Oznaka: psihoterapija

Do prije četiri godine, priroda mi nije predstavljala isto što i danas.

Onda se puno toga promijenilo.

Shvaćala sam njezinu važnost i ljepotu. Nedvojbeno je koliko je bitna njezina čistoća te zdravlje flore i faune za zdrav čovjekov život, ali do tada me nije nadahnjivala niti bih provodila vrijeme u njoj za molitvu, kontemplaciju, razmišljanje, skupljanje snage, traženje ideja i sebe.

Usprkos tome, uvijek je bila u mojoj blizini, makar kroz domaće životinje, veliko dvorište, prepuni vrt, skakanje s drveta u lišće ili igranje na nogostupu tijekom odrastanja. Nebo mi je uvijek bilo pojam Božje svemoći, neograničenosti i misterija ljepote i nekako je produhovljavalo moj romantični i sanjarski dio zaljubljen u ideale, knjige i pisanje, a kojeg odlično balansira moja odgovornost, odgoj i karakter u elegantnoj suknji i štiklama.

Duboki misterij i ljepota neba, prirode i tišine usmjeravaju čovjeka prema shvaćanju kako je velika većina stvari za kojima danas trči besmislena, a da one lako zagluše čovjeka, skrenu ga s puta, odvuku mu pozornost s bitnog. Možda sve ljude ne skrene s puta u smislu da će početi radi loše stvari, ali ih skrenu s puta jer zaborave što je najvažnije npr. da je obitelj blago i da članovi obitelji cijene vrijeme koje provedemo s njima, a ne samo materijalne stvari koje im omogućimo poštenim radom. Drugi, pak, olabave u sakramentalnom životu i moralnim principima.

Čovjek se mora povući u tišinu, u jednostavnost, kako bi mogao osluškivati i, u toj jednostavnosti, primijetiti kako je prelijepo pripadati Bogu i biti dio nečeg smislenog, većeg od samog sebe. Kako je prelijepa spoznaja da cvijeće raste u jednostavnosti i skrovitosti.

Zapravo, molitva u prirodi, pa i samo boravak u prirodi, podsjeti da je  bitno ono nepromjenjivo, tj. podsjeti na ono bitno. Otvori čovjeka kako bi on primijetio sva čuda oko sebe, a kroz ta čuda Božju prisutnost – kroz lahor, cvrkut ptica, miris pokošene trave, sjaj sunca na obzoru, oblake nad gorama, otvoreno nebo nad vrhovima gora koje se pruža u beskonačnost. Sve to čovjeka potiče na kontemplaciju, skrušenost, promišljanje.

Izvan šume ili prirode, odvija se svijet koji se stalno mijenja i, kao takav, unosi nemir i nesigurnost u čovjeka – svakoga udara u njegove rane. Iako se i priroda mijenja, ona funkcionira po svojim (Božjim) zakonitostima i tome se čovjek može samo diviti te primijeniti u svom životu.

Upravo ta nepromijenjivost i jednostavna neopterećenost biljnog i životinjskog svijeta daju sigurnost i oslonac jer u toj jednostavnosti sve funkcionira. Primijeti se Božji sklad i red kako čovjek nikada ne bi mogao urediti. To je ono što nas usmjerava prema Bogu, što nam pokazuje da je Bog u svemu.

Čovjek se ne može moliti samo kad pobjegne u prirodu. Molitva treba biti dio svakodnevice i trebala bi pronaći mjesto u čovjekovom životu. Pronađite vrijeme/molitvu/pobožnost/katoličku kontemplaciju.

Emotivna i duhovna zrelost također utječu na to kakva je naša molitva i za što molimo. Drugim riječima, boravak u prirodi može se iskoristiti za osobni razvoj, kako psihološke, tako i duhovne dimenzije, a onda i tjelesne.

Priroda, molitva u prirodi, duhovne obnove, susreti na koje idu pripadnici molitvenih zajednica, slavljenja i sl., NIKAKO ne mogu biti zamjena za misu, sakramentalni život i nepretakanje vjere i nauka u djela bez obzira koliko redovno i marljivo odlazili na te aktivnosti.

Liturgija je iznad svega i nema zamjene za misu i sakramentalni život jer se misa događa po Kristu i s Kristom i u Kristu u ime cjelokupne zajednice vjernika. Ona je najveličanstvenije čašćenje i slavljenje Presvetog Trojstva gdje svaki znak, ponašanje i stav ima svoje značenje. Zato je bitno da vjernici na ispravan način i ispravnim izražavanjem stava sudjeluju na misi. Ova razlika je vidljiva i u tome što svećenik nosi svečano (misno) ruho za vrijeme mise, dok npr. pri moljenju pobožnosti ne nosi misno ruho. Drugim riječima, i misa i pobožnost imaju svoje uloge, ali jedno ne može zamijeniti drugo.

Vjera nisu emocije pa treba biti oprezan jer sam primijetila tendenciju ljudi da je tako doživljavaju i u tom smjeru razvijaju.

Emocije su sastavni dio čovjeka i on mora težiti da one budu zrele, a upravo zbog toga što ljudi ostanu na razini nezrelih emocija, znaju stvoriti zbrku i svakakve probleme u odnosima ljudi. Bile one zrele ili nezrele, emocije nisu vjera. Vjera je nešto drugo.

O krivim pristupima više ovdje.

Zašto joga nije za kršćane pročitajte ovdje.

Čovjeku bude dano puno toga kroz molitvu, ali ne u smislu da pobijedi njegova nogometna momčad ili da dobije posao preko veze ili da prođe ispit kojeg nije pripremio ili da mu štima analiza nečega u koju nije uložio truda koliko je trebalo.

Zašto?

Zato što to nisu ispravne molitve – daj sve od sebe i moli se da i Bog blagoslovi, ali ni cilj molitve i svih vjerničkih postupaka nije “ti meni, ja tebi pristup” kako ne bismo imali nikakvih problema, nego strpljivost i pošteni život kako bismo stigli u nebo i vjerovali u vječnu nagradu i kaznu.

Bude mu dano da shvati kako može pronaći način svoga djelovanja, bude mu dan mir, pouzdanje, novi žar jer kroz molitvu razgovara s Bogom. Kad osoba osjeti Božju prisutnost, kada Boga prepozna u i oko sebe, kada razgovara sa živom osobom, onda ne može ostati nepromijenjena.

Bog iscjeljuje slomljena srca, odmara umorne, liječi depresivne, daje snagu tjeskobnima, zabrinutima, prosvjetljuje pamet, pomaže neodlučnima… (pa i) kroz molitvu u prirodu. Smisao i cilj molitve nije doživljavanje čuda, nego ostanak vjernosti Bogu.

Molitva krunice i promišljanje o otajstvima u prirodi je pravo oružje.

Hrabro naprijed!

Tko traži, taj i nađe.