Nastavi čitati “Neopravdani kompromisi”Postoje lukavi zavodnici koji ne bičuju naša leđa, nego miluju trbuh; ne plijene naša dobra darujući nam tako život, nego nas obasipaju ispraznim obećanjima i tako nas guraju u smrt; ne zatvaraju nas, nego nas časte u svojim palačama i tako nas tjeraju u ropstvo; ne stavljaju nas u klade, nego žele zarobiti naše srce; ne sijeku nam glave mačem, ali nam ubijaju dušu lažima koje bezobrazno proglašavaju istinama, a za istinu kažu da je laž.”
sv. Hilarije iz Poitiersa
Oznaka: Odgovornost
Žderači drugih ljudi 📝📌#integritet
Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi.
Mt 5,6
Postavi granice svojoj ljubavi
Kada kod drugih ljudi udariš u granice (nap. ono što ne mogu za tebe učiniti), osjećaš se odbačenim.
Ne znaš prihvatiti činjenicu da ti ne mogu dati sve što od njih očekuješ. Želiš bezgraničnu ljubav, bezgraničnu pažnju i bezgraničnu darežljivost.
Dio svojih teškoća ćeš riješiti ako postaviš granice vlastitoj ljubavi, što je nešto što do sada nisi nikada napravio. Daješ sve što ljudi od tebe traže i kada hoće više, ti im daješ još više dok ne shvatiš da si iscrpljen, da te iskorištavaju i tobom manipuliraju. Tek onda kada budeš sposoban obilježiti vlastite granice, moći ćeš priznati, poštovati i čak sa zahvalnošću prihvaćati ograničenja drugih.
Pored ljudi koje voliš, tvoje potrebe rastu i rastu dok ih s njima ne zasnuješ u tolikoj mjeri da su se praktički prisiljeni udaljiti ako hoće preživjeti.
Tvoj je veliki zadatak u tome da prihvatiš odgovornost za sebe, da znaš zadržati svoje potrebe unutar vlastitih granica te njima ovladati i u odnosu prema onima koje voliš. Istinska obostrana ljubav zahtijeva čovjeka koji je sam svoj i sposoban je davati drugome, a da se ne odrekne vlastitog identiteta. Ako, dakle, po jednoj strani želiš biti učinkovit u davanju, moraš po drugoj strani biti sposoban pobrinuti se za svoje vlastite potrebe. Moraš naučiti svojoj ljubavi postaviti granice.
Henri Nouwen, katolički svećenik
Svaki čovjek ima ograničenja i svoje limite, tj. zatamnjenja naravi jer je “zbog istočnog grijeha naša sloboda oslabljena.” … “Svojom milošću Duh Sveti nas vodi duhovnoj slobodi da nas učini svojim slobodnim suradnicima u Crkvi i svijetu.” (KKC 1739-1742, 1748)
Nažalost, neki ljudi su jednostavno zli u dominantnom dijelu svoje ličnosti, a negirati to bi bilo kao negirati gore navedeno te pad anđela te Adama i Eve.
Čovjek nije anđeo i nije Bog, to je sasvim jasno iz nauka KC.
Čovjek je Božje ljubljeno biće koje ima više dimenzija – dušu, duh i tijelo koje je otkupljeno po Isusu Kristu, a o njegovim djelima i životu (zato postoje Božje zapovijedi i nauk KC) te Božjoj milosti ovisi hoće li se spasiti. Bog je bio vrlo jasan kad je dao zapovijedi i kad je tražio, kao preduvjet novog života, ostavljanje prijašnjeg (grešnog) života. Čovjek je dobio dar slobodne volje koji ga čini odgovornim za vlastita djela u mjeri u kojoj su počinjena vlastitom voljom. Milost i življenje po Božjim pravilima idu zajedno. Ignorirati duhovnu dimenziju u procjeni i životu te sve svoditi na psihičku dimenziju je jako pogrešno, a za krsćanina i nedopustivo.
Premda ‘hoće da svi prispiju k obraćenju’ (2 Pt 3,9), Bog, budući da je čovjeka stvorio slobodna i odgovorna, poštuje njegove odluke. Stoga je sam čovjek taj koji se u potpunoj samostalnosti dragovoljno isključuje iz zajedništva s Bogom ako do trenutka vlastite smrti ustraje u smrtnom grijehu odbacujući milosrdnu Božju ljubav.
