feminizam katolički pogled – RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE

Muškarci nisu krivi za sva zla svijeta

Razliku između spolova obrađivala sam u puno tema na blogu, a usputno ih spomenem i u drugim člancima.

Iskreno govoreći, nekad se osjećam glupo što pišem o razlikama jer su logične, a logično je samo po sebi kako mora biti razlike jer bismo inače bili stvoreni u jednom spolu. Onda me neki ljudi podsjete kako je to logično meni te da se to danas ne podrazumijeva pa onda moram napisati još neki članak.

Muškarci i žene različiti su po svim dimenzijama koje čine čovjeka.

To je najvidljivije po fizičkoj dimenziji u čiju je svaku stanicu upisan gen za spol, ali se nikako ne smiju zaboraviti psihička i duhovna dimenzija, kao ni njihovi poddijelovi socijalna i intelektualna razina. Po svim ovim dimenzijama, muškarci i žene različito reagiraju i djeluju. Pod utjecajem spolnih hormona, koji su različiti kod m i ž, i mozak djeluje različito jer se različito i razvio (oblikovao).

Evo kratkog filmskog primjera koji nije radostan, ali na kojem je vidljiva razlika, kao i što se dogodi kad se ta razlika ne poštuje i pokuša izjednačiti, a neizjednačiva je.

Film “Pripravnik” govori o umirovljeniku koji se prijavi na pripravničko mjesto (ulazna pozicija u korporativnom sektoru) u startup društvu punom mladih ljudi s ludim rasporedom. Društvo se bavi e-trgovinom, a na njegovom čelu je mlada, udana žena koja sa suprugom ima sina (ako se dobro sjećam jer sam film odgledala samo vrlo djelomično).

Žena je osnivačica tog privatnog društva i odlazi na posao, dok muž ostaje doma, brine se o sinu i kućanstvu. Meni, koja sam i sama radoholičar, volim raditi i učiti, ovo je naopako i neprirodno, a i vama je ako ćete biti iskreni. Radi toga, ne bih se voljela naći u takvom odnosu, tj. ne bih pristala biti u takvom odnosu. Moram priznati kako ne znam bih li mogla biti samo žena i mama, ali ovakav scenarij mi je neprihvatljiv.

Ono što moram reći je i kako ne znam je li u filmu prikazano zašto je muž doma, tj. okolnosti njegova ostanka doma i tko je to potencirao. Možda je on htio ostati doma.

Uzevši u obzir urođene razlike između muškaraca i žena, ne znam kako su mogli očekivati da će muškarac biti zadovoljan s takvom situacijom.

To je kao kad se žena, nakon upuštanja u jednonoćnu avanturu, uvjerava kako joj to, taj spolni odnos i taj muškarac, ništa ne znače, a nakon toga zamrzi muški rod kojeg ne bi zamrzila da joj to uistinu ništa nije značilo i kojeg ne bi zamrzila da se nije upustila u jednonoćnu avanturu.

Svaki spolni odnos uz fizičke, ostavlja psihičko-duhovne posljedice – i kod muškaraca i kod žena, ali u takvim situacijama postoji razlika između muškog i ženskog doživljaja situacije.

Kao i u fizičkom dijelu, tako i u emocionalnom, žena ne može izbjeći urezivanje muškarca zauvijek. U slučaju bračnog odnosa, to biva plodonosno. U slučaju izvanbračnog odnosa, to postaje ženin uzrok mržnje prema muškarcima jer osoba, koja je ostavila takav trag na njoj, odlazi od nje – bilo njezinom ili njegovom voljom.

Vrativši se na film, nije problem što žena ima uspješno društvo, nego jer je preuzela mušku ulogu, a uz to je iz svog života isključila svog muža i prestala ga poštovati. Muža je svela na dadilju, psića, “mamicu i domaćicu”.

Žena u filmu je u potpunosti isključila muža iz svog života i posla te, kad bi je pitao za posao, kad joj je davao do znanja da je uključi u poslovne probleme i situacije samo kako bi joj bio potpora te je praktički molio za jednu rečenicu između dvije odrasle osobe ujutro, ona ga je isključivala i svodila na dijete. Samo je nedostajalo tapšanje po glavi kao psa prilikom odlaska na posao, dok on ostaje brišući kuhinjski šank. Da se on tako ponašao prema njoj, već bi bio optužen za nasilje nad njom. Minimum zahtjeva je da ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama čine, a puno bolja varijanta je zahtjev ljubavi.

