“Luksuzna jahta se usidrila u jednom malom meksičkom ribarskom selu.
Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao je ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
‘Ne treba nam dugo’ – odgovoriše ribari.
‘A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?’
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.
‘Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?’
Papa Franjo se uoči Božića susreo sa zaposlenicima Vatikana, većinom laicima i njihovim obiteljima, te im je predložio deset stvari koje bi trebali činiti. S obzirom da se približavao kraj godine, ovaj popis je podsjećao na popis novogodišnjih odluka.
Vjerujem da svaki komičar ima dobro srce. Svojim humorom nastoje učiniti dobro djelo i nasmijati ljude, a to je velika zadaća.
Danas se ponekad ljudi ocjenjuju po njihovoj probitačnosti za društvo i razmišlja se kako bi se tu mogli smanjiti golemi troškovi. Što je Isus vjerojatno mislio o tome, govori sljedeća priča:
Isus je gurnuo nekog čovjeka u invalidskim kolicima u sredinu i pitao:”Koliko mislite da vrijedi ovaj čovjek?”
Ljudi su odmah pomislili na opterećenje društva i goleme izdatke te gledali u pod. Isus ih je redom pogledao, a tada rekao:”Ovaj je čovjek Božji stvor, vrijedan, jedinstven i nezamjenjiv. On je kao Božja slika i prilika, a isto tako i odraz Njegove ljubavi koju iskusi onaj koji ga uistinu želi upoznati.”
Tada su svi pogledali invalida i na njegovom licu zapazili dotada neprimjećeni sjaj 🙂
B. Lutz
Sljedeća razmišljanja su razmišljanja jednog komičara iz ere nijemog filma. Nadam se da će vam razmišljanja biti poticajna te da će vas potaknuti na dobro.
“Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove biti vjerodostojan.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem poštovanje.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem zrelost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem vjera.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove jednostavnost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to ljubav prema samome sebi.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove skromnost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se sve događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ispunjenje.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem mudrost srca.
Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema jer se i zvijezde ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas znam: to se zove život!”
Charlie Chaplin, 16.04.1959.
🙂
Iskreno vjerujem da svaki čovjek čezne i traži nebo, jednostavno zato što nam je to upisano u dubini duše.
To je stalni poziv koji je Bog upisao u naša srca jer nas je stvorio na svoju sliku i upisao u nas duboku čežnju koju nitko i ništa drugo ne može ispuniti – uvijek ostaje jedan dio koji samo Bog može ispuniti. Brak je sakrament koji pomaže dvoje ljudi na putu prema nebu. Smisao braka je da suprug i supruga jedno drugo usmjeravaju prema nebu, a njihov odnos je ikona Presvetog Trojstva. Upravo je zato potrebno očuvati istinski i izvorni oblik braka. U suprotnom, on postaje svjesno ili nesvjesno nagrđivanje ikone. Ako brak ne ispunjava svoju zadaću, dolazi do problema i narušenih odnosa. Savjest, razum i propitivanje pomažu nam u donošenju ispravnih odluka koje nas usmjeravaju prema Nebu.
Krštenjem nam se briše izvorni grijeh, ali kao njegova posljedica ostaje sklonost grijehu protiv koje se borimo molitvom i odlaskom na ispovijed. Na svome putu prema nebu, a taj je put ovozemaljski život, čovjek često puta padne i sagriješi jer ispunjenje čežnje za nebom traži i slijedi na krivim mjestima i s krivim stvarima. Na kraju, umjesto da osjeti istinsku slobodu, savjest mu ne da mira. Za to postoji lijek: pokajanje i ispovijed jer Bog ne napušta svoja stvorenja i u svom nam milosrđu, uz iskreno kajanje i zaokret u životu, oprašta sve. Uskrsnućem od mrtvih nam je darovao nadu u Život Vječni. Neki ljudi najteže oproste sami sebi, ali, “ako je nama Bog oprostio, moramo oprostiti i mi sebi jer inače postavljamo sebe za većeg suca od Njega (C.S.Lewis).
