hipofrontalnost – RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE

Prodaja spolnosti na društvenim mrežama

U zadnje je vrijeme postala pomodna riječ “karakter”, “osoba s karakterom”, “karakterna osoba” ili “žena/muškarac s karakterom” pa ljudi imaju krive verzije onoga što je karakter i nabacuju se tim izrazima.

Tako će neki reći da je osoba karakterna ako se nezrelo posvađa zbog nečega jer, eto, ima svoj karakter i stav, ne da svoje pa makar pričala (pogrešne) gluposti i bila u krivu. Tu se ne radi o karakteru nego o (neodgojenom) temperamentu.

U Bibliji ne postoje semafori, automobili i instagram, ali postoji slobodna volja, snaga volje, odgovornost, zlatno pravilo, moral, umjerenost, deset zapovijedi, posljedice Istočnog grijeha, velika doza zdravog razuma, ali i puno više onoga što nadilazi razum i što čovjek ne može spoznati razumom; istina o čovjeku koja se onda primjenjuje i u slučaju crvenog na semaforu i objavama na dr. mrežama.

Upravo je takvo zaključivanje smisao odgoja, rasta u vjeri i, općenito, izgradnje karaktera. Nije smisao izvlačiti rečenice iz konteksta s obzirom da na taj način nikada nećete moći uklopiti auto i semafor jer ih nema.

“Čovjek ne želi priznati golemu vrijednost koju za ljudsku ljubav posjeduje čistoća onda kada ne želi priznati potpunu i objektivnu istinu o ljubavi žene i muškarca, postavljajući na njezino mjesto subjektivističku fikciju. … Ne može se shvatiti puni smisao krjeposti čistoće ako se ne razumije ljubav kao funkcija odnošenja osobe prema osobi, funkcija usmjerena u načelu prema sjedinjenju osoba.”

sv. Ivan Pavao II., “Ljubav i odgovornost”

Temperament i karakter

Temperament (narav) je ono kakvim se rodimo, što nam je Bog dao za rad na sebi, prirodno gorivo koje nas pokreće. Netko je zapaljive, a netko mirnije naravi. U različitim situacijama do izražaja dolaze različite vrste čovjekovog temperamenta jer smo miks svega pomalo.

Karakter je ono što se izgrađuje moralnim normama, odgojem, vjerom, izgradnjom sebe i željom da se postane najbolja verzija sebe. Karakter je nadgradnja temperamenta jer čovjek ne može živjeti (samo) po temperamentu.

Sve ljudske razine trebale bi biti integrirane, međutim, ako ima nekih odstupanja, onda je karakter kontrolni i korektivni mehanizam. Kako je karakter povezan s duhovnom dimenzijom, evo nas opet na potvrdi važnosti duhovne dimenzije u ponašanju čovjeka.

Karakterna osoba ili osoba s karakterom postupa moralno ispravno, ima ispravne stavove i drži ispravne principe. To radi zato što je tako oblikovao/la svoju dušu i srce. Zato što shvaća važnost toga, ima smisao. Zato što se dopušta napuniti Božjom mudrošću i smislom. Zato što je prionula na Božji (crkveni) nauk i način gledanja na stvari i pojave. Zato što zna kako to ne može biti i postati sam.

Društvene mreže imaju i svojih prednosti, ali i više nedostataka.

One olakšavaju komunikaciju s ljudima koji žive dalje od nas, olakšavaju grupne dogovore i pregovore, ali i kreiraju lažne odnose. Potiču površinske odnose, izazivaju ovisnost. Miješaju stvarnost i umjetni, nestvarni svijet. Šire mainstream ideje i lažne vijesti uz kontrolu. Prikazuju jedan lažni svijet radi prodaje bar malog dijela sebe ili pobuđivanja osjećaja divljenja prema sebi od strane drugih. Čovjek se želi osjećati bar malo vrijedno i važno jer možda nema odnos ljubavi s bliskim osobama ili taj odnos nije istinska ljubav i bliskost koja napuni čovjeka. To su činjenice.

Pokazalo se i da su korisnici Instagrama najveći narcisi te da, općenito, društvene mreže povećavaju tjeskobu, dekoncentraciju, rastresenost i disperziju pozornosti. Uništavaju stvarne odnose koji se mijenjaju šutom dopamina nakon lajka, sviđanja i uspješne prezentacije. Tako dođe do hipofrontalnost, tj. slabljenja frontalnog korteksa mozga zaslužnog za razumno odlučivanje i odgovorno ponašanje jer ste se navezali na šut poput ovisnika.

Bitan je klik, a ne kvaliteta

Ukratko, tim se riječima može objasniti funkcioniranje društvenih mreža (u prvi tren).

Nije bitno što prikazujete. Ako ste udarili na ljudski dojam, tj. emocije, u prednosti ste jer sve izaziva neki dojam, sve budi neku emociju. Zato su društvene mreže pune osoba koje se prodaju kao komad mesa, čak i ako nisu javne osobe, jer je najlakše pobuditi najniže emocije s obzirom da su one primitivne i neuređene.

Po tom spuštanju i umanjivanju čovjeka samo na nagone, sistem ‘provokacija-nagon-emocija’ je logičan jer, ako netko misli da je životinja, neće imati problem izazivati takve emocije niti će imati problem odgovarati na njih (“životinja” je našla “životinju”).

Problem je što čovjek nisu samo emocije. Čovjek nije samo nagon, samo temperament.

Čovjek nije životinja, nego je on Božje stvorenje u čijem su tjelesnom dijelu stvaranja sudionici roditelji, dok Bog daje dušu u trenutku “Neka bude!”, a taj trenutak ne ovisi o ljudskoj volji ni pokušaju. Drugim riječima, čovjek sa svim svojim biološkim, emocionalnim/psihološkim nagnućima ima i duhovnu razinu. Ona svemu tome daje smisao kako se sve ostale dimenzije ne bi pogrešno razvijale, integrirale i zloupotrebljavale.

Osobe koje izazivaju najnižu razinu nagona kod ljudi i same su vođene najnižim razinama svih svojih dimenzija. Na njima su ostale jako nisko u ravoju.

Ovo su teške riječi pa ćemo ih pokušati rastaviti i objasniti.

Neki će reći da to nije tako jer su te osobe zapravo pametne pa znaju iskoristiti ono što danas prolazi. U principu, ne radi se o tome. Točno je kako to rade radi novca, ali se sasvim sigurno ne radi o pametnoj ideji.

Zdravoj, zreloj osobi nešto takvo nikako ne može biti privlačno niti bi, zbog osjećaja moralne odgovornosti koji je sprječava da druge ljude navodi na grijeh, postupila tako jer ne postoji novac koji bi bio dovoljan da se spere takva odgovornost.

Ako je osoba spremna prodati sebe kao komad mesa kako bi zaradila na klikovima i promovirala se, prema slobodi volje, ima pravo na to. Istovremeno, ona nije pametna, nego je duhovno i emocionalno, tj. karakterno osiromašena iz različitih razloga – rana, neznanja, slobodne odluke, pohlepe, nezrelosti, loše namjere, loše oblikovanog karaktera i sl. Toj osobi treba pomoći kako bi shvatila istinu, iako ima slobodu volje i sama bira kako će urediti svoj život.

Dakle, slobodna volja svake osobe postoji, ali postoji i istina i posljedice koje idu uz tu slobodnu volju. Dok osoba zanemaruje istinu, ne može započeti ni proces iscjeljenja. Kad nastupe posljedice, nastaje iščuđavanje i ljudi odbacuju svoju odgovornost, iako su ih oni svojim postupcima izazvali.

Prodaje li golotinja?

Da prodaja samog sebe golog i ne prolazi uvijek, tj. da je na prvu važan klik, ali dugoročno kvaliteta, vidljivo je i na kampanjama plaćanja svakog klika i komentara. Broj sljedbenika mora se nekako natući makar i plaćanjem, iako se daljnjim raslojavanjem obitelji i odgojem bez vrijednosti, morala, odgovornosti, obveza, bliskosti i topline, klikovi više neće morati ni plaćati jer će samim tim činjenicama već biti stvorena željena masa – bezmoralna, bezkarakterna, zaglupljena, bez istine o vječnom životu i bez kritičkog promišljanja o serviranim “istinama”. Već sada su vidljive takve karakteristike među ljudima.

