Nerođeno dijete osjeća bol prilikom svojeg ubojstva.
Ovaj kratkometražni dokumentarac prikazuje proces prekida života koristeći uzv dijagnostiku. Nisam odgledala film jer je uznemirujući.
Dr. Bernard Nathanson bio je na čelu najveće abortivne klinike i sam je izvodio prekide života – sve do jednog trenutka. Od tada je počeo iznositi istinu – da život započinje začećem i više nije radio prekide života.
Objavljeno: 17. sij 2017.
Od trenutka kad počnete gledati ovaj kratkometražni dokumentarac o radu Marijinih obroka pa do njegove 2:46 minute, na svijetu je umrlo 31 dijete od gladi.
Svaki dan na svijetu umre 18.000 djece od bolesti uzrokovanih glađu, a i vi i ja znamo da hrane ima dovoljno.
Mary’s Meals (Marijini obroci) su organizacija koja se bavi osiguranjem obroka za školsku djecu u siromašnim državama svijeta. Osiguravaju jedan obrok dnevno u školama kako bi ih roditelji slali u školu. Kako ističu, a ono što mi je jako bitno, imaju niske troškove hladnog pogona, stoga se većina sredstava (93%) iskoristi izravno za dobrotvorne aktivnosti, tj. za svaku 1 kn koju doniramo, 93 lp se troše izravno za aktivnost.
Samo 120 kuna dovoljno je za prehranjivanje jednog školskog djeteta cijelu godinu.
Sljedeći način putem kojeg možete pomoći je Mali dom u Africi kojeg je pokrenuo fra Miro Babić. Postigli su ogromne stvari. Kupite narukvice ili, ukoliko ste u mogućnosti, postanite kum/kuma jednom školskom djetetu ili se pomolite za njih.
Doslovno rečeno i doslovno mislim: nema razloga za osjećaj tuge ili bezvrijednosti ako ne možete pomoći financijski. Informirajte svoje prijatelje na društvenim mrežama i tako pridonesite, a molitva uvijek vlada jer ona zalijeva rad misionara u siromašnim zemljama! Vi budite misionari gdje jeste jer je u razvijenom svijetu puno više gladnih bez smisla, tj. pridonesite dobru na koji način možete.
Čula sam podatak da, prema nekom relevantnom istraživanju provedenom u Švedskoj kojeg mi se nije dalo tražiti, 2/3 Šveđana smatra kako životinje i čovjek imaju jednako dostojanstvo.
Moram biti iskrena i reći kako me taj podatak, ako je točan, ne iznenađuje. Rezultat bi bio sličan i da se istraživanje provelo u nekoj državi Zapadne Europe.
Zašto me to ne iznenađuje?
Zato što je svijet toliko zagrizao u new age i relativističku istinu da niječe postojanje apsolutne istine, iako je ona stvarna. Ta istina je Božji poredak i viđenje.
Jedino biće koje ima dostojanstvo je čovjek kojem je Bog jedinom dao svoj dah (dušu) te mu rekao da se plodi&množi te gospodari. Životinje su dane čovjeku za preživljavanje, a ne obrnuto. Mnoge stvari, pa i životinje, mogu imati ili imaju vrijednost, ali dostojanstvo ima samo čovjek jer je samo on stvoren na sliku Božju. Jedino je čovjeku Bog dao dušu (duh), razum, emocije i spoznaju. Jedino je čovjek duša, duh i tijelo s dostojanstvom.
“Mali Šef” dobro se uklapa u ovu temu. On je beba direktor na zadatku, a cijela priča ispričana je iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka Tima koji jednoga dana dobiva brata i to, ni manje ni više, nego Malog šefa koji zadobiva svu pozornost i postavlja svoja pravila.
Kako će se Tim i Mali Šef slagati te kako će riješiti problem nedostatka beba i ljubavi prema bebama jer sva ljubav odlazi na psiće kućne ljubimce? Ljubav prema životinjama dovela je do manjka beba, a to je dovelo do toga da je Mali Šef postao direktor s posebnim zadatkom. Kakve veze to ima s toplinom, ljubavlju i odgojem u obitelji, pogledajte u filmu “The Boss Baby”.
Pred kraj prošlog tjedna, u Hrvatskoj je buknula vijest kako je hrvatska vanjska politika (konačno) krenula u dobrom smjeru.
Doduše, ova vijest je negativna i opasna ako se pita članove različitih civilnih udruga koje se financiraju novcem poreznih obveznika, a ne zastupaju interese i vrijednosti tih poreznih obveznika te su se odmah digle na noge.
Jednako tako, na noge su se digli diplomati prošlih diplomatskih misija i političari političkih opcija koje nemaju potporu hrvatskog društva, ali koji su s jedan posto birača uspjeli postaviti i ministre, raširiti “rođo ekonomiju” po državnim društvima, a i ocrnjivati Hrvatsku po svijetu (mislim na političku opciju HNS – Hrvatska narodna stranka). Kad govorimo o izborima, ponekad je točna poznata Churchillova izreka: “Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem.”
I dok se Churchill vrlo vjerojatno nije vodio moralnošću i moralnom (apsolutnom) istinom, nego pragmatičnom politikom na svoj mlin, ja se vodim moralnošću pa bih tako tu njegovu izreku modificirala gledajući na ovaj način: to što puno ili svi ljudi biraju isto, ne govori ništa o moralnosti i ispravnosti toga.
Moralno ispravno je moralno ispravno pa i onda kada to nešto odabire samo jedna osoba. Moralno neispravno je moralno neispravno i onda kada to svi biraju. Ja sasvim sigurno nisam osoba koja se oslanja na to da je moralno ono što većina odluči. To nikada nije bio moj credo.
