Oznaka: kultura smrti

Iz Hollywooda stiže još jedan blockbuster, nova perjanica koja bi u ljudima trebala potaknuti emotivizam i isključiti razum ili vrijednosni sud.

Koja je moja priča s ovim likovima?

Film je snimljen prema istoimenoj knjizi autorice Jojo Moyes. Prije dvije-tri godine, na knjižničarkinu preporuku, posudila sam knjigu u knjižnici i pročitala je. Do kraja. Nisam znala o čemu je radnja, ali je knjižničarka rekla da se radi o životu, odgovornosti i životnim odlukama. Knjiga nije ljubić (ne čitam ih), ali ima dva glavna lika oko kojih se plete mreža emotivizma i osjećaja, kao i sama radnja.

(Namjerni spoileri u nastavku. Znam da je film dobio besplatnu reklamu i ne volim se referirati na taj način, ali činio mi se kao dobar primjer za jednu temu i prilika.)

Glavni likovi su Louisa, 26-godišnjakinja koja se zapošljava kao pomoć Willu, 35-godišnjem bogatašu koji je, nakon prometne nesreće, ostao paraliziran i vezan je za kolica. Zbog toga je ogorčen i traži način kako bi okončao svoj život. Louisa saznaje da se Will pokušao ubiti nakon što je njegova majka odbila ideju da izvrši samoubojstvo u švicarskoj klinici za samoubojstvo Dignitas.

Nakon pokušaja samoubojstva, Will sklapa dogovor sa svojom majkom da, ukoliko u šest mjeseci ne promijeni mišljenje i ne shvati kako je život lijep, ona će ga podržati u planu odlaska u Švicarsku. Kroz tih šest mjeseci, Louisa i Will se druže, ona se zaljubljuje u njega, ali on je svejedno izvršio svoj plan – otišao je u Švicarsku gdje je eutanazija legalna i gdje su mu pomogli da se ubije. Ostavio je Louisi dovoljno financijskih sredstava kako bi provela “ispunjen život”. Noć prije nego je otišao u Švicarsku, razgovara s Louisom i slože se da je proteklih šest mjeseci bilo najbolje razdoblje njihovih života. Ni ta spoznaja nije bila dovoljna da se glavni lik odluči za život i ljubav.

Svu tu milost koju je primio druženjem s Louisom odbio je prihvatiti. Mislim da je to jako velika tragedija s nama ljudima – kad odbijamo milost, ljubav, činjenicu da nas netko voli. Čini mi se da nam je to postao veći problem i da pobuđuje veći strah, nego se nositi s time da nas netko ne voli. Dokaz njegove ljubavi nije to što joj je ostavio novac kako bi mogla dobro živjeti, nego je upravo njegovo samoubojstvo dokaz da je nije volio i da je sebičan.

Film završava Louisinim odlaskom u Pariz o kojem joj je on pričao. Tamo se nalazi njegovo najomiljenije mjesto na svijetu. Otišla je u Pariz jer joj se, u usporedbi s njegovim životom, njezin činio ograničenim. Čita njegovo oproštajno pismo u njegovom omiljenom kafiću (kako patetično!, ali dovoljno uspješno da se ulovite). Ako ograničen život znači imati poglede na život u skladu s naukom Katoličke crkve, let it be. Oko toga nikada ne želim biti buntovnik niti želim propitkivati Božje zakonitosti, nego biti poslušna.

Opet je u igri potvrđeni koncept “nemoguće ljubavi” (iako je u ovom slučaju ona nemoguća isključivo zbog odluke za smrt glavnog muškog lika): simpatična cura u škripcu s poslom i financijskim problemima te bogati, zgodni muškarac koji nije sadomazohist, ali mrzi život i ne preuzima odgovornost za njega.

Film je veliko NE zato što vas emotivizmom želi navesti da prihvatite činjenicu kako je Willov život težak, nemoguć, da nema smisla, da ne zaslužuje patiti nakon svega i da je u redu odlučiti želite li živjeti ili umrijeti.

Upravo je to holivudski trik ili taktika koja je podmukla jer vas navodi da odbacite razum, vrijednosti i apsolutne istine. Potiče vas da zauzmete stav kako je sve relativno i opravdano, pogotovo kad se radi o zgodnom bogatašu, pa čak i ako se on želi ubiti ili vas pretvoriti u vlastitu, kontroliranu, seksualnu robinju. Jako podmuklo! Možda nije podmuklo onima koji misle da Josef Fritzl nije učinio išta pogrešno ili da je uzbudljiva priča o posesivnom suprugu koji tuče svoju ženu, kontrolira svaki njezin korak i određuje smije li disati ili ne. Tako sve to “seksualno uzbudljivo” u filmovima izgleda u stvarnosti.

