Papa emeritus, Benedikt XVI., je napisao esej “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja” koji je objavljen 11.4.2019. u bavarskom “Klerusblattu”.

U eseju, Benedikt XVI., progovara o rani zlostavljanja u Crkvi kroz tri dijela koja obuhvaćaju društveni kontekst, problem formacije i kanonskog zakona te dio koji govori o potrebnim koracima.

Esej, kao i svaka knjiga i promišljanje Benedikta XVI., su vrijedni čitanja. On je svojim radom u Kongregaciji za nauk vjere, a kasnije i papinstvom, toliko zadužio Crkvu da će njegove zasluge biti tek vidljive što će društvo biti uništenije, erodiranije (proces koji je već započeo) jer oporavka nema bez istine u svoj svojoj punini i težini, a milosrđe temeljeno na lažima je nakaradnost. Volim njegovu jasnoću i odanost nauku naše vjere. Kod njega nema ‘može ovako ili onako’ jer je vrlo jasno ako je ‘ovako’ dobro, onda je ‘onako’ zlo. Koliko god si današnji svijet volio tepati radi smirivanja savjesti kako su život i životne situacije u nijansama sive, to je netočno. Većina životnih situacija je crna ili bijela. Ako ne odaberemo jednu, odaberemo drugu.

Ono što Benedikt XVI. još jednom ističe nije novost. Seksualna revolucija 60.-ih je uništila međuljudske odnose svake vrste jer je uništila čovjekov identitet.

Papa emeritus u njezin kontekst stavlja i zlostavljanje u Crkvi. Tako, kao uzrok zlostavljanja, ističe seksualnu revoluciju (društveni kontekst) i kolaps katoličke moralne teologije nakon II. vatikanskog koncila što je rezultiralo katastrofom u svećeničkoj formaciji i manjkavostima kanonskog zakona protiv zlostavljanja (problem formacije i kanonskog zakona). Meni se taj kolaps čini logičnom posljedicom zanemarivanja moralne teologije.

Kao glavni korak za sprječavanje zlostavljanja i cijeljenje postojećih rana, Benedikt XVI. ističe nužnost vraćanja Boga u centar naših života kojeg su svi prestali imenovati, izolirajući Ga micanjem u osobnu sferu.

Papa emeritus na kraju ističe istinu kako, iako u Crkvi nalazimo grijeh i zlo, i danas postoji Sveta Crkva koja je neuništiva.

Ako povučemo paralelu s ideološkim seksualnim odgojem kojeg neprofitne udruge, političari i nazadne, socio-liberalne obitelji, žele uvesti i u hrvatske škole, dobronamjernim osobama bi trebalo biti jasno što im je činiti. Situacija je kristalno jasna.

Namamiti djecu i mlade, zagolicati im maštu i okupirati ih seksualnim kontekstom, sasvim logično i jasno, dovodi do konzumacije predočenog sadržaja, a to se ispoljava sve devijantnijim ponašanjem. Ako je osoba opsjednuta mišlju o novcu i moći, napravit će sve kako bi zadovoljila tu glad. Je li tako? Isto vrijedi i za seksualnost.

Odgoj bez morala i vrijednosti je put u propast.

O kome ovisi odgoj?

O roditeljima. Ako roditelji imaju Boga i Njegov smisao kao centar života i referentnu točku (nauk Crkve) bez obzira na svoj stupanj obrazovanja, ispravno će prenijeti vrijednosti i djeci. Ako roditelji misle da to nije važno i slažu se s tim da im djecu odgajaju vrtići i predstavnici udruga po školama, i rezultati će biti shodni tome.

Kao odgovor na seksualnu revoluciju i pritiske za popuštanje u moralnom nauku Crkve 60.-ih godina, papa Pavao VI. izdaje encikliku “Humane Vitae” 1968.-u kojoj potvrđuje crkveni nauk protiv upotrebe kontracepcije i važnosti spolnog morala.

Mudrost i razum su darovi Duha Svetoga. Oni nemaju veze sa stupnjem obrazovanja. Biti mudrim čovjekom znači staviti Boga u centar svog života jer nam On daje identitet. Iz tog identiteta proizlazi i znanje. Jednostavno, sve postane smisleno i povezano.