Zaokret Hrvatske i naše vanjske politike je ohrabrujuća vijest, ali samo ako se i dalje nastavi u tom smjeru te na svim frontovima.
Neću biti preoptimistična s obzirom da je i politička opcija na vlasti puno puta dokazala da nije demokršćanska. Jedan od primjera krivog reagiranja je i u slučaju s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC). Državna revizija pokazala je mnogobrojne nepravilnosti i malverzacije u korištenju novca poreznih obveznika, a prošli su bez sankcija. To se mora sankcionirati bez obzira radi li se o desnima, lijevima, onima gore ili dolje. Drugi primjer je pokušaj uvođenja liberalnog ZO-a. Ili nepotizam, korupcija…
Samo se nadam da hrvatske europarlamentarke iz demokršćanske opcije ne pokvare stvari s obzirom da su, pomalo negativno, rekle da nisu upoznate s time. Nažalost, pokazalo se da nema mjesta preoptimističnosti s obzirom da te iste zastupnice najavljuju ratifikaciju Istanbulske konvencije koja potiče rodnu ideologiju.
Da mi je znati gdje je otišlo krivo s demokršćanskom opcijom i njihovim zastupnicima! Neću reći da su pogriješili u vjerodostojnosti. Oni jesu vjerodostojni u onome što jesu, a demokršćanska opcija nisu.
Kad smo kod HAVC-a i hrvatskog filma, ja ne volim hrvatski film jer se ne miče od loših tema.
Obitelji koje su u njima prikazivane su uvijek disfunkcionalne. Netko je uvijek narkoman, netko alkoholičar, djeca su nesretna i premlaćivana u mračnoj rupčagi od stana, a Crkva uvijek u krivu. I samo osvjetljenje i scenografija je tmurna i jadna, nekako kao da je film zaostao u dobu totalitarističkih režima gdje je sve bilo sivo i u betonskom bloku. Jednostavno je sve nekako poremećeno (što ne znači da i to nije dio stvarnosti i da nema takvih obitelji), ali ovdje je tako u svakom filmu.
Jako sam protiv uplitanja politike u teme filmova, ali sam i protiv financiranja filmova koji ocrnjuju porezne obveznike i državu koja ih financira te koji promiču laži i lažnu sliku društva. HAVC financira projekte koji su protivni hrvatskim interesima i koji ocrnjuju Hrvatsku u svijetu. Mora postojati odgovornost prema vlasniku sredstava. Privatnik bi odavno propao ukoliko bi tako postupao. Da, to je ta razlika između privatnog i državnog sektora.
Lako je biti kulturni “intelektulac” s državom kao kasicom prasicom kojoj ne polažeš račun zašto je vaš film pogledalo deset ljudi u kinu, iako je osvojio nagradu na nekom festivalu. Osvojio je nagradu jer drugi nisu ludi pljuvati po svom izvoru financiranja pa vas se nagradilo za idiotizam.
O čemu se radi u zaokretu vanjske politike?
Tijekom rasprave o ljudskim pravima unutar Vijeća Europske unije, hrvatski ministar vanjskih poslova je iznio hrvatsko stajalište vezano za reproduktivna prava i financiranje nizozemske inicijative stvaranja zajedničkog fonda EU iz kojeg bi se financirali pobačaji diljem svijeta.
Nizozemska inicijativa “She decides” nastala je kao odgovor nizozemske vlade na potez američkog predsjednika, D. Trumpa, od 23. siječnja 2017. On je tada potpisao ukaz kojim se zabranjuje financiranje međunarodnih nevladinih organizacija koje pružaju usluge ili daju potporu za pobačaj u inozemstvu. Tim potezom je zatvorio značajan izvor sredstava abortivnim klinikama i udrugama koje promiču abortus u SAD-u, a ovim zajedničkim fondom nadoknadio bi se taj gubitak. Neke države su pozitivno reagirale, dok su Mađarska i Poljska zauzele stajalište kao Hrvatska.
Čak ako i maknemo moralni aspekt i biološke istine, i ekonomski je apsurdno da hrvatski ili nizozemski porezni obveznik financira pobačaj npr. jednoj Amerikanki.
Hrvatska je naglasila kako termin ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i prava tumači na način da ne uključuje abortus’ te naglasila načelo supsidijarnosti (svaka država odlučuje kako će tumačiti ili kakvu će odluku donijeti) oko ovog pitanja.
Ovu odluku treba gledati i u svjetlu približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, tj. konačnom vraćanju Hrvatske u okrilje Srednje Europe gdje i pripada – vrijednosno, kulturološki i civilizacijski.
Nadalje, Hrvatska je u svom stajalištu naglasila kako će ‘posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji je definiran kao zajednica žene i muškarca te, kao takav, prirodna i temeljna jedinica društva’. Jednako tako, Hrvatska će se potruditi na području ‘podizanja svijesti o nasilju i progonu kršćanske i drugih vjerskih manjina u zemljama u kojima se vjerske slobode ne poštuju u potpunosti, posebno na Bliskom istoku’.
Naravno, ovakvo stajalište je ne samo legitimno – u skladu s Ustavom RH, Poveljom EU o temeljnim pravima i programom Vlade RH, nego i jedino moguće za jednu opciju koja se želi nazivati demokršćanskom, iako je svoje kršćanstvo pogazila već sto puta.
Lijeve političke opcije uvijek hrabrije provode svoje ideje. Možda je to zato jer nemaju usađenu zapovijed ljubavi i kršćanska moralna načela pa nemaju problema s agresivnošću te im je svako “oružje” dobrodošlo, čak i ono na osobnoj razini? Ili možda jer u demokršćanskim opcijama nisu istinski demokršćani? Jedan od svakako lako dokazljivih razloga je podrška medija s ozirom da su urednici uglavnom lijevo-liberalno nastrojeni. Kako društvo uništava neprincipijelni demokršćanin, jednako ga upropaštava totalitarni ljevičar uspješan u razarajućim principima.