Kad je žena zaposlila tog umirovljenika-pripravnika, isprva je nevoljko, jer ju je umirovljenik mogao dobro čitati, ali onda s olakšanjem, razgovarala te dijelila poslovne i privatne situacije s njim pa su postali prijatelji.

Kao posljedica takvog odnosa u braku, muž ju je prevario s drugom (nije spavao s tom drugom).

Što se dogodilo?

Žena je u tom pogledu prevarila muža s poslom i pripravnikom. Njima je iskazivala poštovanje, a njezin muž prevario je nju s drugom ženom. On je napravio fizički preljub, a ona je napravila emocionalni preljub. Jasno je kako su oboje i duhovno pogriješili.

U okolnostima u kojima muž nije bio bitan ni po jednom kriteriju svojoj ženi i koja je zanijekala ono što njega čini muškarcem, to se moglo naslutiti. Bilo je znakova kako će se to i dogoditi.

Gledajući film, nekako sam to iščekivala jer je bilo bolno gledati taj odnos. Bilo je to kao gledati usporeni film o automobilu za kojeg znate kako će se zabiti u zid iza zavoja, a da vozač, koji misli da kontrolira situaciju, nema pojma o tome.

Muškarčev postupak je neispravan, nemoralan i ne treba ga opravdavati, ali nije neprirodan. S druge strane, iako nije neprirodan, mi se razlikujemo od životinja pa se ne možemo ponašati poput njih, nego duhovnom nadgradnjom moramo korigirati svoje ponašanje. Vjernost je potrebna, moguća i jedini je put ljubavi i slobode, ali čin ovog muškarca nije neprirodan.

Zašto?

Zato što muškarci vole i trebaju poštovanje od svoje zaručnice/supruge.

To poštovanje u njima potiče služenje. Zato je muškarcima urođeno (tako su stvoreni) težiti ispravnom autoritetu, vodstvu kroz služenje i inicijativnosti. Imaju veću osjetilnost i potrebu za konkretizacijom ideje na području spolnosti.

Zato žene i muškarci moraju biti obazrivi jedno prema drugom jer, na primjer, ženama poljubac znači romantični trenutak, a muškarci su djelomično već na par koraka dalje i moraju uložiti više samokontrole kako situacija ne bi izmaknula kontroli. Zato muškarac mora naučiti izražavati ljubav prema ženi.

U isto vrijeme, žena mora naučiti izražavati poštovanje prema muškarcu i ne mamiti ga na tanak led.

(Dodatak: muškarac je i dalje muškarac, iako možda nema toliko izraženu mušku stranu i želi se, npr., baviti nekim zanimanjem gdje je više žena. Žena je i dalje žena, iako je zanima i profesionalno ostvarenje ili je sportski tip. Bez brige! Niste zapeli u krivom spolu. Sve je u redu dok preuzimamo uloge koje su u skladu s našim egzistencijalnim identitetom kao muškarca ili žene.)

Žene imaju veću potrebu za ljubavlju i, zato što su osjećajnije, mnogima nije osviještena važnost poštovanja koju su trebale steći odgojem pa to trebaju naučiti.

To je danas ogroman izazov jer se žene hrani glupošću da su jednake muškarcima, da se trebaju boriti, da trebaju biti “frajerice” ili da njeguju frajerski stil odijevanja (katastrofa od neukusa, sterilnosti i ružnoće. O tome više ovdje i ovdje). Žene se trebaju boriti, ali je pitanje oko čega/koga i za što/koga.

Takva žena ne može znati poštovati muškarca jer nije naučena poštovati ni sebe kao ženu ni neku višu vrijednost, a muškarac joj je sveden na konkurenta protiv kojeg se bori, kojeg mora omalovažavati i koristiti samo kao uporabni predmet odbačen po upotrebi – nakon seksa za jednu noć, abortivne tablete za hitnu kontracepciju ili nakon noći provedene našmrkana na koki.

Isto vrijedi i za muškarca.

Možda vam zvuči predrastično, ali to samo znači kako u zadnjih pet – deset godina niste promatrali ponašanje ljudi. Žene su u tome postale gore od muškaraca i to pod parolom kako su jednake muškarcima.

