“There is nothing in the world so damaged that it cannot be repaired by the hand of the almighty God. I encourage you to know this, because without this certainty, we should all of us be mad.”
“Ništa na svijetu ne može biti toliko potrgano (uništeno) da ne bi moglo biti popravljeno rukom Svemogućeg Boga. Ohrabrujem Vas da to znate (da se držite toga) jer, bez te datosti (istine), svi bismo poludjeli.”
Evo malog poguranca.
Ne znam kakav će biti projekt niti sudjelujem u njegovoj realizaciji, ali čini mi se zanimljivim i dobrim jer jača povezanost. Samo se nadam da neće biti uštogljen.
Poanta je da se vjernik, u kojoj god se crkvi zatekao, osjeća kao doma. Jer katolik je katolik. I da može bez problema pristupiti drugom vjerniku u crkvi u Rimu, Tajlandu, Sisku, Hvaru ili Beču. Jer imamo Nekog tko nas povezuje, po kome se pronađemo, po kome se prepoznajemo, po kome je nebitno tko je otkud i koliko ima ili zna. Ja doista tako pristupam tome. Zato ne mogu razumjeti katolike koji bi otimali tuđu zemlju. I zato, nemojte podcjenjivati Krista, ali niti više od milijardu nas koji se možemo prepoznati po Njemu. Koji je to potencijal! Zamisli Whatsapp grupu s više od milijardu ljudi i netko želi prodavati majice. Bilo bi kupaca! 😄💜
Kad biste pogledali neku petlju na autoputu koja se nalazi u blizini većeg grada iz zraka, nikad ne biste sjeli u automobil i uputili se na put.
Umjesto toga, sjednemo u automobil i krenemo na put.
Uključimo se na autoput.
Prestrojimo se u jednu traku pa prijeđemo u drugu i vozimo.
Polako se približavamo gore spomenutoj petlji i prođemo kroz nju malo po malo, jednu traku po jednu, jedno isključivanje po jedno.
Nastavi čitati “Brzinsko ohrabrenje”Znate što?
Ja se još uvijek pitam što se dogodi s nama kad odrastemo.
Što se dogodi odraslim ljudima pa nam nekako ono očito i jasno postane neočito i nejasno, a nada i vjera postanu miš-maš. Postane nam teško vjerovati i da smo dovoljni kakvi jesmo i da dobro ima smisla i da dobra djela imaju posljedice, čak i kad ih ne vidimo, ili izgubimo nadu i vjeru…
Gledala sam dokumentarac o životu sv. Maksimilijana Kolbea. Znam njegovu priču, ali nisam znala sve detalje. Znala sam da je ubijen u Auschwitz-u 14. kolovoza 1941., ali nisam znala detalj koji me je i potaknuo na ovaj članak.
Krajem srpnja 1941., jedan je zatočenik pobjega iz bloka u kojem je bio smješten i Maksimilijano.
U takvim slučajevima, nadzornik je postrojavao na vanjskom dvorištu sve druge zatočenike koji su dijelili blok s odbjeglim. Tako bi čekali hoće li se odbjegli vratiti. Ako se nije vratio, onda bi nadzornik šetkao ispred zatočenika i lagano pokazivao prstom na one koje je time osudio na smrt izgladnjivanjem. Na taj način je i taj put odabrao jedanaestoricu. Deseti odabrani počeo je plakati i govoriti da ima suprugu i djecu te je molio da ga se poštedi.
Maksimilijan Kolbe rekao je da se želi mijenjati i zauzeti mjesto tog odabranog za smrt. Zapovjednik mu je dopustio. Tako je Maksimilijan s ostalom desetoricom završio u bloku 11 koji je služio za izgladnjivanje do smrti. Iz tog bloka svakodnevno se čula molitva jer je Maksimilijan predvodio molitvu krunice.
Ipak, Maksimilijan ne umire od posljedica izgladnjivanja, nego je ubijen injekcijom fenola. Naime, nakon dva tjedna izgladnjivanja, jedino je on ostao živ. Kako bi ispraznili ćeliju, ubili su ga smrtonosnom injekcijom.
Ono što me je potaknulo na ovaj članak je sljedeće: nakon njegove smrti, više nijedan zatočenik u Auschwitzu nije osuđen na smrt izgladnjivanjem. Slučajnost? Ne. Čudo i Božja volja? Da!
