U zadnje je vrijeme postala pomodna riječ “karakter”, “osoba s karakterom”, “karakterna osoba” ili “žena/muškarac s karakterom” pa ljudi imaju krive verzije onoga što je karakter i nabacuju se tim izrazima. Tako će neki reći da je osoba karakterna ako se nezrelo posvađa radi nečega jer, eto, ima svoj karakter i stav, ne da svoje pa makar pričala (pogrešne) gluposti i bila u krivu, iako se tu ne radi o karakteru nego o (neodgojenom) temperamentu.
U Bibliji ne postoje semafori, automobil i instagram, ali postoji slobodna volja, snaga volje, odgovornost, zlatno pravilo, moral, umjerenost, deset zapovijedi, posljedice Istočnog grijeha, velika doza zdravog razuma, ali i puno više onoga što nadilazi razum i što čovjek ne može spoznati razumom, istina o čovjeku koja se onda primjenjuje i u slučaju crvenog na semaforu i objavama na dr. mrežama.
Upravo je takvo zaključivanje smisao odgoja, rasta u vjeri i, općenito, izgradnje karaktera jer nije smisao izvlačiti rečenice iz konteksta s obzirom da na taj način nikada nećete moći uklopiti auto i semafor.
“Čovjek ne želi priznati golemu
vrijednost koju za ljudsku ljubav posjeduje čistoća onda kada ne želi priznati potpunu i objektivnu istinu o ljubavi žene i muškarca, postavljajući na njezino mjesto subjektivističku fikciju. … Ne može se shvatiti puni smisao krjeposti čistoće ako se ne razumije ljubav kao funkcija odnošenja osobe prema osobi, funkcija usmjerena u načelu prema sjedinjenju osoba.”
sv. Ivan Pavao II., “Ljubav i odgovornost”
