integritet – RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE

Žderači drugih ljudi 📝📌#integritet

Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.
Mt 5,6

Postavi granice svojoj ljubavi

Kada kod drugih ljudi udariš u granice (nap. ono što ne mogu za tebe učiniti), osjećaš se odbačenim.

Ne znaš prihvatiti činjenicu da ti ne mogu dati sve što od njih očekuješ. Želiš bezgraničnu ljubav, bezgraničnu pažnju i bezgraničnu darežljivost.

Dio svojih teškoća ćeš riješiti ako postaviš granice vlastitoj ljubavi, što je nešto što do sada nisi nikada napravio. Daješ sve što ljudi od tebe traže i kada hoće više, ti im daješ još više dok ne shvatiš da si iscrpljen, da te iskorištavaju i tobom manipuliraju. Tek onda kada budeš sposoban obilježiti vlastite granice, moći ćeš priznati, poštovati i čak sa zahvalnošću prihvaćati ograničenja drugih.

Pored ljudi koje voliš, tvoje potrebe rastu i rastu dok ih s njima ne zasnuješ u tolikoj mjeri da su se praktički prisiljeni udaljiti ako hoće preživjeti.

Tvoj je veliki zadatak u tome da prihvatiš odgovornost za sebe, da znaš zadržati svoje potrebe unutar vlastitih granica te njima ovladati i u odnosu prema onima koje voliš. Istinska obostrana ljubav zahtijeva čovjeka koji je sam svoj i sposoban je davati drugome, a da se ne odrekne vlastitog identiteta. Ako, dakle, po jednoj strani želiš biti učinkovit u davanju, moraš po drugoj strani biti sposoban pobrinuti se za svoje vlastite potrebe. Moraš naučiti svojoj ljubavi postaviti granice.
Henri Nouwen, katolički svećenik

Svaki čovjek ima ograničenja i svoje limite, tj. zatamnjenja naravi jer je “zbog istočnog grijeha naša sloboda oslabljena.” … “Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i svijetu.” (KKC 1739-1742, 1748)

Nažalost, neki ljudi su jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati gore navedeno te pad anđela te Adama i Eve.

Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC.

Čovjek je Božje ljubljeno biće koje ima više dimenzija – dušu, duh i tijelo koje je otkupljeno po Isusu Kristu, a o njegovim djelima i životu (zato postoje Božje zapovijedi i nauk KC) te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Bog je bio vrlo jasan kad je dao zapovijedi i kad je tražio, kao preduvjet novog života, ostavljanje prijašnjeg (grešnog) života. Čovjek je dobio dar slobodne volje koji ga čini odgovornim za vlastita djela u mjeri u kojoj su počinjena vlastitom voljom. Milost i življenje po Božjim pravilima idu zajedno. Ignorirati duhovnu dimenziju u procjeni i životu te sve svoditi na psihičku dimenziju je jako pogrešno, a za krsćanina i nedopustivo.

Premda ‘hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnom grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.
KKC, 1036-1037

Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti?

Meni jest, iako osoba prihvati činjenicu i poštuje slobodnu odluku druge osobe koliko god se brinula za tu osobu. Odgajana sam po idealima vjere te karakterno imam oblikovanu važnost samodiscipline i postupanja onako kako je ispravno (isusovački odgoj), a to zna biti ponekad na štetu osjećaja u korist ispravnog rezultata, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (Sotona).

Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla i napasti je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno. To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer je mala granica između nepraštanja, osvete i nedavanja da vas se gazi. Jednako tako, može biti teško pojmiti da postoje zli ljudi ako dolazite iz stabilnog i mirnog obiteljskog okruženja. Svijet je drugačiji izvan stabilnog braka roditelja i stabilne obitelji.

Pri tome ne mislim na svjetske moćnike, političare, osuđivanje i lijepljenje etiketa. Jedno je osuđivanje, drugo je konstatiranje, tj. prihvaćanje da osoba ne čini dobro, čak i ako ste vi prema njoj najbolji na svijetu. U ovom članku mislim prvenstveno na ljude koji su svakodnevni ili povremeni dio vašeg života jer je lakše reći za političara da je zao s obzirom da je on “tamo negdje”, nego prihvatiti činjenicu da je netko koga srećete svaki dan zao i da uništava druge ljude ili vas – bilo na poslu, hobi aktivnostima, među prijateljima, poznanicima, obitelji, poslovnim partnerima i dr.

