“Ljudi mogu osjećati mnoštvo dobrih stvari, imati dobre ideje, ali ako me to ne vodi utjelovljenom Bogu, ako me ne vodi bližnjemu, onda to nije od Boga. Zbog toga sv. Ivan započinje današnji odlomak riječima: ‘Ovo je zapovijed Božja: da vjerujemo u ime Sina Njegova, Isusa Krista, i da ljubimo jedni druge’.”
papa Franjo, misa u domu sv. Marte
Kategorija: Ljubav
Posljedice seksualne revolucije za žene
Sljedeći tekst je preuzet iz knjige “Kršćansko udvaranje u svijetu naglašene spolnosti – Vodič za katolike”, Thomasa G. Morrowa. Pročitala sam knjigu prije nekoliko godina i pomalo zaboravila na nju, sve dok nisam naišla na članak s dijelovima pa je ovo prilika za objavu jednog njezinog dijela.
ULOMAK IZ KNJIGE
“Mlada žena jednom mi je rekla da je spavala sa svojim dečkom. Kako se nije činila impresioniranom zabranom predbračnog spolnog odnosa koja se nalazi u Sv. pismu, rekao sam joj: ‘Znaš, ti si njegov rob.’ Njezine su se oči raširile, a zatim je odvratila: ‘U pravu ste. On se nije obvezao, ali ja jesam. Ja, sada nakon što smo to učinili, ne želim ponovno izlaziti i tražiti nekoga drugoga, ali on bi mogao. Nema više spolnih odnosa!’
Drugu ženu bilo je strah reći svom ‘katoličkom’ dečku da s njim više neće spavati. Strahovala je da bi mogao prekinuti s njom. Napokon mu je rekla i on nije prekinuo vezu. Nakon još nekoliko izlazaka, ona je odlučila prekinuti s njim jer ga nije zbilja voljela. I učinila je to! Dok su spavali zajedno, nije mogla vidjeti koliko je njihov odnos bio loš zato što ga je pokušavala spasiti. Kad se odmaknula od svega, mogla je objektivnije gledati i vidjela je koliko je bila nesretna.
Sve to jednostavno upućuje na ono što su mudri znali stoljećima: predbračnim spolnim odnosom najviše mogu izgubiti žene. Modernim rječnikom, seksualna je revolucija bila loša za sve, ali žene su dobile najgori dio.
Zašto je seksualna revolucija bila tako loša za žene?
Kad žena ima spolni odnos s muškarcem, ona se veže za njega i osjeća obvezu biti s njim zato što je vjerodostojnija od njega. Muškarac se ne osjeća nužno obveznim nakon što je sudjelovao u spolnom odnosu. Ono što slijedi je odnos u kojem se jedna osoba osjeća obveznom, a druga ne. Žena je sklona trpiti njegovo loše ponašanje jer ona ne želi izlaziti i tražiti nekog drugog. Ako muškarac podlegne svojoj niskoj prirodi, sklon je biti sve bezbrižniji u načinu na koji se odnosi prema njoj jer otkriva da će ona to prihvatiti. Često je rezultat loše ponašanje prema ženama prije braka, a ako do braka dođe, jednako loše ili još gore ponašanje.
U ranim šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, žene su se počele sve više i više slagati s nemoralnim zahtjevima muškaraca i to je bio početak izloženosti lošijem ponašanju.
Do ranih sedamdesetih, mnogim je ženama toga bilo dosta i feministička je revolucija najozbiljnije započela. Vođe su obavile predivan posao u prepoznavanju problema, ali njihovo rješenje bilo je gore nego sam problem.
Odlučile su da žene mogu biti poput muškaraca – pozivajući muškarce na izlazak ako bi tako htjele, plaćajući za pratnju ako bi izabrale tako i upuštajući se u pregršt spolnih odnosa, sve dok mogu obavljati pobačaje da bi sakrile vlastite pogreške. Nažalost, žene ne mogu uživati u usputnom seksu, a da ne učine nasilje nad svojom vlastitom prirodom. Naravno, to isto vrijedi i za pobačaj.
Taj je trend učinio jaz među spolovima još dubljim. Stopa pobačaja se udvostručila od 1960-ih, a neke procjene tvrde da su i do 50% članova NOW-a (National Organization for Women – op. grupa koja se u SAD-u bori za prava žena) lezbijke. Jasno je da verzija feminizma koji zastupa NOW ne daje rezultate.
I drugi su započeli istupati s istim zaključkom.