Ono što je još potrebno istaknuti i prepoznati su opcije koje se kite kršćanstvom i vjerom, a s njom nemaju ništa, krivo je žive i promidžbeno se sakrivaju iza vjere. To vrijedi i za one u tim redovima koji povlače prema komunizmu i socijalizmu uz rodnu ideologiju (socijalisti i vrijednosni liberali), kao i za one koji povlače prema fašizmu i crnim košuljama. To su totalitarizmi koji s kršćanstvom nemaju veze jer ono počiva, između ostalog, i na slobodi savjesti i slobodi izbora, tj. Istini koje nije bilo u tim režimima, a ne na kultu čovjeka.
Takvi, i jedni i drugi, bacaju loše svjetlo na istinskog kršćanina iz reda demokršćana koji čuva svoj vjerodostojni integritet i postupa kako demokršćanin i treba. Demokršćanin se zalaže za razvoj poduzetništva uz konzervativne vrijednosti, vjeru u Boga, osobnu odgovornost za postupke, postupanje prema savjesti i moralnim načelima te socijalni karakter prema potrebitima. Praksa, zdravi razum i logika, a i Biblija pa i iz nje izveden kršćanski socijalni nauk koji se tiče napretka društva i ekonomije, pokazuju da je jedino to put napretka.
Ako je država na putu zaokreta vanjske politike, možda bi mogli razmisliti i o zaokretu unutarnje politike – od monocentrizma prema policentrizma kako se ne bi događalo npr. da se pomiču naplatne kućice kako bi se Zagrepčani vozili besplatno autoputom, a da se povećavaju cestarine do tih kućica za sve one koji nisu Zagrepčani. Tko što mislio i gdje živio, mora se priznati da je Zagreb sveta krava u Hrvatskoj.
Ne, to nije (samo) pitanje lokalne vlasti. To je, prije svega, pitanje nakaradnog sistema upravljanja u cijeloj državi i nedostatka osobne odgovornosti.
Kako članak ne bi bio prenegativan, evo nade: Bog sve zna!, ali morate biti i kritični prema onome što vam je bitno/onima koji su vam bitni jer će se samo tako popraviti pogreške. Na čovjeka (osim Pape u pogledu dogmi, nauka i teoloških istina) se ne odnosi dogma o nezabludivosti pa svatko može zalutati.
Zato se tada ne drži svijeća, nego raščišćava situacija, rješavaju problemi i upozorava zabludjelog.
Vjernik ne može biti samo deklarativni vjernik, neovisno o zanimanju i funkciji, pa ni da se dočepa fotelje u demokršćanskoj stranci. Ili može biti, ali onda ga drugi imaju pravo kritizirati jer baca loše svjetlo na sve.
Svaki politički komentator koji bar malo želi biti vjerodostojan ne može zanijekati i izbjeći ogromnu ulogu koju je imao sv. Ivan Pavao II. u padu komunizma.
Svaki vjernik i/ili čovjek dobre volje ne mogu zanijekati duhovnu ulogu pape I.P.II. u razvoju boljeg svijeta, u izgradnji kulture života i ljudskog dostojanstva te, naravno, širenju Evanđelja. Njegove nada i poruka o ljudskom dostojanstvu mogle su izmamiti osmijeh na lice i kod najusamljenije osobe koja pati jer bi shvatila da je vrijedna i dovoljna takva kakva jest.
Ovaj dokumentarac izvršnog producenta Carla Andersona sažima Papinu ulogu u padu komunizma, a to posebno dolazi do izražaja ovih dana kada Hrvatska slavi 25 godina od priznanja. Međunarodno priznanje potaknuo je Ivan Pavao II.
Geopolitika je često puta skrivena, komplicirana (meni je zato zanimljiva) i zahtijeva povjerljivost, a iznad svega odgovornost i integritet, ali veseli što je činjenica uloge Ivana Pavla II. u priznanju Hrvatske javna.
Ivane Pavle II., moli za nas 💜
U nastavku je trailer indie filma “October Baby” iz 2012. godine.
Film se bavi tematikom pobačaja, prava na život i posvajanja, ali i prenatalnom psihologijom čovjeka te oprostom i ljubavlju.
“October Baby” je inspiriran životnom pričom aktivistice za život, Gianne Jessen, koja je preživjela neuspjeli pobačaj solnom kiselinom i čiju je potvrdu rođenja potpisao doktor koji je izvodio pobačaj.
U središtu radnje je buduća brucošica Hannah koja živi s majkom i ocem. Pati od epilepsije, astme i depresije za koje ne znaju što je uzrok.
Nakon što je imala jaki napadaj panike i epilepsije tijekom kojeg se srušila za vrijeme nastupa u predstavi, ponovno je prošla sva medicinska testiranja. Tijekom čekanja rezultata, saznaje istinu koja, jednim dijelom, otkriva i uzrok njezinih problema s depresijom, a koja otkriva da je cijeli njezin život laž.
Krene na put sa svojim prijateljima kako bi pronašla preostale odgovore i svoju biološku majku.
U odjavnoj špici je jako svjedočanstvo glumice koja glumi biološku majku, a koja je u svom životu napravila pobačaj.
Neka od pitanja kojima se film bavi su:
Kako rane mogu zacijeliti? Mogu li rane zacijeliti? Tko može oprostiti? Ljubav?
Nadalje, za ovaj film, a i za svakodnevni život, potrebno je spomenuti područje prenatalne psihologije.