Može biti problem prihvatiti stvarnost u kojoj čovjek može biti prema nama zao, iako smo mi prema njemu dobri te da zloća te osobe nije naša krivnja. Što će netko napraviti s našom dobrotom prema njoj/njemu nije naš problem. To je problem (odluka) te osobe. U nekim situacijama, štogod dobro čovjek napravi (napravili sve dobro i ispravno, tj. ispuca sve mogućnosti po nauku KC), neće imati nikakvog utjecaja na zla djela druge osobe jer je i druga osoba osoba sa slobodnom voljom koja može odbiti milost Duha Svetoga u ispravnom življenju. Za teže prihvaćanje takve situacije, sigurno je odgovoran dobar katolički nauk o neosuđivanju drugog, poniznosti, praštanju drugima, negajenju gnjeva i potrebi evangelizacije, ali jednim dijelom i nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema. Prvi dio je odličan (nauk Crkve) jer tako i treba biti, dok drugi dio (nezreli obrambeni mehanizmi) nije dobar te bi na tome čovjek morao poraditi.

Ono što se mora priznati je sljedeće: na udaru su prvo uvijek praktični katolici.

Zašto?

Zato što mi moramo biti dobri.

Sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa mu ne vratimo, nego okrenemo drugi obraz nauštrb emocija te smo mi ti koji nastradamo.

Kao da smo na stalnom testu i vježbanju – strpljenja, dobra, emocija, naših principa, karaktera i integriteta (zapravo i jesmo).

Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije. Vjera i emocije su različite, ali sastavne dimenzije (slojevi, razine) čovjeka. Vjera je odluka, život po nauku i moralnim principima bez obzira na okolnosti, “umijeće držanja za ono što smo jednom prihvatili usprkos promjenama naših raspoloženja” (C.S.Lewis), ali istovremeno neniječući te okolnosti i situacije. Emocije su sastavni dio čovjeka, a jedino su zrele emocije konstruktivne za čovjeka.

Jedno je iskreno prihvatiti situaciju odmah ( što bi bilo idealno) ili nakon početne ljutnje i razočaranosti (što je prihvatljivo) te postupiti ispravno, a drugo je negirati, potisnuti i praviti se da ta situacija (nepravda) ne postoji jer znamo/želimo/moramo postupiti ispravno, a zapravo duboko gajimo ljutnju ili tugu jer je odreagirao nezreli obrambeni mehanizam nijekanja.

Mislim da vježbanje poniznosti neće poremetiti priznanje da nam je netko nanio nepravdu i da je postupio zlo, sebično i slično. Pitanje je kako ćemo se mi ponijeti prema tome i što ćemo napraviti s time. Ljutnja se javlja na emocionalnoj razini i morate je pustiti, tj. registrirati i priznati, da bi duhovna dimenzija mogla sanirati štetu i pomogla čovjeku ispravno postupiti.

Prema iskustvu koja imaju psihijatri, ta će potisnuta ljutnja eskalirati na nekom drugom području vašeg života i stvoriti kaos/nemir. Na primjer, neriješeni (negirani, potisnuti) obiteljski ili bračni problemi, mogu dovesti do toga da osoba ima problema u odnosu s npr. poslovnim partnerima ili kolegama jer se nemir prelije na tu stranu. Može biti i obratno – neriješena nepravda koju ste doživjeli na poslu jer ste timski zadatak po stoti put odradili sami ili vam je kolegica ukrala ideju, preseli se u vaš brak pa vam povratak doma posluži kao vreća za ispucavanje. Sve se krivo krene slagati na to nešto što nije istinski prerađeno/oprošteno/riješeno.

Ako ste pretrpjeli nepravdu, naravno da vas boli i da ste ljuti jer je to sastavni dio čovjeka s obzirom da je nepravda suprotno od pravde, ali treba biti oprezan s obzirom da nitko ne zna svog dana ni časa pa da vam život ne prođe u gnjevu i mržnji, tj. grijehu i pridavanju prevelike pažnje samom sebi po kojem se vama ne bi smjela dogoditi nikakva nepravda. Tako postajete taoci svojih raspolozenja i (ne)zrelih emocija. Sjetite se da je Bog Onaj koji kontrolira situaciju svojom Providnošću i pristankom naše slobodne volje te da je čak i Njegov Sin raspet na križu.

Ispravno (katolički) “odbolujte”, vodeći pažnju o pravim uzrocima što prije (odluka za oprost! – pogledajte Poslanicu Kološanima te Prvu i Drugu Korinćanima). Oboružajte se snagom sakramenata i samodisciplinom kako biste što prije mogli prijeći na sljedeću fazu – istinski oprost i konstruktivno rješavanje situacije. Riješite što se može riješiti. Ono što se ne može riješiti predajte Bogu, pronadite snagu u vjeri i molite Ga da vam da mir kako biste izdržali.

