Smrt je prijelaz iz ovozemaljskog života u vječni život ili vječnu smrt.
Ona je usnuće dok ne uskrsnemo, ne ustanemo u život ili smrt vječnu.
Nakon smrti postoje dvije opcije:
Čistilište je predvorje raja. U njemu su duše koje moraju dati zadovoljštinu za svoje grijehe jer nisu dovoljno pretrpjele na zemlji. Kad se is ispuni vrijeme čišćenja, odlaze u raj. Duša iz čistilišta ne može u pakao, nego samo u raj.
Nastavi čitati “U paklu je ekipa?”
Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.
Mt 5,6
Postavi granice svojoj ljubavi
Kada kod drugih ljudi udariš u granice (nap. ono što ne mogu za tebe učiniti), osjećaš se odbačenim.
Ne znaš prihvatiti činjenicu da ti ne mogu dati sve što od njih očekuješ. Želiš bezgraničnu ljubav, bezgraničnu pažnju i bezgraničnu darežljivost.
Dio svojih teškoća ćeš riješiti ako postaviš granice vlastitoj ljubavi, što je nešto što do sada nisi nikada napravio. Daješ sve što ljudi od tebe traže i kada hoće više, ti im daješ još više dok ne shvatiš da si iscrpljen, da te iskorištavaju i tobom manipuliraju. Tek onda kada budeš sposoban obilježiti vlastite granice, moći ćeš priznati, poštovati i čak sa zahvalnošću prihvaćati ograničenja drugih.
Pored ljudi koje voliš, tvoje potrebe rastu i rastu dok ih s njima ne zasnuješ u tolikoj mjeri da su se praktički prisiljeni udaljiti ako hoće preživjeti.
Tvoj je veliki zadatak u tome da prihvatiš odgovornost za sebe, da znaš zadržati svoje potrebe unutar vlastitih granica te njima ovladati i u odnosu prema onima koje voliš. Istinska obostrana ljubav zahtijeva čovjeka koji je sam svoj i sposoban je davati drugome, a da se ne odrekne vlastitog identiteta. Ako, dakle, po jednoj strani želiš biti učinkovit u davanju, moraš po drugoj strani biti sposoban pobrinuti se za svoje vlastite potrebe. Moraš naučiti svojoj ljubavi postaviti granice.
Henri Nouwen, katolički svećenik
Svaki čovjek ima ograničenja i svoje limite, tj. zatamnjenja naravi jer je “zbog istočnog grijeha naša sloboda oslabljena.” … “Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i svijetu.” (KKC 1739-1742, 1748)
Nažalost, neki ljudi su jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati gore navedeno te pad anđela te Adama i Eve.
Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC.
Čovjek je Božje ljubljeno biće koje ima više dimenzija – dušu, duh i tijelo koje je otkupljeno po Isusu Kristu, a o njegovim djelima i životu (zato postoje Božje zapovijedi i nauk KC) te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Bog je bio vrlo jasan kad je dao zapovijedi i kad je tražio, kao preduvjet novog života, ostavljanje prijašnjeg (grešnog) života. Čovjek je dobio dar slobodne volje koji ga čini odgovornim za vlastita djela u mjeri u kojoj su počinjena vlastitom voljom. Milost i življenje po Božjim pravilima idu zajedno. Ignorirati duhovnu dimenziju u procjeni i životu te sve svoditi na psihičku dimenziju je jako pogrešno, a za krsćanina i nedopustivo.
Premda ‘hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnom grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.
KKC, 1036-1037
Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti?
Meni jest, iako osoba prihvati činjenicu i poštuje slobodnu odluku druge osobe koliko god se brinula za tu osobu. Odgajana sam po idealima vjere te karakterno imam oblikovanu važnost samodiscipline i postupanja onako kako je ispravno (isusovački odgoj), a to zna biti ponekad na štetu osjećaja u korist ispravnog rezultata, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (Sotona).
Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla i napasti je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno. To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer je mala granica između nepraštanja, osvete i nedavanja da vas se gazi. Jednako tako, može biti teško pojmiti da postoje zli ljudi ako dolazite iz stabilnog i mirnog obiteljskog okruženja. Svijet je drugačiji izvan stabilnog braka roditelja i stabilne obitelji.
Pri tome ne mislim na svjetske moćnike, političare, osuđivanje i lijepljenje etiketa. Jedno je osuđivanje, drugo je konstatiranje, tj. prihvaćanje da osoba ne čini dobro, čak i ako ste vi prema njoj najbolji na svijetu. U ovom članku mislim prvenstveno na ljude koji su svakodnevni ili povremeni dio vašeg života jer je lakše reći za političara da je zao s obzirom da je on “tamo negdje”, nego prihvatiti činjenicu da je netko koga srećete svaki dan zao i da uništava druge ljude ili vas – bilo na poslu, hobi aktivnostima, među prijateljima, poznanicima, obitelji, poslovnim partnerima i dr.
Može biti problem prihvatiti stvarnost u kojoj čovjek može biti prema nama zao, iako smo mi prema njemu dobri te da zloća te osobe nije naša krivnja. Što će netko napraviti s našom dobrotom prema njoj/njemu nije naš problem. To je problem (odluka) te osobe. U nekim situacijama, štogod dobro čovjek napravi (napravili sve dobro i ispravno, tj. ispuca sve mogućnosti po nauku KC), neće imati nikakvog utjecaja na zla djela druge osobe jer je i druga osoba osoba sa slobodnom voljom koja može odbiti milost Duha Svetoga u ispravnom življenju. Za teže prihvaćanje takve situacije, sigurno je odgovoran dobar katolički nauk o neosuđivanju drugog, poniznosti, praštanju drugima, negajenju gnjeva i potrebi evangelizacije, ali jednim dijelom i nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema. Prvi dio je odličan (nauk Crkve) jer tako i treba biti, dok drugi dio (nezreli obrambeni mehanizmi) nije dobar te bi na tome čovjek morao poraditi.
Ono što se mora priznati je sljedeće: na udaru su prvo uvijek praktični katolici.
Zašto?
Zato što mi moramo biti dobri.
Sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa mu ne vratimo, nego okrenemo drugi obraz nauštrb emocija te smo mi ti koji nastradamo.
Kao da smo na stalnom testu i vježbanju – strpljenja, dobra, emocija, naših principa, karaktera i integriteta (zapravo i jesmo).
Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije. Vjera i emocije su različite, ali sastavne dimenzije (slojevi, razine) čovjeka. Vjera je odluka, život po nauku i moralnim principima bez obzira na okolnosti, “umijeće držanja za ono što smo jednom prihvatili usprkos promjenama naših raspoloženja” (C.S.Lewis), ali istovremeno neniječući te okolnosti i situacije. Emocije su sastavni dio čovjeka, a jedino su zrele emocije konstruktivne za čovjeka.
Jedno je iskreno prihvatiti situaciju odmah ( što bi bilo idealno) ili nakon početne ljutnje i razočaranosti (što je prihvatljivo) te postupiti ispravno, a drugo je negirati, potisnuti i praviti se da ta situacija (nepravda) ne postoji jer znamo/želimo/moramo postupiti ispravno, a zapravo duboko gajimo ljutnju ili tugu jer je odreagirao nezreli obrambeni mehanizam nijekanja.
Mislim da vježbanje poniznosti neće poremetiti priznanje da nam je netko nanio nepravdu i da je postupio zlo, sebično i slično. Pitanje je kako ćemo se mi ponijeti prema tome i što ćemo napraviti s time. Ljutnja se javlja na emocionalnoj razini i morate je pustiti, tj. registrirati i priznati, da bi duhovna dimenzija mogla sanirati štetu i pomogla čovjeku ispravno postupiti.