KKC, 1036-1037
Je li teško odustati od nekoga i prihvatiti činjenicu da se neće promijeniti?
Meni jest, iako osoba prihvati činjenicu i poštuje slobodnu odluku druge osobe koliko god se brinula za tu osobu. Odgajana sam po idealima vjere te karakterno imam oblikovanu važnost samodiscipline i postupanja onako kako je ispravno (isusovački odgoj), a to zna biti ponekad na štetu osjećaja u korist ispravnog rezultata, ali kao što postoji dobro (Bog), postoji i zlo (Sotona).
Kao što sam gore napisala, nijekati postojanje zla i napasti je ne samo nerazumno, nego grijeh i opasno. To je činjenica koju je i katolicima teško prihvatiti jer je mala granica između nepraštanja, osvete i nedavanja da vas se gazi. Jednako tako, može biti teško pojmiti da postoje zli ljudi ako dolazite iz stabilnog i mirnog obiteljskog okruženja. Svijet je drugačiji izvan stabilnog braka roditelja i stabilne obitelji.
Pri tome ne mislim na svjetske moćnike, političare, osuđivanje i lijepljenje etiketa. Jedno je osuđivanje, drugo je konstatiranje, tj. prihvaćanje da osoba ne čini dobro, čak i ako ste vi prema njoj najbolji na svijetu. U ovom članku mislim prvenstveno na ljude koji su svakodnevni ili povremeni dio vašeg života jer je lakše reći za političara da je zao s obzirom da je on “tamo negdje”, nego prihvatiti činjenicu da je netko koga srećete svaki dan zao i da uništava druge ljude ili vas – bilo na poslu, hobi aktivnostima, među prijateljima, poznanicima, obitelji, poslovnim partnerima i dr.
Može biti problem prihvatiti stvarnost u kojoj čovjek može biti prema nama zao, iako smo mi prema njemu dobri te da zloća te osobe nije naša krivnja. Što će netko napraviti s našom dobrotom prema njoj/njemu nije naš problem. To je problem (odluka) te osobe. U nekim situacijama, štogod dobro čovjek napravi (napravili sve dobro i ispravno, tj. ispuca sve mogućnosti po nauku KC), neće imati nikakvog utjecaja na zla djela druge osobe jer je i druga osoba osoba sa slobodnom voljom koja može odbiti milost Duha Svetoga u ispravnom življenju. Za teže prihvaćanje takve situacije, sigurno je odgovoran dobar katolički nauk o neosuđivanju drugog, poniznosti, praštanju drugima, negajenju gnjeva i potrebi evangelizacije, ali jednim dijelom i nezreli obrambeni mehanizam nijekanja problema. Prvi dio je odličan (nauk Crkve) jer tako i treba biti, dok drugi dio (nezreli obrambeni mehanizmi) nije dobar te bi na tome čovjek morao poraditi.
Ono što se mora priznati je sljedeće: na udaru su prvo uvijek praktični katolici.
Zašto?
Zato što mi moramo biti dobri.
Sto puta važemo kad nekome trebamo dati ono što zaslužuje pa mu ne vratimo, nego okrenemo drugi obraz nauštrb emocija te smo mi ti koji nastradamo.
Kao da smo na stalnom testu i vježbanju – strpljenja, dobra, emocija, naših principa, karaktera i integriteta (zapravo i jesmo).
Zato vjera nisu emocije i ne rade dobro oni koji je svode na emocije. Vjera i emocije su različite, ali sastavne dimenzije (slojevi, razine) čovjeka. Vjera je odluka, život po nauku i moralnim principima bez obzira na okolnosti, “umijeće držanja za ono što smo jednom prihvatili usprkos promjenama naših raspoloženja” (C.S.Lewis), ali istovremeno neniječući te okolnosti i situacije. Emocije su sastavni dio čovjeka, a jedino su zrele emocije konstruktivne za čovjeka.
