duhovne priče – RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE

Sv. Antun Padovanski II

ČUDA

Kao Portugalac koji nije učio francuski i talijanski, po dolasku u Italiju i Francusku pričao je ta dva jezika kao najučeniji čovjek.

U talijanskom gradu na obali, Riminiju, mnogi ga nisu htjeli slušati jer je grad osobito bio zaražen manihejskim krivovjerjem pa je pozvao ribe i rekao im neka slušaju Božju Riječ na sramotu ljudi. Počeo je propovijedati ribama u moru. One su podigle glave iz mora i slušale ga te mu se zahvalile naklonom. Razišle su se tek kad im je on zapovijedio da se raziđu. Neki su se nakon toga preobratili.

Drugo čudo obraćenja govori o preobraćenju krivovjernika Bononila koji se obratio kad je njegova mazga kleknula pred Presvetim Sakramentom.

Jedna je gospođa htjela slušati njegovu propovijed i ostavila je malo dijete samo kod kuće. Dijete je upalo u kotao pun vruće vode. Kad se vratila, našla je dijete kako se igra u kotlu bez ikakvih posljedica.

Jedan grješnik pokajao se nakon jedne Antunove propovijedi i počeo je glasno plakati. Htio se ispovijediti kod Antuna, ali od plača nije mogao govoriti. Vidjevši to, Antun mu je rekao neka ode, napiše grijehe na papir i neka se vrati. Kad je Antun pročitao grijehe, oni su nestali s papira. Tako su i Antun i čovjek dobili dokaz da su grijesi oprošteni.

Sv. Antun putovao je čudnovatim putovima i načinima :). Dok je bio u Padovi, okrivili su njegova oca za ubojstvo čovjeka jer su u obiteljskom vrtu našli mrtvo tijelo koje su ostavili razbojnici. Antun je po Božjem nadahnuću saznao za opasnost u kojoj mu se našao otac. Zamolio je svoje glavare za puštanje iz samostana pa ga je anđeo odnio u Lisabon. Sutradan je otišao pred suca i zamolio ga za oslobađanje oca jer on nije kriv za ubojstvo. Sudac ga nije htio poslušati pa je sv. Antun zamolio da mu donesu tijelo. Antun je zapovijedio mrtvacu neka, u ime Isusa, ustane i pred svima kaže kako njegov otac niti itko iz njihove obitelji nije kriv. Mrtvac je ustao i izjavio što mu je Antun rekao. Nakon toga je opet usnuo. Antun je ostao jedan dan u Lisabonu, a u noći ga je anđeo opet vratio u Padovu. Bilo je još ovakvih njegovih putovanja.

Sveti Anto Padova.png — http://www.zupa-svetog-vlaha-janjina.hr

S obzirom kako je sv. Antun jedan od najpoznatijih svetaca po čijem je zagovoru izmoljeno nebrojeno čuda, ovo su samo neka. Uz to što je imao dar propovijedanja i mudrost, imao je i dar prorokovanja, a nečisti duhovi bojali su ga se. Puno puta htjeli su ga zastrašiti i zadaviti, ali on ih je, Božjom pomoći i zagovorom Gospi, uspio otjerati.

Ovo su riječi s pomoću kojih je sv. Antun s uspjehom odbijao nasrtaje zla duha: “Evo križa Gospodnjeg! Bježite stranke protivnikove! Pobijedi lav od plemena Judina, korijen Davidov. Aleluja, Aleluja.” Tu je molitvu svakodnevno molio i blaženi Alojzije Stepinac.

Običaj nošenja i moljenja ovog zagovora potječe iz Portugala od kad se jedna žena borila s mišlju o samoubojstvu. Htjela se baciti u rijeku i utopiti se. Idući prema rijeci, zastala se pomoliti pred kipom sv. Antuna u franjevačkoj kapeli. Tijekom molitve zaspala je i vidjela sv. Antuna kako je oslobađa tog poremećenog stanja uma. Kad se probudila, pored sebe je pronašla pismo koje joj je dao sv. Antun s ovim riječima zaziva. Original tog pisma se čuva s kraljevskim blagom Portugala.