Muškarci i žene nikada neće biti jednaki jer su različiti. Stoga se ne mogu ni ponašati na isti način. Oni imaju jednaku vrijednost i dostojanstvo. Zato mogu prepoznati tu vrijednost i stvorenost na sliku Božju jedno u drugome. Različiti su kako bi se nadopunili.

Životinje nemaju duhovnu dimenziju pa i ne prepoznaju vrijednosti jedni u drugima. One imaju samo nagon za preživljavanjem pa i djeluju po tom nagonu.

E, sad. Grozan je muškarac ženskaroš, ali je još gora žena koja se tako ponaša. Zašto? Jer su žene tako pogazile ne samo moral, nego i svoju prirodu.

Svatko poput gđe Veljače, gđe Sarnavke, dr. Lepušića, gđe Gemov, gđe Benčić, gđe Clinton, para Obama, g. Sorosa, gđe Markle de Sussex, gđice Thunberg, g. Štulhofera … tko vas uvjerava kako možete sve bez posljedica ili kako vi kao žena nećete biti krivi za posljedice jer ih ne morate snositi i jer će se uvijek naći neki “glupi” muškarac na kojeg je potrebno svaliti krivnju, jako, jako, jako vam laže.

Nitko ne može raditi što želi bez posljedica.

Ljubav je briga i odgovornost za drugu osobu, a sloboda nije činiti što želimo, nego što je ispravno prema moralnim zakonima. Svatko odgovara za svoja djela i propuste te čovjek ne može živjeti tako da svoju odgovornost prebacuje na druge i da je uvijek kriv netko drugi (od banke, bogataša, siromaha, politike, doktora, susjeda, dečka, supruge …). Imamo dušu i moramo biti itekako odgovorni, ali postoji i odgovornost u odnosu na poruku koju šaljemo i utjecaj koji imamo.

Koliko ženi znači čuti ‘volim te’, toliko muškarcu znači čuti ‘poštujem te’. Oboje se moraju potruditi oko svog dijela posla! Apsolutno odbacujem opasne teze kako su muškarci krivi za sve i da trebaju snositi posljedice i za ono za što nisu krivi.

Da, opet ponavljam famoznu rečenicu: muškarci i žene su različiti i to je odlično.

Muškarci i žene ne mogu se zamijeniti, isključiti ili eliminirati. Moraju se nadopunjavati!

Feministice, rodni ideolozi i ostali ljudi koji mrze brak, raskomadali bi muža iz ove priče, a da pri tome uopće ne bi spomenuli ženin propust – emocionalnu prijevaru i pogrešku. Za odnos je potrebno dvoje. Branili bi ženu samo zato što je žena bez obzira na okolnosti i moral, a to je nedopustivo.

Šovinisti bi iz istih razloga pogazili ženu iz filma jer kako se usuđuje koristiti dobivene talente za posao, ali čini mi se kako su danas glavne struje mržnje i uništenja braka i obitelji feminizam, rodna ideologija i permisivni odgoj u kojem je dijete car kojem se mama i tata klanjaju. Feminizam i šovinizam su zle i otovne stranputice u propast.

To je zato što takvi ljudi ne ljube istinu i ne žele ispravno rješavanje problema. Rješenje je priznanje pogrešaka s obje strane, shvaćanja tko je muškarac, a tko žena te zajednički razgovor i rad na braku okrećući se onome što brak jest: otajstvo.

Oni žele pogaziti drugu stranu jer je mrze, a mrze je jer ne mogu podnijeti kako čovjek nije samodostatan te kako muškarac i žena moraju cijeniti činjenicu da su sutvorci novog života. Kako bi to funkcioniralo, i jedna i druga strana moraju preuzeti SVOJE dobivene uloge i odgovornosti.

Žena ne može emocionalno i osjetilno manipulirati pa prebaciti krivnju na muškarca. Muškarac ne može koristiti svoju fizičku snagu pa prebacivati krivnju na ženu.

Ne znam zašto bi emocionalno nasilje koje neke žene rade nad muškarcima bilo manje ozbiljno od fizičkog nasilja kojem su skloniji muškarci. Muškarci nisu krivi za sva zla svijeta i ostavite ih na miru.

Zato se razlike među spolovima moraju cijeniti, poštovati, čuvati i njegovati s ljubavlju. Udvaranje kao oblik iskazivanja simpatija prema drugoj osobi je u redu, nezaobilazno i ima pozitivni predznak, dok zavođenje ima negativni predznak jer ima za cilj laž (pokušava nešto prodati), navlači osobu (mami, osjetilno izaziva iz tko zna kojeg razloga) i koristi seksualnost za ostvarivanje različitih ciljeva.