Jedno je iskreno prihvatiti situaciju odmah ( što bi bilo idealno) ili nakon početne ljutnje i razočaranosti (što je prihvatljivo) te postupiti ispravno, a drugo je negirati, potisnuti i praviti se da ta situacija (nepravda) ne postoji jer znamo/želimo/moramo postupiti ispravno, a zapravo duboko gajimo ljutnju ili tugu jer je odreagirao nezreli obrambeni mehanizam nijekanja.
Mislim da vježbanje poniznosti neće poremetiti priznanje da nam je netko nanio nepravdu i da je postupio zlo, sebično i slično. Pitanje je kako ćemo se mi ponijeti prema tome i što ćemo napraviti s time. Ljutnja se javlja na emocionalnoj razini i morate je pustiti, tj. registrirati i priznati, da bi duhovna dimenzija mogla sanirati štetu i pomogla čovjeku ispravno postupiti.
Prema iskustvu koja imaju psihijatri, ta će potisnuta ljutnja eskalirati na nekom drugom području vašeg života i stvoriti kaos/nemir. Na primjer, neriješeni (negirani, potisnuti) obiteljski ili bračni problemi, mogu dovesti do toga da osoba ima problema u odnosu s npr. poslovnim partnerima ili kolegama jer se nemir prelije na tu stranu. Može biti i obratno – neriješena nepravda koju ste doživjeli na poslu jer ste timski zadatak po stoti put odradili sami ili vam je kolegica ukrala ideju, preseli se u vaš brak pa vam povratak doma posluži kao vreća za ispucavanje. Sve se krivo krene slagati na to nešto što nije istinski prerađeno/oprošteno/riješeno.
Ako ste pretrpjeli nepravdu, naravno da vas boli i da ste ljuti jer je to sastavni dio čovjeka s obzirom da je nepravda suprotno od pravde, ali treba biti oprezan s obzirom da nitko ne zna svog dana ni časa pa da vam život ne prođe u gnjevu i mržnji, tj. grijehu i pridavanju prevelike pažnje samom sebi po kojem se vama ne bi smjela dogoditi nikakva nepravda. Tako postajete taoci svojih raspolozenja i (ne)zrelih emocija. Sjetite se da je Bog Onaj koji kontrolira situaciju svojom Providnošću i pristankom naše slobodne volje te da je čak i Njegov Sin raspet na križu.
Ispravno (katolički) “odbolujte”, vodeći pažnju o pravim uzrocima što prije (odluka za oprost! – pogledajte Poslanicu Kološanima te Prvu i Drugu Korinćanima). Oboružajte se snagom sakramenata i samodisciplinom kako biste što prije mogli prijeći na sljedeću fazu – istinski oprost i konstruktivno rješavanje situacije. Riješite što se može riješiti. Ono što se ne može riješiti predajte Bogu, pronadite snagu u vjeri i molite Ga da vam da mir kako biste izdržali.
Tu je opet i odgoj jedan od bitnih faktora jer različiti ljudi različito odgajaju svoju djecu. Koliko je odgoj bitan pokazuje masa članaka koji govore o banalnostima poput toga što se smije obući na vjenčanje, a što ne te da uskom, kratkom i traperu nije mjesto na vjenčanju. To je nešto što se također prenosi odgojem i što postane sastavni dio čovjeka, a koliko je on zakazao govori i taj banalni primjer u kojem je uopće potrebno istaknuti što je nepristojno.
I za kraj: jedna je konačna nagrada. Jedna je i konačna kazna, a ono konačno uvijek dolazi na kraju i to s kamatama zauvijek.
Cilj i smisao kršćanskog života nije provesti život bez patnje i s lažnom mišlju da smo u raju.
Možda se ponekad teško uhvatiti za to jer ovaj život može biti težak, ali to je bit naše vjere – vječna nagrada ili kazna s time da treba preuzeti odgovornost za vlastiti život. Čovjek nije lutka na koncu ili životinja, nego Božje ljubljeno biće kojem je On dao slobodnu volju da se odluči za dobro. Ujedno, upisao je u čovjeka čežnju za Njim.
Samo hrabro!