Papa Siksto V. te je riječi zaziva uklesao u križ koji se nalazi na obelisku kojeg je postavio na sredinu trga sv. Petra u Vatikanu. Cijeli tekst glasi:

“Ecce crvx Domine. Fvgite Partres adversae. Vicit leo Detribv Ivda.

Evo križa Gospodnjeg. Bježite neprijateljske sile. Pobijedio je križ plemena Judina.

Christvs Vincit. Christvs Regnat. Christvs Imperat. Christvs ab omni malo Plebem svam Defendat.

Krist pobjeđuje. Krist kraljuje. Krist vlada. Krist štiti svoj narod od svakog zla.”

SV. ANTUN I DIJETE ISUS

Sljedeće svjedočanstvo objašnjava zašto se sv. Antun prikazuje s Djetetom Isusom.

Prilikom boravka u Camposampieru, jedan mještanin dao mu je sobu kako bi tamo mogao u miru meditirati -> kontemplirati. Jednoga dana mještanin je provjeravao po kući je li sve u redu i, iz radoznalosti, pogledao kroz prozor u Antunovu sobu. Vidio je Antuna kako grli malo dijete. Nije znao otkud se dijete pojavilo niti čije je. Dijete se javilo Antunu i reklo mu da je Isus. Antun je primijetio mještanina i zabranio mu da ikome kaže što je vidio sve dok je on živ. Mještanin je poslušao te tek nakon njegove smrti razglasio svima što je vidio.

SMRT I ZAGOVOR

Umoran od svog propovijedničkog djelovanja, odlučio se malo osamiti i pronaći neko osamljeničko boravište. Odlučio se za Camposampiero gdje je napravio ćeliju na velikom orahu sa šest ogranaka koji su se protezali prema nebu i stvarali krunu od granja. To je bilo njegovo posljednje boravište. Ubrzo nakon toga, tijekom ručka s braćom, srušio se na ležaj.

Znajući da se približava njegov kraj, zamolio je braću da ga odvedu u Padovu kako im ne bi bio na teret. Nisu stigli do Padove, nego su se radi zdravstvenog stanja zadržali u Arcelli. Tamo se ispovijedio, pričestio i primio bolesničko pomazanje. Nakon što je otpjevao himan na čast Presvete Djevice, zagledao se u nebo te je, kad ga je brat koji ga je pridržavao pitao što vidi, rekao da vidi svog Gospodina. Nakon što su otpjevali pokorničke psalme, bio je živ još oko pola sata, a onda je mirno umro s 36 godina. Bilo je to 13.06.1231. Proglašen je svetim 30.05.1232.

Iako mu se nije ostvarila želja za mučeničkom smrću jer je Bog za njega imao drugi plan, čim je umro svi su klicali da je umro svetac. Po njegovoj želji, njegovo tijelo je sahranjeno u crkvi Svete Bogorodice Marije u Padovi.

Franjevci su sagradili crkvu posvećenu sv. Antunu 1263. godine u Padovi te je tijelo preneseno tamo. Prilikom prijenosa, otvoren je lijes te je ustanovljeno da je tijelo prirodno propalo, ali je jezik sačuvan zdrav i neistrunuo te se i dalje nalazi u Padovi (veliki propovjednik -> očuvan jezik. Bog ima smisao za humor, zar ne?).

Mnoštvo vjernika obilazi relikvije i moli njegov zagovor.

Sv. Antune, hvala ti na brzoj vezi i moli za nas.

*Izvori:

materijali iz svetišta

http://www.zupa-antunpad.hr

www.svantosarajevo.org

Sv. Antun Padovanski I

Dugujem članak na blogu sv. Antunu već duže vrijeme, a u četvrtak je bio taj dan kad sam osjetila da je vrijeme za pisanje.

Eto prilike da i ja naučim nešto novo, a i da zahvalim načemu.

Ovo je ona posebna pričao kao s Medaljicom Bezgrešne jer se spontano dogodila.

S obzirom na njegovu jako dobru poznatost, možda ovaj članak nema prvotnu ulogu upoznati vas s njim, ali sv. Antun zaslužuje članak na mojem blogu.