Kako god bilo, to ne pere od odgovornosti ni plaćenike ni one koji plaćaju.

Čak ako se i ne radi o izazivanju najnižih emocija, radi se o izazivanju emocija (dojma).

Drugim riječima, sve je postala (lažna) prezentacijska prodaja. Danas čovjek robuje dojmu, doživljaju i prodaje se prezentirajući se nekom veličinom. Kad popričate s takvom veličinom, dobijete drugačiju sliku, sliku bez pokrića. Mora imati puno doživljaja koje mora prodavati svima drugima i uvjeravati ih da je zbog toga sretan jer puno putuje, super jede, izlazi na prestižna mjesta, pliva s dupinima i sl., iako je dojam (emocija) subjektivna kategorija. Cilj prodajne i marketinške aktivnosti je učiniti vas nezadovoljnim svime u vašem životu, a zapravo je ono što vam ta prodaja nudi besmisleno i nedovoljno jer svaki mjesec morate kupiti nešto, “uzeti svoj šut” kako biste bili “sretni”.

Sve nabrojano nije loše ili krivo, ali nisu ti doživljaji ono što čine čovjeka niti će mu to nešto pomoći u pripravljanju za vječnost. Zato dojam, tj. emocije i jesu subjektivna kategorija. To nije bit čovjeka, nego dodatak koji može učiniti čovjeka zanimljivijim i njegov život ljepšim, ali ako on nema dobru bit, ako nema dobar karakter koji je objektivna kategorija jer se tiče principa i morala, onda to ništa ne vrijedi. Onda pričate s čovjekom koji može kupiti puno toga u životu, ali je ljuštura. Doslovno. Kad ga gledate, vidite samo ljušturu bez ičega unutar nje, bez duše. Praznu, zlu ili jadnu ljušturu.

“Ne mogu biti dio svijeta u kojem muškarci oblače svoje supruge kao prostitutke pokazujući sve što treba njegovati; u kojem ne postoji pojam časti i dostojanstva, a čovjek se na druge može osloniti samo kada kažu ‘Obećajem’; u kojem žene ne žele djecu, a muškarci ne žele obitelj … ”
Keanu Reeves

Bilo što što dovodi do smanjenja moralnih principa (apsolutne moralne istine) i umanjenja vrijednosti (dostojanstva) osobe, nije vrijedno truda jer je u sebi ružno zbog ružne duše.

Je li tijelo problem?

Nikako.

Zašto?

Zato što je Bog postao čovjekom i uzeo ljudsko tijelo.

Isus je uskrsnuo tijelom i dušom.

Gospa je uznesena tijelom na nebo.

Čin kojim nastaje novo ljudsko biće, preko muškarca i žene ima i svoju tjelesnu dimenziju. U tom lijepom činu stvaranja, muškarac i žena sudjeluju i tjelesno.

Mi ćemo uskrsnuti tijelom.

… Puno je razloga zašto je tijelo važno.

Prema tome, nema ništa loše u ljudskom tijelu koje je fizička komponenta (razina) osobe (osoba = duša, duh i tijelo).

Upravo zato što je Bog jedino čovjeku dao dostojanstvo, to dostojanstvo ne smije se uništavati (polu)pornografijom jer čovjek nije otkupljen i ne spašava se usprkos tijelu, nego po tijelu (“Tijelo je stožer spasenja.”, KKC).

Ne možemo rascjepkati čovjeka na dijelove kad su sve njegove razine povezane, a što znači da ne možemo izolirati jednu razinu i reći da se to ne tiče drugih razina, tj. cijelog čovjeka.

Evo banalnog primjera kojeg se nitko ne sjeti. Djelo počinjeno tijelom (npr. krađa, udarac) ostavlja posljedice i na drugim dimenzijama čovjeka pa se javlja krivnja, lupanje srca (tahikardija), napad panike, nesanica, loši snovi i sl., a to su već emocionalna i duhovna razina. Taj čin ostavlja rane, posljedice, na cijelom čovjeku. Ne može se čovjek spasiti po jednoj razini, a po drugima ne jer je on nedjeljiva osoba (duša, duh i tijelo).

ČIME ZAPOČINJE SPOLNI ODNOS?

Onaj tko želi zanijekati ovu istinu, vjerojatno misli da seks započinje tjelesno, tj. spolnim organima, a što nije točno. Seksualni odnos započinje voljnim procesom u srcu (duši) (duhovna dimenzija) i nastavlja se kroz misaoni proces (psihološka dimenzija) u mozgu koji registrira tu želju te izdaje daljnje naredbe tijelu – žlijezdama i organima (fizička dimenzija).

Kao što Ivan Pavao II. reče, problem s pornografijomnije što ona prikazuje previše. Ona prikazuje premalo jer reducira osobu samo na tijelo, samo na objekt. Objekt ne misli i ne osjeća. U spolnom odnosu sudjeluju sve čovjekove dimenzije, zato u tom činu sudjeluju dvije osobe koje imaju svoje misli i osjećaje. Kod trgovine ljudima i prostitucije toga nema. Tada postoje samo subjekt i subjekt sveden na objekt.

Zbog svega napisanog, spolni odnos nije nebitan. On je od velike važnosti, ali u braku. U vezi osobe nisu pozvane niti imaju pravo na taj dio druge osobe, nemaju se pravo na taj način vezati jer tko što mislio i govorio, spolni odnos predstavlja povezivanje (izmjenu, predanje) osoba. Spolni odnos, odnosno bračni čin predstavlja slobodno i potpuno sebedarje jedne osobe drugoj.

Spolni odnos je jako bitan u braku, pogotovo muškarcima koji su osjetilniji i kojima je on poveznica s poštovanjem i poželjnošću. Žene su osjećajnije pa im treba ljubav. Tu se slažu i vjera i antropolozi i psihijatri i psiholozi i sve druge grane koje se bave čovjekom, a i zdravi razum, ali jedino vjera daje smisleni okvir, tj. smisao jer se čovjek, sa svim svojim prirodnim nagnućima i razinama, može smisleno ostvariti samo kao otkupljeno biće po Isusu Kristu koje ima alate za borbu protiv svojih loših nagnuća.

Ako niste vjernik i ne živite praktičnim vjerskim životom, sigurno znate i primjenjujete zlatno pravilo. Neka vam ono ostane za život: (ne) čini drugome ono što (ne) želiš da drugi tebi čini. Tako je i u odnosu između muža i žene. Njemu više trebaju poštovanje i seks, njoj treba ljubav. I jedno i drugo moraju se potruditi kako bi dobili što im je potrebno bez ALI, inače dolazi do problema.