To nije svrha spolnosti/seksualnosti.

Spolnost je dar za iskazivanje ljubavi i stvaranje novog života (NEODVOJIVOST tih dviju svrha), a ne potrošna roba ili potrošni instrument. Ako vam to nije cilj i ne radi se o tim okolnostima, onda uništavate svoj život, tuđi život i cjelokupno društvo, bili vi muškarac ili žena, jer zlorabite spolnost.

Naš identitet je toliko upisan u našu spolnost da se raspadaju osobe, brakovi i obitelji kad se ona zloupotrebljuje (kontracepcijom, zavođenjem, pobačajima, vanbračnim odnosima, seksom za jednu noć, isprobavanjem različitih spolnih nastranosti, rodnom ideologijom, nevjerom, pornografijom, uzastopnim monogamijama …).

Bračni par iz filma ostaje zajedno i odluči poraditi na braku.

To je poruka koja je uistinu u redu i koju današnji filmovi ne žele (oni bi odmah podebljali rastavu), ali ne mogu se složiti kako je za sve kriv muž, dok je žena patnica koja se puno trudila. Ta poruka ne prolazi (bar meni).

Završno rečeno, muškarac i žena moraju raditi na svom braku i odgajati djecu sa svojih prirodnih pozicija. Vrtića je previše.

Gospa je najveća žena, a valjda ni najokorjeliji ateist za nju ne bi rekao da je bila glupa ili neuspješna.

To bi za nju rekle feministice jer je Gospa bila “samo” kućanica s drukčijim, ali skladnim brakom, dijeleći sve karakteristike ondašnjeg života, a usprkos tome, velik dio svijeta je voli.

Obožavaju je i žene, ali bitnije i muškarci. Ono što ih boli je činjenica kako je jedna “obična” kućanica postala najvećom ženom za vijeke vjekova, a bila je poslušna Bogu, skladno se nadopunjavala sa svojim zemaljskim mužem, odgajala svog sina, poštovala sve zakone i običaje, a ipak nije mrzila muškarce.

U onoj mjeri u kojoj žene nisu krive za sva zla svijeta, u jednakoj mjeri nisu ni muškarci. Apsolutno je nedopustiva praksa feminizma te švedskih i hollywoodskih m-ž odnosa.

Nitko nema pravo raditi što želi #2

Gospa je najveća žena koja će ikada živjeti na zemlji.

Valjda ni najokorjeliji ateist, zbog toga što sebi voli tepati kako ima razumijevanja za sve, za nju ne bi rekao da je bila glupa ili neuspješna.

Rekao bi kako je ne razumije i da mu njezin način nije prihvatljiv, ali da je sama birala svoj život i da se ne može reći da je bila glupa samo zbog prihvaćanja takvog života.

To bi za nju rekle feminacistice.

Zašto feminacistice ne podnose Gospu, pa onda ni žene, supruge i majke koje se trude živjeti po idealima po kojima je živjela i Gospa?

Zato što je Gospa bila “samo” kućanica.

Živjela je u drukčijem, ali skladnom braku po Božjem smislu, bivajući uzajamna podrška suprugu Josipu koji se brinuo za svoju malu obitelj kao tesar. Zajedno su odgajali Božjeg sina.

Gospa je dijelila sve karakteristike ondašnjeg načina života, a usprkos toj jednostavnosti, velik dio svijeta je voli i cijeni. Ja bih rekla da je vole upravo zbog jednostavnosti koju ne razumiju oni koji je ne vole.

Gospu vole žene, ali bitnije, i muškarci s kojima nikada nije imala nesporazuma.

Ono što feministice boli je činjenica kako je jedna “obična” kućanica postala najvećom ženom za vijeke vjekova.

Kako je jedna žena poslušna Bogu zavrijedila poštovanje tolikih ljudi?

Kako je obična žena, koja se nadopunjavala sa svojim zemaljskim mužem i odgajala svog sina, poštovala sve zakone i običaje koji nisu bili laki ili često pošteni prema ženama, a ipak nije mrzila muškarce?

To je ono što joj ne opraštaju.