Već sam pisala kako volim molitve i meditacije usmjerene baš prema Bogu, tj. Presvetom trojstvu (različita otajstva), krunicu i molitve Mariji ili jednostavno razgovor s Bogom, kad se i razum i srce spoje u jedno te usmjere prema Bogu i Njegovoj prisutnosti.

Kako sam nedavno rekla nećaku: Bog sve zna i svemoguć je. Drugim riječima, isusovački odgoj, Presveto Trojstvo, pouzdanje u Boga i stavljanje u Gospin zagovor, dok nemam običaj pojedinačnog stavljanja u zagovor svetaca mimo litanija ili sl.

Prije svega, kada molimo zagovor nekog sveca, to znači upravo to – molimo njega/nju da oni traže od Boga ono što ih molimo. Svetac ne radi čudo, nego će to napraviti Bog jer ga je neki svetac to molio. To je bitno razlikovati kako ne bismo upali u zamku koju nam pripremaju različite sekte koje krivo govore da se klanjamo kipovima. Bog čuje našu molitvu i bez da se utječemo svecima, ali nekad zagovor svetaca može ubrzati stvari jer su u Božjoj blizini. Uglavnom, ne bih ulazila duboko u tu temu, nego bih rekla da su sveci primjer koji možemo slijediti (ali živeći život koji je Bog namijenio nama), a njihov zagovor dokaz raja.

Bila sam u Padovi nekoliko puta. Neslužbeno: obožavam Italiju – i sjever i Rim i Vatikan i Veneto!

Molila sam se pred relikvijama sv. Antuna, ali moram priznati kako mi je to bila uobičajena molitva Bogu. Zamolila sam ga da nas zagovara, ali nisam ‘imala neku poveznicu ili nešto preposebno sa sv. Antunom’. To je bila crkva, ja sam se skrušila i molila u miru. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bila u Padovi, ali bilo je davno (prije 10 god.?).

Očito su se sv. Antunu svidjele moje molitve jer je sada sastavni dio mog dana, iako je od tada prošlo puno vremena.

Po njegovom zagovoru dobila sam posao i to prije završetka pobožnosti, a pobožnost sam krenula moliti kao ‘idem, svi nešto spominju neke zagovore’. On to brzo riješi, a Bog zna što radi i daje sve u svoje vrijeme. Bog nekada i ne daje, a to je zato što je za nas bolje ne dati nam što tražimo. Vjerujte da je tako jer to uistinu jest tako. Nekad je teško, ali čovjek s vremenom dobije odgovor i uvidi zašto je za njega bilo dobro ne dobiti ono traženo. Bog nam nekad da više mogućnosti pa moramo izabrati. Možda su sve jednako dobre, ali moramo izabrati onu za kojom čeznu naše najdublje dubine.

Jednako tako, na blogu sam već objavila molitvu za njegov zagovor u borbi protiv tjeskobe, a i pomaže mi u pronalasku stvari i oko svega drugoga što zamolim. Stvarno!

Ne radi se o tome da se ponašamo kao bezglavi ili nerazumni ljudi koji samo mrmljaju i zazivaju Boga i svece, a prepuste se svojoj lijenosti i neodgovornosti. Radi se o postajanju sigurnim kako je Bog tu, da nas sveci zagovaraju i da je duhovni svijet itekako stvaran. Kad se obratite Bogu i reknete mu “Pomozi mi!”, On to stvarno čuje jer je živ. Isto vrijedi i za svece. Smisao katoličke meditacije je osjetiti Božju prisutnost, a molitve hvaliti Boga kako bi nas “opremio” djelatnošću za put svetosti na koji smo svi pozvani. Na stranu sva čuda, ono što sveci prvenstveno poručuju je kako smo svi pozvani na svetost. U principu, ne bismo smjeli imati drugi izbor.

Cilj katoličke molitve i meditacije nije sedativnost – umrtviti i smiriti sebe bez ikakvog djelatnog žara. Kroz molitvu nam se daruje mir i on nam je potreban, ali u nama bi se trebao zapaliti i žar za djela. Katoličanstvo je, za razliku od protestantizma, temeljeno i na vjeri i na djelima (milost+djela). Ne možemo sebe smatrati (praktičnim) katolicima ako mislimo kako nam je dovoljna samo vjera ili milost, a u svakodnevnom životu ponašati se ili kao da nikada nismo čuli za Isusa ili tako da odstupamo od nauka (kafeterija vjernici). Isus nas je otkupio, ali hoćemo li se spasiti ovisi i o našim djelima i vjeri.

ŽIVOTNA PRIČA SV. ANTUNA

Sv. Antun Padovanski je najbrže kanonizirani svetac.

Od njegove smrti do proglašenja svetim prošlo je samo jedanaest mjeseci. Očito je papa Grgur IX. znao što radi kad ga je tako brzo kanonizirao jer je, radi mnogih čuda koje je Bog učinio po njegovom zagovoru, sv. Antun poznat kao svetac cijelog svijeta. Papa Grgur IX. ga je, radi dara propovijedanja i poznavanja Sv. pisma, prozvao Škrinjom zavjetnom. Njegovo djelovanje je usko povezano s Italijom i Francuskom.

Časti se kao zaštitnik propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakrament, a i kao ugovarač braka, tj. onih koji traže muža/ženu. U Španjolskoj je zato posebno poznat pod nazivom Santo Casamentero. Ja bih rekla da mu se možete obratiti za bilo koji zagovor, kao i svakom drugom svecu, tj. ne mora biti samo iz ovih najpoznatijih razloga.

Najstariji životopis sv. Antuna je spis pod nazivom Legenda Assidua koji je nastao za potrebe njegove kanonizacije. Ne zna se autor životopisa, ali se proučavanjem dijelova može zaključiti kako ga je napisao jedan od subraće sv. Antuna, a one događaje kojima nije svjedočio, napisao je na temelju razgovora sa svjedocima. S obzirom kako je kanonizacija započela manje od godinu dana nakon njegove smrti, svjedočanstva su vjerodostojna. Poznate informacije o njegovom životu i čudima po njegovom zagovoru u nastavku su iz tog zapisa.

ROĐENJE I RANI ŽIVOT

Pretpostavlja se da se sv. Antun rodio 1195. godine u glavnom portugalskom gradu, Lisabonu, koji je tada bio Kraljevina. Kršten je pod imenom Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima), a rođen je u pobožnoj plemićkoj obitelji.

Svoj put započinje kao augustinac sa šesnaest godina u samostanu u Lisabonu. S obzirom na miješanje njegovih roditelja u poziv i imanje svojih zamisli za svoga sina, nakon dvije godine prelazi u drugi augustinski samostan u portugalski grad Coimbru gdje je revno služio i pamtio Sveto pismo. Zaređen je za svećenika s 25 godina, ali je, nakon događaja koji je jako utjecao na njega, odlučio kako ne želi služiti u redu augustinaca, nego želi pripadati Manjoj braći- franjevcima. Povod za tu promjenu bio je susret s relikvijama petorice franjevačke braće koja su umrla mučeničkom smrću u Maroku. Od tada je sv. Antun htio umrijeti mučeničkom smrću za Isusa i taj ga je žar obuzimao svakim danom sve više, iako je morao odustati od toga jer je Bog njegovo djelovanje usmjerio drugačije. Napušta red augustinaca i prelazi u franjevce te postaje fra Antun uzevši ime u čast sv. Antuna Pustinjaka kome je bila posvećena kapelica u samostanu.

S obzirom da je imao evangelizacijski duh, ujesen odlazi u Maroko, ali se radi bolesti iste zime morao vratiti u domovinu. Vraćao se brodom 1221. godine kad je nastala oluja koja je usmjerila brod prema Siciliji. Tamo su ga prihvatili franjevci iz Messine te je započeo svoj apostolat, prikrivajući duboko poznavanje Svetog pisma i nadahnutost za propovijedanje. Nakon razgovora sa sv. Franjom, odluči se ne vraćati u Španjolsku, nego ostati u Italiji. Živio je skromno i samotno u jednoj spilji u koju se povukao, postio te puno molio.