Prenatalna psihologija obuhvaća razvoj djeteta kroz devet mjeseci u majčinoj utrobi. Sve što majka osjeća za vrijeme trudnoće, prenosi se i na nerođeno dijete, a to će se primijetiti na djetetu tijekom njegova odrastanja. Porast raširenosti depresije, anksioznosti, osjećaja nevoljenosti, odbačenosti i nepripadanja te dr. psihičkih problema može biti povezan s prenatalnim razdobljem. Ukoliko je majka pokušala pobačaj i on nije uspio, dijete će se boriti s osjećajem nevoljenosti i odbačenosti jer će mu to ostati u podsvijesti, a tijekom razvoja će se sve – socijalna, psihološka i duhovna dimenzija slagati na prve četiri godine. Ako majka nije osjećala povezanost s djetetom za vrijeme trudnoće ili ga nije željela, također može doći do psihičkih smetnji.
Naravno, nastanak psihičkih problema kod osobe može biti i posljedica isključivo okolnosti i situacija nakon rođenja koje su dovele do toga jer je nešto imalo negativni utjecaj na osobu, ali prve tri, odnosno četiri godine (ako uključimo i prenatalni dio nerođenog djeteta), najvažnije su četiri godine. Ako imate bilo kojih problema koji se tiču duhovno-psihološke dimenzije, obratite pozornost u analizi i na te prve četiri godine.
U Hrvatskoj se područjem prenatalne i perinatalne psihologije bavi dr. Petar Krešimir Hodžić, voditelj ureda za obitelj HBK. Sigurno ima još liječnika i znanstvenika čije je to uže područje, ali za njega znam da je izvrstan stručnjak i čovjek, a slušala sam jedno njegovo predavanje pa je on dobar početak ako vas ta tematika dublje zanima.
Samo hrabro 💜
Iz Hollywooda stiže još jedan blockbuster, nova perjanica koja bi u ljudima trebala potaknuti emotivizam i isključiti razum ili vrijednosni sud.
Koja je moja priča s ovim likovima?
Film je snimljen prema istoimenoj knjizi autorice Jojo Moyes. Prije dvije-tri godine, na knjižničarkinu preporuku, posudila sam knjigu u knjižnici i pročitala je. Do kraja. Nisam znala o čemu je radnja, ali je knjižničarka rekla da se radi o životu, odgovornosti i životnim odlukama. Knjiga nije ljubić (ne čitam ih), ali ima dva glavna lika oko kojih se plete mreža emotivizma i osjećaja, kao i sama radnja.
(Namjerni spoileri u nastavku. Znam da je film dobio besplatnu reklamu i ne volim se referirati na taj način, ali činio mi se kao dobar primjer za jednu temu i prilika.)
Glavni likovi su Louisa, 26-godišnjakinja koja se zapošljava kao pomoć Willu, 35-godišnjem bogatašu koji je, nakon prometne nesreće, ostao paraliziran i vezan je za kolica. Zbog toga je ogorčen i traži način kako bi okončao svoj život. Louisa saznaje da se Will pokušao ubiti nakon što je njegova majka odbila ideju da izvrši samoubojstvo u švicarskoj klinici za samoubojstvo Dignitas.
Nakon pokušaja samoubojstva, Will sklapa dogovor sa svojom majkom da, ukoliko u šest mjeseci ne promijeni mišljenje i ne shvati kako je život lijep, ona će ga podržati u planu odlaska u Švicarsku. Kroz tih šest mjeseci, Louisa i Will se druže, ona se zaljubljuje u njega, ali on je svejedno izvršio svoj plan – otišao je u Švicarsku gdje je eutanazija legalna i gdje su mu pomogli da se ubije. Ostavio je Louisi dovoljno financijskih sredstava kako bi provela “ispunjen život”. Noć prije nego je otišao u Švicarsku, razgovara s Louisom i slože se da je proteklih šest mjeseci bilo najbolje razdoblje njihovih života. Ni ta spoznaja nije bila dovoljna da se glavni lik odluči za život i ljubav.
Svu tu milost koju je primio druženjem s Louisom odbio je prihvatiti. Mislim da je to jako velika tragedija s nama ljudima – kad odbijamo milost, ljubav, činjenicu da nas netko voli. Čini mi se da nam je to postao veći problem i da pobuđuje veći strah, nego se nositi s time da nas netko ne voli. Dokaz njegove ljubavi nije to što joj je ostavio novac kako bi mogla dobro živjeti, nego je upravo njegovo samoubojstvo dokaz da je nije volio i da je sebičan.
Film završava Louisinim odlaskom u Pariz o kojem joj je on pričao. Tamo se nalazi njegovo najomiljenije mjesto na svijetu. Otišla je u Pariz jer joj se, u usporedbi s njegovim životom, njezin činio ograničenim. Čita njegovo oproštajno pismo u njegovom omiljenom kafiću (kako patetično!, ali dovoljno uspješno da se ulovite). Ako ograničen život znači imati poglede na život u skladu s naukom Katoličke crkve, let it be. Oko toga nikada ne želim biti buntovnik niti želim propitkivati Božje zakonitosti, nego biti poslušna.
Opet je u igri potvrđeni koncept “nemoguće ljubavi” (iako je u ovom slučaju ona nemoguća isključivo zbog odluke za smrt glavnog muškog lika): simpatična cura u škripcu s poslom i financijskim problemima te bogati, zgodni muškarac koji nije sadomazohist, ali mrzi život i ne preuzima odgovornost za njega.
Film je veliko NE zato što vas emotivizmom želi navesti da prihvatite činjenicu kako je Willov život težak, nemoguć, da nema smisla, da ne zaslužuje patiti nakon svega i da je u redu odlučiti želite li živjeti ili umrijeti.