Sljedeća priča govori o dva pobožna redovnika koja su krenula u potragu za nebom jer nisu u potpunosti shvaćala što je Nebo (što je i normalno jer to nije u potpunosti shvatljivo ljudima). Njihova potraga je simbolički prikazana kao putovanje na kraj Svijeta. Mislim da se to putovanje može shvatiti kao svaka naša odluka, izbor, zabluda. Vjerujem da će svatko u priči moći pronaći i prepoznati svoje putovanje na primjeru svojih odluka koje nas vode prema nečemu ili od nečega. Na svakom putovanju je bitan cilj i smisao. Ako znamo kamo idemo, onda znamo i koji je put ispravan. Ako pogledamo samu bit, samo je jedan takav put. Ako nemamo cilj i ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar.
” U starom samostanu su živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima je bilo mnogo knjiga, ali su dva redovnika najradije čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. U debeloj staroj knjizi je pisalo kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
– Brate – reče jedan drugome – što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
– I ja, dragi brate – odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge su ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugledaju vrata u nebo!
Tako su došli jedne večeri do divlje rijeke.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja – doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
– Naprijed, naprijed! – govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima, ispred jedne špilje, isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
– Novac ili život! – zarežao je strašni čovjek.
– Nemamo novaca – izgovarala su prestrašena braća.
– Što, nemate novaca? – čudio se razbojnik. – A kamo ste se uputili?
– Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja – odgovorila su ponizno braća.
– Vi ste obične budale! – ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.
Putovali su tako dalje i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
– A čime ćete mi platiti prijevoz? – pitao ih je kapetan.
– Nemamo novaca, ali ćemo pomagati na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kapetan je braću tapšao po ramenima i govorio:
– Upravo smo takve trebali.
Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po vreću zlatnika kao plaću.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.
– Kakvi ste vi čudni ljudi? – snebivao se kapetan. – Ostanite kod nas i postat ćete bogati!
Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:
– Ha, ha, ha … traže nebo …. Lude jedne …
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kada se najednom, iza jedne šume, pred njima pojave velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvore. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju – a to njihova ćelija u samostanu.
Iznenađeni su gledali jedan drugoga bez riječi. Što to znači – tražili su ulaz u nebo, a našli su se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:
– Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.
– Tako je! – potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.”
Nepoznati autor
🙂
“U šumi na brdu bila su jednom tri stabla.
Pričala su o svojim snovima i nadama.
Prvo stablo reče:
– Jednoga dana, kako se nadam, postat ću kovčeg za blago. Bit ću ukrašen zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.
Drugo stablo na to će:
– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihove podanike te ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.
Treće stablo doda:
– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.
Prošlo je nekoliko godina, a stabla su i dalje sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. Jednoga dana, u šumi se pojavila skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:
– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.
I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.
Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:
– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.
I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane veliki brod.
Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi jer, ako ga posijeku, rasplinut će se svi njegovi snovi. Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.
Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti ih u štalu i napuni sijenom.
Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.
Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.
Prošle su mnoge godine. Stabla su zaboravila svoje nekadašnje snove.
Jednoga dana u štalu se skloniše čovjek i žena. Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle jer nije imala kolijevke.
Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva. Jasle su primile najveće blago na svijetu.
Prošlo je trideset godina. Jednoga dana skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom. Digne se oluja i ljudi se u čamcu prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:
– Mir!
I oluja stade.
Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.
Prošle su još tri godine.
Otvoriše se vrata spremišta i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku. Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi su mu se okupljeni rugali i udarali ga. Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ i uzvisiše ga da ondje umre.
U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima da ga je sam Bog bio obgrlio.“
Nadam se da ste bar jednom imali vremena (to znači dulji vremenski period) razmišljati o svojim ciljevima, o svom životu i onome što želite biti.
Ne mislim toliko na zanimanje kojim se želite baviti, nego na pravi smisao vašeg života. Naravno, bitno je razmišljati o zanimanju kojim se želimo baviti jer smo svi dobili različite talente i proživjeli različite situacije u životu. Imamo i različitu motivaciju i preferencije, ali pravo pitanje je što želimo biti kad stavimo sa strane pitanje o zanimanju, kad zaboravimo one opipljive stvari, kad ogolimo dušu i razmišljamo o biti.
U čemu pronalazite smisao? Što vas motivira? Kako reagirate na neuspjeh? Jeste li svjesni svoje zadaće i svog poziva?
Čovjek ponekad postavi ciljeve koji nisu loši, ali ih ne uskladi sa svojim pozivom. Bog je čovjeku udahnuo dušu i u nju upisao stalnu čežnju za Njim. Čovjek može popunjavati pogrešnim stvarima tu čežnju jer ne zna definirati što je to što želi pa se može dogoditi da ide isključivo za opipljivim materijalnim stvarima, statusom u društvu, slavom, poznanstvima iz koristi. Međutim, ono što želi zapravo je biti u Božjoj blizini. Svi imamo isti poziv – poziv na svetost, a zanimanja su ta koja su različita.
Čovjek mora pronaći način kako, u okviru svog zanimanja i svakodnevnog života, odgovoriti na poziv na svetost, a poziv na svetost je poziv na susret s Bogom, a susret s Bogom smisao je života.
Nismo sami.
To dokazuje i molitva preko koje se povezujemo s Bogom.
Bog ne stvara “poluproizvod”, smeće koje ostavi samo. Bog stvara čovjeka koji, istina, pada i griješi zbog posljedica istočnog grijeha, ali je stvoren na sliku Božju (savršeno).
Upravo zbog toga, svaka promjena naših planova, neostvarivanje naših snova na način na koji smo zamislili, donosi nešto novo. Upoznamo sebe, zbližimo se s Bogom, dopustimo Bogu da intervenira u naš život jer on zna najbolje.
Lijepo je znati čime se želite baviti od malih nogu, lijepo se žrtvovati za taj cilj, puno učiti, raditi, napredovati, ali treba biti jako oprezan. Ja više ništa ne idealiziram. Ne smatram to ni nekim najboljim putem. Ako vi znate što želite biti odmalena, ne moraju to i drugi.
Prije ili kasnije svi se ciljevi mogu pretvoriti u kupnju većeg stana, kupnju stana na moru, kupnju boljeg automobila, kupnju još većeg stana, još boljeg automobila …
Zar je to sve? Samo se tome imamo nadati i težiti?
Ako je to samo to, onda mi se čini poprilično tužno i deprimirajuće.
Samo bogatstvo, uspjeh, napredovanje, rad, učenje nisu loši. Treba se truditi i raditi, ali problem je ako se sve svede na to.
Zato se ponekad treba podsjetiti tko smo i kamo idemo, pa i dopustiti promjenu planova. Više cijenim ljude otvorene Božjoj Providnosti ili nadahnuću, nego one koji su uprli u jedan cilj i ne znaju čitati znakove u svojem životu. Ovi drugi uglavnom su priznatiji u društvu.
Potrebno je dopustiti da nas motivira i nešto drugo osim tog našeg cilja o postajanju top menadžerom, primarijusom, glavnim glumcem ili glavnim dizajnerom. U konačnici, želimo li na Nebo ili u podzemlje? Smrt kao prijelazni oblik možemo odgađati, ali ona je realnost.
Teško se odmaknuti od onog što bismo mi nazvali neuspjehom i promašajem, ali taj neuspjeh treba gledati u puno širem kontekstu. Ne znamo od kakvih nas je problema i životnih pogrešaka Bog spasio na taj način ili koliko puta nam je pružio bolju opciju. Čovjek koji surađuje s Bogom svaki dan osluškuje je li na dobrom mjestu i treba li napraviti nešto izvan svojih okvira.
Jedini neuspjeh, promašaj ili pogreška u životu koja je fatalna i nepopravljiva je ne upoznavanje s Bogom ili okretanje leđa Bogu.
S tom činjenicom sve započinje, sve završava i iz nje se sve razvija. Između početka i kraja može biti puno filozofiranja i kretanja, ali ta se činjenica ne može promijeniti koliko god vam je dobro ili loše u životu, kojim se god poslom bavili, koliko god imali djecu koju volite, koliko god imali supruga ili suprugu koju volite, koliko god imali neku drugu osobu koju volite. Nikada nećete biti sretni i zadovoljni ako nemate Boga, premda imate sve od gore navedenog.
Zašto?
Zato što Bog jest smisao života.
“Usudite se sanjati velike stvari!” – papa Franjo
Do čitanja!
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 