Tu je opet i odgoj jedan od bitnih faktora jer različiti ljudi različito odgajaju svoju djecu. Koliko je odgoj bitan pokazuje masa članaka koji govore o banalnostima poput toga što se smije obući na vjenčanje, a što ne te da uskom, kratkom i traperu nije mjesto na vjenčanju. To je nešto što se također prenosi odgojem i što postane sastavni dio čovjeka, a koliko je on zakazao govori i taj banalni primjer u kojem je uopće potrebno istaknuti što je nepristojno.

I za kraj: jedna je konačna nagrada. Jedna je i konačna kazna, a ono konačno uvijek dolazi na kraju i to s kamatama zauvijek.

Cilj i smisao kršćanskog života nije provesti život bez patnje i s lažnom mišlju da smo u raju.

Možda se ponekad teško uhvatiti za to jer ovaj život može biti težak, ali to je bit naše vjere – vječna nagrada ili kazna s time da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život. Čovjek nije lutka na koncu ili životinja, nego Božje ljubljeno biće kojem je On dao slobodnu volju da se odluči za dobro. Ujedno, upisao je u čovjeka čežnju za Njim.

Samo hrabro!

#NEtiranijipozitivnihmisli

#DAkatoličkojnadi

#lošestvarisedogađajuidobrimljudima pa #BožjijeSinraspetnakrižu

#rajnijeovajživot

#rajnijeovajsvijet

#amisaokršćanskogživotaniježivotbezpatnje

#katoličkiprincipiiintegritet

#karakter

#zreleemocije

#čovjekjedušaduhitijelo

#ljubaviodgovornost

Zaokret u hrvatskoj vanjskoj politici ili Kome je zapravo puk’o film? #integritet

Pred kraj prošlog tjedna, u Hrvatskoj je buknula vijest kako je hrvatska vanjska politika (konačno) krenula u dobrom smjeru.

Doduše, ova vijest je negativna i opasna ako se pita članove različitih civilnih udruga koje se financiraju novcem poreznih obveznika, a ne zastupaju interese i vrijednosti tih poreznih obveznika te su se odmah digle na noge.

Jednako tako, na noge su se digli diplomati prošlih diplomatskih misija i političari političkih opcija koje nemaju potporu hrvatskog društva, ali koji su s jedan posto birača uspjeli postaviti i ministre, raširiti “rođo ekonomiju” po državnim društvima, a i ocrnjivati Hrvatsku po svijetu (mislim na političku opciju HNS – Hrvatska narodna stranka). Kad govorimo o izborima, ponekad je točna poznata Churchillova izreka: “Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem.”

I dok se Churchill vrlo vjerojatno nije vodio moralnošću i moralnom (apsolutnom) istinom, nego pragmatičnom politikom na svoj mlin, ja se vodim moralnošću pa bih tako tu njegovu izreku modificirala gledajući na ovaj način: to što puno ili svi ljudi biraju isto, ne govori ništa o moralnosti i ispravnosti toga.

Moralno ispravno je moralno ispravno pa i onda kada to nešto odabire samo jedna osoba. Moralno neispravno je moralno neispravno i onda kada to svi biraju. Ja sasvim sigurno nisam osoba koja se oslanja na to da je moralno ono što većina odluči. To nikada nije bio moj credo.

Zaokret Hrvatske i naše vanjske politike je ohrabrujuća vijest, ali samo ako se i dalje nastavi u tom smjeru te na svim frontovima.

Neću biti preoptimistična s obzirom da je i politička opcija na vlasti puno puta dokazala da nije demokršćanska. Jedan od primjera krivog reagiranja je i u slučaju s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC). Državna revizija pokazala je mnogobrojne nepravilnosti i malverzacije u korištenju novca poreznih obveznika, a prošli su bez sankcija. To se mora sankcionirati bez obzira radi li se o desnima, lijevima, onima gore ili dolje. Drugi primjer je pokušaj uvođenja liberalnog ZO-a. Ili nepotizam, korupcija…

Samo se nadam da hrvatske europarlamentarke iz demokršćanske opcije ne pokvare stvari s obzirom da su, pomalo negativno, rekle da nisu upoznate s time. Nažalost, pokazalo se da nema mjesta preoptimističnosti s obzirom da te iste zastupnice najavljuju ratifikaciju Istanbulske konvencije koja potiče rodnu ideologiju.

Da mi je znati gdje je otišlo krivo s demokršćanskom opcijom i njihovim zastupnicima! Neću reći da su pogriješili u vjerodostojnosti. Oni jesu vjerodostojni u onome što jesu, a demokršćanska opcija nisu.