S pojavom Facebooka i Instagrama, pojavile su se, tj. kristalizirale, i neke pojave na području međuljudskih, pa samim time i na području muško-ženskih odnosa. Evo nekih od njih:

čestitanje rođendana i drugih svečanih prilika: mislim da je puno bolje čestitati djetetu/ženi/mužu direktno u stvarnosti, zagrliti ih i samo s njima i/ili s prijateljsko-obiteljskim krugom provesti taj dan, nego čestitku objaviti na svom profilu u stilu: danas je mojem djetetu rođendan … (??) Nije ni to grijeh ili nužno loše, ali je usmjereno na vašu promociju, a ne na emocionalnu potrebu djeteta za vašim zagrljajem, potporom i ljubavlju. Vi ćete biti lajkani mama ili tata, ali u suštini, vaše dijete neće imati išta od toga, kao što ni djeca J.F.K.-a nisu imala išta od toga što im je tata faca, predsjednik države i (idealizirajuća) fantazija ondašnjih žena (konkretno Kennedy je imao jako dobrih političkih poteza koji su odražavali katoličku brigu za društvo, iako je privatno kršio bračne zavjete i katolički nauk o spolnosti što je njegova privatna stvar)
objavljivanje fotografija djece: nemojte objavljivati fotografije svoje male djece iz očitih i neočitih razloga
razvijanje veza: Jeste li primijetili kako su se veze pretvorile u prodavanje osoba? Tako muškarac prodaje svoju polugolu curu/ženu javnosti bez razmišljanja o kakvom se utjecaju radi i kako time umanjuje njezinu suštinsku vrijednost, iako novčanu možda ne i žena prodaje samu sebe. Lijepo je što se on ponosi njome (tako i treba! Moraju jedno drugome biti podrška! – iako, čime se u ovom slučaju ponosi?), ali meni je logično da, ukoliko nam je nešto vrijedno i neprocjenjivo, to želimo zaštiti. Prvenstveno mislim na intimnost, ljepotu povezanosti, dostojanstvo osobe, ljepotu biti osobe. U protivnom je misterij i dostojanstvo osobe izloženo cijeloj javnosti. Naravno, ženska je strana ta koja daje pristanak za objavljivanje takve fotografije. Tužnije od toga je jedino kad žena samu sebe prodaje na ovaj način.

Tko usmjerava civilizaciju?

Žene su te koje određuju smjer civilizacije.

Ako usmjeravamo civilizaciju ovako, onda nemamo pravo na prozivanje muškaraca za šovinizam. Jednako tako, ne mora se raditi o polugoloj fotografiji, ali se opet današnje veze svedu na promociju i egzibicionizam gdje ljudi dokazuju svom krugu ili javnosti svoju važnost, bitnost i vrijednost. Ne znam što bi se dogodilo ukoliko bi se ta žena npr. udebljala ili prestala ići u teretanu? Bi li njihov odnos i ljubav mogli izdržati tu kušnju ili bi došlo do prekida jer bi on smatrao kako se ona više ne bi mogla toliko dobro prodati? Bi li njihova ljubav došla na kušnju ako bi on izgubio svoju moć i poziciju pa više ne bi bilo platinaste ili crne American kartice? Svatko dobije što traži/zaslužuje, a pogotovo obje strane u takvoj vezi. Nema mjesta čuđenju, ali ni proglašavanju tog odnosa odnosom kakav bi trebao biti i kako ga je Bog zamislio.

Problem su pogrešna očekivanja i pogrešne istine koje društvene mreže grade o čovjeku pa onda i o međuljudskim odnosima pri čemu nitko ne preuzima odgovornost.

Što ako bih ja umjesto odlaska na ekstenzije trepavica i pumpanja jagodica, teretane, ružnih geliranih noktiju, “jeftinih” 3 u 1 dekoltiranih+kratkih+uskih haljinica, “poslovnih i turističkih pothvata” u Dubaiju, seksa za jednu noć i hoda srama radije utvrđivala gradivo o paničnim neurotičarima istovremeno jedući tjesteninu s povrćem iz vrta, nakon čega bih se rasplesala uz pjesme objašnjavajući nećacima razliku između countryja i rocka, otišla na probu i misu, otišla na spoj i sama zaspala u svom krevetu?

Ili bih došla s posla, čitala o pogrešnim idejama g. Attalija, otišla na misu, napisala novi članak pa sutradan obukla haljinu, obula štikle, sandale ili balerinke, stavila tradicionalne konavoske naušnice ili narukvicu belenzuku iz BiH te otišla na spoj, divila se zvijezdama i Bogu koji se zaigrao sa stvorenim, raspravljajući s dečkom zašto na ravnateljskim pozicijama bolnica moraju biti ekonomisti, a ne doktori jer ekonomist ne može operirati, a doktor ne može voditi bolnicu te mu objašnjavala zašto je muškarac stup (glava), a žena duša obitelji i pričala mu svoju filozofiju o cipelama i vatrometu prve bračne noći te sama zaspala u svom krevetu, a to bih ponavljala ili do prekida, ukoliko osoba nije za mene, ili do vjenčanog prstena na ruci?

Nisam i ne želim biti porno diva, nego žena. Žena i treba biti privlačna, ali ženstveno privlačna, a to nema veze s 3 u 1 dekoltiranim+kratkim+uskim haljinicama, nego s umjerenošću. Mislim da bi to trebalo biti dovoljno, a i jest dovoljno zrelom muškarcu. Caka je u tome što porno diva nije samo ona žena koja snimi porno film. Takve su žene u manjini i da se radi samo o njima, ne bismo imali toliko problema.

krivo tumačenje pojmova poput karakternosti: To je posljedica prethodne točke. Da bi se razumjela prethodna točka, osoba mora znati tko je i što je dostojanstvo svakog ljudskog bića. Ako ni inače ne gleda na taj način, onda neće ni razumjeti u čemu je problem
redukcija čovjeka i izopačen pogled na muško-ženske odnose: u potpunosti se potiče bezkarakternost i kod muškaraca i kod žena. Stvarno vam je ok ako vaš dečko ili suprug prati profile polugolih žena? Ne bih rekla da vas to usrećuje, ne zbog posesivnosti, nego zbog manjka karaktera vaše jače polovice i zbog spoznaje da niste dovoljni. Stvarno vam je super što vaša cura/supruga ciljano izaziva osjećaje koje bi trebala izazivati samo u vama?

Pogrešno integrirana seksualnost bez vrijednosti i ovisnost o pornografiji uništavaju veze i brakove, a ovisnost o pornografiji ostavlja i fizičke promjene na mozgu. Žene, zbog toga možete prigovarati samo ako same ne objavljujete takve fotografije jer inače sudjelujete u trovanju muškarca neke druge žene i imate dvostruke standarde.

Inače, uopće je neosporno da muškarci ne trebaju pratiti takve profile i onda komentirati kako su sve žene … ili te žene …. jer i oni sudjeluju u njihovom padu i pogrješci, snižavaju ih na objekt požude plus što uništavaju sebe, vezu i brak.

Pornografija je dominantno muški problem, iako pomalo zahvaća i žene, zbog biološko-psihološko-duhovne istine o razlici spolova, potrebi za poštovanjem i prirodnom dominantnošću što je kod muškaraca povezano sa seksom.

Nažalost, danas se promiče i pornografija kod žena što je jednako loše kao i kod muškaraca s time da je ovdje još došlo do “zamjene” uloga jer se ženi nastoji nametnuti muški način razmišljanja pa i muški problem pod krinkom naprednosti. Time je došlo i do “zamjene”organa i do psihološko-duhovnih karakteristika. Zašto? Jer su muškarci po naravi osjetilniji (aktivniji, davatelji ljubavi na primajući način), dok su žene u tom kontekstu osjećajnije (pasivnije, primateljice ljubavi na davajući način), a ovime su žene “postale” biološko-psihološko-duhovno muškarci koji zahtijevaju poštovanje mjereno količinom seksa.

posesivnost i kontrola: istovremeni rast takvih “prodajnih” fotografija i porast posesivnosti i kontrole u vezi/braku. Grozno mi je kad ljudi u vezi ili braku kopaju po mobitelu druge strane. Gdje je povjerenje, odgovornost i sloboda = ljubav? Oni su nestali i radi takvog prodajnog koncepta odnosa. Karakterna osoba niti objavljuje takve fotografije niti kopa po mobitelu druge strane jer je to preduvjet zdrave veze, ali u stvarnosti ispada kako će jedna strana tolerirati takve fotografije, a druga kopanje i nadzor po mobitelu. Brrr!
ne, ne mislim da se neka institucija treba baviti odgojnom komponentom društvenih mreža i mladima te im objašnjavati s kime smiju, a s kime ne komunicirati ili tko ih smije zagrliti, dodirivati i sl. To moraju raditi roditelji jer je odgoj njihova uloga te osoba koja je ispravno odgojena nema problema s tim (vidi uvodni dio o semaforima i instagramu u Bibliji). Onim roditeljima kojima treba pomoć, treba pomoći, ali se ne smije zato oduzimati pravo roditeljima na odgoj
svi smo mi face: jesmo, svi smo mi face. Cijeli svijet je tolika faca da se narcizam cijedi u neograničenim količinama, kao i tablete za spavanje te antidepresivi. Zapravo, onda se radi o facama koje mogu zaspati samo uz tablete za spavanje.