One bi htjele biti slavljene po cijelom svijetu kako je to Gospa oduvijek, ali one ne žele shvatiti zašto je zapravo Gospa slavljena po cijelom svijetu.

Feministice ne mogu shvatiti poniznost i ljubav.

One ne mogu i ne žele shvatiti zašto bi netko iz ljubavi umro sam sebi i u slobodi rekao Bogu neka bude kako On želi.

One ne mogu i ne žele razumjeti kako Gospa nije imala potrebu ostvarivati sebe mimo braka i uloge majke, odnosno mimo onoga što ona jest.

One ne žele razumjeti kako je Gospa bila radosna žena kao supruga u braku i kao majka sina. One ne razumiju zašto si Gospa nije našla nekog ljubavnika.

One ne razumiju kako ljubav znači odgovornost i žrtvu te stavljanje drugog ispred sebe. One ne razumiju da ljubav znači slobodu. One ne razumiju da sloboda znači odgovornost. One ne razumiju da ljubav ne znači raditi što želiš, nego ono što je ispravno prema drugome. One ne razumiju kako netko može čisto gledati na svijet, odnose u njemu i htjeti poštovati zakonitosti.

Znate li tko je još imao problema s poniznošću i služenjem, tj. ohološću?

Lucifer, pali anđeo nazvan Svjetlonoša, a kojeg znamo i pod imenom Sotona.

On je odbio poslušnost i vjernost planu Boga koji ga je stvorio.

Božji plan za duhovna bića – anđele bio je služenje i briga za ljude – bića koja uz dušu imaju i tijelo. Lucifer je s gađenjem odbio tu ulogu jer je ljude, bića s tijelom, smatrao manje vrijednima pa im, on koji je duh, nije htio služiti.

Zato on ne voli nova ljudska bića. On navija za pobačaj te spolne odnose izvan braka jer su uglavnom uz kontracepciju. To ne rezultira novom Božjom slikom, novim čovjekom.

To je ta sličnost pakla duše koja dođe do izražaja i u gestikulaciji i u mrtvom osmijehu i u očima.

Primjer slobode koji mi još pada na pamet zahvaljujući propovijedi koju sam čula od svog svećenika su postupci vlasnika krčmi i svratišta u Betlehemu koji nisu imali mjesta za Josipa i Mariju.

Da je ijedan vlasnik ili vlasnica poslušao savjest i našao mjesto za njih u gradu, cijeli grad bi znao za Isusovo rođenje zahvaljujući anđelima koji bi glas o rođenju pronijeli cijelim gradom.

Što bi se onda dogodilo?

Mnoštvo naroda pohrlilo bi se pokloniti Isusu u tu krčmu. Usput bi se zadržali u njoj, nazdravljali, jeli i svoj novac ostavili krčmaru koji bi, uz čast da je u njegovoj krčmi rođen Bog – Spasitelj svijeta, i višestruko zaradio.

Da, svatko bira kako će živjeti svoj život. Plodovi koje dobivamo i beremo su, uz Božju milost, ujedno i rezultati tih odluka. Naravno, pri tome ne želim reći kako će svatko tko vjeruje u Boga i živi prema Božjem biti materijalno bogat. Neće jer to nije smisao niti bit svega.

Ako pogledate švedske društvene odnose i model koji šalje poruku kako žena može raditi što god hoće bez posljedica jer će njezinu odgovornost morati podnijeti muškarac (valjda po principu kako je sada njihov red za patnju i nepravdu); poslušate gđu Veljaču koja ga zagovara u Hrvatskoj i Gospin primjer s druge strane, vidite koliko su se današnji ljudi odmaknuli od Boga i smisla pa posljedično i od zdravog razuma na svoju štetu.

Gđa Veljača ističe kako danas žene mogu raditi što žele. Misli li pritom da i muškarci mogu raditi što žele ili bi njima oduzela to pravo? Ona stiče kako je odlično što žene mogu raditi što žele. To samo pokazuje kako danas jako malo ljudi zna što je ljubav jer onaj tko zna što je ljubav, zna da ne može raditi što želi, nego ono što je ispravno.

Onaj tko zna što je ljubav zna kako je to odgovornost za drugu osobu. Taj čovjek zna da ljubav znači slobodu, a sloboda je činiti što je ispravno, a ne ono što želimo. Ljubav zna kako se na eventualnu nepravdu ne odgovara nepravdom jer to nije pravda.