Kad smo kod HAVC-a i hrvatskog filma, ja ne volim hrvatski film jer se ne miče od loših tema.

Obitelji koje su u njima prikazivane su uvijek disfunkcionalne. Netko je uvijek narkoman, netko alkoholičar, djeca su nesretna i premlaćivana u mračnoj rupčagi od stana, a Crkva uvijek u krivu. I samo osvjetljenje i scenografija je tmurna i jadna, nekako kao da je film zaostao u dobu totalitarističkih režima gdje je sve bilo sivo i u betonskom bloku. Jednostavno je sve nekako poremećeno (što ne znači da i to nije dio stvarnosti i da nema takvih obitelji), ali ovdje je tako u svakom filmu.

Jako sam protiv uplitanja politike u teme filmova, ali sam i protiv financiranja filmova koji ocrnjuju porezne obveznike i državu koja ih financira te koji promiču laži i lažnu sliku društva. HAVC financira projekte koji su protivni hrvatskim interesima i koji ocrnjuju Hrvatsku u svijetu. Mora postojati odgovornost prema vlasniku sredstava. Privatnik bi odavno propao ukoliko bi tako postupao. Da, to je ta razlika između privatnog i državnog sektora.

Lako je biti kulturni “intelektulac” s državom kao kasicom prasicom kojoj ne polažeš račun zašto je vaš film pogledalo deset ljudi u kinu, iako je osvojio nagradu na nekom festivalu. Osvojio je nagradu jer drugi nisu ludi pljuvati po svom izvoru financiranja pa vas se nagradilo za idiotizam.

O čemu se radi u zaokretu vanjske politike?

Tijekom rasprave o ljudskim pravima unutar Vijeća Europske unije, hrvatski ministar vanjskih poslova je iznio hrvatsko stajalište vezano za reproduktivna prava i financiranje nizozemske inicijative stvaranja zajedničkog fonda EU iz kojeg bi se financirali pobačaji diljem svijeta.

Nizozemska inicijativa “She decides” nastala je kao odgovor nizozemske vlade na potez američkog predsjednika, D. Trumpa, od 23. siječnja 2017. On je tada potpisao ukaz kojim se zabranjuje financiranje međunarodnih nevladinih organizacija koje pružaju usluge ili daju potporu za pobačaj u inozemstvu. Tim potezom je zatvorio značajan izvor sredstava abortivnim klinikama i udrugama koje promiču abortus u SAD-u, a ovim zajedničkim fondom nadoknadio bi se taj gubitak. Neke države su pozitivno reagirale, dok su Mađarska i Poljska zauzele stajalište kao Hrvatska.

Čak ako i maknemo moralni aspekt i biološke istine, i ekonomski je apsurdno da hrvatski ili nizozemski porezni obveznik financira pobačaj npr. jednoj Amerikanki.

Hrvatska je naglasila kako termin ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i prava tumači na način da ne uključuje abortus’ te naglasila načelo supsidijarnosti (svaka država odlučuje kako će tumačiti ili kakvu će odluku donijeti) oko ovog pitanja.

Ovu odluku treba gledati i u svjetlu približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, tj. konačnom vraćanju Hrvatske u okrilje Srednje Europe gdje i pripada – vrijednosno, kulturološki i civilizacijski.

Nadalje, Hrvatska je u svom stajalištu naglasila kako će ‘posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji je definiran kao zajednica žene i muškarca te, kao takav, prirodna i temeljna jedinica društva’. Jednako tako, Hrvatska će se potruditi na području ‘podizanja svijesti o nasilju i progonu kršćanske i drugih vjerskih manjina u zemljama u kojima se vjerske slobode ne poštuju u potpunosti, posebno na Bliskom istoku’.

Naravno, ovakvo stajalište je ne samo legitimno – u skladu s Ustavom RH, Poveljom EU o temeljnim pravima i programom Vlade RH, nego i jedino moguće za jednu opciju koja se želi nazivati demokršćanskom, iako je svoje kršćanstvo pogazila već sto puta.

Lijeve političke opcije uvijek hrabrije provode svoje ideje. Možda je to zato jer nemaju usađenu zapovijed ljubavi i kršćanska moralna načela pa nemaju problema s agresivnošću te im je svako “oružje” dobrodošlo, čak i ono na osobnoj razini? Ili možda jer u demokršćanskim opcijama nisu istinski demokršćani? Jedan od svakako lako dokazljivih razloga je podrška medija s ozirom da su urednici uglavnom lijevo-liberalno nastrojeni. Kako društvo uništava neprincipijelni demokršćanin, jednako ga upropaštava totalitarni ljevičar uspješan u razarajućim principima.

