“Učiteljica jedne osnovne škole je d
ala svojim učenicima zadatak da napišu esej o tome što bi htjeli da im Bog napravi. Na kraju dana dok je u stanu ocjenjivala eseje, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.
Njezin muž, koji je netom ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao: ‘Što se dogodilo?’ ‘Pročitaj ovo. To je esej jednog od mojih učenika.’
‘Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno – učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u svojoj kući.
Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim da me shvaćaju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja.
Još jedan odličan filmski projekt ekipe o kojoj sam već pisala.
Ovaj se put radi o indie filmu “Little Boy”.
Premijera filma je 24.4. u SAD-u. Nisam sigurna kada stiže u Europu, ali sam sigurna da će biti dostupan na internetu.
Film je ispričan prema sjećanju malog dječaka iz naslova filma koji je sada starac. Radnja filma je smještena u malo mjesto uz plažu u Kaliforniji 40.ih godina, za vrijeme II. svjetskog rata. U središtu radnje je dječak (Jacob Salvati) koji ima sedam godina i koji je radi niskog rasta meta nasilnika iz škole. Dječakov jedini i najbolji prijatelj je njegov tata koji je i njegov suradnik i pratitelj u pustolovinama.
Dječakova obitelj ima tradiciju – u ratnim vremenima, jedan muški član obitelji mora ići u rat. S obzirom da njegov stariji brat (David Henrie) radi ozljede ne može ići u rat, to mora napraviti njegov tata. Najgori dan u životu Malog dječaka je kada stiže kamion koji kupi vojnike i koji odvozi njegovog tatu na ratište. Njegovo srce je slomljeno i tako film započinje. Dječak će napraviti sve kako bi vratio tatu. Pitanje koje se javlja je: Može li sedmogodišnji dječak okončati rat i pomaknuti planinu?
Poruka filma je da se uz vjeru, nadu i ljubav mogu činiti i dogoditi i nezamislive stvari, iako to ne znači da je bit filma očev povratak iz rata ili da će se to dogoditi. Neki vojnici se vrate, drugi polože svoje živote. Bit filma je da postoji veća svrha, veći smisao radi kojeg se događaju i loše stvari, događaji koji donose patnju.
Promovirajući film, jedan od redatelja, Eduardo Verastegui, je rekao sljedeće:
“Moja želja je da, odgledavši film, ljudi ne odu iz kina samo sretni, nego da budu puni vjere, ljubavi i nade. Vjerujem da ovaj film ima potencijal ujediniti ljude, zacijeliti rane koje smo ponekad skupljali godinama, rane koje nekada mijenjaju naše živote.
Svatko od nas ima drukčiju priču, svatko je iskusio bol na drukčiji način. Film je napravljen i kako bi probudio dijete i nevinost koje se nalaze u svima nama, a koje smo odrastajući izgubili. Izgubili smo sposobnost cjelovito voljeti, sanjati, služiti, oprostiti te voditi smisleni život. To smo izgubili radi mnogih razloga – radi gubitka voljene osobe, ponekih loših iskustava, ali i radi prevelikog vezivanja za naše snove. Puno sam puta shvatio da naši snovi mogu postati naši najgori neprijatelji kada ti snovi nisu sinkronizirani s Božjim željama.”
U Quo vadis-u sam pisala da su dva temeljna pitanja koja si čovjek mora postaviti i na
Fb/C.S.Lewis
koja mora odgovoriti: Tko sam? i Kamo idem? To su pitanja čiji odgovori, ukoliko su ispravno postavljeni, trebaju u potpunosti usmjeriti naš život. Zašto?
Ivan Pavao II. je lijepo podsjetio što znači Bog Stvoritelj i što podrazumijeva nastanak čovjeka: “Poredak ljudskog postojanja, baš kao i sveukupnog postojanja, djelo je Stvoritelja i to ne samo jednokratno djelo izvršeno davno u zamagljenoj prošlosti svemira, nego stalno djelo, djelo koje se neprestano događa …
Muškarac i žena prokreacijom, time što sudjeluju u djelu nastajanju novog čovjeka, na svoj način istodobno sudjeluju u djelu stvaranja. Mogu, dakle, u sebi vidjeti razumske su-tvorce novoga čovjeka. Taj novi čovjek je osoba …
Ljudski se duh ne rađa kroz tjelesno spajanje muškarca i žene. Duh se uopće ne može iznjedriti iz tijela niti se rađati i nastajati na onim načelima na kojima se rađa tijelo. … Ne rađa ga ni ljubav muškarca i žene, pa makar u sebi bila ne znam kako snažna i duboka. Pa ipak, kada se začne novi čovjek, u isto se vrijeme začinje i novi duh, supstancijalno sjedinjen s tijelom, čiji embrio počinje postojati u krilu žene-majke.”
“Uskrsnućem Isusa Krista, pali anđeo Sotona je zbačen u podzemlje i on je postao poraženi vječni gubitnik.
Iako poražen, ne spava. On i dalje ubire nove žrtve koje uspije obmanuti svojim lažima. On bijaše čovjekoubojica, lažac od početka, kako nam piše sv. Ivan Evanđelist. Zato, braćo katolici, ne spavajmo nego se podložimo Bogu i oduprimo đavlu i on će pobjeći od nas.
Sotona je u podzemlju ustrojio svoju vojsku-demone. Prozbori im: ‘Neprijatelju našemu, Bogu, ne možemo ništa, ali one koji vrše njegove zapovijedi možemo zavarati i pridobiti za nas. Katolicima ne možemo zabraniti odlazak u svoje crkve niti čitanje Svetog pisma, ali ih možemo zavarati kako im više ne bi rasla ljubav za Isusom Kristom, kako ne bi imali kontakt s njim, odnosno razgovor, molitvu. Ako ih u ovome uspijemo zavarati i zavesti, pridobit ćemo ih za sebe. Ako ih pridobijemo, imat ćemo i vlast nad njima jer, dok se oni mole, mi smo u opasnosti. Dakle, pustite ih ići u crkvu, pustite ih činiti sve po svojim običajima, ali ukradite im vrijeme, vrijeme za razgovor s Bogom, odnosno molitvu. Tako glasi naredba moja vama, vojnici podzemlja. Dakle, krenite i zavarajte ih.’
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 