Danielle Chrittendon u “What Our Mother Didn’t Tell Us: Why Happiness Eludes the Modern Woman” (op. Što nam naše majke nisu rekle: Zašto moderna žena nije sretna) piše:
‘… žena koja danas odrasta, brzo otkriva da uživa u jamstvu ‘seksualne kvalitete’: pravu da vodi ljubav s muškarcem i zatim ga nikad ponovno ne vidi; pravu da bude uvrijeđena i ponižena ako odbije muškarčeve pokušaje prilaženja; pravu da dobije spolno prenosivu bolest koja je, kao bonus, može ostaviti neplodnom; pravu na pobačaj kada stvari krenu loše ili, što se može dogoditi, pravu da zatrudni izvan braka. Zaista, u svim obećanjima koja su nam dana oko naše sposobnosti da steknemo slobodu i neovisnost kao žene, obećanje spolne emancipacije moglo bi biti najnestvarnije…’
U knjizi “A Return to Modesty” (op. Povratak umjerenosti), Wendy Shallit ističe:
‘Čudan način na koji naša kultura pokušava zaustaviti mlade žene od traženja nečega iznad ‘samo seksa’, način na koji nas pokušava riješiti naših romantičnih nadanja ili naših neprilika i naših ‘hladnih tuševa’, pogrešno je upravljeno zalaganje. To je, ovdje ću pokazati, ništa manje nego pokušaj da se ženstvenost izliječi od sebe same, a što nas je u mnogo slučajeva dovelo u opasnost.’
I doista, ona vrlo efektno obrazlaže, služeći se člancima koje su napisali sami ti osloboditelji u časopisima Cosmopolitan, Elle i Mademoiselle.
Kolumnistica Mona Charen je, prije nekog vremena, smatrala da je program apstinencije pod nazivom ‘Best Friends’ koji pomaže djevojkama u srednjoj školi da odgode spolnu aktivnost, odbiju drogu i alkohol te izgrade pravo samopoštovanje, vratio tim djevojkama njihovu ženstvenost.
Poanta je da žene mogu ponovo uspostaviti svoje ženstveno dostojanstvo životom kršćanske čednosti, pomažući tako ujedno sebi i svojim muškarcima da budu spašeni.
Ako muškarci ne žele izdići kulturu na kršćansku razinu tada to mogu učiniti žene, kao što su to činile stoljećima.
Biskup Fulton J. Sheen imao je jasan uvid kada je izjavio da je razina civilizacije svakog društva uvijek određena ženama. Ako žene odbiju sudjelovati u predbračnom seksu i inzistiraju da se muškarci prema njima odnose na dobar način prije braka i u samom braku, one će uzdići razinu na kojoj se nalazi cijela kultura.”
Kao zaključak mogu reći svoje mišljenje oko sukoba spolova. Taj problem neće se riješiti ako se žene ponašaju kao muškarci ili obrnuto. Upravo suprotno. Problem će se riješiti kada se žene opet počnu ponašati u skladu sa svojom prirodom.
Jednako tako, problem hiperseksualizacije mladih, pa kasnije i cjelokupnog društva jer ti mladi odrastaju, ne rješava se dijeljenjem kontracepcije, laganjem ‘bit će sve ok’ i omogućavanjem abortusa, nego upravo suprotno – govorenjem istine. Samo istina jer je ona upisana u svakog čovjeka. Kad ona govori, nije potrebno ništa drugo jer se izbori sama za sebe. Samo ako se živi u skladu s njom, društvo ide naprijed, a mladi se ne osjećaju loše.
Samo hrabro!
Život Cristiana Ronalda kao velika poruka za život
Svi znamo za Cristiana Ronalda.
Ako ništa drugo, onda ono osnovno – da je nogometaš.
Moram priznati da ne pratim nogomet (prije jesam nešto više), ali znam što je zaleđe, znam što je korner, znam što je gol, znam što je out, znam što je golman i što je napadač. Znam da je Sergio Ramos najbolji stoper/bočni obrambeni, a da se Cristiano i Messi svake godine bore za zlatnu loptu; da je engleska liga najbrutalnija, dok se u Španjolskoj igra najljepši nogomet. Znam da su engleski navijači bili huligani dok čelična lady, Margaret Thatcher, nije rekla – dosta. Sada sjede uz sami teren. Znam da je Cristianov nogometni uspon započeo na EURU u Portugalu, a to je razdoblje kad sam i ja pratila nogomet. Neku opću nogometnu kulturu mora imati i žena. Zar ne?