#NEtiranijipozitivnihmisli
#DAkatoličkojnadi
#lošestvarisedogađajuidobrimljudima pa #BožjijeSinraspetnakrižu
#rajnijeovajživot
#rajnijeovajsvijet
#amisaokršćanskogživotaniježivotbezpatnje
#katoličkiprincipiiintegritet
#karakter
#zreleemocije
#čovjekjedušaduhitijelo
#ljubaviodgovornost
Ribar vs. Ribar 2 – smisao života
“Luksuzna jahta se usidrila u jednom malom meksičkom ribarskom selu.
Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao je ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
‘Ne treba nam dugo’ – odgovoriše ribari.
‘A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?’
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.
‘Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?’
Koju poruku šaljemo, a koju trebamo poslati?
Pitate li se ikada što se događa kada naši postupci ne potvrđuju ono za što se deklarativno izjašnjavamo (izdajemo) te tko snosi posljedice tog nesrazmjera? Razmišljate li ikada da moje i vaše ponašanje baca svjetlo na nas same, ali i na našu katoličku vjeru i Crkvu koju je utemeljio Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek? Teorija nije sama sebi svrha, nego se treba primijeniti u praksi.
Nastavi čitati “Koju poruku šaljemo, a koju trebamo poslati?”
Na Božjem mjestu
“Stari pustinjak Sebastijan je najčešće molio u malom, osamljenom svetištu na brežuljku. U svetištu se častilo čudotvorno raspelo koje su ljudi prozvali „Milosni Krist“. Hodočasnici su dolazili sa svih strana kako bi pronašli milost i izmolili pomoć.
Jednoga je dana stari pustinjak odlučio izmoliti milost i za sebe. Klečeći pred raspelom, molio je: ‘Gospodine, želio bih trpjeti s Tobom. Prepusti mi svoje mjesto. Želim biti na križu umjesto Tebe.’
Očiju uprtih u Raspetoga, šutke je čekao odgovor. Nakon nekog vremena, Raspeti počne micati usnama i reče mu: ‘Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: štogod da se dogodi, što god da vidiš, ne smiješ progovoriti ni riječi.’
Državna seksualizacija djece
“Bez razvijenog osjećaja srama, djetinjstva ne može biti.”
Neil Postman*
Rasprava o zdravstvenom odgoju malo se stišala u vodećim hrvatskim medijima, ali problem pogubnog, amoralnog i protuprirodnog programa zdravstvenog odgoja (ZO) ostao je.
Dapače, vjerski portali i portali roditeljskih udruga koji se protive trenutnom programu ZO-a svaki dan donose priče iz prakse koje u potpunosti razotkrivaju njegove opasnosti.
S obzirom da je i na svjetskoj sceni teško pridobiti medije da pišu o pravim vrijednostima i da ne propagiraju moralno rasulo, i u Hrvatskoj je teško objaviti članak koji je afirmativan prema vjeri, Crkvi i pravim vrijednostima koje bi trebale biti pokretač svakog čovjeka.
To bi značilo da ili u Hrvatskoj i svijetu nema moralnih novinara koji znaju prepoznati što je dobro, a što zlo ili postoje moralni novinari, ali ne smiju objavljivati egzistencijalnu istinu. Mislim da je točna ova druga vjerojatnost, ali to nimalo ne umanjuje obvezu i odgovornost novinara da objavljuju istinu – pod bilo koju cijenu. Ako je sustav truo, onda ti koji nisi takav moraš pokušavati, boriti se te donositi svjetlo. Po čemu se inače razlikuješ od sustava kada daješ iste plodove?
Htio to netko priznati ili ne, mogao to netko priznati ili ne, smio to netko priznati ili ne, znao to netko prepoznati ili ne, svijet se nalazi u kulturno-vrijednosnom ratu.
To je nepobitna i neoboriva istina.
Od prosječnog, tzv. “običnog” čovjeka, to prepoznaje praktična (vjerska) manjina uz poneke izuzetke od strane znanstvenika, dok drugi ljudi to ne prepoznaju – bilo da se radi o tome da ne prepoznaju važnost tog područja, bilo da se radi o tome da se ne žele baviti time, bilo da se radi o tome da u liberalno-moralnim strujanjima ne vide ništa loše, nego “šire ljubav i mir”.
Kada se radi o (većini) ljudi koji imaju utjecaj, oni jako dobro znaju o čemu se radi jer su to i kreirali s tim ciljem i to provode.