Evo ohrabrenja: Bog je jednu Maksimilijanovu odluku, odluku o poklanjanju života, učinio mnogostruko plodonosnom. Pa mi smo korisni! Imamo utjecaj na širenje dobra! Širenje Radosne vijesti stvarno daje rezultate! Patnja ima smisla! Ako patimo s Isusom, ima smisla. Bog će to pretvoriti u nešto prelijepo što mi ne možemo ni zamisliti.
Je li svetac mogao znati što će Bog napraviti? Nije. Svetac je znao da je to što je on napravio bilo jedino što je mogao i morao napraviti. To je bio Božji poticaj za njegov život i on ga je prihvatio.
Često puta nismo ni svjesni kako jedna naša mala odluka utječe na živote drugih.
Mi ne znamo kako će Bog upotrijebiti našu suradnju, ali ono što moramo znati je da je u nas upisana potreba i obveza vjerovanja u Boga. Ostalo je na Njemu, a On svoje odradi. Nekad nam da vidjeti i naš udio u dobrome, a nekada ne.
Nekad nam se čini kako nemamo utjecaj ni na što dobro ili kako je što god učinimo nedovoljno pa nas to tišti i vodi u osjećaj besmislenosti. Nijedno dobro djelo, lijepa riječ, osmijeh, ohrabrenje, usmjeravanje savjetom ili potpora ne ostaju bez ploda.
Jedno naše dobro djelo, jedan naš osmijeh u Hrvatskoj, spasi život u SAD-u.
A što je to što smo mi napravili u tom trenutku? Mi smo tim osmijehom možda samo podragali svoje dijete ili obogatili nepoznata čovjeka s kojim smo se sudarili na vratima bolnice i podigli mu štaku s poda ili smo posjetili pacijenta kojem nitko ne dolazi u posjet ili smo odbili izvršiti radni zadatak koji nije ispravan ili smo preporučili knjigu nekog autora kojeg cijenimo.
Čudni su i lijepi putevi Božji, a tek ćemo na nebu otkriti tko je vukao koje poveznice i kako je jedno naše djelo dovelo do nečeg desetog na drugom kraju svijeta.
Samo je pet osoba potrebno kako biste došli do bilo koje osobe na svijetu.
Tako od neznanaca postadosmo djeca Božja vršeći Njegovu volju.
Češki kratkometražni film “Most” to jako lijepo prikazuje. Nemam prava na film. Ukoliko je potrebno, maknut ću ga. Žao mi je što nema hrvatski prijevod, ali nadam se da ćete ga pogledati jer je prvo 💔 pa 💞. Nećete požaliti.
Ako ste trenutno vi ovaj plačući otac skretničar, predajte Isusu te suze i vjerujte: doći će na dobro!
Dragi prijatelji,
hvala vam na čitanju i povratnim informacijama.
Drago mi je ako u mojim tekstovima pronađete poticaj, odgovore ili vam probude neka pitanja. Stvarno sam sretna ako ću poslužiti kao Božje oruđe.
Hvala vam što strpljivo čitate moje tekstove, iako je vrijeme dragocjeno, osobito danas, te predstavlja luksuz koji zahtjeva dobre vještine preraspodjele i koordinacije na široki spektar izbora i sadržaja.
Bog je svakome ciljano dao jedinstvene talente. Dao nam je jedinstvene životne okolnosti, događaje, priče i životni put kako bismo te talente stavili Njemu na raspolaganje.
“Stari pustinjak Sebastijan je najčešće molio u malom, osamljenom svetištu na brežuljku. U svetištu se častilo čudotvorno raspelo koje su ljudi prozvali „Milosni Krist“. Hodočasnici su dolazili sa svih strana kako bi pronašli milost i izmolili pomoć.
Jednoga je dana stari pustinjak odlučio izmoliti milost i za sebe. Klečeći pred raspelom, molio je: ‘Gospodine, želio bih trpjeti s Tobom. Prepusti mi svoje mjesto. Želim biti na križu umjesto Tebe.’
Očiju uprtih u Raspetoga, šutke je čekao odgovor. Nakon nekog vremena, Raspeti počne micati usnama i reče mu: ‘Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: štogod da se dogodi, što god da vidiš, ne smiješ progovoriti ni riječi.’
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 