Prije nekoliko dana, imala sam priliku pogledati dokumentarni film o Cristianu Ronaldu.
U filmu su, uz Cristiana, prisutni članovi njegove obitelji i najbliži suradnici, a dokumentarac obuhvaća 2014. i 2015. godinu s ponekim dijelom iz prošlosti. Posebni naglasak je stavljen na osvajanje Zlatne lopte i natjecateljski odnos s Messijem.
Na stranu ću staviti sve sportsko iz filma, kao i natruhe sebeljublja, njegove životne odluke i navike te (ne)opravdanost ili (ne) ispravnost istih, a izvući samo nekoliko crtica iz njegovog osobnog života važnih za ovaj članak.
Kad pripremam članak koji je o nekom filmu ili osobi, uvijek poslušam intervjue s redateljima ili uključenim osobama kako bih ih mogla razumjeti, tj. vidjeti kako funkcioniraju i “od čega su načinjeni”. Drukčije je kad novinari prenesu neku izjavu, a drukčije je kad se ona posluša od same osobe. Tako sam poslušala neke intervjue i u ovom slučaju.
Ono što se u dokumentarcu primijeti je kako Cristiano nije uljepšavao svoj život – otvoreno je prezentirao i ono sretno i ono nesretno.
Rođen je 1985. na portugalskom otoku Madeiri u jako siromašnoj obitelji. Ima dvije starije sestre i starijeg brata. S 12 godina, sam odlazi u Lisabon jer želi postati najbolji nogometaš na svijetu. To naziva najtežim razdobljem u životu, ali se, uz obiteljsku potporu iz daljine, nije predavao, iako je nekoliko puta imao ozbiljnu namjeru odustati. Svaki dan je plakao, ali i disciplinirano trenirao.
Tata mu je umro 2005. godine od posljedica ciroze jetre uzrokovanoj alkoholom. S njim nikad nije uspostavio dublji odnos jer za to nije imao priliku. To, na neki način, zamjera ocu i zbog toga pati. Otac je sudjelovao u portugalskoj intervenciji u Angoli i, kad se vratio, nije bio isti te se odao alkoholu. Cristiano je htio postati tata jako mlad kako bi sa svojim djetetom mogao izgraditi pravi odnos. To vjerojatno ostaje njegova rana. U tom je razdoblju njegov trener bio sir Alex Ferguson kojeg smatra poput oca u nogometu. Majka ima aktivnu ulogu u njegovom životu i odgoju njegovog sina kojeg je dobio 2010. godine.
Ronaldo ističe kako je oduvijek htio biti najbolji, a jedini recept za to je odricanje i rad jer talent bez toga ostane samo neiskorišteni talent. Zato mu smeta kad ljudi govore kako je nogometašima lako jer se on odrekao puno toga dok se izgrađivao kao nogometaš, a odriče se i puno toga sada kad je uspješni nogometaš. Živi spartanski i usamljenički uz red, rad i disciplinu. Ističe da svakodnevno igra pod bolovima i da se na to naviknuo, inače ga ne bi bilo u vrhu nogometa.
U filmu je stavljen naglasak i na njegovu vjeru na čijim se vrijednostima temeljio njegov odgoj, a sada i odgoj njegovog sina, a u svom domu u Madridu ima dio dvorišta gdje je kip Gospe i gdje se pomoli. U intervjuu danom 2014. godine, ističe da mu je vjera bitna i kako bi htio više ići u crkvu jer voli u miru moliti, ali mu je to teško zbog okolnosti u kojima se nalazi (Ajde, Cristiano, nađi neku malu zajednicu ili samostan pa tamo idi na misu). Voli anonimno pomagati drugima jer ne misli kako će njegovo djelo ostati manje vrijedno ako je anonimno. S obzirom da ne bi mogao donirati krv i koštanu srž, a što redovito radi, nema nijednu tetovažu, što je prava rijetkost za nogometaša.👍
Ono što me potaknulo na ovaj članak je sljedeća činjenica: Cristiano je bio neželjeno dijete. Njegova majka nije ga htjela roditi jer su imali troje djece, a njegov otac je u to vrijeme puno pio. Uz skromne uvjete, mislila je da su to prebijedni uvjeti za još jedno dijete.
Ono što je Cristianu spasilo život je to što je 1985. u Portugalu pobačaj bio zabranjen. Ginekolog njegove majke je odbio napraviti ilegalni pobačaj! Danas bi to bez problema napravio jer trudnicu nitko ne bi ni priupitao je li sigurna ili bi je prilikom potvrde trudnoće dočekalo liječnikovo pitanje: “Želite li zadržati dijete?”. Njegova majka onda je pokušala sama napraviti abortus tako što je popila neki “domaći”napitak, ali Bog nije dozvolio da naudi Cristianu.