Ono što je još potrebno istaknuti i prepoznati su opcije koje se kite kršćanstvom i vjerom, a s njom nemaju ništa, krivo je žive i promidžbeno se sakrivaju iza vjere. To vrijedi i za one u tim redovima koji povlače prema komunizmu i socijalizmu uz rodnu ideologiju (socijalisti i vrijednosni liberali), kao i za one koji povlače prema fašizmu i crnim košuljama. To su totalitarizmi koji s kršćanstvom nemaju veze jer ono počiva, između ostalog, i na slobodi savjesti i slobodi izbora, tj. Istini koje nije bilo u tim režimima, a ne na kultu čovjeka.

Takvi, i jedni i drugi, bacaju loše svjetlo na istinskog kršćanina iz reda demokršćana koji čuva svoj vjerodostojni integritet i postupa kako demokršćanin i treba. Demokršćanin se zalaže za razvoj poduzetništva uz konzervativne vrijednosti, vjeru u Boga, osobnu odgovornost za postupke, postupanje prema savjesti i moralnim načelima te socijalni karakter prema potrebitima. Praksa, zdravi razum i logika, a i Biblija pa i iz nje izveden kršćanski socijalni nauk koji se tiče napretka društva i ekonomije, pokazuju da je jedino to put napretka.

Ako je država na putu zaokreta vanjske politike, možda bi mogli razmisliti i o zaokretu unutarnje politike – od monocentrizma prema policentrizma kako se ne bi događalo npr. da se pomiču naplatne kućice kako bi se Zagrepčani vozili besplatno autoputom, a da se povećavaju cestarine do tih kućica za sve one koji nisu Zagrepčani. Tko što mislio i gdje živio, mora se priznati da je Zagreb sveta krava u Hrvatskoj.

Ne, to nije (samo) pitanje lokalne vlasti. To je, prije svega, pitanje nakaradnog sistema upravljanja u cijeloj državi i nedostatka osobne odgovornosti.

Kako članak ne bi bio prenegativan, evo nade: Bog sve zna!, ali morate biti i kritični prema onome što vam je bitno/onima koji su vam bitni jer će se samo tako popraviti pogreške. Na čovjeka (osim Pape u pogledu dogmi, nauka i teoloških istina) se ne odnosi dogma o nezabludivosti pa svatko može zalutati.

Zato se tada ne drži svijeća, nego raščišćava situacija, rješavaju problemi i upozorava zabludjelog.

Vjernik ne može biti samo deklarativni vjernik, neovisno o zanimanju i funkciji, pa ni da se dočepa fotelje u demokršćanskoj stranci. Ili može biti, ali onda ga drugi imaju pravo kritizirati jer baca loše svjetlo na sve.

Crkva i tolerancija

”Svijet može optuživati Crkvu da je netolerantna i svijet je u pravu.

Crkva je netolerantna; netolerantna o Istini, netolerantna o načelima, netolerantna o Božanstvu, jednako kako je Naš Gospodin bio netolerantan o Svojem Božanstvu.

Druge vjere mogu mijenjati svoja načela, i mijenjaju ih, jer su njihova načela stvorena od ljudi. Crkva to ne može jer su njena načela od Boga.

Vjera nije skup vjerovanja koja bismo mi htjeli, nego skup vjerovanja koja nam je Bog dao.

Svijet se može ne slagati s Crkvom, ali svijet vrlo dobro zna tko je taj s kim se ne slaže.

Nastavi čitati “Crkva i tolerancija”

Duhovna i moralna kriza društva #integritet

Dragi čitatelji,

jeste li zadovoljni stanjem u društvu?

Potiču li vas lica iz okoline da budete bolje osobe, ohrabre li vas, donesu li vam nadu? Kako vam se čini stanje u cijelom svijetu? Divite li se ljepotama napretka ljudske civilizacije?

prosinacki-mjesec — Prosinački mjesec, privatno vlasništvo, all rights reserved

Nastavi čitati “Duhovna i moralna kriza društva #integritet”

O muško-ženskim odnosima… #integritet

Dragi moji čitatelji,

ovim postom nas sve želim podsjetiti na našu vrijednost, važnost, bitnost u Božjim očima. Želim nas podsjetiti da svatko od nas ima neprocjenjivu vrijednost, svatko od nas ima svoje mjesto u Božjim planovima i pozvani smo na ovaj svijet kako bismo dali doprinos upravo onime što jesmo.

Nastavi čitati “O muško-ženskim odnosima… #integritet”