Programima zdravstvenog odgoja (o kojima sam pisala ovdje i ovdje) država provodi seksualizaciju djece od najranijeg djetinjstva.
Zašto?
Zato što je onaj tko posjeduje mlade vladar budućnosti.
Tradicija (lat. tradere=predavati, prenositi) jako je bitna upravo radi svog značenja prenošenja morala i normi ponašanja. Tradicija se počinje urušavati i približavati svojem kraju kada pripadnici te tradicije, a čija je odgovornost prenošenje normi i morala, prestanu na sljedeću generaciju prenositi nauk koji kaže da se čovjek u svom djelovanju treba ravnati prema kršćanskim načelima.
Ako se sljedećem naraštaju ne prenese ono što je ispravno, moralno, pošteno, ono što je njegova egzistencijalna istina, onda, uz to što će i taj naraštaj biti oštećen za istinu, ni taj naraštaj neće prenijeti nauk i istinu na sljedeći naraštaj. I tako se taj slom, tj. moralno ništavilo, nastavlja dalje.
Zašto je bitan kršćanski identitet, kršćanski nauk o čovjeku, svemu stvorenom, moralu i normama? Europa je izgrađena na kršćanskim temeljima – od uspostave fakulteta, obrazovnih institucija, znanstvenih otkrića, kulture, sakralne i profane arhitekture i umjetnosti do identiteta čovjeka i normi ponašanja. Kršćanski nauk o čovjeku počiva na temeljima obitelji i spolnim normama koje omogućuju obitelj. Skup tih spolnih normi je monogamija. U proteklim desetljećima, zakoni, nauk, pravila i običaji bili su usklađeni te su pomagali čovjeku s jednim bitnim ciljem: kako bi čovjek naučio ovladati svojim spolnim nagonom kako bi bio sposoban za vjernost i odgovornost u braku i obitelji*. Danas toga nema i osobe se ne osjećaju spremnima za brak ni u svojim kasnim dvadesetima/ranim tridesetima, a sve je više onih, i žena i muškaraca, koji odbacuju brak i mogućnost imanja vlastite obitelji.
Ono što je opet bitno istaknuti kod prenošenja normi i morala i ono što stalno ističem je sljedeće: ne možemo probleme i zlo samo podizati na razine osoba koje imaju moć.
Da, one imaju razrađene strategije kulturno-vrijednosnog sloma i sve će napraviti da to ostvare, ali za moralni slom je kriv svaki pojedinac – svaki roditelj koji svojim primjerom ne svjedoči i ne pokazuje svojoj djeci i prijateljima ispravne vrijednosti i ispravni pogled na život.
Ako vi i ja kao pojedinci ne poštujemo život od začeća do prirodne smrti, ne planiramo prirodno obitelj, ne pripremamo se za brak na ispravni način, ne govorimo drugima o pravom smislu i ljepoti spolnosti i seksa, važnosti da se spolnosti i seksu, upravo radi te ljepote i smisla, mora dati sigurno okruženje braka, onda nisu samo krivi oni moćni na visokim pozicijama sa svojim lošim i pogubnim strategijama. Je li tako? (Usputno, i među ljudima na visokim položajima i bogatima ima moralnih ljudi koji se bore za ispravne stvari. Oni možda neće biti u medijima jer se ne mogu eksponirati, ali će pomagati na druge načine, drugim kanalima).
Obrazovanje ima karakter obrazovno-odgojnog sustava.
To je dobro sve dok odgojni dio počiva na ispravnim temeljima, a problem današnjice je upravo to što odgojni dio više ne počiva na ispravnim temeljima. To je omogućila tzv. emancipacijska pedagogija koja se trudi svoju teoriju ubaciti u praksu*. Ta teorija govori da su ljudi od rođenja spolna bića (usp. pedofil Kinsey je to također smatrao, a njegov Institut je nedavno postao savjetodavno tijelo pri UN-u. Potpisivala se i peticija protiv toga. Nadam se da ste je potpisali). Nažalost, to im uspijeva i na tome se temelji liberalni ZO. Drugim riječima, emancipacijska pedagogija želi ukinuti sve norme spolnog ponašanja jer dijete od vrtićke dobi treba eksperimentirati i uživati u svojoj spolnosti. Ne, ne radi se o mojoj pogrešno utvrđenoj činjenici, nego o pravoj istini o ZO-u.
