Iskreno vjerujem da svaki čovjek čezne i traži nebo, jednostavno zato što nam je to upisano u dubini duše. To je stalni poziv koji je Bog upisao u naša srca jer nas je stvorio na svoju sliku i upisao u nas duboku čežnju koju nitko i ništa drugo ne može ispuniti – uvijek ostaje jedan dio koji samo Bog može ispuniti. Brak je sakrament koji pomaže dvoje ljudi na putu prema nebu. Smisao braka je da suprug i supruga jedno drugo usmjeravaju prema nebu, a njihov odnos je ikona Presvetog Trojstva. Upravo je zato potrebno očuvati istinski i izvorni oblik braka. U suprotnom, on postaje svjesno ili nesvjesno nagrđivanje ikone. Ako brak ne ispunjava svoju zadaću, dolazi do problema i narušenih odnosa. Savjest, razum i propitivanje pomažu nam u donošenju ispravnih odluka koje nas usmjeravaju prema Nebu.
Krštenjem nam se briše izvorni grijeh, ali kao njegova posljedica ostaje sklonost grijehu protiv koje se borimo molitvom i odlaskom na ispovijed. Na svome putu prema nebu, a taj je put ovozemaljski život, čovjek često puta padne i sagriješi jer ispunjenje čežnje za nebom traži i slijedi na krivim mjestima i s krivim stvarima. Na kraju, umjesto da osjeti istinsku slobodu, savjest mu ne da mira. Za to postoji lijek: pokajanje i ispovijed jer Bog ne napušta svoja stvorenja i u svom nam milosrđu, uz iskreno kajanje i zaokret u životu, oprašta sve. Uskrsnućem od mrtvih nam je darovao nadu u Život Vječni. Neki ljudi najteže oproste sami sebi, ali, “ako je nama Bog oprostio, moramo oprostiti i mi sebi jer inače postavljamo sebe za većeg suca od Njega (C.S.Lewis).
Sljedeća priča govori o dva pobožna redovnika koja su krenula u potragu za nebom jer nisu u potpunosti shvaćala što je Nebo (što je i normalno jer to nije u potpunosti shvatljivo ljudima). Njihova potraga je simbolički prikazana kao putovanje na kraj Svijeta. Mislim da se to putovanje može shvatiti kao svaka naša odluka, izbor, zabluda. Vjerujem da će svatko u priči moći pronaći i prepoznati svoje putovanje na primjeru svojih odluka koje nas vode prema nečemu ili od nečega. Na svakom putovanju je bitan cilj i smisao. Ako znamo kamo idemo, onda znamo i koji je put ispravan. Ako pogledamo samu bit, samo je jedan takav put. Ako nemamo cilj i ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar.
” U starom samostanu su živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima je bilo mnogo knjiga, ali su dva redovnika najradije čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. U debeloj staroj knjizi je pisalo kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
– Brate – reče jedan drugome – što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
– I ja, dragi brate – odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge su ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugledaju vrata u nebo!
Tako su došli jedne večeri do divlje rijeke.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja – doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
– Naprijed, naprijed! – govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima, ispred jedne špilje, isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
– Novac ili život! – zarežao je strašni čovjek.
– Nemamo novaca – izgovarala su prestrašena braća.
– Što, nemate novaca? – čudio se razbojnik. – A kamo ste se uputili?
– Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja – odgovorila su ponizno braća.
– Vi ste obične budale! – ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.
Putovali su tako dalje i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
– A čime ćete mi platiti prijevoz? – pitao ih je kapetan.
– Nemamo novaca, ali ćemo pomagati na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kapetan je braću tapšao po ramenima i govorio:
– Upravo smo takve trebali.
Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po vreću zlatnika kao plaću.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.
– Kakvi ste vi čudni ljudi? – snebivao se kapetan. – Ostanite kod nas i postat ćete bogati!
Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:
– Ha, ha, ha … traže nebo …. Lude jedne …
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kada se najednom, iza jedne šume, pred njima pojave velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvore. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju – a to njihova ćelija u samostanu.
Iznenađeni su gledali jedan drugoga bez riječi. Što to znači – tražili su ulaz u nebo, a našli su se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:
– Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.
– Tako je! – potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.”
Nepoznati autor
🙂