Prema iskustvu koja imaju psihijatri, ta će potisnuta ljutnja eskalirati na nekom drugom području vašeg života i stvoriti kaos/nemir. Na primjer, neriješeni (negirani, potisnuti) obiteljski ili bračni problemi, mogu dovesti do toga da osoba ima problema u odnosu s npr. poslovnim partnerima ili kolegama jer se nemir prelije na tu stranu. Može biti i obratno – neriješena nepravda koju ste doživjeli na poslu jer ste timski zadatak po stoti put odradili sami ili vam je kolegica ukrala ideju, preseli se u vaš brak pa vam povratak doma posluži kao vreća za ispucavanje. Sve se krivo krene slagati na to nešto što nije istinski prerađeno/oprošteno/riješeno.
Ako ste pretrpjeli nepravdu, naravno da vas boli i da ste ljuti jer je to sastavni dio čovjeka s obzirom da je nepravda suprotno od pravde, ali treba biti oprezan s obzirom da nitko ne zna svog dana ni časa pa da vam život ne prođe u gnjevu i mržnji, tj. grijehu i pridavanju prevelike pažnje samom sebi po kojem se vama ne bi smjela dogoditi nikakva nepravda. Tako postajete taoci svojih raspolozenja i (ne)zrelih emocija. Sjetite se da je Bog Onaj koji kontrolira situaciju svojom Providnošću i pristankom naše slobodne volje te da je čak i Njegov Sin raspet na križu.
Ispravno (katolički) “odbolujte”, vodeći pažnju o pravim uzrocima što prije (odluka za oprost! – pogledajte Poslanicu Kološanima te Prvu i Drugu Korinćanima). Oboružajte se snagom sakramenata i samodisciplinom kako biste što prije mogli prijeći na sljedeću fazu – istinski oprost i konstruktivno rješavanje situacije. Riješite što se može riješiti. Ono što se ne može riješiti predajte Bogu, pronadite snagu u vjeri i molite Ga da vam da mir kako biste izdržali.
Tu je opet i odgoj jedan od bitnih faktora jer različiti ljudi različito odgajaju svoju djecu. Koliko je odgoj bitan pokazuje masa članaka koji govore o banalnostima poput toga što se smije obući na vjenčanje, a što ne te da uskom, kratkom i traperu nije mjesto na vjenčanju. To je nešto što se također prenosi odgojem i što postane sastavni dio čovjeka, a koliko je on zakazao govori i taj banalni primjer u kojem je uopće potrebno istaknuti što je nepristojno.
I za kraj: jedna je konačna nagrada. Jedna je i konačna kazna, a ono konačno uvijek dolazi na kraju i to s kamatama zauvijek.
Cilj i smisao kršćanskog života nije provesti život bez patnje i s lažnom mišlju da smo u raju.
Možda se ponekad teško uhvatiti za to jer ovaj život može biti težak, ali to je bit naše vjere – vječna nagrada ili kazna s time da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život. Čovjek nije lutka na koncu ili životinja, nego Božje ljubljeno biće kojem je On dao slobodnu volju da se odluči za dobro. Ujedno, upisao je u čovjeka čežnju za Njim.
Samo hrabro!
#NEtiranijipozitivnihmisli
#DAkatoličkojnadi
#lošestvarisedogađajuidobrimljudima pa #BožjijeSinraspetnakrižu
#rajnijeovajživot
#rajnijeovajsvijet
#amisaokršćanskogživotaniježivotbezpatnje
#katoličkiprincipiiintegritet
#karakter
#zreleemocije
#čovjekjedušaduhitijelo
#ljubaviodgovornost
“Takav je plan – o našem izboru ovisi vječnost.
Naš stav prema neizbježnom križu čini da vječnost dobijemo ili izgubimo. Iako se put čini teškim, nije slijep jer nam Gospodin nije rekao samo da Ga slijedimo – pokazao nam je put. Možemo ići njegovim stopama iz tamne šume trpljenja, ali nikad ne možemo reći: ‘On ne zna što znači patiti’. On je prvi trpio da nas nauči kako trpjeti. Nije rekao: ‘Dođi na križ’, nego: ‘Dođi, slijedi me’ jer je Bog znao da ljudi neće učiniti to samo zato što im je rečeno, nego im je potreban primjer.”