Jedino nerazuman čovjek zagovara ideološku diktaturu koja ispire mozak čovjeku do razine nepostojanja osobne odgovornosti, savjesti i slobode jer se čovjeka nauči kako je sve dozvoljeno. Jedino Bog daje zdrav razum i mudrost jer su to Njegovi darovi i oni nemaju veze sa stupnjem razvoja i obrazovanja.

Nekome malo, a nekome sasvim dovoljno jer je danas jako malo odnosa kako Bog zapovijeda.

Znam kako su zadnje teme na blogu nekako sumorne, ali u svemu ima svjetla.

Ne dajte se i ne odustajte od kršćanskih ideala usprkos teškoćama, razočarenju ili ljutnji jer jedino oni daju smisleni život. Ujedno, ako ste Kristovi, jedina garancija koju imate je (vaš) križ i uskrsnuće.

Samo dobro ima budućnost! Ta dobra budućnost je u vječnosti. Na ovoj zemlji najviše što možemo imati su kratki predasi između dugih perioda poteškoća.

Prvi dio dostupan je ovdje.

Feminizam vs. sloboda

Pravi muškarac daje život za svoju ženu, a prava žena to mora dopustiti.

To je moguće jedino ako je muškarac glava, stup obitelji, a žena njezina duša. Muškarac mora ljubiti (voljeti) svoju ženu toliko da bi dao svoj život za nju, a ona mora dopustiti i prihvatiti da je se tako i toliko voli, a to znači priznati muškarčeva ulogu i preuzeti svoju. Nitko u odnosu dvaju osoba ne može biti lijen.

Ono što primjećujem je puno nesporazuma na ovim temeljima pa i jedna i druga strana podižu svoje obrambene mehanizme nastale kao posljedica prethodnih (ranjenih) iskustava kako se ona ubuduće ne bi ponovila.

Ona ne želi da je se voli, nego želi biti ta koja će preuzeti mušku ulogu jer je netko iskoristio njezinu ženstvenost, a on ne želi toliko voljeti jer mu je neka uništila muškost emocionalnim spletkama i dominacijom.

Kada to povežete sa slobodnom odlukom osobe o tome koje će vrijednosti ili načela slijediti te (ne)odgojem, neznanjem o čovjekovom smislu i biti te duhovnoj stvarnosti (dobroj i zloj), imamo ubojitu kombinaciju.

U svemu tome nastrada i povjerenje pa se teško odlučiti na ono što ljubav stvarno jest – slobodno sebedarje bez kalkulacija, ali ljubav je upravo to i ne smije biti nikako drukčije. Ona je odgovornost za drugu osobu. Što je više odgovornosti, to je ljubav veća. Istinska ljubav je žrtva. To je nekada neuzvraćeno, nekada bolno, nekada narušeno, a nekada i u potpunosti smisleno. Toliko smisleno da vam je jasno kako ne može biti nikako drukčije i po stoti put dobijete potvrdu kako Bog jedini zna najbolje te da ništa ne valja što odradite bez Njegova načina i zamisli funkcioniranja.

Zato – nismo sami, iako čovjek može biti frustriran zbog navedenog.

Je li jednostavno puno ulagati u odnos i ne dobivati jednako ili išta?

Nije, to je jako teško, a u vezi koja nije okrunjena brakom nije ni potrebno, ali čovjek treba donijeti odluku o tome kakva on osoba želi, koje ideale i vrijednosti slijedi pa se tako i ponašati.

Treba prepoznati osobu čije će mane i ograničenja moći podnijeti jer svaki čovjek ima svoja ograničenja, čak i ako odnos savršeno funkcionira. Nemojte od čovjeka tražiti ono što može dati samo Bog, ali nemojte se ni zeznuti i ne prepoznati temeljne vrijednosti.

Nadalje, ako je čovjeku smisleno ponašati se jedino onako kako treba, onda se i ne može drukčije ponašati jer nema mira s onime što mu je besmisleno. Osobe u vezi imaju izbor – ako nisu jedno za drugo ili je jedna strana nezadovoljna odnosom, odnos se razriješi vrlo jednostavno. Brak zahtijeva veću žrtvu – on je i u dobru i u zlu dok vas/nas smrt ne rastavi.