Film promiče kulturu smrti i stav da čovjek ima pravo odustati od borbe za život jer ima težak život.

Treba biti realan i reći da je život gorko-sladak i bez sumnje težak – baš borba. Ponekad nam se ne da ni živjeti ni truditi, ali život je jedan i Božji je dar.

Neki su ljudi tjeskobniji i trebaju više duhovnih alata da se drže.

Neki su veseliji.

Svi imamo neka ograničenja.

Možda će netko reći da se ograničenja i poteškoće jednih ljudi ne mogu uspoređivati s poteškoćama drugih, ali svaki čovjek nosi svoj, jedinstveni križ. Kolikogod mi se nešto u mom životu činilo teškim, stanem, razmislim i podsjetim se da se ne bih mijenjala s drugim ljudima jer svoj život i teškoće ipak najbolje poznajem, a nikada dovoljno dobro nećemo moći shvatiti kako je nekome drugome.

Mi nismo ovlašteni donositi odluku o  prekidu života, jednako kao što ne donosimo odluku o njegovom nastanku. Dokaz za to je što puno pokušaja nije garancija ostvarenja trudnoće, jednako kao što ni samo jedan pokušaj nije garancija da se neće začeti novo ljudsko biće. Bog je taj koji kaže: “neka bude, ok”. Nekome na medenom mjesecu, nekome nakon dvije godine braka, a nekome ni nakon pet. Čak i ako dubite na glavi, bit će onda kad Bog kaže.

Toga se treba prisjetiti prije nego odlučite pogledati ovaj film jer emotivizam odradi svoje. Na kraju možete završiti gledajući cjelokupnu situaciju kroz njegove probleme ili “ljubav različite vrste” ili “posebnu ljubavnu priču” i sl. jer su emocije sastavni dio čovjeka. Sasvim je u redu biti suosjećajan i priznati da je sigurno teško biti ovisan o kolicima. U redu je i bojati se, ali ovdje se radi o temeljima kulture smrti koja se nastoji propagirati udarajući na ljudske emocije. Osoba nije manje vrijedna ako je u kolicima. Osoba nema manje pravo na život ako je u kolicima niti ima veće pravo na smrt ako je u kolicima. Niti je smrt opravdanija osobi u kolicima. To treba biti svakome jasno, a uvijek je bolje spriječiti nego liječiti.

Jadna je osoba koja sažalijeva samu sebe iz bilo kojeg razloga ili koga sažalijevaju drugi.

Za život i u životu bori se bez obzira na osjećaje.

Bori se za ispravno i odlučuje se za dobro ili zlo vlastitom voljom. Poznati franjevac i psiholog, o. Benedict J. Groeschel, je u jednoj svojoj knjizi istaknuo kako nikada nećemo znati kako je u cipelama (na mjestu) drugih ljudi te da ne govorimo “znam”, “razumijem” jer ne znamo. To je stvarno točno, ali sigurno nije mislio na situaciju kad nekoga slušamo, želimo mu pomoći i razumjeti ga pa govorimo kako razumijemo. Mislim da je mislio na to da ne postanemo oholi i da se ne postavljamo iznad problema drugih ljudi sa sveznajućim stavom. Čovjek treba njegovati svoju savjest, živjeti kulturu života, živjeti Božje zapovijedi i nauk, iako treba nastupati s ljubavlju i milosrđem prema drugima. Čovjeka mogu opominjati i podsjećati razne osobe ili institucije da nešto nije dobro. Ako nakon nekoliko opomena, na kraju ne posluša ni svećenika (Crkvu), tada je sva odgovornost na njemu. Nekada je teško pustiti osobu i prihvatiti njezinu slobodnu odluku, pogotovo ako je ona zla i možemo naslutiti kako će završiti, ali svatko bira svoj put.

Preskakala sam neke dijelove knjige, ali na kraju sam je zatvorila i pomislila: utrošila sam svoje vrijeme na lika koji se ubio jer se sažalijevao, iako nije bio u laganoj situaciji. Odbijao je Božju milost i uopće mu nije bilo bitno što ne postupa ispravno i što ga netko voli. To nije u redu! A skoro nasjedneš.

Vjerojatno vam neće biti ništa ako pogledate film, ali pripazite da zadržite odmak i odlučite pametno!