ZRELO DJELOVANJE

Jednom prilikom 1223. godine, na skupu franjevaca i dominikanaca, kada na zamolbu poglavara nitko nije htio održati propovijed, tj. govor bez pripreme, poglavar je zamolio sv. Antuna da on govori. On se nećkao, ali kad je vidio da se ne može izvući, počeo je govoriti. Tu je došla do izražaja njegova učenost, ali i sposobnost da na jednostavan način prenese Božju Riječ. I to je bio događaj koji ga je usmjerio u njegovoj službi – propovijedanju.

Propovijedanjem je obraćao mnoge ljude, iako su mnogi i dalje sumnjali. Nakon djelovanja u Italiji, odlazi u Francusku pa se opet vraća u Italiju – Asiz, Rim, Padova. U korizmi 1231. odlučio je propovijedati tijekom svakog od 40 dana korizme (do tada je imao „Nedjeljne govore“ i „Blagdanske govore“) i to svaki dan u jednoj od 55 crkava u Padovi i okolici. To je bilo prvi put u povijesti Crkve i imalo je veliki značaj. Ljudi su ga dolazili slušati u velikom broju.

S obzirom kako se u tom razdoblju povijesti širilo manihejsko krivovjerje, Antunova evangelizacija i navještanje Božje Riječi bili su jako nužni. Vjerojatno ga je Bog zato i usmjerio u to djelovanje. je Preobratio je mnoge krivovjerce propovijedanjem i ispovijedi.

(Nastavak u 2. dijelu)

*Izvori:

materijali iz svetišta

http://www.zupa-antunpad.hr

www.svantosarajevo.org

Bože, učini da budem televizor

“Učiteljica jedne osnovne škole je d
ala svojim učenicima zadatak da napišu esej o tome što bi htjeli da im Bog napravi. Na kraju dana dok je u stanu ocjenjivala eseje, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.

Njezin muž, koji je netom ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao: ‘Što se dogodilo?’ ‘Pročitaj ovo. To je esej jednog od mojih učenika.’

‘Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno – učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u svojoj kući.

Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim da me shvaćaju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja.

Nastavi čitati “Bože, učini da budem televizor”

Kratka priča o smislu života

“U šumi na brdu bila su jednom tri stabla.

Pričala su o svojim snovima i nadama.

Prvo stablo reče:

– Jednoga dana, kako se nadam, postat ću kovčeg za blago. Bit ću ukrašen zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.

Drugo stablo na to će:

– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihove podanike te ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.

Treće stablo doda:

– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.

Prošlo je nekoliko godina, a stabla su i dalje sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. Jednoga dana, u šumi se pojavila skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:

– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.

Jesen — Privatno vlasništvo, all rights reserved

I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.

Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:

– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.

I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane veliki brod.

Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi jer, ako ga posijeku, rasplinut će se svi njegovi snovi. Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.

Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti ih u štalu i napuni sijenom.

Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.

Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.

Prošle su mnoge godine. Stabla su zaboravila svoje nekadašnje snove.

Jednoga dana u štalu se skloniše čovjek i žena. Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle jer nije imala kolijevke.

Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva. Jasle su primile najveće blago na svijetu.

Prošlo je trideset godina. Jednoga dana skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom. Digne se oluja i ljudi se u čamcu prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:

– Mir!

I oluja stade.

Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.

Prošle su još tri godine.

Otvoriše se vrata spremišta i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku. Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi su mu se okupljeni rugali i udarali ga. Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ i uzvisiše ga da ondje umre.

U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima da ga je sam Bog bio obgrlio.“

Nadam se da ste bar jednom imali vremena (to znači dulji vremenski period) razmišljati o svojim ciljevima, o svom životu i onome što želite biti.

Ne mislim toliko na zanimanje kojim se želite baviti, nego na pravi smisao vašeg života. Naravno, bitno je razmišljati o zanimanju kojim se želimo baviti jer smo svi dobili različite talente i proživjeli različite situacije u životu. Imamo i različitu motivaciju i preferencije, ali pravo pitanje je što želimo biti kad stavimo sa strane pitanje o zanimanju, kad zaboravimo one opipljive stvari, kad ogolimo dušu i razmišljamo o biti.

U čemu pronalazite smisao? Što vas motivira? Kako reagirate na neuspjeh? Jeste li svjesni svoje zadaće i svog poziva?