Božju mudrost u srce i glavu jer čovjek može biti istinski sretan jedino tako!

Nemojte očajavati ako ste bili na krivom putu. Krenite ispočetka! S Bogom i radom na sebi to je moguće jer ste vrijedni i zaslužujete puno bolje, bili muškarac ili žena. Naša je vrijednost u onome što jesmo – Božja bića i u Onome koji jest – Bogu.

Sretno!

Katastrofe zvane kockanje i klađenje

Na ovu temu odlučila sam se iz istih razloga kao i za temu ovisnosti o pornografiji, a to su:

društvena prihvaćenost (ponegdje i poželjnost) koja me baš iritira
neinformiranost ljudi o stvarnom štetnom djelovanju i opsegu problema (kao i u slučaju demografske katastrofe, pornografije, vjerodostojnosti, osobne odgovornosti za djela i sl.)

Kockanje i klađenje spadaju u pošast koja se opako razmahala i za koju se sada, kao i za pornografiju, zna koliko štetne posljedice ostavlja i na ovisnika i na njegovu obitelj, a onda i na društvo u cjelini. Ne postoji selo, a kamoli grad, u kojem se ne nalazi kladionica i/ili automat klub, a sve veći broj aplikacija skine se na mobitel bez problema.

I za vrijeme ovog Svjetskog rukometnog prvenstva 2017. godine, prikazivala se reklama jedne kladionice pod sloganom: “Igra nikad ne prestaje”.

To su opako u pravu. Glas u reklami posudio je poznati sportski komentator, a stas poznata manekenka.

Što više reći?

Možda da su neki za novac spremni prodati sve uz prikladno pranje ruku od odgovornosti – od manekenke iz reklame kojoj će to biti odskočna daska za tko zna što (sam Bog i objektivni promatrač znaju da to neće biti ništa pametno i dobro), preko vlasnika kockarnice i kladionice, preko poznatog komentatorskog glasa do države koja nema preventivni plan. Pouzdano znam da su političari jedne političke opcije imali dobar plan prevencije klađenja i kockanja. Ne znam gdje je zapelo u pokretanju rasprave o tome.

Bez imalo šale, smatram kako bi kladionice, kockarnice, automat klubove i takve aplikacije trebalo zabraniti. Neki će reći kako će tada sve prijeći u ilegalu.

Kao prvo, većina neće prijeći.

Kao drugo, ono što prijeđe podložno je kaznenom progonu.

Kao treće, ono što prijeđe u ilegalu bit će bogataši, a mene boli briga što će neki milijunaš ili milijarder izgubiti koji milijun svojom voljom sve dok to nije dio poslovnog dogovora kojim mora platiti udio u zločinu.

Problem je što ljudi koji rade za 4.000-7.000 kuna mjesečno ostavljaju plaću na takvim mjestima. Naravno da je sve stvar osobnog izbora, ali puno toga odrade i marketing i dostupnost. Tko to niječe, nema pojma o vjeri, čovjeku, padu, životu, Sotoni i krijepostima.

Svakako, prvi korak trebala bi biti zabrana kladionica, kockarnica, automata i sl. blizu škola te bolja kontrola registracije aplikacijskih rješenja. Uz to, treba se zabraniti angažman poznatih osoba u takvim reklamama, kao i pojavljivanje reklama u dnevnim terminima u medijima. Nadalje, treba biti zabranjeno intenzivno oglašavanje plakatima i strogo ograničavanje broja plakata i takvih poslovnih prostora. Dodatno, potrebno je pooštriti kazne za pranje novca i pojačati mehanizme za uočavanje pranja novca.

Hrvatska je premrežena kapitalom iz susjednih država koji su dobiveni od trgovine ljudima, narkoticima, duhanom i oružjem. Strašno! Takav kapital ulazi u RH putem kafića, noćnih klubova, restorana, automat klubova, kockarnica, kladionica, trgovina. Zajedno s kontrolom kapitala, treba odraditi potpunu provjeru osoba-imatelja hrvatske putovnice, a koji su državljani susjednih država poznatih po trgovini narkoticima, duhanom, ljudima i oružjem.

Sramotno je i strašno koliko je takvog kapitala uplivalo u Hrvatsku, a još gore kakve se osobe kreću po Hrvatskoj s (lažnim) hrvatskim putovnicama. S time je dosta povezano i tržište nekretnina na kojem se također pere novac, a to negativno utječe na standard poštenih građana Republike Hrvatske jer rastu cijene nekretnina uslijed potražnje, kao i cijene najma. SOA (Sigurnosna obavještajna agencija) mora se itekako baviti ovime jer je upliv takvog kapitala prisutan, kako kroz gore spomenute radnje, tako i u medijskom svijetu.

Društvena prihvaćenost te sjaj i blještavilo i u slučaju pornografije i u slučaju klađenja baš je iritirajuća s obzirom da iza toga stoje jad i bijeda uništenog čovjeka. U tom smislu, potpuni je oksimoron izvanjski sjaj reklama koje privlače i unutarnji mrak kockarnica i automat klubova. Kladionice su na svakom koraku pa mladi prolaze pokraj njih na putu do škole pa dečki uplaćuju listiće dok ih cure čekaju vani. To je znak za uzbunu. U novije vrijeme, prava pošast su i sportsko-kladioničarske aplikacije.

Pojam kockanje odnosi se na bilo koju „igru” u kojoj postoji šansa za dobitak ili gubitak novca, a čiji ishod ne možemo predvidjeti. U kockanje spadaju bingo, strugalice, loto, sportsko klađenje, razni automati te igre u kockarnici poput ruleta, ajnca i sl. *

Kockanje je patološki poremećaj kontrole poriva, tj. nesposobnost suzdržavanja od izvođenja nekog ponašanja ili poriva koji je opasan za samu osobu ili za druge. Kockanje, kao i pornografija, mijenja čovjekov mozak. Dr. Bagarić ističe da su kod ovisnika koji su ovisni 20-ak godina, vidljive jasne promjene na mozgu.*** Neki psihijatri ističu i da se teže skinuti s kocke, nego s droge, iako kod njih ne postoji tvar (supstancija) koja se konzumira pa kockanje spada u skupinu ponašajne ovisnosti. S kockanjem se češće započinje kao mlada osoba, a razdoblje adolescencije je posebno osjetljivo.

Ljudi kockaju radi:

osvajanja novca
zabave
kockanja u dobrotvorne svrhe
bijega od problema
podizanja raspoloženja – sličnost s konzumacijom droge -> PONAŠAJNA OVISNOST

“Ponašajna ovisnost započinje kada pojedinac iskusi zadovoljstvo povezano s određenim ponašanjem i ishodima tog ponašanja, u početku samo kao dodatni izvor zadovoljstva u životu, a kasnije i kao način za suočavanje sa stresom sve dok ne postane vrlo važan dio pojedinčevog života – žudnja za uključivanjem u to ponašanje koja se intenzivira sve dok osoba ne ponovi ponašanje, nakon čega obično osjeća olakšanje praćeno ushićenjem.”* (napomena: ponašajna ovisnost je i ovisnost o hrani, kupnji, internetu, video igrama…)

Kockanje i klađenje karakterizira solistička konzumacija, a mamac na koji se kockar i kladitelj navuku te koji postaje mehanizam ovisnosti je nada da će sljedeći put osvojiti dobitak i osjećaj zadovoljstva. Oni smatraju da osvajanje dobitka nema veze sa srećom, nego s njihovim vještinama i znanjem. Zato se posvete klađenju i kockanju kao svom primarnom poslu kako bi usavršili vještine. Kockanje i klađenje uništavaju obitelji i svakog čovjeka – i materijalno i odnosno i psihički.

