odgoj – RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE

Esej “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja”

Papa emeritus, Benedikt XVI., napisao je esej “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja” koji je objavljen 11.4.2019. u bavarskom “Klerusblattu”.

U eseju, Benedikt XVI. progovara o rani zlostavljanja u Crkvi kroz tri dijela:

društveni kontekst
problem formacije i kanonskog zakona
potrebni koraci.

Esej, kao i svaka knjiga i promišljanje Benedikta XVI., vrijedni su čitanja. On je svojim radom u Kongregaciji za nauk vjere, a kasnije i papinstvom, toliko zadužio Crkvu da će njegove zasluge biti vidljive tek kad će društvo biti uništenije, erodiranije (proces koji je već započeo). Benedikt donosi istinu, a oporavka nema bez istine u svoj svojoj punini i težini. Milosrđe temeljeno na lažima je nakaradnost. Milosrđe bez istine je najveći zločin.

Volim njegovu jasnoću i odanost nauku naše vjere. Kod njega nema ‘može ovako ili onako’ jer je vrlo jasno ako je ‘ovako’ dobro, onda je ‘onako’ zlo. Koliko god si današnji svijet volio tepati, radi smirivanja savjesti, kako su život i životne situacije u nijansama sive, to je netočno. Puno toga je crno ili bijelo. Ako ne odaberemo jednu, odaberemo drugu neboju.

Ono što Benedikt XVI. još jednom ističe nije novost. Seksualna revolucija 60.-ih uništila je međuljudske odnose svake vrste jer je uništila čovjekov identitet.

Papa emeritus u njezin kontekst stavlja i zlostavljanje u Crkvi. Tako, kao uzrok zlostavljanja, ističe seksualnu revoluciju (društveni kontekst) i kolaps katoličke moralne teologije nakon II. vatikanskog koncila. To je rezultiralo katastrofom u svećeničkoj formaciji i manjkavostima kanonskog zakona protiv zlostavljanja (problem formacije i kanonskog zakona). (usp. Meni se taj kolaps čini logičnom posljedicom zanemarivanja moralne teologije).

Kao glavni korak za sprječavanje zlostavljanja i cijeljenje postojećih rana, Benedikt XVI. ističe nužnost vraćanja Boga u centar naših života. Boga kojeg su svi prestali imenovati, izolirajući Ga micanjem u osobnu sferu.

Papa emeritus na kraju ističe istinu kako, iako u Crkvi nalazimo grijeh i zlo, i danas postoji Sveta Crkva koja je neuništiva.

Ako povučemo paralelu s ideološkim seksualnim odgojem kojeg neprofitne udruge, političari i nazadne, socio-zeleno-liberalne obitelji, žele uvesti i u hrvatske škole, dobronamjernim osobama trebalo bi biti jasno što im je činiti. Situacija je kristalno jasna.

Namamiti djecu i mlade, zagolicati im maštu i okupirati ih seksualnim kontekstom, sasvim logično i jasno dovodi do konzumacije predočenog sadržaja, a to se ispoljava sve devijantnijim ponašanjem. Ako je osoba opsjednuta mišlju o novcu i moći, napravit će sve kako bi zadovoljila tu glad. Je li tako? Isto vrijedi i za seksualnost.

Odgoj bez morala i vrijednosti je put u propast.

O kome ovisi odgoj?

O roditeljima. Ako roditelji imaju Boga i Njegov smisao (nauk Crkve) kao centar života i referentnu točku, bez obzira na svoj stupanj obrazovanja, ispravno će prenijeti vrijednosti i djeci. Ako roditelji misle da to nije važno i slažu se s tim da im djecu odgajaju vrtići i predstavnici udruga po školama, i rezultati će biti istovjetni tome.

Kao odgovor na seksualnu revoluciju i pritiske za popuštanje u moralnom nauku Crkve 60.-ih godina, papa Pavao VI. izdaje encikliku “Humane Vitae” 1968.-u kojoj potvrđuje crkveni nauk protiv upotrebe kontracepcije i važnosti spolnog morala.

Mudrost i razum su darovi Duha Svetoga.

Oni nemaju veze sa stupnjem obrazovanja. Biti mudrim čovjekom znači staviti Boga u centar svog života jer nam On daje identitet. Iz tog identiteta proizlazi i znanje. Jednostavno, sve postane smisleno i povezano.

“Mali šef”🎬

Čula sam podatak da, prema nekom relevantnom istraživanju provedenom u Švedskoj kojeg mi se nije dalo tražiti, 2/3 Šveđana smatra kako životinje i čovjek imaju jednako dostojanstvo.

Moram biti iskrena i reći kako me taj podatak, ako je točan, ne iznenađuje. Rezultat bi bio sličan i da se istraživanje provelo u nekoj državi Zapadne Europe.

Zašto me to ne iznenađuje?

Zato što je svijet toliko zagrizao u new age i relativističku istinu da niječe postojanje apsolutne istine, iako je ona stvarna. Ta istina je Božji poredak i viđenje.

Jedino biće koje ima dostojanstvo je čovjek kojem je Bog jedinom dao svoj dah (dušu) te mu rekao da se plodi&množi te gospodari. Životinje su dane čovjeku za preživljavanje, a ne obrnuto. Mnoge stvari, pa i životinje, mogu imati ili imaju vrijednost, ali dostojanstvo ima samo čovjek jer je samo on stvoren na sliku Božju. Jedino je čovjeku Bog dao dušu (duh), razum, emocije i spoznaju. Jedino je čovjek duša, duh i tijelo s dostojanstvom.

“Mali Šef” dobro se uklapa u ovu temu. On je beba direktor na zadatku, a cijela priča ispričana je iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka Tima koji jednoga dana dobiva brata i to, ni manje ni više, nego Malog šefa koji zadobiva svu pozornost i postavlja svoja pravila.

Kako će se Tim i Mali Šef slagati te kako će riješiti problem nedostatka beba i ljubavi prema bebama jer sva ljubav odlazi na psiće kućne ljubimce? Ljubav prema životinjama dovela je do manjka beba, a to je dovelo do toga da je Mali Šef postao direktor s posebnim zadatkom. Kakve veze to ima s toplinom, ljubavlju i odgojem u obitelji, pogledajte u filmu “The Boss Baby”.

Žderači drugih ljudi 📝📌#integritet

Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.
Mt 5,6

Postavi granice svojoj ljubavi

Kada kod drugih ljudi udariš u granice (nap. ono što ne mogu za tebe učiniti), osjećaš se odbačenim.

Ne znaš prihvatiti činjenicu da ti ne mogu dati sve što od njih očekuješ. Želiš bezgraničnu ljubav, bezgraničnu pažnju i bezgraničnu darežljivost.

Dio svojih teškoća ćeš riješiti ako postaviš granice vlastitoj ljubavi, što je nešto što do sada nisi nikada napravio. Daješ sve što ljudi od tebe traže i kada hoće više, ti im daješ još više dok ne shvatiš da si iscrpljen, da te iskorištavaju i tobom manipuliraju. Tek onda kada budeš sposoban obilježiti vlastite granice, moći ćeš priznati, poštovati i čak sa zahvalnošću prihvaćati ograničenja drugih.

Pored ljudi koje voliš, tvoje potrebe rastu i rastu dok ih s njima ne zasnuješ u tolikoj mjeri da su se praktički prisiljeni udaljiti ako hoće preživjeti.

Tvoj je veliki zadatak u tome da prihvatiš odgovornost za sebe, da znaš zadržati svoje potrebe unutar vlastitih granica te njima ovladati i u odnosu prema onima koje voliš. Istinska obostrana ljubav zahtijeva čovjeka koji je sam svoj i sposoban je davati drugome, a da se ne odrekne vlastitog identiteta. Ako, dakle, po jednoj strani želiš biti učinkovit u davanju, moraš po drugoj strani biti sposoban pobrinuti se za svoje vlastite potrebe. Moraš naučiti svojoj ljubavi postaviti granice.
Henri Nouwen, katolički svećenik

Svaki čovjek ima ograničenja i svoje limite, tj. zatamnjenja naravi jer je “zbog istočnog grijeha naša sloboda oslabljena.” … “Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i svijetu.” (KKC 1739-1742, 1748)

Nažalost, neki ljudi su jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati gore navedeno te pad anđela te Adama i Eve.

Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC.

Čovjek je Božje ljubljeno biće koje ima više dimenzija – dušu, duh i tijelo koje je otkupljeno po Isusu Kristu, a o njegovim djelima i životu (zato postoje Božje zapovijedi i nauk KC) te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Bog je bio vrlo jasan kad je dao zapovijedi i kad je tražio, kao preduvjet novog života, ostavljanje prijašnjeg (grešnog) života. Čovjek je dobio dar slobodne volje koji ga čini odgovornim za vlastita djela u mjeri u kojoj su počinjena vlastitom voljom. Milost i življenje po Božjim pravilima idu zajedno. Ignorirati duhovnu dimenziju u procjeni i životu te sve svoditi na psihičku dimenziju je jako pogrešno, a za krsćanina i nedopustivo.

Premda ‘hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnom grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.
KKC, 1036-1037

Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti?

Meni jest, iako osoba prihvati činjenicu i poštuje slobodnu odluku druge osobe koliko god se brinula za tu osobu. Odgajana sam po idealima vjere te karakterno imam oblikovanu važnost samodiscipline i postupanja onako kako je ispravno (isusovački odgoj), a to zna biti ponekad na štetu osjećaja u korist ispravnog rezultata, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (Sotona).

Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla i napasti je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno. To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer je mala granica između nepraštanja, osvete i nedavanja da vas se gazi. Jednako tako, može biti teško pojmiti da postoje zli ljudi ako dolazite iz stabilnog i mirnog obiteljskog okruženja. Svijet je drugačiji izvan stabilnog braka roditelja i stabilne obitelji.

Pri tome ne mislim na svjetske moćnike, političare, osuđivanje i lijepljenje etiketa. Jedno je osuđivanje, drugo je konstatiranje, tj. prihvaćanje da osoba ne čini dobro, čak i ako ste vi prema njoj najbolji na svijetu. U ovom članku mislim prvenstveno na ljude koji su svakodnevni ili povremeni dio vašeg života jer je lakše reći za političara da je zao s obzirom da je on “tamo negdje”, nego prihvatiti činjenicu da je netko koga srećete svaki dan zao i da uništava druge ljude ili vas – bilo na poslu, hobi aktivnostima, među prijateljima, poznanicima, obitelji, poslovnim partnerima i dr.

Može biti problem prihvatiti stvarnost u kojoj čovjek može biti prema nama zao, iako smo mi prema njemu dobri te da zloća te osobe nije naša krivnja. Što će netko napraviti s našom dobrotom prema njoj/njemu nije naš problem. To je problem (odluka) te osobe. U nekim situacijama, štogod dobro čovjek napravi (napravili sve dobro i ispravno, tj. ispuca sve mogućnosti po nauku KC), neće imati nikakvog utjecaja na zla djela druge osobe jer je i druga osoba osoba sa slobodnom voljom koja može odbiti milost Duha Svetoga u ispravnom življenju. Za teže prihvaćanje takve situacije, sigurno je odgovoran dobar katolički nauk o neosuđivanju drugog, poniznosti, praštanju drugima, negajenju gnjeva i potrebi evangelizacije, ali jednim dijelom i nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema. Prvi dio je odličan (nauk Crkve) jer tako i treba biti, dok drugi dio (nezreli obrambeni mehanizmi) nije dobar te bi na tome čovjek morao poraditi.

Ono što se mora priznati je sljedeće: na udaru su prvo uvijek praktični katolici.

Zašto?

Zato što mi moramo biti dobri.

Sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa mu ne vratimo, nego okrenemo drugi obraz nauštrb emocija te smo mi ti koji nastradamo.

Kao da smo na stalnom testu i vježbanju – strpljenja, dobra, emocija, naših principa, karaktera i integriteta (zapravo i jesmo).

Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije. Vjera i emocije su različite, ali sastavne dimenzije (slojevi, razine) čovjeka. Vjera je odluka, život po nauku i moralnim principima bez obzira na okolnosti, “umijeće držanja za ono što smo jednom prihvatili usprkos promjenama naših raspoloženja” (C.S.Lewis), ali istovremeno neniječući te okolnosti i situacije. Emocije su sastavni dio čovjeka, a jedino su zrele emocije konstruktivne za čovjeka.

Jedno je iskreno prihvatiti situaciju odmah ( što bi bilo idealno) ili nakon početne ljutnje i razočaranosti (što je prihvatljivo) te postupiti ispravno, a drugo je negirati, potisnuti i praviti se da ta situacija (nepravda) ne postoji jer znamo/želimo/moramo postupiti ispravno, a zapravo duboko gajimo ljutnju ili tugu jer je odreagirao nezreli obrambeni mehanizam nijekanja.

Mislim da vježbanje poniznosti neće poremetiti priznanje da nam je netko nanio nepravdu i da je postupio zlo, sebično i slično. Pitanje je kako ćemo se mi ponijeti prema tome i što ćemo napraviti s time. Ljutnja se javlja na emocionalnoj razini i morate je pustiti, tj. registrirati i priznati, da bi duhovna dimenzija mogla sanirati štetu i pomogla čovjeku ispravno postupiti.

Prema iskustvu koja imaju psihijatri, ta će potisnuta ljutnja eskalirati na nekom drugom području vašeg života i stvoriti kaos/nemir. Na primjer, neriješeni (negirani, potisnuti) obiteljski ili bračni problemi, mogu dovesti do toga da osoba ima problema u odnosu s npr. poslovnim partnerima ili kolegama jer se nemir prelije na tu stranu. Može biti i obratno – neriješena nepravda koju ste doživjeli na poslu jer ste timski zadatak po stoti put odradili sami ili vam je kolegica ukrala ideju, preseli se u vaš brak pa vam povratak doma posluži kao vreća za ispucavanje. Sve se krivo krene slagati na to nešto što nije istinski prerađeno/oprošteno/riješeno.

Ako ste pretrpjeli nepravdu, naravno da vas boli i da ste ljuti jer je to sastavni dio čovjeka s obzirom da je nepravda suprotno od pravde, ali treba biti oprezan s obzirom da nitko ne zna svog dana ni časa pa da vam život ne prođe u gnjevu i mržnji, tj. grijehu i pridavanju prevelike pažnje samom sebi po kojem se vama ne bi smjela dogoditi nikakva nepravda. Tako postajete taoci svojih raspolozenja i (ne)zrelih emocija. Sjetite se da je Bog Onaj koji kontrolira situaciju svojom Providnošću i pristankom naše slobodne volje te da je čak i Njegov Sin raspet na križu.

Ispravno (katolički) “odbolujte”, vodeći pažnju o pravim uzrocima što prije (odluka za oprost! – pogledajte Poslanicu Kološanima te Prvu i Drugu Korinćanima). Oboružajte se snagom sakramenata i samodisciplinom kako biste što prije mogli prijeći na sljedeću fazu – istinski oprost i konstruktivno rješavanje situacije. Riješite što se može riješiti. Ono što se ne može riješiti predajte Bogu, pronadite snagu u vjeri i molite Ga da vam da mir kako biste izdržali.

Tu je opet i odgoj jedan od bitnih faktora jer različiti ljudi različito odgajaju svoju djecu. Koliko je odgoj bitan pokazuje masa članaka koji govore o banalnostima poput toga što se smije obući na vjenčanje, a što ne te da uskom, kratkom i traperu nije mjesto na vjenčanju. To je nešto što se također prenosi odgojem i što postane sastavni dio čovjeka, a koliko je on zakazao govori i taj banalni primjer u kojem je uopće potrebno istaknuti što je nepristojno.

I za kraj: jedna je konačna nagrada. Jedna je i konačna kazna, a ono konačno uvijek dolazi na kraju i to s kamatama zauvijek.

Cilj i smisao kršćanskog života nije provesti život bez patnje i s lažnom mišlju da smo u raju.

Možda se ponekad teško uhvatiti za to jer ovaj život može biti težak, ali to je bit naše vjere – vječna nagrada ili kazna s time da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život. Čovjek nije lutka na koncu ili životinja, nego Božje ljubljeno biće kojem je On dao slobodnu volju da se odluči za dobro. Ujedno, upisao je u čovjeka čežnju za Njim.

Samo hrabro!

#NEtiranijipozitivnihmisli

#DAkatoličkojnadi

#lošestvarisedogađajuidobrimljudima pa #BožjijeSinraspetnakrižu

#rajnijeovajživot

#rajnijeovajsvijet

#amisaokršćanskogživotaniježivotbezpatnje

#katoličkiprincipiiintegritet

#karakter

#zreleemocije

#čovjekjedušaduhitijelo

#ljubaviodgovornost

Waldorfska pedagogija nije za kršćane

Na tržištu se, uz državne vrtiće, pojavljuju i privatni vrtići koji nude odgoj po različitim pedagoškim načelima.

Uz pitanje želite li uopće upisati djecu u vrtić ili ih želite odgajati kod kuće, nekome se javlja i dvojba u koji vrtić upisati djecu.

Postoje državni vrtići, državni vrtići s vjerskim elementom, privatni katolički vrtići, vrtići drugih vjerskih zajednica, vrtići koji provode neku specifičnu pedagogiju, tj. odgojnu školu. Od zadnje nabrojanih, najviše se spominju vrtići s Montessori pedagogijom i vrtići s Waldorfskom pedagogijom.

Za Montessori vrtiće, prema literaturi koju sam preletjela i prema mišljenju katoličkih krugova, nema značajnijih zamjerki jer Montessori pedagogija nije suprotna nauku i odgoju prema katoličkim vrijednostima, iako su spominjali neke filozofske segmente koji nisu ispravni. Utemeljiteljica je katolkinja Maria Montessori.

Vjerojatno ste i vi bili odgajani prema nekim njezinim načelima, čak i ako niste išli u Montessori vrtić ili vaši roditelji nisu znali kako primjenjuju neka načela koja koristi i Montessori. Ta načela su zdravorazumska: osposobiti dijete kako bi postalo odgovorna i samostalna osoba sposobna donositi odluke. Rekla bih da se ovdje radi o odgoju i usmjeravanju djeteta poštujući autentičnost osobe od malih nogu i od malih odluka. Kao što sam rekla, načela koja svaki razumni i dobri roditelji provode i bez Montessori vrtića. Ta načela mogu se čuti u crkvi, gdje su i moji roditelji puno naučili od isusovaca.

Waldorfska pedagogija druga je priča.

Vrtići koji primjenjuju načela Waldorfske pedagogije temeljene na teozofskim filozofskim načelima nisu u skladu s katoličkom vjerom i nisu za katolike. Ako nešto nije za katolike, ja bih to slobodno proširila i na kršćane općenito.

Iako je osnivač te pedagogije, dr. Rudolf Steiner, rođen u katoličkoj obitelji (čak u Hrvatskoj) svoj razvoj usmjerio je prema teozofiji i antropozofiji, tj. ezoterijsko-okultnom poimanju čovjeka koje se može vidjeti i u njegovoj pedagogiji te knjigama.

Nisam detaljnije proučavala ovu temu, ali na prvi pogled, pojednostavljeno i laički, mogu reći kako mi ova pedagogija ostavlja dojam spoja New Age-a, okultnog, poganskog, istočnjačkih shvaćanja i duhovnih koncepata koji je suprotan katoličanstvu. Ovo, laički rečeno, ima svoj stručan naziv, a radi se o antropozofiji, “znanosti o nadčulima” koja je zapravo i pseudoznanost i pseudokršćanstvo.

Vjerojatno u reklamnim materijalima neće biti istaknut filozofsko-dogmatsko-duhovni koncept pa mnogi roditelji neće ni znati o čemu se točno radi, nego će im se vrtići s tom pedagogijom i jakim marketingom činiti kao bolja odskočna daska za djecu. Postojanje Waldorfskih vrtića je legitimno, ali, ukoliko ste katolik te želite odgojiti katolike, onda je ovo opasan izbor, tj. ne može biti opcija za vas. Duhovna stvarnost prisutna u toj pedagogiji suprotna je od Božje stvarnosti.

Možete pronaći dosta članaka koji se detaljno bave i jednom i drugom pedagogijom pa dobro proučiti gdje upisati svoju djecu i što bi bilo najbolje.

Možda zaključite kako su najbolje opcije odgoj kod kuće ili da je državni vrtić (bez rodne ideologije) još uvijek dobar izbor, iako bi državni sustav mogao prijeći granice koje ne bi smio kad se govori o (pre)odgojnoj komponenti.

Na kraju se opet potvrđuje kako su roditelji ključni u odgoju djeteta. Sve polazi i dolazi iz kuće, a danas je odgojna komponenta jako ugrožena u smislu zatvaranja očiju roditelja, njihovom razmišljanju kako to nije njihova, nego zadaća institucija i njihovom nesvjesnošću koliko djeca uče iz njihovog ponašanja.

Kad čujem roditelje koji govore kako je odgoj njihovog djeteta zadaća vrtića i škole, pomislim kako je smak svijeta blizu. Ozbiljno. Na toliku glupost i OPASNOST, izaktivira mi se svaka stanica.

Pravo roditelja na odgoj djeteta s vrijednostima ne smije biti dovedeno u pitanje. Za desetak godina, kad će škole nuditi uglavnom New Age-ovski pristup, dok će katolički odgoj biti dodatno napadan i sprječavan, želim pravo roditeljima na odgoj vlastitog djeteta onako kako misle da je ispravno, a to sasvim sigurno nije New Age.

Kad računala i tehnologija zatupe čovjeka, New Age će biti tu za dodatno zatupljivanje i nirvanu. Čovjek mora ostati skoncentriran, fokusiran, smiren, usredotočen na prizemne stvari za sebe, zar ne? To je ono što nudi New Age. Bila bi šteta razmišljati o svom identitetu, onome što je ispravno ili kako možeš pomoći nekom drugom.

Na ispravan način treba pomoći onim roditeljima koji ne znaju, ne mogu ili im treba ohrabrenje i podrška na putu odgoja, ali nedopustivo je zbog takvih roditelja oduzimati drugima pravo na odgoj te nametati nove “vrijednosti” 21. stoljeća koje naša ministrica, gđa Divjak, toliko voli i slavi.

Problem je što ona i svi poput nje slave 21. stoljeće ne razmišljajući o posljedicama s kojima su se suočili svi oni koji su odbacili ispravne vrijednosti i Boga. Svatko snosi posljedice svojih postupaka, ali problem je kad takvi uvale u probleme i sve ostale, odnosno cijelo društvo.

Utorak nije bolji od ponedjeljka samo zato što dolazi nakon njega.

Prirod(n)a čuda

Do prije četiri godine, priroda mi nije predstavljala isto što i danas.

Onda se puno toga promijenilo.

Shvaćala sam njezinu važnost i ljepotu. Nedvojbeno je koliko je bitna njezina čistoća te zdravlje flore i faune za zdrav čovjekov život, ali do tada me nije nadahnjivala niti bih provodila vrijeme u njoj za molitvu, kontemplaciju, razmišljanje, skupljanje snage, traženje ideja i sebe.

Usprkos tome, uvijek je bila u mojoj blizini, makar kroz domaće životinje, veliko dvorište, prepuni vrt, skakanje s drveta u lišće ili igranje na nogostupu tijekom odrastanja. Nebo mi je uvijek bilo pojam Božje svemoći, neograničenosti i misterija ljepote i nekako je produhovljavalo moj romantični i sanjarski dio zaljubljen u ideale, knjige i pisanje, a kojeg odlično balansira moja odgovornost, odgoj i karakter u elegantnoj suknji i štiklama.

Duboki misterij i ljepota neba, prirode i tišine usmjeravaju čovjeka prema shvaćanju kako je velika većina stvari za kojima danas trči besmislena, a da one lako zagluše čovjeka, skrenu ga s puta, odvuku mu pozornost s bitnog. Možda sve ljude ne skrene s puta u smislu da će početi radi loše stvari, ali ih skrenu s puta jer zaborave što je najvažnije npr. da je obitelj blago i da članovi obitelji cijene vrijeme koje provedemo s njima, a ne samo materijalne stvari koje im omogućimo poštenim radom. Drugi, pak, olabave u sakramentalnom životu i moralnim principima.

Čovjek se mora povući u tišinu, u jednostavnost, kako bi mogao osluškivati i, u toj jednostavnosti, primijetiti kako je prelijepo pripadati Bogu i biti dio nečeg smislenog, većeg od samog sebe. Kako je prelijepa spoznaja da cvijeće raste u jednostavnosti i skrovitosti.

Zapravo, molitva u prirodi, pa i samo boravak u prirodi, podsjeti da je bitno ono nepromjenjivo, tj. podsjeti na ono bitno. Otvori čovjeka kako bi on primijetio sva čuda oko sebe, a kroz ta čuda Božju prisutnost – kroz lahor, cvrkut ptica, miris pokošene trave, sjaj sunca na obzoru, oblake nad gorama, otvoreno nebo nad vrhovima gora koje se pruža u beskonačnost. Sve to čovjeka potiče na kontemplaciju, skrušenost, promišljanje.

Izvan šume ili prirode, odvija se svijet koji se stalno mijenja i, kao takav, unosi nemir i nesigurnost u čovjeka – svakoga udara u njegove rane. Iako se i priroda mijenja, ona funkcionira po svojim (Božjim) zakonitostima i tome se čovjek može samo diviti te primijeniti u svom životu.

Upravo ta nepromijenjivost i jednostavna neopterećenost biljnog i životinjskog svijeta daju sigurnost i oslonac jer u toj jednostavnosti sve funkcionira. Primijeti se Božji sklad i red kako čovjek nikada ne bi mogao urediti. To je ono što nas usmjerava prema Bogu, što nam pokazuje da je Bog u svemu.

Čovjek se ne može moliti samo kad pobjegne u prirodu. Molitva treba biti dio svakodnevice i trebala bi pronaći mjesto u čovjekovom životu. Pronađite vrijeme/molitvu/pobožnost/katoličku kontemplaciju.

Emotivna i duhovna zrelost također utječu na to kakva je naša molitva i za što molimo. Drugim riječima, boravak u prirodi može se iskoristiti za osobni razvoj, kako psihološke, tako i duhovne dimenzije, a onda i tjelesne.

Priroda, molitva u prirodi, duhovne obnove, susreti na koje idu pripadnici molitvenih zajednica, slavljenja i sl., NIKAKO ne mogu biti zamjena za misu, sakramentalni život i nepretakanje vjere i nauka u djela bez obzira koliko redovno i marljivo odlazili na te aktivnosti.

Liturgija je iznad svega i nema zamjene za misu i sakramentalni život jer se misa događa po Kristu i s Kristom i u Kristu u ime cjelokupne zajednice vjernika. Ona je najveličanstvenije čašćenje i slavljenje Presvetog Trojstva gdje svaki znak, ponašanje i stav ima svoje značenje. Zato je bitno da vjernici na ispravan način i ispravnim izražavanjem stava sudjeluju na misi. Ova razlika je vidljiva i u tome što svećenik nosi svečano (misno) ruho za vrijeme mise, dok npr. pri moljenju pobožnosti ne nosi misno ruho. Drugim riječima, i misa i pobožnost imaju svoje uloge, ali jedno ne može zamijeniti drugo.

Vjera nisu emocije pa treba biti oprezan jer sam primijetila tendenciju ljudi da je tako doživljavaju i u tom smjeru razvijaju.

Emocije su sastavni dio čovjeka i on mora težiti da one budu zrele, a upravo zbog toga što ljudi ostanu na razini nezrelih emocija, znaju stvoriti zbrku i svakakve probleme u odnosima ljudi. Bile one zrele ili nezrele, emocije nisu vjera. Vjera je nešto drugo.

10610948_10152781830862347_4145094896397623681_n — ‘Vjera je umjetnost držanja za nešto što je tvoj razum jednom prihvatio unatoč tvojim promjenama raspoloženja.’/Fb C.S.Lewis quotes

O krivim pristupima više ovdje.