Čovjek ponekad postavi ciljeve koji nisu loši, ali ih ne uskladi sa svojim pozivom. Bog je čovjeku udahnuo dušu i u nju upisao stalnu čežnju za Njim. Čovjek može popunjavati pogrešnim stvarima tu čežnju jer ne zna definirati što je to što želi pa se može dogoditi da ide isključivo za opipljivim materijalnim stvarima, statusom u društvu, slavom, poznanstvima iz koristi. Međutim, ono što želi zapravo je biti u Božjoj blizini. Svi imamo isti poziv – poziv na svetost, a zanimanja su ta koja su različita.

Čovjek mora pronaći način kako, u okviru svog zanimanja i svakodnevnog života, odgovoriti na poziv na svetost, a poziv na svetost je poziv na susret s Bogom, a susret s Bogom smisao je života.

Nismo sami.

To dokazuje i molitva preko koje se povezujemo s Bogom.

Bog ne stvara “poluproizvod”, smeće koje ostavi samo. Bog stvara čovjeka koji, istina, pada i griješi zbog posljedica istočnog grijeha, ali je stvoren na sliku Božju (savršeno).

Upravo zbog toga, svaka promjena naših planova, neostvarivanje naših snova na način na koji smo zamislili, donosi nešto novo. Upoznamo sebe, zbližimo se s Bogom, dopustimo Bogu da intervenira u naš život jer on zna najbolje.

Lijepo je znati čime se želite baviti od malih nogu, lijepo se žrtvovati za taj cilj, puno učiti, raditi, napredovati, ali treba biti jako oprezan. Ja više ništa ne idealiziram. Ne smatram to ni nekim najboljim putem. Ako vi znate što želite biti odmalena, ne moraju to i drugi.

Prije ili kasnije svi se ciljevi mogu pretvoriti u kupnju većeg stana, kupnju stana na moru, kupnju boljeg automobila, kupnju još većeg stana, još boljeg automobila …

Zar je to sve? Samo se tome imamo nadati i težiti?

Ako je to samo to, onda mi se čini poprilično tužno i deprimirajuće.

Samo bogatstvo, uspjeh, napredovanje, rad, učenje nisu loši. Treba se truditi i raditi, ali problem je ako se sve svede na to.

Zato se ponekad treba podsjetiti tko smo i kamo idemo, pa i dopustiti promjenu planova. Više cijenim ljude otvorene Božjoj Providnosti ili nadahnuću, nego one koji su uprli u jedan cilj i ne znaju čitati znakove u svojem životu. Ovi drugi uglavnom su priznatiji u društvu.

Potrebno je dopustiti da nas motivira i nešto drugo osim tog našeg cilja o postajanju top menadžerom, primarijusom, glavnim glumcem ili glavnim dizajnerom. U konačnici, želimo li na Nebo ili u podzemlje? Smrt kao prijelazni oblik možemo odgađati, ali ona je realnost.

Teško se odmaknuti od onog što bismo mi nazvali neuspjehom i promašajem, ali taj neuspjeh treba gledati u puno širem kontekstu. Ne znamo od kakvih nas je problema i životnih pogrešaka Bog spasio na taj način ili koliko puta nam je pružio bolju opciju. Čovjek koji surađuje s Bogom svaki dan osluškuje je li na dobrom mjestu i treba li napraviti nešto izvan svojih okvira.

Jedini neuspjeh, promašaj ili pogreška u životu koja je fatalna i nepopravljiva je ne upoznavanje s Bogom ili okretanje leđa Bogu.

S tom činjenicom sve započinje, sve završava i iz nje se sve razvija. Između početka i kraja može biti puno filozofiranja i kretanja, ali ta se činjenica ne može promijeniti koliko god vam je dobro ili loše u životu, kojim se god poslom bavili, koliko god imali djecu koju volite, koliko god imali supruga ili suprugu koju volite, koliko god imali neku drugu osobu koju volite. Nikada nećete biti sretni i zadovoljni ako nemate Boga, premda imate sve od gore navedenog.

Zašto?

Zato što Bog jest smisao života.

“Usudite se sanjati velike stvari!” – papa Franjo

Do čitanja!