Upravo je to holivudski trik ili taktika koja je podmukla jer vas navodi da odbacite razum, vrijednosti i apsolutne istine. Potiče vas da zauzmete stav kako je sve relativno i opravdano, pogotovo kad se radi o zgodnom bogatašu, pa čak i ako se on želi ubiti ili vas pretvoriti u vlastitu, kontroliranu, seksualnu robinju. Jako podmuklo! Možda nije podmuklo onima koji misle da Josef Fritzl nije učinio išta pogrešno ili da je uzbudljiva priča o posesivnom suprugu koji tuče svoju ženu, kontrolira svaki njezin korak i određuje smije li disati ili ne. Tako sve to “seksualno uzbudljivo” u filmovima izgleda u stvarnosti.
Film promiče kulturu smrti i stav da čovjek ima pravo odustati od borbe za život jer ima težak život.
Treba biti realan i reći da je život gorko-sladak i bez sumnje težak – baš borba. Ponekad nam se ne da ni živjeti ni truditi, ali život je jedan i Božji je dar.
Neki su ljudi tjeskobniji i trebaju više duhovnih alata da se drže.
Neki su veseliji.
Svi imamo neka ograničenja.
Možda će netko reći da se ograničenja i poteškoće jednih ljudi ne mogu uspoređivati s poteškoćama drugih, ali svaki čovjek nosi svoj, jedinstveni križ. Kolikogod mi se nešto u mom životu činilo teškim, stanem, razmislim i podsjetim se da se ne bih mijenjala s drugim ljudima jer svoj život i teškoće ipak najbolje poznajem, a nikada dovoljno dobro nećemo moći shvatiti kako je nekome drugome.
Mi nismo ovlašteni donositi odluku o prekidu života, jednako kao što ne donosimo odluku o njegovom nastanku. Dokaz za to je što puno pokušaja nije garancija ostvarenja trudnoće, jednako kao što ni samo jedan pokušaj nije garancija da se neće začeti novo ljudsko biće. Bog je taj koji kaže: “neka bude, ok”. Nekome na medenom mjesecu, nekome nakon dvije godine braka, a nekome ni nakon pet. Čak i ako dubite na glavi, bit će onda kad Bog kaže.
Toga se treba prisjetiti prije nego odlučite pogledati ovaj film jer emotivizam odradi svoje. Na kraju možete završiti gledajući cjelokupnu situaciju kroz njegove probleme ili “ljubav različite vrste” ili “posebnu ljubavnu priču” i sl. jer su emocije sastavni dio čovjeka. Sasvim je u redu biti suosjećajan i priznati da je sigurno teško biti ovisan o kolicima. U redu je i bojati se, ali ovdje se radi o temeljima kulture smrti koja se nastoji propagirati udarajući na ljudske emocije. Osoba nije manje vrijedna ako je u kolicima. Osoba nema manje pravo na život ako je u kolicima niti ima veće pravo na smrt ako je u kolicima. Niti je smrt opravdanija osobi u kolicima. To treba biti svakome jasno, a uvijek je bolje spriječiti nego liječiti.
Jadna je osoba koja sažalijeva samu sebe iz bilo kojeg razloga ili koga sažalijevaju drugi.
Za život i u životu bori se bez obzira na osjećaje.
Bori se za ispravno i odlučuje se za dobro ili zlo vlastitom voljom. Poznati franjevac i psiholog, o. Benedict J. Groeschel, je u jednoj svojoj knjizi istaknuo kako nikada nećemo znati kako je u cipelama (na mjestu) drugih ljudi te da ne govorimo “znam”, “razumijem” jer ne znamo. To je stvarno točno, ali sigurno nije mislio na situaciju kad nekoga slušamo, želimo mu pomoći i razumjeti ga pa govorimo kako razumijemo. Mislim da je mislio na to da ne postanemo oholi i da se ne postavljamo iznad problema drugih ljudi sa sveznajućim stavom. Čovjek treba njegovati svoju savjest, živjeti kulturu života, živjeti Božje zapovijedi i nauk, iako treba nastupati s ljubavlju i milosrđem prema drugima. Čovjeka mogu opominjati i podsjećati razne osobe ili institucije da nešto nije dobro. Ako nakon nekoliko opomena, na kraju ne posluša ni svećenika (Crkvu), tada je sva odgovornost na njemu. Nekada je teško pustiti osobu i prihvatiti njezinu slobodnu odluku, pogotovo ako je ona zla i možemo naslutiti kako će završiti, ali svatko bira svoj put.
Preskakala sam neke dijelove knjige, ali na kraju sam je zatvorila i pomislila: utrošila sam svoje vrijeme na lika koji se ubio jer se sažalijevao, iako nije bio u laganoj situaciji. Odbijao je Božju milost i uopće mu nije bilo bitno što ne postupa ispravno i što ga netko voli. To nije u redu! A skoro nasjedneš.
Vjerojatno vam neće biti ništa ako pogledate film, ali pripazite da zadržite odmak i odlučite pametno!
Svi znamo za Cristiana Ronalda.
Ako ništa drugo, onda ono osnovno – da je nogometaš.
Moram priznati da ne pratim nogomet (prije jesam nešto više), ali znam što je zaleđe, znam što je korner, znam što je gol, znam što je out, znam što je golman i što je napadač. Znam da je Sergio Ramos najbolji stoper/bočni obrambeni, a da se Cristiano i Messi svake godine bore za zlatnu loptu; da je engleska liga najbrutalnija, dok se u Španjolskoj igra najljepši nogomet. Znam da su engleski navijači bili huligani dok čelična lady, Margaret Thatcher, nije rekla – dosta. Sada sjede uz sami teren. Znam da je Cristianov nogometni uspon započeo na EURU u Portugalu, a to je razdoblje kad sam i ja pratila nogomet. Neku opću nogometnu kulturu mora imati i žena. Zar ne?
Prije nekoliko dana, imala sam priliku pogledati dokumentarni film o Cristianu Ronaldu.
