Na ovu temu me je potaknula jedna situacija od nedavno, ali i neka zabrinjavajuća otkrića do kojih sam došla kad sam se time malo pozabavila.
Početak priče
Prije nekog vremena, putovala sam vlakom.
Preko puta mene je sjedila cura od 16-17-18 godina i čitala knjigu ne-sjećam-se-kojeg-naslova, ali nešto u stilu “osvoji me, zaveži me i iskoristi me”. To mi je bilo frustrirajuće jer sam bila bijesna radi spoznaje iz kojih izvora djeca (mladi) danas traže informacije o međuljudskim odnosima. Traženje informacija je u redu jer je seksualnost sastavni dio čovjeka (za sve one koji misle drugačije: nije H. Hefner izmislio seks i otkrio seksualni dio čovjeka, nego Bog), ali izvor iz kojeg se te informacije traže, laži koje ti izvori daju i godine s kojima se traže odgovori na neka pitanja su za vikanje, ne na njih, nego na društvo i cjelokupnu situaciju.
To je bila baš spoznaja koja me lupila u glavu i koja mi je govorila: “Evo me. Sjedim preko puta tebe i ovoj curi punim glavu pogrešnim i opasnim stvarima protiv kojih se ti boriš.”
Znate li taj osjećaj? Kad nešto znate i jasno vam je, ali tek kad vas spoznaja lupi ko’ bumerang, kad neki mali klik dođe na svoje mjesto, to bude to.
Ne znam zašto ikome treba odgovor na pitanje o tome kako postaviti muško-ženski odnos da bude psp (prijatelji s povlasticama; hvala google-u), a kamo li da to treba 13-godišnjakinji koja će taj odgovor potražiti u nekom časopisu ili portalu za koje je pisao tko zna tko! AAAAAAAAAAAArrrggggggggg!!!! (stvarni primjer).
