijom na genima embrija te se željeni embrij implementira u maternicu. Kažu da se na ovaj način zaobilazi rigidni danski zakon koji zabranjuje genetske pokuse na embrijima, osim u slučaju nasljednih genetskih bolesti. Pitanje umjetne oplodnje je samo po sebi etički upitno. Kada se u taj postupak uključe i genetske modifikacije embrija, otvara se etička i moralna provalija.
Kada govorimo o rigidnosti zakona, nije mi jasno kako netko zakon koji dopušta genetske pokuse na embriju može nazvati rigidnim? Kada taj zakon postaje rigidni, odnosno kako zakon koji štiti ljudsko dostojanstvo i pravo na život – i nerođenog i rođenog može biti rigidan? Ako osvijestimo da pričamo o ljudskom životu, slici Božjoj, živoj etapi u čovjekovom razvoju, tada se svaka intervencija čovjeka na nerođenom životu, bilo s ciljem genetske modifikacije, bilo s ciljem ubojstva tog života, mora smatrati teškom povredom čovječnosti i nedopuštenim, a ne rigidnim. Embrij ima vlastiti DNK koja ga čini različitim i od majke i od oca, stoga je to novo ljudsko biće, dar. Novi ljudski život se nalazi u majčinom tijelu, ali je ono novo biće koje će imati pravo donositi vlastite odluke u životu, sve dok ne ugrožava tuđi život. To novo ljudsko biće ima određene sve karakteristike (boju očiju, oblik nosa, lica…) od začeća pa tako i spol određen spolnim kromosomima. Pitanje koje se javlja je: Kako smijemo uzeti Božju odgovornost i moć te određivati tko će se roditi kao muško, a tko kao žensko, tko će se roditi, a tko ne? U krajnjem slučaju, tko smo mi da donosimo odluke u ime drugog bića, a tiču se prava na život tog drugog bića?
Kao i kod abortusa, propaganda nastala na temelju strateških planova pojedinih država koji su usmjereni protiv života, a radi interesa i ideologije pojedinaca, potiče nerazumnost i nečovječnost kod ljudi. Nemoguće je ne primijetiti kako se pomiču granice normalnog, moralnog i ljudskog. Uvijek sve krene s “malom” iznimkom (nijedna iznimka koja uništava ljudsko dostojanstvo nije mala) i ta “mala” iznimka kupi još iznimaka. To se zove spirala zla i smrti jer čovjek nema budućnost ako ubija vlastitu krv, pripadnike vlastite skupine, vlastitu čovječnost. Mnoge “pro choice” udruge (udruge koje se zalažu za pravo na izbor) koje se, deklarativno, bave pravima žena, a istinski se bave jedino ubijanjem ljudske savjesti i širenjem ideologije eugenike i kontrole populacije, su izdale sve principe i nastojanja utemeljiteljica borbe za ženska prava. Iako pitanje abortusa nema veze sa ženskim pravima jer je, zapravo, riječ o pravu na život nerođenog djeteta, američka “pro life” aktivistica Lila Rose je dobro istaknula i podsjetila da su prve feministkinje bile protiv abortusa jer on ugrožava dostojanstvo žene, njezina prava i ubija nerođeni život. To je doista tako:
1. Temeljno ljudsko pravo je pravo na život. Svaki novi začeti život se ima pravo roditi. Pravo na život pobija svako drugo pravo, tj. pravo na život je jače od svakog drugog prava. Pravo na izbor i odluku prestaje onda kada ugrožavaš tuđi život. U rimskom pravu je začeto dijete, tj. embrij imao pravo nasljeđivanja, a mi tako olako govorimo o njegovom pravu na život.
2. Kako žena ima veća prava, postaje dostojanstvenija, ravnopravnija, snažnija ako, da bi to postigla, mora ubiti vlastito dijete za koje je Bog u trenutku začeća rekao:”Neka bude”? Nijedna žena nije nakon abortusa postala jača, nijedna se ne osjeća ravnopravnijom, nijedna se ne osjeća kao da je imala pravo to napraviti. Abortus ne donosi ženi nikakve mogućnosti i nikakve” dobre vijesti”, nego, upravo suprotno, oduzima ženi njezinu ženstvenost, majčinstvo, njezinu bit. Abortusom i pravom na abortus žena ne dobiva ništa jer joj se na taj način poručuje da, ukoliko želi ostvariti karijeru, doprinijeti društvu, zauzeti poziciju i položaj koji zauzimaju muškarac, njezina ženstvenost i majčinstvo nisu dobrodošli. Meni se čini da na taj način žena gubi, a ne dobiva. U konačnici, nijedna žena ne želi napraviti abortus, ali je društvo i zlo to koje mijenja značenje simbola i intrepretira ih uvijek na štetu čovjeka, a u ovom slučaju i na štetu žena.
U krajnjem slučaju, kada govorimo o abortusu, ne radi se o pravima žena. Radi se o pravu nerođenog djeteta na život. To pravo pobija svako drugo pravo.
Majka Terezija je govorila da nas ne trebaju čuditi ratovi i ubojstva jer, ako majka može ubiti svoje dijete, što sprječava mene i tebe da ne ubijemo jedno drugo?
Do čitanja,