-Nadbiskup Fulton J. Sheen
Iako je tema dio mene i mojih stavova, ja sam samo vjernik laik te nisam u potpunosti kompetentna niti imam nadležnost prenositi ovako važan nauk pa će članci ove tematike, radi što točnije interpretacije, stručnijeg tumačenja i važnosti teme, biti bazirani na predavanjima don Damira Stojića, studentskog kapelana.
S don Damirovim dopuštenjem, koristit ću njegova pretipkana predavanja, s time da može doći do manjka vjerodostojnosti radi pretipkavanja ili slobode interpretacije.
Za sve nejasnoće, pitajte svećenika, duhovnika, teologa ili konzultirajte knjige Ivana Pavla II. “Muško i žensko stvori ih” te “Ljubav i odgovornost”, kao i sve dokumente KC.
Onome tko se prvi put susreće s ovako cjelovitim naukom Crkve o spolnosti, možda će biti neobično ili će mu usporedbe biti predrastične ili smiješne, ali se nadam da nećete odustati od čitanja jer ćete na kraju shvatiti da je sve povezano i smisleno.
Ako vam je potrebno, pročitajte nekoliko puta, pokušajte razumjeti te čitajte bez straha, očajavanja ili tjeskobe.
Ako trenutno niste na tragu teologije tijela ili ste se u svom životu udaljili od onoga što ona govori, krenite iz početka i malo po malo, zakonom postupnosti, gradite novi pogled i novo ponašanje.
Legenda poznata pod nazivom “Quo vadis, Domine?” (Kamo ideš, Gospodine?) govori o Isusovom i Petrovom susretu na Apijskom putu – Vii Appii, cesti koja vodi iz Rima.
Legenda kaže da je Petar hodao Apijskim putem koji je vodio iz Rima za vrijeme žestokih Neronovih progona kršćana. Drugim riječima, Petar je bježao iz Rima i od progona.
U Rimu su mnogi kršćani izgubili živote radi vjere u Isusa i naviještanja Radosne vijesti. Hodajući putem, Petar je sreo Isusa koji je išao prema Rimu. Pitao ga je: “Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?” Isus je odgovorio: “Idem u Rim da me ponovno razapnu.”
Petar se duboko ražalostio i posramio. Promijenio je smjer i krenuo prema Rimu. U Rimu je razapet na križu koji je postavljen naglavačke na njegov zahtjev.
Ne znam kako vas i dotiče li vas uopće ova priča, ali mene je puno puta potaknula na razmišljanje i djelovanje.
Danas je jako teško prenijeti i iskomunicirati neku pozitivnu poruku koja je u skladu s Istinom ili koja promiče moralne vrijednosti.
Pritisak i blokada od strane medija, davanje pogrdnih epiteta, svrstavanje osobe u košaru pod nazivom “protiv napretka i razvoja”, nazivanjem nekoga mrziteljem, progon i sl. prepreke su na koje nailaze ljudi koji žele potaknuti druge i podsjetiti nas na dostojanstvo koje nam je dano našim rođenjem i time što smo stvoreni na Božju sliku.
Priča mi daje snagu jer me podsjeti da je jako važno znati kamo idemo, a s druge strane podsjeti me da, iako je često puta teško, ništa nije besmisleno jer ovozemaljska smrt nije kraj, nego tek početak vječnosti.
Podsjeti me da, mnogobrojne talente koje imamo, moramo koristiti za dobro i smisleno jer su nam dani s razlogom.
U konačnici, a to je i ono što je najvažnije, podsjeti me da je Isus dao svoj život za mene, da me je otkupio od zla i da se, štogod bih trebala napraviti, ne može usporediti sa žrtvom koju je On podnio.