Mnogi ljudi misle da se liberalni i cjeloviti program ZO-a kojeg promiču udruge roditelja razlikuju samo po pitanju toga je li seks prije braka “dopušten” ili nije (bar stječem takav dojam), odnosno da će liberalni ZO govoriti da je seks prije braka ok, dok će cjeloviti ZO govoriti o važnosti spolnosti i da seks puni smisao dobije tek u braku.
To nije samo to i radi toga ljudi padnu u zabludu.
Liberalni ZO u potpunosti vrši nasilje nad ljudskom naravi i hiperseksualizira već samo dijete kako ono ne bi moglo razmišljati ni o čemu drugome nego samo o tome; kako bi od najranije dobi postao rob svoje seksualnosti; kako nikada ne bi mogao biti spreman za brak, vjernost i roditeljsku odgovornost te kako bi se stvarno spustio na razinu nagonske životinje. Čovjek nije životinja i ne bi ga se trebalo pretvarati u životinju. Zato je pornografija toliko veliki problem jer ona gospodari osobom i ona nije slobodna. Ako tvoji nagoni u ime slobode gospodare tobom, ti nisi slobodan koliko god te društvo uvjeravalo da si car, da si slobodan.
Nametanjem liberalnog ZO-a, krši se puno zakona i konvencija. Krši se i načelo supsidijarnosti koje znači da država ili npr. zajedničke institucije EU smiju preuzimati samo one zadaće i ovlasti koje podređene institucije ne mogu izvršiti. To načelo je temelj EU.
Drugim riječima, ako RH ili neka druga čl. EU ne može riješiti pitanje ZO-a, onda zajedničke institucije EU donose zajedničku, obvezujuću odluku. Nadalje, to isto znači da ako, roditelji ili Crkva, ne mogu vršiti zadaću odgoja djeteta, da to preuzima država.
U slučaju ZO-a vidimo da se nasilno krši uloga roditelja u odgoju djece jer te programe nameće država, a paralelno se javnost u Hrvatskoj zavarava da je liberalni ZO obvezujući za sve članice EU. To nije istina jer o tome odlučuje svaka članica posebno. Zato je jako bitno koga birate na izborima, a dobar izbor se ne radi izbjegavanjem odgovornosti. Naravno, to ne znači da “napredne” države ili neke udruge možda neće misliti da ste “nazadni”ili “zatucani”.
Psihijatrijske, psihološke, pedagoške i edukacijske udruge i institucije u provedbi promjene kulturne paradigme, pa i u kreiranju liberalnog ZO-a, imaju ključnu ulogu. Mnoge rade moralno i kvalitetno, ali ima i onih koji su jako podložni utjecaju interesnih skupina, a sve na štetu čovjeka. Tako je 1973. pod pritiskom, Američka psihijatrijska udruga iz šifranta dijagnoza i poremećaja izbacila istospolne i sl. poremećaje.
I opet završavam ohrabrujućom istinom G. Kuby: ovo je pravi boj, ali kršćanin zna kako će taj boj završiti.
U sljedećim temama pisat ću o razlozima zbog kojih treba ukinuti državno seksualiziranje djece.
Do čitanja,
🙂
*prema Kuby, G., “Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode”
Novogodišnje odluke/New Year’s resolutions
Papa Franjo se uoči Božića susreo sa zaposlenicima Vatikana, većinom laicima i njihovim obiteljima, te im je predložio deset stvari koje bi trebali činiti. S obzirom da se približavao kraj godine, ovaj popis je podsjećao na popis novogodišnjih odluka.
O muško-ženskim odnosima… #integritet
Dragi moji čitatelji,
ovim postom nas sve želim podsjetiti na našu vrijednost, važnost, bitnost u Božjim očima. Želim nas podsjetiti da svatko od nas ima neprocjenjivu vrijednost, svatko od nas ima svoje mjesto u Božjim planovima i pozvani smo na ovaj svijet kako bismo dali doprinos upravo onime što jesmo.
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 