Njegov odnos s majkom je emocionalan i (previše) povezan. Ona plačući govori da sve što ima(ju) duguju Cristianu, a ona je htjela spriječiti njegovo rođenje. Kaže da je zahvalna Bogu što je nije kaznio zbog toga i što je pomogao Cristianu u postizanju svega što je postigao. Kao katolkinji, jako joj je žao što je i pomislila na pobačaj, ali kaže da je bila očajna. Sigurna sam kako bi taj stav imala i da Cristiano nije uspješni nogometaš jer se kao argument za zaštitu života od začeća ne može koristiti argument kakva je tko osoba postao. Da, i Staljin i Hitler su se imali pravo roditi. Njihova krivnja nije u tome što su se rodili, nego u odlukama koje su donosili i onome što su postali nakon rođenja.
Njegova majka izdala je autobiografiju kako bi, kako ona kaže, potaknula žene na odabiranje života jer je i ona imala težak život (ostala je bez majke s pet godina, a otac i maćeha su je smjestili u sirotište kod časnih sestara). S obzirom na spoznaje prenatalne psihologije koja prati kako majčine emocije i reakcije okruženja utječu na nerođeno dijete, a utječu tako da to ostaje pohranjeno negdje duboko u djetetovoj duši, sigurna sam da nije lako živjeti s činjenicom da si bio neželjeno dijete i sa stalnom potrebom opravdanja svog postojanja.
Iznenadilo me je kako su otvoreno pričali o svim problemima i zato je ovaj dokumentarac velika pro life i motivirajuća poruka čak i da se ne radi o Cristianu jer je svaki novi život nastao s razlogom iz Božje ljubavi pretočene u djelo stvaranja – “Neka bude”, a taj se život treba usmjeriti prema dobru.
Ronaldo je poznat kao veliki humanitarac pa se nadam kako će poduprijeti i neku pro life organizaciju javno jer sam sigurna da ih privatno podupire.
CR7, hvala što si u svoj dokumentarac kojeg će gledati milijuni, kojeg si mogao sastaviti kako god si htio i u kojem si mogao staviti naglasak na bilo koji dio svog života, iz bilo kojeg razoga – zrelog ili nezrelog, uvrstio tako važnu pro life poruku! 🙂 Sretno!
Ljubav i zajednički život prije braka?
Detaljnije ovdje.
Sve je u drvo tvoga križa urezano
“Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život, i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci.
Prve riječi i radosti. Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje.
Hod zauvijek.
Svjetlost.
Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život, i tvoj i moj.
Ljubav
“Bez istine, ljubav se srozava na sentimentalizam. Ljubav postaje prazna ljuska koju proizvoljno treba napuniti. U tome je kobna opasnost ljubavi u kulturi bez istine. Ona je plijen slučajnih emocija i mišljenja subjekata, zlorabljena i iskrivljena riječ do te mjere da znači suprotno.”
— “Ljubav u istini”, papa emeritus Benedikt XVI.
Vuk s Wall Street-a
Jeste li čuli za film “Vuk s Wall Streeta” (“The Wolf of Wall Street”)?
Ok, sigurna sam da jeste, a možda su ga i neki među vama gledali.
Film je snimljen prema memoarima Jordana Belforta, brokera koji se obogatio varajući klijente radi čega je završio u zatvoru. Njegov život je bio stres, varanje, seks, prostitutke, kokain&rock’n’roll. Dvaput se ženio – prvu je suprugu prevario i ostavio radi modela s kojim je dobio kćer. Broker se pokajao i ispričao za sve pogreške te je istaknuo da ga je prije bilo sram, ali da sada ne želi živjeti u sramoti, nego nastoji popraviti sve što je uništio.
U filmu ga glumi Leonardo DiCaprio, dok njegovu drugu suprugu, model Naomi, glumi australska glumica Margot Robbie. Film je kontroverzan radi velikog broja scena drogiranja, vulgarnosti i eksplicitnih scena seksa.
Četiri vrste ljubavi 😍🚣👨👩👧👦✝
Postoji više vrsta, tj. stupnjeva ljubavi. One su međusobno povezane i potrebne, ali nam krajnji cilj treba biti agape – Božja ljubav u čovjeku pomoću koje čovjek ljubi voljom i odlukom, a ne osjećajima koji u puno situacija ne bi dozvolili ljubav.