Jeste li primijetili koliko je lakše napredovati i praviti planove kada imate cilj? Ako je cilj: Subota, 18h – gotova priprema za kolokvij/ispit i početak spremanja za izlazak, druženje s prijateljima, obitelji, odlazak na koncert, misu, humanitarnu akciju… , jeste li primijetili da ćete u tom slučaju stvarno i napraviti plan i raspored gradiva kroz tjedan kako biste tu subotu navečer mogli ostvariti svoj cilj? Ili, ako želite na neko putovanje, da ćete napraviti tjedni/mjesečni plan štednje? Ok, priznajem, nekada planovi kiksaju u provedbi, ali sve se može popraviti.
Ako pogledamo cjelokupni život, on je skup planova i miniciljeva koji bi nas trebali voditi prema krajnjem cilju – dolasku u raj.
Zato je u životu potrebno znati tko smo i kamo idemo.
Ako zaboravimo ili ne znamo tko smo, ne možemo definirati ni kamo idemo, a onda upadamo u zamku prividne slobode koja čovjeka veže okovima, umjesto da mu da istinsku slobodu. Isto tako, onda je i sve što danas radimo besmisleno jer je besciljno.
Tko smo? Tko je čovjek u svojoj biti, u egzistencijalnom smislu?
Čovjek je Božja slika i prilika, što znači da je čovjek:
Kad je Bog stvorio Adama i Evu, naglašeno je da je stvorio muško i žensko, znači naglašena je važnost spola.
Nije rečeno da je Bog stvorio crnce, bijelce ili pripadnike žute rase, visoke, niske, mršave, debele, crnokose, plavokose…, nego “muško i žensko stvori ih”.
Prva zapovijed koju im je dao je da se plode i množe te napune zemlju i sebi je podlože. Nije im prvo rekao da ne kradu, da ne lažu, da ne psuju. Iz toga proizlazi važnost spola u definiranju i formiranju osobe, a s obzirom da smo jedinstveni i imamo smisao, iz toga proizlazi da spol nije slučajnost, nego je dan kako bi pomogao u formiranju ličnosti osobe od trenutka začeća. S obzirom da imamo smisao, žena pomaže muškarcu da otkrije svoj smisao, a muškarac ženi da otkrije svoj smisao.
Upravo zato su spol i spolnost toliko napadani, a sve aktivnosti koje se provode s ciljem promjene društvene paradigme odvijaju se na području spola i spolnosti, odnosno nastanka života (rodna ideologija, abortus, eutanazija, umjetna oplodnja, zdravstveni odgoj…) Jeste li primijetili? Ako se čovjeku uništi slika o njemu kao Božjoj slici, onda je, pod krinkom slobode, sve dopušteno i normalno.
Kamo idemo (odlazimo)?
Dok smo živi, živimo ovozemaljski život. U trenutku smrti, prelazimo iz ovozemaljskog života u vječnost jer smrt nije kraj niti je ovozemaljski život sam sebi svrha.
Živeći iz dana u dan, zaokupljeni smo s puno zadataka, obveza, problema, zahtjeva. Uvijek smo u vremenskom škripcu te je teško razmišljati o vječnosti, tj. razmišljati o nečemu što nam se čini tako dalekim. Možemo živjeti zdravim životom, brinuti se o zdravlju i produljivati život, ali ono što je neizbježno je ovozemaljska smrt.
Nakon smrti, postoje dvije mogućnosti: raj ili pakao. Ako znamo kamo idemo, odnosno kamo želimo ići, odnosno kamo stremimo, onda se već danas za to moramo pripremati i živjeti u skladu s tim.
Ako znamo kamo idemo, onda ćemo se koristiti svakim darovanim sredstvom (molitva, ispovijed, misa) koje će nam pomagati na našem putu.
Ako ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar jer će nas svaki put dovesti nekamo, dovesti do nečega, ali je kvaka u tome što to najčešće neće biti ono što će nam se svidjeti, ono što smo očekivali, ono za što smo stvoreni i ono čemu se nada naša duša.
Svako dobro,
🙂
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 