Ljubav je slobodno sebedarje osobi kojoj ste se brakom obvezali biti vjerni i u dobru i zlu. Ono što će druga strana napraviti s tim, ugrubo rečeno, nije vaš problem niti bit ljubavi, nego je problem te osobe. Na kraju krajeva, nagrada i kazna dolaze na drugom svijetu. To uvijek treba imati na umu kad govorimo o duhovnim pitanjima i pitanjima smisla čovjeka, a to su pitanja pred kojima se sva ostala mogu samo sakriti. Najvažnije je imati smisao jer ćete onda moći biti duhovno mirni i kad se sve ruši oko vas i kad ste emocionalno uznemireni. Jednako tako, i kad se trudite i kad griješite.

Obje strane moraju s ljubavlju izvršavati svoje odgovornosti i uloge koje su različite, inače dođu u situaciju u kojoj svatko koristi svoje oružje za uništenje – ona emocije (emocionalno nasilje), on snagu (fizičko nasilje) ili se zapletu u lažni odnos izokrenutih uloga koji, s obzirom da je temeljen na laži izokrenutih uloga, propadne s velikim ožiljcima. Tako se stvara začarani, otrovni krug muško-ženskih i bračnih odnosa koji prerasta u pakao na zemlji. Jako je bitno prihvatiti različitosti između spolova i antropološke istine te biti svjestan da je naravni zakon upisan u svakog čovjeka.

Sve navedeno, a pogotovo prvi odlomak ovog članka, svoj izvor, fundament imaju u sljedećem: da bi sve moglo ispravno funkcionirati, čovjek mora postaviti Boga u središte svog života. Ako čovjek tako napraviti, neće imati problem ni s “vlasničkim” pristupom ženi niti s emocionalnim spletkarenjem muškarcem.

Zašto?

Kao prvo, zato što je On u nas upisao čežnju za Njim davši nam dušu pa čovjek nema mira dok se tome ne odazove, a kao drugo zato što onda Bog postaje mjerilo naših postupaka, riječi i života.

Ako Bog i Njegov način postaje naše mjerilo, muškarcu neće pasti na pamet tući i omalovažavati ženu. Ženi neće pasti na pamet emocionalno maltretirati, ucjenjivati i krivo usmjeravati. Ako je vama mjerilo stvari ono kako je Bog zamislio odnose, onda će se dvije strane natjecati u tome tko će biti nesebičniji, stavljat će drugu stranu na prvo mjesto, imati više razumijevanja, biti veća potpora, bit ćete svjesni odgovornosti za drugu osobu. Radije ćete vi patiti, nego da pati druga strana. Svi se odnosi naruše kad se zaboravi na to.

Sloboda i feminizam?

Sloboda je činiti ispravna, moralna djela jer si slobodan od zakona ili zato što poštuješ zakon i jedino ti je tako smisleno.

Feminizam nema veze s tim. Mrziti nekoga nije sloboda. To može biti vaša slobodna odluka i izbor, ali on ne donosi slobodu jer je mržnja nikada ne donosi.

Za razliku od mržnje, ljubav je sloboda i kod nje nema posjedovanja, nego poštovanja i odgovornosti.

U članku se nisam dotakla feminizma kao mašinerije financirane ogromnim iznosima moćnika koja za cilj ima uništavanje braka, obitelji i zdravih temelja društva, tj. feminizma kao instrumenta kulture smrti. On se obilato koristi za te svrhe.

Feminizam, rodna ideologija, pobačaji i sve slične ideologije hrane se tuđom boli, nesrećom i napasti.

Žrtve tih ideologija, tog zla, je cijelo društvo, ali i pojedinci koji se npr. bore s istospolnom privlačnošću.

Htjela sam spustiti ovaj članak na osobnu razinu jer, u konačnici, svatko od nas ima izbor. Ima odgovornost. Može odlučiti.

Sustav čine ljudi.

Ako je sustav pokvaren, nije se pokvario sam po sebi, nego se pokvario pokvarenošću ljudi koji ga čine. To nam puno govori, ne samo u slučaju feminizma, nego u slučaju svakog područja koje vam može pasti na pamet. Uljez napada i ulazi tamo gdje osjeti slabost, a puno priče ne mijenja nedostatak djela.

Budite nekome komadić neba na ovoj zemlji na koji god način možete, znate i na koji god ste način pozvani biti jer je to naša svrha.

Zato mi se drž’te, oboružajte se misom, skaramentima, krunicom, kontemplacijom, dobrim knjigama, obitelji.

Sve mogu u Onome koji me jača!