“Patološko kockanje uključuje stalno i ponavljajuće problematično kockanje te nekoliko sljedećih simptoma koji nisu dio nekog drugog problema mentalnog zdravlja:

zaokupljenost kockanjem
potreba za sve većim ulozima ili rizicima kako bi se postigla željena razina uzbuđenja
učestali napori da se kontrolira, smanji kockanje ili prestane s njim
nemir i razdražljivost prigodom pokušaja smanjivanja ili prestanka kockanja
kockanje kao način bijega od problema ili ublažavanje nekih neugodnih raspoloženja (depresije, osjećaja krivnje, bespomoćnosti)
nakon gubitka novca na kockanju, kockar se često vraća slijedećeg dana kako bi ga nadoknadio
laži prijateljima i članovima obitelji kako bi se prikrio stupanj uvučenosti u kockanje
nezakonita djela kao što su krađe, krivotvorenja, prijevare, pronevjere kako bi se financiralo svoje kockanje
ugrožavanje ili gubitak važne veze, posla, obrazovne ili poslovne mogućnosti zbog kockanja

Još neki važni znaci kompulzivnog kockanja:

korištenje radnog vremena ili izostanak iz škole zbog kockanja
povećanje stresa u kući zbog kockanja
kockanje je način nabave novca za plaćanje računa
kockanje do posljednjeg novčića
kockanje duže od planiranog vremena
kockanje kao bijeg od briga i problema
kockanje kao slavljenje dobre sreće”*

Kako ističe dr. Robert Torre, u Jugoslaviji je klađenje i kockanje bilo ograničeno na lutriju i prognoziranje sportskih rezultata, dok su danas u Hrvatskoj prisutni sportsko klađenje, kockarnice i automati. U 2010., u Hrvatskoj je samo sportskih kladionica bilo oko 3.000. Liječnik ističe i kako, prema njemu, u Hrvatskoj dominiraju sportske kladionice ispred automat klubova i kockarnica, dok je lutrija i dalje dio zabave i razbibrige pretežito starijeg pučanstva kojeg regulira država**.

Kolika su pošast kockanje i klađenje pokazuju, primjerice, statistički podaci iz Australije koji kažu da su Australci izgubili 115 milijardi kuna na kocki u 2015. godini. Najviše gubitaka ostvareno je na poker aparatima.

Podaci iz SAD-a za 2015. govore da je 80% njegovih stanovnika bar jednom u životu kockalo, a iako su muškarci skloniji toj ovisnosti, sklone su joj i žene koje će rjeđe potražiti pomoć za liječenje. Kriminalne organizacije operu svake godine više od 140 milijardi dolara (više od 100 milijardi eura) u sportskom klađenju na svjetskoj razini, kako pokazuje izvještaj Međunarodnog centra za sigurnost u sportu (ICSS) iz Dohe***.

Prema procjeni, ovisnošću o kocki i klađenju pogođeno je više od 100.000 osoba u Hrvatskoj (2015.). Njima se trebaju pridodati i članovi njihovih obitelji koji trpe neizravne štete.

Što se tiče Biblije i naše vjere, nigdje se izričito ne spominje kockanje kako bismo ga mogli danas predstaviti, ali spominje se da su vojnici bacili kocku za Isusovu haljinu (uspomena na zli trijumf ubojstva) te se spominju rad, novac, talenti i odgovornosti (npr. 1Tim 6, 10; Mt 25, 14-30; 2Sol 3, 10-11; Lk 14, 28-30).

U kontekstu poruke Evađelja, kockanje i klađenje može se gledati kroz pohlepu i želju za lakom zaradom, tj. služenja bogatstvu, a znamo da to nije ispravno. Jednako tako, Bog od nas zahtijeva da pravedno i odgovorno upravljamo dobrima, da ljubimo Njega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim te svoje bližnje kao samoga sebe, a to je automatski u suprotnosti s kockanjem jer su sve posljedice kockanja štetne.

Zdravim razumom i praktičnošću dođe se do istog zaključka za mnoge stvari, tj. ne mora sve poimence biti zapisano u Bibliji. Mudrošću i razumom, koje daje Duh Sveti, naukom Crkve te savješću svakog čovjeka, treba razlučiti što je dobro, a što zlo.

Ispravni odgoj je od nenadoknadivog značaja za razvoj odgovornog i ispravno posloženog čovjeka. Onda pravila nisu pravila, nego način života, sastavni dio nas, sloboda. Teško je nešto nadograditi ako se nema na što nadograditi, a onda se zbog toga javljaju problemi. Sljedeći zaštitni mehanizam je zabrana marketinških aktivnosti koje promoviraju kockanje i klađenje. Scvaki čovjek slab je na nekom mjestu. Može biti ispravno odgojen i težiti ispravnim stvarima pa ga preko ruba gurnuti marketinško bombardiranje.

Ovisnici se mogu obratiti na bolničke odjele psihijatrije za pomoć ili svom obiteljskom liječniku koji će ih uputiti dalje.

Obratite pozornost na znakove.

Što bi država trebala napraviti? Prije svega prestati poticati kockarnice i kladionice, kao i društva koja se bave razvojem tehno igara. U ovisnosti nema razlike u rezultatu, iako je predmet ovisnosti različit. Hrvatska je postala baš rupa za pojedine poduzetničke ideje i rast troškova zdravstva.

Što bi roditelji trebali raditi nevezano za temu? Odgajati djecu.

Za kraj, obratite pozornost i na količinu vremena koje vaša djeca provode na mobitelu i igrajući video igrice. Ovisnost o njima je također pogubna na više razina.

Iz obiteljskog iskustva mogu reći kako moji nećaci ne vise po mobitelima. Dapače, nemaju ih, iako bi mogli imati najskuplje mobitele koji su dostupni na tržištu. Mogu provesti sat vremena preko vikenda na majčinom/očevom mobitelu, nitko se od njih radi toga ne valja po podu i ne stvara frku, odlični su učenici, pentraju se po drveću i lijepo druže s prijateljima (od kojih većina ima mobitel). Kad i dobiju mobitele, neće moći raditi što žele na njima.

Ako je potrebno, odmah djelujte i promijenite navike dok je vrijeme.

Izvori:

*”Kocka i mladi”, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, 2014.

**www.gospicko-senjska-biskupija.hr

***www.poslovni.hr

Utjecaj pornografije na promjene mozga

Na ovu temu potaknula me je jedna situacija od nedavno, ali i neka zabrinjavajuća otkrića do kojih sam došla kad sam se time malo pozabavila.

Početak priče

Prije nekog vremena putovala sam vlakom.

Tumblr/Mathew Wilkinson – ovaj gif se može primijeniti i na ovisnost o pornografiji jer i ona dovodi do fizičkih promjena (mozga)

Preko puta mene sjedila je cura od 16-17-18 godina i čitala knjigu ne-sjećam-se-kojeg-naslova, ali nešto u stilu “osvoji me, zaveži me i iskoristi me”. To mi je bilo frustrirajuće jer sam bila bijesna zbog spoznaje iz kojih izvora djeca (mladi) danas traže informacije o međuljudskim odnosima.

Traženje informacija je u redu jer je spolnost sastavni dio čovjeka (za sve one koji misle drukčije: nije H. Hefner izmislio spolni odnos i otkrio spolnost kao dio čovjeka, nego Bog), ali izvori iz kojih se te informacije traže, laži koje ti izvori daju i godine s kojima se traže odgovori na neka pitanja su za vikanje, ne na njih, nego na društvo i cjelokupnu situaciju.

To je bila baš spoznaja koja me lupila u glavu i koja mi je govorila: “Evo me. Sjedim preko puta tebe i ovoj curi punim glavu pogrešnim i opasnim stvarima protiv kojih se boriš.”

Znate li taj osjećaj? Kad nešto znate i jasno vam je, ali tek kad vas spoznaja lupi ko’ bumerang, kad neki mali klik dođe na svoje mjesto, to bude to.