Zašto joga nije za kršćane pročitajte ovdje.

Čovjeku bude dano puno toga kroz molitvu, ali ne u smislu da pobijedi njegova nogometna momčad ili da dobije posao preko veze ili da prođe ispit kojeg nije pripremio ili da mu štima analiza nečega u koju nije uložio truda koliko je trebalo.

Zašto?

Zato što to nisu ispravne molitve – daj sve od sebe i moli se da i Bog blagoslovi, ali ni cilj molitve i svih vjerničkih postupaka nije “ti meni, ja tebi pristup” kako ne bismo imali nikakvih problema, nego strpljivost i pošteni život kako bismo stigli u nebo i vjerovali u vječnu nagradu i kaznu.

Bude mu dano da shvati kako može pronaći način svoga djelovanja, bude mu dan mir, pouzdanje, novi žar jer kroz molitvu razgovara s Bogom. Kad osoba osjeti Božju prisutnost, kada Boga prepozna u i oko sebe, kada razgovara sa živom osobom, onda ne može ostati nepromijenjena.

Bog iscjeljuje slomljena srca, odmara umorne, liječi depresivne, daje snagu tjeskobnima, zabrinutima, prosvjetljuje pamet, pomaže neodlučnima… (pa i) kroz molitvu u prirodu. Smisao i cilj molitve nije doživljavanje čuda, nego ostanak vjernosti Bogu.

Molitva krunice i promišljanje o otajstvima u prirodi je pravo oružje.

Hrabro naprijed!

Tko traži, taj i nađe.

Obiteljska molitva i naslijeđe

U mojoj se obitelji moli obiteljska molitva.

Moli se navečer i prije smo svi bili okupljeni oko nje. Danas je mole moji roditelji i ja s njima kad sam doma.

Njezine dijelove je moja mama naslijedila i naučila od mojih baka, a ona ih je objedinila, oblikovala i dala završni dodir, a sve pod isusovačkim utjecajem i principima. Jako je lijepo kad obitelj ima naslijeđe koje može predati novim generacijama, a molitva, vjera i odgoj je na samom vrhu tog popisa.

Naslijeđe je povijest obitelji i mislim da ima veliku ulogu u formiranju ličnosti (osobnosti) osobe. To vrijedi kad se radi o nakitu, kući, slici, drvenoj igračci, voćnjaku, knjigama, dnevnicima, društvenom položaju kojigod on bio pa kako ne bi vrijedilo kad se radi o vjeri, odgoju, manirima ponašanja, vrijednostima jer su to najvažnije stavke?Svaka navedena stavka mi se sviđa.

Volim tradiciju, volim obiteljske crtice koje svaku obitelj čine posebnom, a svakom članu daju “pedigre”, daju spoznaju tko je. Volim taj antikni, masivni, prelijepi, unikatni miris kožnog kauča i drvenog namještaja koji obitelj daje. Volim tu toplinu na koju me podsjeća taj namještaj, a uz taj ugođaj, daje i dostojanstvo, vrijednost, osjećaj pripadanja, identitet i sigurnost.

Volim takav namještaj.

Volim obitelj i obitelji.

Ona je od nenadmašne vrijednosti u formiranju osobe.

Ovako se moli obiteljska molitva u mojoj obitelji:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen
Anđeo Gospodnji

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji.
I ona je začela po Duhu Svetomu.
Zdravo Marijo …

Evo službenice Gospodnje.
Neka mi bude po riječi Tvojoj.
Zdravo Marijo …

I Riječ je tijelom postala.
I prebivala među nama.
Zdravo Marijo …

Moli za nas, sveta Bogorodice.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se
Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše da mi koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina Tvoga, po muci Njegovoj i križu, k slavi uskrsnuća privedeni budemo. Po istom Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Slava Ocu … 3x

Pomolimo se anđelima čuvarima koji su nas čuvali ovaj dan neka nas čuvaju i ovu noć, osobito od grijeha smrtnog što može nauditi duši i tijelu našem.