U filmu su, uz Cristiana, prisutni članovi njegove obitelji i najbliži suradnici, a dokumentarac obuhvaća 2014. i 2015. godinu s ponekim dijelom iz prošlosti. Posebni naglasak je stavljen na osvajanje Zlatne lopte i natjecateljski odnos s Messijem.
Na stranu ću staviti sve sportsko iz filma, kao i natruhe sebeljublja, njegove životne odluke i navike te (ne)opravdanost ili (ne) ispravnost istih, a izvući samo nekoliko crtica iz njegovog osobnog života važnih za ovaj članak.
Kad pripremam članak koji je o nekom filmu ili osobi, uvijek poslušam intervjue s redateljima ili uključenim osobama kako bih ih mogla razumjeti, tj. vidjeti kako funkcioniraju i “od čega su načinjeni”. Drukčije je kad novinari prenesu neku izjavu, a drukčije je kad se ona posluša od same osobe. Tako sam poslušala neke intervjue i u ovom slučaju.
Ono što se u dokumentarcu primijeti je kako Cristiano nije uljepšavao svoj život – otvoreno je prezentirao i ono sretno i ono nesretno.
Rođen je 1985. na portugalskom otoku Madeiri u jako siromašnoj obitelji. Ima dvije starije sestre i starijeg brata. S 12 godina, sam odlazi u Lisabon jer želi postati najbolji nogometaš na svijetu. To naziva najtežim razdobljem u životu, ali se, uz obiteljsku potporu iz daljine, nije predavao, iako je nekoliko puta imao ozbiljnu namjeru odustati. Svaki dan je plakao, ali i disciplinirano trenirao.
Tata mu je umro 2005. godine od posljedica ciroze jetre uzrokovanoj alkoholom. S njim nikad nije uspostavio dublji odnos jer za to nije imao priliku. To, na neki način, zamjera ocu i zbog toga pati. Otac je sudjelovao u portugalskoj intervenciji u Angoli i, kad se vratio, nije bio isti te se odao alkoholu. Cristiano je htio postati tata jako mlad kako bi sa svojim djetetom mogao izgraditi pravi odnos. To vjerojatno ostaje njegova rana. U tom je razdoblju njegov trener bio sir Alex Ferguson kojeg smatra poput oca u nogometu. Majka ima aktivnu ulogu u njegovom životu i odgoju njegovog sina kojeg je dobio 2010. godine.
Ronaldo ističe kako je oduvijek htio biti najbolji, a jedini recept za to je odricanje i rad jer talent bez toga ostane samo neiskorišteni talent. Zato mu smeta kad ljudi govore kako je nogometašima lako jer se on odrekao puno toga dok se izgrađivao kao nogometaš, a odriče se i puno toga sada kad je uspješni nogometaš. Živi spartanski i usamljenički uz red, rad i disciplinu. Ističe da svakodnevno igra pod bolovima i da se na to naviknuo, inače ga ne bi bilo u vrhu nogometa.
U filmu je stavljen naglasak i na njegovu vjeru na čijim se vrijednostima temeljio njegov odgoj, a sada i odgoj njegovog sina, a u svom domu u Madridu ima dio dvorišta gdje je kip Gospe i gdje se pomoli. U intervjuu danom 2014. godine, ističe da mu je vjera bitna i kako bi htio više ići u crkvu jer voli u miru moliti, ali mu je to teško zbog okolnosti u kojima se nalazi (Ajde, Cristiano, nađi neku malu zajednicu ili samostan pa tamo idi na misu). Voli anonimno pomagati drugima jer ne misli kako će njegovo djelo ostati manje vrijedno ako je anonimno. S obzirom da ne bi mogao donirati krv i koštanu srž, a što redovito radi, nema nijednu tetovažu, što je prava rijetkost za nogometaša.👍
Ono što me potaknulo na ovaj članak je sljedeća činjenica: Cristiano je bio neželjeno dijete. Njegova majka nije ga htjela roditi jer su imali troje djece, a njegov otac je u to vrijeme puno pio. Uz skromne uvjete, mislila je da su to prebijedni uvjeti za još jedno dijete.
Ono što je Cristianu spasilo život je to što je 1985. u Portugalu pobačaj bio zabranjen. Ginekolog njegove majke je odbio napraviti ilegalni pobačaj! Danas bi to bez problema napravio jer trudnicu nitko ne bi ni priupitao je li sigurna ili bi je prilikom potvrde trudnoće dočekalo liječnikovo pitanje: “Želite li zadržati dijete?”. Njegova majka onda je pokušala sama napraviti abortus tako što je popila neki “domaći”napitak, ali Bog nije dozvolio da naudi Cristianu.
Njegov odnos s majkom je emocionalan i (previše) povezan. Ona plačući govori da sve što ima(ju) duguju Cristianu, a ona je htjela spriječiti njegovo rođenje. Kaže da je zahvalna Bogu što je nije kaznio zbog toga i što je pomogao Cristianu u postizanju svega što je postigao. Kao katolkinji, jako joj je žao što je i pomislila na pobačaj, ali kaže da je bila očajna. Sigurna sam kako bi taj stav imala i da Cristiano nije uspješni nogometaš jer se kao argument za zaštitu života od začeća ne može koristiti argument kakva je tko osoba postao. Da, i Staljin i Hitler su se imali pravo roditi. Njihova krivnja nije u tome što su se rodili, nego u odlukama koje su donosili i onome što su postali nakon rođenja.
Njegova majka izdala je autobiografiju kako bi, kako ona kaže, potaknula žene na odabiranje života jer je i ona imala težak život (ostala je bez majke s pet godina, a otac i maćeha su je smjestili u sirotište kod časnih sestara). S obzirom na spoznaje prenatalne psihologije koja prati kako majčine emocije i reakcije okruženja utječu na nerođeno dijete, a utječu tako da to ostaje pohranjeno negdje duboko u djetetovoj duši, sigurna sam da nije lako živjeti s činjenicom da si bio neželjeno dijete i sa stalnom potrebom opravdanja svog postojanja.
Iznenadilo me je kako su otvoreno pričali o svim problemima i zato je ovaj dokumentarac velika pro life i motivirajuća poruka čak i da se ne radi o Cristianu jer je svaki novi život nastao s razlogom iz Božje ljubavi pretočene u djelo stvaranja – “Neka bude”, a taj se život treba usmjeriti prema dobru.
Ronaldo je poznat kao veliki humanitarac pa se nadam kako će poduprijeti i neku pro life organizaciju javno jer sam sigurna da ih privatno podupire.
CR7, hvala što si u svoj dokumentarac kojeg će gledati milijuni, kojeg si mogao sastaviti kako god si htio i u kojem si mogao staviti naglasak na bilo koji dio svog života, iz bilo kojeg razoga – zrelog ili nezrelog, uvrstio tako važnu pro life poruku! 🙂 Sretno!
Jeste li čuli za film “Vuk s Wall Streeta” (“The Wolf of Wall Street”)?
Ok, sigurna sam da jeste, a možda su ga i neki među vama gledali.
Film je snimljen prema memoarima Jordana Belforta, brokera koji se obogatio varajući klijente radi čega je završio u zatvoru. Njegov život je bio stres, varanje, seks, prostitutke, kokain&rock’n’roll. Dvaput se ženio – prvu je suprugu prevario i ostavio radi modela s kojim je dobio kćer. Broker se pokajao i ispričao za sve pogreške te je istaknuo da ga je prije bilo sram, ali da sada ne želi živjeti u sramoti, nego nastoji popraviti sve što je uništio.
U filmu ga glumi Leonardo DiCaprio, dok njegovu drugu suprugu, model Naomi, glumi australska glumica Margot Robbie. Film je kontroverzan radi velikog broja scena drogiranja, vulgarnosti i eksplicitnih scena seksa.
“Bella” (2006.) je indie obiteljski film o iskupljenju s prolife porukom inspiriranom stvarnim dogđajima.
“Bella” je osvojila mnogobrojne nagrade, a najvažnija je pobjeda na filmskom festivalu u Torontu.
Film je režirao Alejandro Gomez Monteverde koji je, uz Patricka Miliona i Lea Severina, i jedan od scenarista. Producenti filma su Eduardo Verastegui i Sean Wolfington. Među izvršnim producentima je i poznati producent Stephen McEveety („Braveheart“, „The Passion of the Christ“) koji je ekipi pomogao savjetima nakon snimanja.
Jose (Eduardo Verastegui) i Nina (Tammy Blanchard) su kolege u restoranu na Manhattanu čiji je vlasnik Joseov posvojeni brat, Manny. Radnja filma se odvija u jednom danu u kojem se isprepliću događaji koji zauvijek povezuju glavne likove – kuhara Josea koji ima nepoznatu prošlost i konobarice Nine koja ima neizvjesnu budućnost. U radnji se isprepliću Joseova priča iz prošlosti koja ga još uvijek proganja, njihova sadašnjost i neizvjesna budućnost.
⌊SPOILER⌋
Nina kasni na posao drugi dan za redom i dobiva otkaz. Jose je želi utješiti i razgovarati s njom te mu ona priznaje da je trudna s muškarcem s kojim više nije u kontaktu, da ozbiljno razmišlja o pobačaju jer joj je život nesređen te da ne želi da njezino dijete pati s njom u takvom životu. Jose je pita želi li provesti s njim taj dan te je vodi svojoj obitelji. Tamo provode vrijeme otkrivajući puno toga jedno o drugome.
Nina konačno saznaje istinu o Joseovom životu koja ga još uvijek progoni, djevojčici koja je lovila leptire, starom automobilu u garaži te nogometnoj karijeri. Jose saznaje da je Nina provela mladenačke godine brinući se o majci koja je pala u depresiju nakon suprugove smrti te da ju je Nina, nakon što više nije mogla trpjeti odbačenost, ostavila i preselila se u New York. Najvažnija činjenica koju Nina saznaje je da je Manny posvojen, ali da to nikada nije radilo razliku u njihovoj obitelji.
S obzirom da je Nina čvrsto odlučila pobaciti, Jose donosi odluku koja će promijeniti njihove živote.
Film ima snažnu poruku za život, lijepu ljubavnu i ohrabrujuću obiteljsku poruku, iako su one prezentirane na nenametljiv način, upravo onako kako trebaju biti: istinito i snažno, ali osjećajno i mudro.
„Bella“ daje prednost životu i slavi ga bez obzira na sve probleme i okolnosti.
„Bella“ prezentira ljubav u pravom obliku, obliku koji zahtjeva žrtvu kako bi osoba postupila ispravno.
„Bella“ donosi istinu o obitelji kao glavnoj nositeljici društva koja ima i treba imati veliki utjecaj na pravilnu izgradnju pojedinca, ali i koja pruža sigurnost, zabavu i potporu svakom svom članu.
„Bella“ promiče vrijednost i doprinos Latino zajednice u SAD-u koja je, od 40.-ih godina 20. st., u filmovima uvijek negativno prikazivana.
„Bella“ podsjeća da pobačaj nije rješenje, da postoje prava, ispravnija rješenja poput posvajanja.
Film je nagrađen i ocijenjen visokim ocjenama od strane udruga koje se bore za pravo na život te udruga koje promoviraju posvajanje kao alternative pobačaju. Udruge za posvajanje su sudjelovale i u distribuciji filma.
Kako glavni glumac i producent Eduardo Verastegui ističe, filmom je spašeno više stotina beba jer ih kontaktiraju žene i obitelji koje su se radi filma odlučile za život. Lik Josea je nadahnuo i samog glumca koji se na isti način postavio u stvarnoj životnoj situaciji, iako je ta priča imala drugačiji završetak (roditelji su odlučili zadržati bebu).
Još jedan odličan filmski projekt ekipe o kojoj sam već pisala.
Ovaj se put radi o indie filmu “Little Boy”.
Premijera filma je 24.4. u SAD-u. Nisam sigurna kada stiže u Europu, ali sam sigurna da će biti dostupan na internetu.
Film je ispričan prema sjećanju malog dječaka iz naslova filma koji je sada starac. Radnja filma je smještena u malo mjesto uz plažu u Kaliforniji 40.ih godina, za vrijeme II. svjetskog rata. U središtu radnje je dječak (Jacob Salvati) koji ima sedam godina i koji je radi niskog rasta meta nasilnika iz škole. Dječakov jedini i najbolji prijatelj je njegov tata koji je i njegov suradnik i pratitelj u pustolovinama.
Dječakova obitelj ima tradiciju – u ratnim vremenima, jedan muški član obitelji mora ići u rat. S obzirom da njegov stariji brat (David Henrie) radi ozljede ne može ići u rat, to mora napraviti njegov tata. Najgori dan u životu Malog dječaka je kada stiže kamion koji kupi vojnike i koji odvozi njegovog tatu na ratište. Njegovo srce je slomljeno i tako film započinje. Dječak će napraviti sve kako bi vratio tatu. Pitanje koje se javlja je: Može li sedmogodišnji dječak okončati rat i pomaknuti planinu?
Poruka filma je da se uz vjeru, nadu i ljubav mogu činiti i dogoditi i nezamislive stvari, iako to ne znači da je bit filma očev povratak iz rata ili da će se to dogoditi. Neki vojnici se vrate, drugi polože svoje živote. Bit filma je da postoji veća svrha, veći smisao radi kojeg se događaju i loše stvari, događaji koji donose patnju.
Promovirajući film, jedan od redatelja, Eduardo Verastegui, je rekao sljedeće:
“Moja želja je da, odgledavši film, ljudi ne odu iz kina samo sretni, nego da budu puni vjere, ljubavi i nade. Vjerujem da ovaj film ima potencijal ujediniti ljude, zacijeliti rane koje smo ponekad skupljali godinama, rane koje nekada mijenjaju naše živote.
Svatko od nas ima drukčiju priču, svatko je iskusio bol na drukčiji način. Film je napravljen i kako bi probudio dijete i nevinost koje se nalaze u svima nama, a koje smo odrastajući izgubili. Izgubili smo sposobnost cjelovito voljeti, sanjati, služiti, oprostiti te voditi smisleni život. To smo izgubili radi mnogih razloga – radi gubitka voljene osobe, ponekih loših iskustava, ali i radi prevelikog vezivanja za naše snove. Puno sam puta shvatio da naši snovi mogu postati naši najgori neprijatelji kada ti snovi nisu sinkronizirani s Božjim željama.”
Mislim da bolja najava ne postoji.
Radujem se filmu.
Hollywood je centar filmske industrije, a samim time i velika džungla.
Sama količina ljudi koji žele postati uspješni glumci ili redatelji zapanjujuća je. Napraviti kvalitetan projekt i dokazati se, postati prepoznatljiv po svom radu u toj masi, velik je poduhvat, pogotovo ako se vaši projekti bave vrjednosnim temama.
Zbog toga mi je jako drago što se jedna grupa ljudi (Kevin James, David Henrie, Eduardo Verastegui, Alejandro Monteverde, Emily Watson, Jason Jones, Alonso Alvarez Barreda…), okupljena oko filmova “Bella”, “Crescendo”, “Catch”, “Little boy”, “Butterfly” i dr., uspjela dokazati svojim projektima s kvalitetnim porukama. Kako i sami kažu, cilj im je ostaviti gledatelja s filmom, tj. filmom pozitivno utjecati na gledateljevu promjenu.
Kratkometražni povijesno-biografski film “Crescendo” je jedan od njihovih projekata. Ekipa je prikupila 6 mil. $ za klinike u kojima će trudnice moći dobiti pomoć, vitamine, savjete i potporu tijekom trudnoće, a sada je film dostupan na Internetu.
“Crescendo” se bavi prolife tematikom, odnosno pravom na život/pravom na izbor te činjenicom kako svaka odluka, a pogotovo odluka koja se tiče prava na život, prvenstveno drastično utječe na život nerođenog djeteta, ali i na živote drugih, bilo bliskih ljudi, a ponekad i na ljude diljem svijeta.
Film započinje rečenicom: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju.”
Film završava rečenicama: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju,… osim ako ne prihvatiš disonantni ton i iskoristiš ga za novu melodiju.”
U centru radnje je trudnica koja živi u problematičnom braku i jednoga dana donosi drastičnu odluku. Koju odluku, o kojoj se osobi radi te kako će se radnja dalje odvijati, pogledajte u filmu! Stvarno je odličan 🙂
Koliko bi svijet bio drukčije mjesto bez tebe ili mene ili osobe o čijem se životu radi u filmu! Nikada ne smijemo zaboraviti da novo ljudsko biće nije slučajni događaj bez smisla i dostojanstva jer svatko od nas daje svoj doprinos svijetu, a svako nerođeno dijete čeka svoj trenutak kada će to isto moći pokazati svojim životom. Koliko je liječnika i premijerki ubijeno! Koliko je izumitelja lijekova protiv najgorih bolesti ubijeno!
Svaki se raštimani ton može iskoristiti za novu melodiju. Svijet ne bi bio isti bez nas, a ne bi bio isti ni sa svakim novim životom 🙂
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 