Agape je princip, način života i djelovanja prema drugim ljudima, ono kakvi mi želimo biti, čak i prema onima koji su zli prema nama. Samo nas agape sprječava da zlima ne vraćamo zlom.
Na kojem se vi stupnju nalazite i koja je ljubav najdominantnija u vašem životu?
Privatno vlasništvo, all rights reserved
“Bella”🎬
“Bella” (2006.) je indie obiteljski film o iskupljenju s prolife porukom inspiriranom stvarnim dogđajima.
“Bella” je osvojila mnogobrojne nagrade, a najvažnija je pobjeda na filmskom festivalu u Torontu.
Film je režirao Alejandro Gomez Monteverde koji je, uz Patricka Miliona i Lea Severina, i jedan od scenarista. Producenti filma su Eduardo Verastegui i Sean Wolfington. Među izvršnim producentima je i poznati producent Stephen McEveety („Braveheart“, „The Passion of the Christ“) koji je ekipi pomogao savjetima nakon snimanja.
Jose (Eduardo Verastegui) i Nina (Tammy Blanchard) su kolege u restoranu na Manhattanu čiji je vlasnik Joseov posvojeni brat, Manny. Radnja filma se odvija u jednom danu u kojem se isprepliću događaji koji zauvijek povezuju glavne likove – kuhara Josea koji ima nepoznatu prošlost i konobarice Nine koja ima neizvjesnu budućnost. U radnji se isprepliću Joseova priča iz prošlosti koja ga još uvijek proganja, njihova sadašnjost i neizvjesna budućnost.
⌊SPOILER⌋
Nina kasni na posao drugi dan za redom i dobiva otkaz. Jose je želi utješiti i razgovarati s njom te mu ona priznaje da je trudna s muškarcem s kojim više nije u kontaktu, da ozbiljno razmišlja o pobačaju jer joj je život nesređen te da ne želi da njezino dijete pati s njom u takvom životu. Jose je pita želi li provesti s njim taj dan te je vodi svojoj obitelji. Tamo provode vrijeme otkrivajući puno toga jedno o drugome.
Nina konačno saznaje istinu o Joseovom životu koja ga još uvijek progoni, djevojčici koja je lovila leptire, starom automobilu u garaži te nogometnoj karijeri. Jose saznaje da je Nina provela mladenačke godine brinući se o majci koja je pala u depresiju nakon suprugove smrti te da ju je Nina, nakon što više nije mogla trpjeti odbačenost, ostavila i preselila se u New York. Najvažnija činjenica koju Nina saznaje je da je Manny posvojen, ali da to nikada nije radilo razliku u njihovoj obitelji.
S obzirom da je Nina čvrsto odlučila pobaciti, Jose donosi odluku koja će promijeniti njihove živote.
Film ima snažnu poruku za život, lijepu ljubavnu i ohrabrujuću obiteljsku poruku, iako su one prezentirane na nenametljiv način, upravo onako kako trebaju biti: istinito i snažno, ali osjećajno i mudro.
„Bella“ daje prednost životu i slavi ga bez obzira na sve probleme i okolnosti.
„Bella“ prezentira ljubav u pravom obliku, obliku koji zahtjeva žrtvu kako bi osoba postupila ispravno.
„Bella“ donosi istinu o obitelji kao glavnoj nositeljici društva koja ima i treba imati veliki utjecaj na pravilnu izgradnju pojedinca, ali i koja pruža sigurnost, zabavu i potporu svakom svom članu.
„Bella“ promiče vrijednost i doprinos Latino zajednice u SAD-u koja je, od 40.-ih godina 20. st., u filmovima uvijek negativno prikazivana.
„Bella“ podsjeća da pobačaj nije rješenje, da postoje prava, ispravnija rješenja poput posvajanja.
Film je nagrađen i ocijenjen visokim ocjenama od strane udruga koje se bore za pravo na život te udruga koje promoviraju posvajanje kao alternative pobačaju. Udruge za posvajanje su sudjelovale i u distribuciji filma.
Kako glavni glumac i producent Eduardo Verastegui ističe, filmom je spašeno više stotina beba jer ih kontaktiraju žene i obitelji koje su se radi filma odlučile za život. Lik Josea je nadahnuo i samog glumca koji se na isti način postavio u stvarnoj životnoj situaciji, iako je ta priča imala drugačiji završetak (roditelji su odlučili zadržati bebu).