Ne znam zašto ikome treba odgovor na pitanje o tome kako postaviti muško-ženski odnos da bude psp (prijatelji s povlasticama; hvala google-u), a kamo li da to treba 13-godišnjakinji koja će taj odgovor potražiti u nekom časopisu ili portalu za koje je pisao tko zna tko! (stvarni primjer). AAAAAAAAAAAArrrggggggggg!!!! .

Kako je moguće da 13-godišnjem djetetu treba odgovor kako će reći dečku da ne želi vezu, nego samo psp odnos (samo spolni odnos) ili kako je moguće da 14-godišnjakinju zanima je li normalno što je boli grlo tri dana nakon oralnog seksa? (stvarni primjeri).

Što je društvo napravilo od djece i mladih koji će jednog dana, ne tako daleko u budućnosti, trebati postati zreli muškarci i žene? Kako će osoba koja je već od 13. godine opterećena spolnim odnosom moći biti zreo suprug ili supruga spreman/spremna na nesebično darivanje? Kako će osoba koja je navikla druge gledati kao stvar namijenjenu za užitak moći svoju suprugu/svog supruga gledati kao subjekt, kao osobu koja ima vrijednost? Kako će ta osoba izdržati test vjernosti na malo dugoročnijem poslovnom putu? Ili za vrijeme čuvanja trudnoće?

Oni koji koriste argument kako mladi nisu educirani iz područja spolnosti za uvođenje liberalnog zdravstvenog odgoja, reći će da je baš on potreban kako mladi ne bi imali nedoumica oko gore spomenutih stvarnih primjera te ih više ne bi morali tražiti po portalima, ali to nije bit zdravstvenog odgoja.

Mladima ne treba reći: “može sve, samo se zaštitite”, nego im treba osvijestiti svetost i važnost spolnosti, tj. treba ih upoznati s antropološkom istinom.

Treba im objasniti da postoje moralni i nemoralni postupci – prvi izgrađuju čovjeka, a drugi ga uništavaju.

Treba im objasniti da, ako smo nekoga navikli promatrati kao objekt kojeg koristimo po svojoj želji (objekt nema dostojanstvo, ne govori, nema pravo na prigovor, nije čovjek), kako ćemo to ljudsko biće moći gledati kao subjekt? Ako je sve podložno želji i htijenju jedne osobe, kako će ta osoba moći služiti svojoj ženi/mužu/djeci/zajednici pa ostati vjerna na poslovnom putu ili uredskoj božićnoj zabavi? Što će biti to nešto što će osobu spriječiti da pogazi drugu osobu ili da je npr. ubije ako joj je u glavi projekcija objekta, a ne subjekta?

S druge strane, mladi Hrvati su na dnu ljestvice po godinama starosti stupanja u spolne odnose, iako se taj prosjek pogoršava. Čini mi se da netko želi da se te godine pomaknu bliže 10, što će se bez ikakve sumnje dogoditi zbog izloženosti hiperseksualizaciji putem liberalnog odgoja. Istraživanja iz prakse ne lažu.

Reći ćete ili će vas neki uvjeravati kako curi iz vlaka neće biti ništa od jedne knjige.

To je vjerojatno točno. Vjerojatno neće fizički umrijeti od jedne knjige, tj. neće imati fizičke posljedice zbog jedne knjige (iako ni to ne mora biti točno jer može kopirati što pročita), ali itekako će imati duhovne posljedice čak i od jedne knjige jer je i jedna takva knjiga grijeh s obzirom da vrijeđa Boga i Njegov plan za čovjeka (narušava istinsku duhovnu narav koju je Bog dao čovjeku ruah-om (dušom) te uništava ljudsko dostojanstvo). Ujedno, takva knjiga potiče na čitanje drugih knjiga jer otvara spolni apetit i uvodi u napast.

Trik s pornografijom je u tome što se nikad ne radi o jednoj knjizi, nego o formiranju misaonih procesa koji postaju ponašanje (ono što misliš, pretvoriš u radnju) i moći navike, a kod pornografije i o sadržaju koji izaziva ovisnost jer traži još. Da se radi o jednoj knjizi, ovisnost o pornografiji ne bi postajala sve veći problem i razlog raspada brakova i veza. Spolnost je osjetljivi dio čovjeka, a samo je jedna knjiga dovoljna da u vama potakne taj dio i zaokupira vaše misli, vrijeme i radnje. Na kraju krajeva, postoji ovisnost navike (kockanje, hrana, pornografija, internet, društvene mreže, pametni telefoni i tableti, kupovina, klađenje, opterećenost “zdravim” načinom života) i ovisnost prouzročena nekim kemijskim tvarima (droga).

Pornografija je dominantno problem muškaraca, ali taj problem pomalo je zahvatio i žene.

Grozim se “naprednih” rezultata istraživanja o ponašanju žena koja s ponosom govore da su žene sve degutantnije jer su počele ići kontra svoje naravi u želji da budu osjetilne poput muškaraca.

Jednako tako, nemojte slušati gluposti poput: na pornografiju (drogu/alkohol/cigarete/kockanje/društvene mreže/povraćanje/izgladnjivanje…) navući će se samo onaj tko je labilan.

Napasti postoje i svaki je čovjek “labilan” na svoj način, a ne mislim da trebate testirati na kojem ste području labilni jer ćete pasti u krug iz kojeg se teško izvući, a kad/ako se izvučete, ostaju posljedice.

Ono što je bitno stalno isticati je i sljedeće: ovdje se ne radi (samo) o psihičkoj i emocionalnoj razini. Radi se o duhovnoj jer ono što je duhovno, tj. moralno loše je loše taman da ste na tom području psihički stabilni kao stijena pa ćete nešto napraviti samo jednom ili samo nekoliko puta, tj. nećete postati ovisni, iako se ni to baš ne može primijeniti kod ovakvih ovisnosti (droga izaziva ovisnost i od jednog puta, kockanje takoder, pornografija također…). Iznad ostalog, radi se o moralnom (duhovnom) integritetu koji ne postoji kad radite grijeh. To je jako bitno!

Drugim riječima, spasonosno uže ili opravdanje kako vam neće biti ništa od jednog puta baš i ne vrijedi jer u duhovnom smislu i taj jedan put predstavlja grijeh, a grijeh udaljava od Boga. Drugima možete lagati jer vas drugi ne poznaju toliko, ali nemojte lagati samima sebi – obratite pozornost koliko vremena tijekom dana provodite maštajući o nekom seksualnom kontekstu ili radnji, koliko vam je lako/teško odvratiti misli od toga, pronalazite li u svakom razgovoru ili riječi neku seksualnu konotaciju, što prvo pomislite kad vidite privlačnu osobu. Sve su to znaci koji pokazuju koliko vam je duša, psiha, pogled na muško-ženske odnose i pogled na život zatrovan pornografijom ili nekim drugim područjem ovisnosti (ovaj članak je fokusiran na pornografiju).

Hrabro krenite iz početka!

Pornografija pomiče granicu tako da čovjek treba sve agresivniji i bolesniji sadržaj kako bi postigao isti osjećaj, tj. kako bi se izlučila ista doza dopamina za povezanost i osjećaj sreće kao na samom početku gledanja pornografije kada je osoba reagirala na čisti poljubac. Da bi se postigao isti efekt, osobi više nije dovoljan poljubac, nego mora biti nešto nastrano i agresivno. Ljudska psiha i duhovna dimenzija su zeznute i nježne stvari koje treba paziti.

Kad se u takav nastrani sadržaj ubace dva standardna lika, cura dobrica i muškarac zavodnik s nekim dominantnim mračnim stranama osobnosti, onda će se cure itekako uloviti u mrežu s famoznom romantičnom “ja ću njega promijeniti” jer iza toga stoji želja za važnošću i posebnošću koju bi ona dobila jer se on promijenio radi nje (može biti povezana i duhovna potreba za evangelizacijom koja je sama po sebi dobra i potrebna, ali ovdje stavljam naglasak na emocionalni problem). To je malo nastrana igra, ali nekome može biti zanimljiva radi emocionalnog stanja. Ta emocionalna potreba je karakteristična za razdoblje adolescencije i ranog mladenaštva (zato je bitno da se mlade ne hiperseksualizira), iako se nekim ženama ta nezrela potreba zadrži i tijekom ostatka života jer je ona povezana s dječjom potrebom za važnošću, ljubavi, pažnjom, povezanošću, zauzimanjem posebnog mjesta kod roditelja iz djetinjstva.

Kao što sam već pisala, čovjek se može promijeniti (mora se odlučiti za to i/ili doživjeti Božju intervenciju). Svi možemo biti i pozvani smo nekome biti poticaj ili svjetlo (evangelizirati druge), a muž i žena trebaju cijeli život usmjeravati jedno drugo kako bi stigli u nebo. Činjenica je da se ljudi teško (rijetko) mijenjaju jer to moraju odlučiti svojom voljom. Ne možemo igrati ruski rulet s našim psihičkim i duhovnim zdravljem (dušom) te životom, a to najčešće završi tako. Netko će nekoga povući za sobom. Ako nešto zahtijeva riskiranje vlastite duše i psihičkog zdravlja, to je pouzdani znak da nije ispravno. Cilj ne opravdava sredstvo, iako nam može biti teško odustati od “popravaka” neke osobe, pogotovo melankoliku koji umire za svoje ideale, ali i druga osoba ima slobodnu volju i donosi svoje odluke.

Nemojte nasjedati na laži! Pornografija nije ok i nije banalna stvar. Čak su i neki časopisi koji imaju granični sadržaj, poput GQ-a, objavljivali zašto pornografija nije dobra. Ironično je to što i oni prikazuju polupornografiju koja se prodaje.

Istraživanja pokazuju da pornografija djeluje na muški mozak tako da ga pretvara u nezrelu osobu, tj. djetinji mozak koji nema zrele sustave kontrole i odgovornog ponašanja. Uz to ostavlja i fizičke promjene na mozgu.

Američki znanstvenik s područja psihologije i anatomije, Gary Wilson, u svojoj knjizi iz 2015. objašnjava saznanja neuroznanstvenika o utjecaju pornografije.

Za zrelost osobe odgovoran je dio mozga koji je smješten u čeonom dijelu, a zove se frontalni korteks. On je odgovoran za našu volju, upravljanje našim ponašanjem, filtriranje emocija i nagona te donošenje odgovornih odluka temeljenih na načelima. Taj dio mozga dostiže zrelost oko 25.-te godine. Frontalni korteks kontrolira naše emocije i nagone koji se javljaju u srednjem dijelu mozga. On ih filtrira, kontrolira i pomaže da donesemo razumnu odluku.

“Frontal Lobe”, Duke Keonavongsa, Jacob Bisher, Cody Snyder, Asante Muhammad

Kako bloger Matt Fradd na svom blogu ističe vezano za istraživanje, “mozak je dizajniran kako bi odgovarao na seksualnu stimulaciju. Prilikom spolnog odnosa, kao i prilikom gledanja pornografije, luči se hormon dopamin koji osvještava seksualnu žudnju. Dopamin pomaže mozgu u pohranjivanju uspomena, tako da, prilikom idućeg spolnog odnosa ili gledanja pornografije, mozak zna gdje se treba vratiti kako bi postigao isto zadovoljstvo.”

Znanstvenici su uočili da kontinuirano izlaganje pornografiji daje mozgu neprirodno visoki, high osjećaj, poput droge. S vremenom se mozak umori, prestane osjećati. Kako bi ovisnik ponovno postigao isti osjećaj zadovoljstva, mora uzeti više droge ili težu drogu. Isto je i s pornografijom. Gary Wilson, koji je uočio tu sličnost, ističe da to uzrokuje značajne promjene na mozgu, kako ovisnika o drogi, tako i ovisnika o pornografiji.

Kao što smo rekli, frontalni korteks je bitan za zrele, razumne odluke i upravljanje našom voljom. Jedna od promjena mozga ovisnika o pornografiji je slabljenje frontalnog korteksa. To znači da, kad ovisnik počne osjećati žudnju za pornografijom, njegov mozak ima slabu moć kontroliranja te želje jer je tu moć kontrole izgubio konzumiranjem pornografije. Neuroznanstvenici taj problem zovu hipofrontalnost pri čemu osoba pomalo gubi kontrolu nagona i strasti.

Kako bismo pojednostavili, sjetite se tko mora dobiti ono što želi baš sad i baš kad hoće i tko ne može kontrolirati svoje nagone? Dijete, je li tako? Dijete još nema razvijen frontalni korteks koji će kontrolirati te nagone. Dijete i nezrela odrasla osoba.

Tako pornografija muškarce, koji bi trebali biti odgovorni i zreli za preuzimanje zadataka očeva i supruga, a prije svega muškaraca, pretvara u nezrelu djecu. Tako pornografija pretvara žene u nezrelu djecu. Tako uništava žensku ženstvenost u korist osjetilnosti. Zato pucaju veze i brakovi.

Svima koji imaju problem s pornografijom ili nisu sigurni da imaju problem, a primjećuju da nešto nije u redu, savjetujem:

prestanak gledanja pornografije, čitanje porno ljubića koji se predstavljaju kao ljubavni romani, čitanje romantičnih romana.
odmicanje od romantičnih komedija
izbjegavanje prilika sa seksualnim kontekstom
kretanje s proučavanjem teologije tijela i pozornije slušanje propovijedi
uvođenje molitve, ispovijedi i razgovor podrške sa svećenikom (te eventualnu terapiju s psihoterapeutom)

Čovjek je biće navika.

Sve bolesne i opasne navike treba zamijeniti novim, ispravnim. Na taj se način čovjek mijenja i napreduje. Zato stalno ističem da je odgoj ključ za sve.

Ovo su načelne upute, a svatko će dalje vidjeti što su njegovi okidači ili konkretne okolnosti koje ga potiču na to te koji je vid terapije potreban.

U svakom slučaju, recept za sve što se tiče seksualnog područja je izbjegavanje takvih prilika.

Spolnost je divna i ona je dar. Po njoj smo slični Bogu Stvoritelju. Ona se ne treba potiskivati, nego se ispravno osvijestiti i živjeti.

Hrabro naprijed!

Državna seksualizacija djece

“Bez razvijenog osjećaja srama, djetinjstva ne može biti.”

Neil Postman*

Rasprava o zdravstvenom odgoju malo se stišala u vodećim hrvatskim medijima, ali problem pogubnog, amoralnog i protuprirodnog programa zdravstvenog odgoja (ZO) ostao je.

Dapače, vjerski portali i portali roditeljskih udruga koji se protive trenutnom programu ZO-a svaki dan donose priče iz prakse koje u potpunosti razotkrivaju njegove opasnosti.

S obzirom da je i na svjetskoj sceni teško pridobiti medije da pišu o pravim vrijednostima i da ne propagiraju moralno rasulo, i u Hrvatskoj je teško objaviti članak koji je afirmativan prema vjeri, Crkvi i pravim vrijednostima koje bi trebale biti pokretač svakog čovjeka.

To bi značilo da ili u Hrvatskoj i svijetu nema moralnih novinara koji znaju prepoznati što je dobro, a što zlo ili postoje moralni novinari, ali ne smiju objavljivati egzistencijalnu istinu. Mislim da je točna ova druga vjerojatnost, ali to nimalo ne umanjuje obvezu i odgovornost novinara da objavljuju istinu – pod bilo koju cijenu. Ako je sustav truo, onda ti koji nisi takav moraš pokušavati, boriti se te donositi svjetlo. Po čemu se inače razlikuješ od sustava kada daješ iste plodove?

Htio to netko priznati ili ne, mogao to netko priznati ili ne, smio to netko priznati ili ne, znao to netko prepoznati ili ne, svijet se nalazi u kulturno-vrijednosnom ratu.

To je nepobitna i neoboriva istina.

Od prosječnog, tzv. “običnog” čovjeka, to prepoznaje praktična (vjerska) manjina uz poneke izuzetke od strane znanstvenika, dok drugi ljudi to ne prepoznaju – bilo da se radi o tome da ne prepoznaju važnost tog područja, bilo da se radi o tome da se ne žele baviti time, bilo da se radi o tome da u liberalno-moralnim strujanjima ne vide ništa loše, nego “šire ljubav i mir”.

Kada se radi o (većini) ljudi koji imaju utjecaj, oni jako dobro znaju o čemu se radi jer su to i kreirali s tim ciljem i to provode.

Programima zdravstvenog odgoja (o kojima sam pisala ovdje i ovdje) država provodi seksualizaciju djece od najranijeg djetinjstva.

Zašto?

Zato što je onaj tko posjeduje mlade vladar budućnosti.

Tradicija (lat. tradere=predavati, prenositi) jako je bitna upravo radi svog značenja prenošenja morala i normi ponašanja. Tradicija se počinje urušavati i približavati svojem kraju kada pripadnici te tradicije, a čija je odgovornost prenošenje normi i morala, prestanu na sljedeću generaciju prenositi nauk koji kaže da se čovjek u svom djelovanju treba ravnati prema kršćanskim načelima.

Ako se sljedećem naraštaju ne prenese ono što je ispravno, moralno, pošteno, ono što je njegova egzistencijalna istina, onda, uz to što će i taj naraštaj biti oštećen za istinu, ni taj naraštaj neće prenijeti nauk i istinu na sljedeći naraštaj. I tako se taj slom, tj. moralno ništavilo, nastavlja dalje.

Zašto je bitan kršćanski identitet, kršćanski nauk o čovjeku, svemu stvorenom, moralu i normama? Europa je izgrađena na kršćanskim temeljima – od uspostave fakulteta, obrazovnih institucija, znanstvenih otkrića, kulture, sakralne i profane arhitekture i umjetnosti do identiteta čovjeka i normi ponašanja. Kršćanski nauk o čovjeku počiva na temeljima obitelji i spolnim normama koje omogućuju obitelj. Skup tih spolnih normi je monogamija. U proteklim desetljećima, zakoni, nauk, pravila i običaji bili su usklađeni te su pomagali čovjeku s jednim bitnim ciljem: kako bi čovjek naučio ovladati svojim spolnim nagonom kako bi bio sposoban za vjernost i odgovornost u braku i obitelji*. Danas toga nema i osobe se ne osjećaju spremnima za brak ni u svojim kasnim dvadesetima/ranim tridesetima, a sve je više onih, i žena i muškaraca, koji odbacuju brak i mogućnost imanja vlastite obitelji.

Ono što je opet bitno istaknuti kod prenošenja normi i morala i ono što stalno ističem je sljedeće: ne možemo probleme i zlo samo podizati na razine osoba koje imaju moć.

Da, one imaju razrađene strategije kulturno-vrijednosnog sloma i sve će napraviti da to ostvare, ali za moralni slom je kriv svaki pojedinac – svaki roditelj koji svojim primjerom ne svjedoči i ne pokazuje svojoj djeci i prijateljima ispravne vrijednosti i ispravni pogled na život.

Ako vi i ja kao pojedinci ne poštujemo život od začeća do prirodne smrti, ne planiramo prirodno obitelj, ne pripremamo se za brak na ispravni način, ne govorimo drugima o pravom smislu i ljepoti spolnosti i seksa, važnosti da se spolnosti i seksu, upravo radi te ljepote i smisla, mora dati sigurno okruženje braka, onda nisu samo krivi oni moćni na visokim pozicijama sa svojim lošim i pogubnim strategijama. Je li tako? (Usputno, i među ljudima na visokim položajima i bogatima ima moralnih ljudi koji se bore za ispravne stvari. Oni možda neće biti u medijima jer se ne mogu eksponirati, ali će pomagati na druge načine, drugim kanalima).

Obrazovanje ima karakter obrazovno-odgojnog sustava.

To je dobro sve dok odgojni dio počiva na ispravnim temeljima, a problem današnjice je upravo to što odgojni dio više ne počiva na ispravnim temeljima. To je omogućila tzv. emancipacijska pedagogija koja se trudi svoju teoriju ubaciti u praksu*. Ta teorija govori da su ljudi od rođenja spolna bića (usp. pedofil Kinsey je to također smatrao, a njegov Institut je nedavno postao savjetodavno tijelo pri UN-u. Potpisivala se i peticija protiv toga. Nadam se da ste je potpisali). Nažalost, to im uspijeva i na tome se temelji liberalni ZO. Drugim riječima, emancipacijska pedagogija želi ukinuti sve norme spolnog ponašanja jer dijete od vrtićke dobi treba eksperimentirati i uživati u svojoj spolnosti. Ne, ne radi se o mojoj pogrešno utvrđenoj činjenici, nego o pravoj istini o ZO-u.

Mnogi ljudi misle da se liberalni i cjeloviti program ZO-a kojeg promiču udruge roditelja razlikuju samo po pitanju toga je li seks prije braka “dopušten” ili nije (bar stječem takav dojam), odnosno da će liberalni ZO govoriti da je seks prije braka ok, dok će cjeloviti ZO govoriti o važnosti spolnosti i da seks puni smisao dobije tek u braku.

To nije samo to i radi toga ljudi padnu u zabludu.

Liberalni ZO u potpunosti vrši nasilje nad ljudskom naravi i hiperseksualizira već samo dijete kako ono ne bi moglo razmišljati ni o čemu drugome nego samo o tome; kako bi od najranije dobi postao rob svoje seksualnosti; kako nikada ne bi mogao biti spreman za brak, vjernost i roditeljsku odgovornost te kako bi se stvarno spustio na razinu nagonske životinje. Čovjek nije životinja i ne bi ga se trebalo pretvarati u životinju. Zato je pornografija toliko veliki problem jer ona gospodari osobom i ona nije slobodna. Ako tvoji nagoni u ime slobode gospodare tobom, ti nisi slobodan koliko god te društvo uvjeravalo da si car, da si slobodan.

Nametanjem liberalnog ZO-a, krši se puno zakona i konvencija. Krši se i načelo supsidijarnosti koje znači da država ili npr. zajedničke institucije EU smiju preuzimati samo one zadaće i ovlasti koje podređene institucije ne mogu izvršiti. To načelo je temelj EU.

Drugim riječima, ako RH ili neka druga čl. EU ne može riješiti pitanje ZO-a, onda zajedničke institucije EU donose zajedničku, obvezujuću odluku. Nadalje, to isto znači da ako, roditelji ili Crkva, ne mogu vršiti zadaću odgoja djeteta, da to preuzima država.

U slučaju ZO-a vidimo da se nasilno krši uloga roditelja u odgoju djece jer te programe nameće država, a paralelno se javnost u Hrvatskoj zavarava da je liberalni ZO obvezujući za sve članice EU. To nije istina jer o tome odlučuje svaka članica posebno. Zato je jako bitno koga birate na izborima, a dobar izbor se ne radi izbjegavanjem odgovornosti. Naravno, to ne znači da “napredne” države ili neke udruge možda neće misliti da ste “nazadni”ili “zatucani”.

Psihijatrijske, psihološke, pedagoške i edukacijske udruge i institucije u provedbi promjene kulturne paradigme, pa i u kreiranju liberalnog ZO-a, imaju ključnu ulogu. Mnoge rade moralno i kvalitetno, ali ima i onih koji su jako podložni utjecaju interesnih skupina, a sve na štetu čovjeka. Tako je 1973. pod pritiskom, Američka psihijatrijska udruga iz šifranta dijagnoza i poremećaja izbacila istospolne i sl. poremećaje.

I opet završavam ohrabrujućom istinom G. Kuby: ovo je pravi boj, ali kršćanin zna kako će taj boj završiti.

U sljedećim temama pisat ću o razlozima zbog kojih treba ukinuti državno seksualiziranje djece.

Do čitanja,

🙂

*prema Kuby, G., “Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode”