Papa Franjo se uoči Božića susreo sa zaposlenicima Vatikana, većinom laicima i njihovim obiteljima, te im je predložio deset stvari koje bi trebali činiti. S obzirom da se približavao kraj godine, ovaj popis je podsjećao na popis novogodišnjih odluka.
Kategorija: Poticaji i osobni razvoj
Duhovna i moralna kriza društva #integritet
Dragi čitatelji,
jeste li zadovoljni stanjem u društvu?
Potiču li vas lica iz okoline da budete bolje osobe, ohrabre li vas, donesu li vam nadu? Kako vam se čini stanje u cijelom svijetu? Divite li se ljepotama napretka ljudske civilizacije?
Nastavi čitati “Duhovna i moralna kriza društva #integritet”
Priziv savjesti
Bioetička i moralna pitanja postoje oduvijek, kao i napadi na njih.
Jedino je različit intenzitet kojim se napadaju.
Ova pitanja nisu se pojavila nedavno ili tek sada kad se agresivno napadaju po medijima. Bila su prisutna i ranije, ali možda se nisu toliko javno napadala. Nije bilo prisutno ozračje u javnosti koje, osobu koja izjavi da je “za život” ili protiv ideologije feminizma ili rodne ideologije, toliko napada i stvara pritisak na nju. Taj pritisak i zlostavljanje mogu rezultirati otkazom, šikaniranjem i napastovanjem na poslu (zašto bi netko imao pravo reći na poslu da je “za život”, kad je to pravo rezervirano isključivo za onoga tko je “za izbor”?). U slučaju poznatih osoba, svrstavanje sebe na stranu “za život” može rezultirati otkazivanjem ugovora, uloga, sponzorskih ugovora, koncerata i sl.
Ova pitanja su jako važna.
Obrađujem ih na blogu jer želim potaknuti svakoga na angažman i sudjelovanje u zaštiti ljudskog dostojanstva. To se prvenstveno postiže ispravnim životom, a manje aktivizmom.
Pišem i o mnogim interesnim skupinama koje financiraju pokrete i postupke koji ubijaju ljudski život i ljudsko dostojanstvo. One žele napraviti promjenu kulturno-vrijednosne paradigme.
Moj cilj nije poticanje straha od interesnih skupina i stav kako ništa ne možemo promijeniti.
Možemo promijeniti puno toga.
Naravno, ne možemo izravno utjecati na nekog milijardera koji ima naopako postavljene temelje sklone sotonizmu (što ima svaka osoba koja podupire kulturu smrti). Jednako tako, on ima pravo odrediti način distribuiranja i trošenja vlastitih novčanih sredstva (ekonomska sloboda mora se poštovati).
Ono što možemo je živjeti ono što je ispravno i potaknuti i druge na takav život.
Samo istina oslobađa. Kad čovjek živi istinu, tada se događaju promjene.
Poštivanje morala u svim ovim pitanjima nije nešto što treba očekivati samo od ostalih ljudi. Ta problematika ne može se podizati isključivo na visoku razinu (politiku, milijardere “filantrope”, zakonodavstvo, interesne skupine), nego su to pitanja koja zahtijevaju poštivanje i od strane tebe i mene. Drugim riječima, prosječni građanin mora živjeti te istine, poštovati i štititi ljudsko dostojanstvo od začeća do prirodne smrti, angažirati se u njihovoj zaštiti, stvarati obiteljsko ozračje otvoreno još jednoj bebi više u vlastitom domu, a onda će se stvari pokrenuti i na višim razinama.
Nažalost, onaj tko ima veću moć, financijsku snagu i utjecaj može napraviti i više zla, ali vjera, molitva i djela “običnih” stanovnika naše Zemlje kao zadovoljština za grijehe, sudjeluju u pobjedi dobra nad zlim. Ono što želim reći je i kako nisu sve bogate osobe zle. Ima i siromašnih koji su zli i koji pohlepom, zavišću i tračevima naprave toliko zla. UVIJEK treba krenuti od sebe.
U posljednje dvije-tri godine, zahuktale su se bioetičke rasprave u javnom prostoru u Hrvatskoj.
Također, pojavile su se i aktivirale udruge za zaštitu ljudskog dostojanstva od začeća do prirodne smrti.
Te konzervativne udruge boljim argumentima (imaju bolje argumente jer govore istinu, jer su u službi istine protiv koje laž nema šanse) pobijaju sve argumente udruga koje promoviraju kulturu smrti. One ne dobivaju ni približno toliko medijskog prostora koliko dobivaju druge udruge; ne financiraju se iz državnog proračuna; ne podupiru ih ministri; njihovim aktivnostima ne marširaju ministri, a mediji ih, kad ih i spomenu, nazivaju pogrdnim imenima, “kato-talibanima”, kao što bi i mene. Ne mogu reći da se slažem sa svim načinima djelovanja konzervativnih udruga, ali imamo iste vrijednosti.
Nedavno su se predstavnici nekih udruga za izbor pobunili i zabrinuli jer se u Hrvatskoj aktivirala javnost koja je za zaštitu ljudskog dostojanstva. Ne znam, možda ti predstavnici misle da oni imaju isključivo pravo djelovanja, da se smije čuti samo njihov glas (kojeg podupire tek mali dio stanovnika RH). Razumijem da te udruge moraju opravdati novac koji dobivaju od poreznih obveznika i stranih “dobrotvora” koji rovare po Hrvatskoj, ali uzimati “autorizacijsko” i isključivo pravo bavljenja određenim temama je malo previše, čak i od tih i takvih članova tih i takvih udruga.
Posljednja dva-tri mjeseca, povela se rasprava o prizivu savjesti liječnika.
U javnosti su se pojavili slučajevi medicinske sestre iz Knina koja nije htjela asistirati u izvršavanju pobačaja; liječnice iz Vukovara koja nije htjela raditi pobačaje; a liječnici iz bolnice Sveti Duh kolektivno su potpisali priziv savjesti i ne izvode pobačaje. Na moju žalost, i dalje izvode jednako neprihvatljiv postupak umjetne oplodnje. Sretna sam zbog nevršenja pobačaja i nadam se kako će priziv savjesti proširiti i na područje umjetne oplodnje i drugih medicinskih postupaka koji također krše pravo na život, ljudsko dostojanstvo i Božje pravo stvaranja.
Naravno, odmah su se javile feminističke i druge udruge za izbor koje su neugodno iznenađene odlukom liječnika te ih optužuju da ženama onemogućuju donošenje odluke o ubojstvu vlastitog djeteta (!!!), a koje je zapakirano u “pravo na izbor”.
Pravo na izbor čega?
Pravo na izbor duljine i boje kose – da.
Pravo na šminkanje – da.
Pravo na ispravno plaćen i cijenjen rad – da.
Pravo na izbor upuštanja u seksualne odnose (kada, gdje, s kim, koliko puta, da, ne) – da.
Pravo na prirodno planiranje obitelji – da.
Pravo na ubijanje drugog ljudskog života koji se prvih devet mjeseci svog života nalazi u tijelu drugog ljudskog bića, a u potpunosti je nova individua, – ne.
Pravo na izbor u kontekstu života ionako ne postoji, ali to pravo pod kojim se trpa svašta definitivno mora kapitulirati pred začećem novog života. Pravo na izbor postoji u svim koracima koji prethode mogućnosti i nastanku novog života. Nakon toga, pravo na život je jedino primjenjivo pravo.
Zašto bi netko morao držati ljestve osobi koja želi počiniti zločin?
Priziv savjesti u medicinskoj struci definiran je u Zakonu o liječništvu: “Radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja, liječnik se ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. O svojoj odluci mora pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke.
Ako je liječnik zaposlen u zdravstvenoj ustanovi, trgovačkom društvu, odnosno drugoj pravnoj osobi koja obavlja zdravstvenu djelatnost ili kod drugog liječnika koji obavlja privatnu praksu, mora o odluci izvijestiti svog nadređenog, odnosno poslodavca” (Zakon o liječništvu, čl. 20).
Ne volim spektakle, ali razumijem da ljudi nisu upoznati s katoličkom vjerom. Nisu saživljeni s onim s čime sam ja pa se događaju situacije poput sljedeće.
Pravu je buru izazvala propovijed don Damira Stojića, studentskog kapelana iz Zagreba, koju je održao na Božićnoj misi.
U propovijedi je istaknuo da bi Herod bio presretan u današnjoj Europi. Uz tehnologiju kojom se danas rade pobačaji, mogao bi izvesti pokolj Nevine dječice puno čišće i sterilnije bez otpora javnosti. (usp. Herod je naredio ubojstvo sve muške novorođenčadi u Betlehemu i okolici do dvije godine starosti, što bi trebalo pokriti razdoblje u kojem je Isus rođen. Htio je biti siguran da je ubio novorođenog Kralja, Isusa, jer je mislio da je Isus zemaljski kralj. Bojao se za svoju vlast. Anđeo je javio Josipu u snu što se sprema pa su Josip i Marija uspjeli pobjeći s Isusom u Egipat. Crkva slavi blagdan Nevine dječice 28.12.).
Don Damir pitao je koja je razlika između onoga što je radio Herod i onoga što mi radimo po Zakonu o pobačaju.
Nadalje, istaknuo je da su u vinkovačkoj bolnici, u kojoj su svi liječnici potpisali priziv savjesti, spremni dovesti liječnuke iz susjednih država kako bi radili pobačaje(!!!).
Možete li zamisliti toliku opačinu u kojoj bi se dovodili liječnici koji će raditi ubojstva nerođene djece u ¸Hrvatskoj – državi koja ima ogroman minus u prirodnom priraštaju. U Hrvatskoj 50 posto obitelji ima samo jedno (1) dijete! Istovremeno, nitko ne razmišlja dovesti liječnike za bolesne ljude i djecu koji na pregled i snimanje čekaju mjesecima.
Možete li zamisliti koliko nešto naopako i zlo manipulira postupcima i mišljenjem tih ljudi?
Za sada još uvijek imaju uspjeha logični i razumni argumenti pa ljudi mogu shvatiti da je nešto pogrešno. Nažalost, briše se ta granica pa će se zlo sve teže detektirati. Ono se ne pojavljuju u ružnom, strašnom obliku s rogovima, nego dobro zapakirani u celofan.
Na kraju se ne bih iznenadila da se kao glavni krivac za uvoz liječnika i trošenje državnog novca proglase liječnici koji ne žele raditi pobačaje – ubojstvo nereođene osobe.
Na kraju, evo odgovora na pitanje don Damira.
Ne vidim razliku između onoga što je radio Herod zbog sebičnih interesa i onoga što mi danas dozvoljavamo Zakonima o pobačaju, eutanaziji, umjetnoj oplodnji, kontracepciji.
Različita je jedino tehnologija i izvršitelj. Prije dvije tisuće godina, to je bio vojnik. Danas je to liječnik koji je položio Hipokratovu zakletvu koju pogazi svaki put kada izvede namjerni pobačaj, eutanazira nekoga, vrši umjetnu oplodnju ili neki drugi nemoralni postupak.
Čudotvorna medaljica Bezgrešne
Za početak nošenja Čudotvorne medaljice Bezgrešne, veže me posebna anegdota.
Obiteljski hodočastimo u Ludbreg u svetište Predragocjene Krvi Kristove. Jedne godine, mama i ja stale smo u isti red za ispovijed. Držim se pravila da, u koji red za ispovijed stanem, tu i idem na ispovijed bez obzira koliko se sporo pomicao taj red i koliko se ljudi dugo zadržavali.
Svaki put kada odem s ispovijedi, odem s osmijehom jer se pokaže kako mi je baš “takav tip” svećenika (ispovjednika) trebao, odnosno da sam baš trebala čuti to što sam čula.
Red u kojem smo stajale te godine napredovao je sporo. Došle su dvije časne sestre koje su se htjele ispovijediti, ali htjele su se ubaciti preko reda. Neki ljudi iz reda počeli su gunđati, ali meni je bilo svejedno s obzirom da sam na hodočašću, čekam ispovijed, ne mislim se svađati u redu za ispovijed (u svetištu) plus radi se o časnim sestrama. Ionako nisam tip osobe od kokošarenja pa ni svađanje u redu za ispovijed nije dolazilo u obzir. Uglavnom, pustila sam časne sestre prije sebe.
Kad su se ispovijedile, mlađa časna vratila se do mene i stavila mi nešto u ruku. Pogledala sam o čemu se radi i našla malu, plavu, ovalnu medaljicu Bezgrešne.
Tako sam počela nositi čudotvornu medaljicu. Nakon nekog vremena, izgubila sam je jer se alka medaljice slomila, a medaljica pala. Kupila sam i odnijela na blagoslov drugu i sada je nosim oko vrata. (Usputno rečeno, blagoslovljene privjeske, lančiće, medalje i ostalo možete zakopati negdje gdje ne gaze ljudi kad se ti predmeti više ne mogu nositi jer se ne smiju bacati. Ono što se može spaliti, može se spaliti moleći Vjerovanje.)
Čudotvorna Medaljica Bezgrešne napravljena je prema svjedočanstvu s. Katarine Laboure od 27.11.1830.
Bila je subota uoči prve nedjelje Došašća.
“.. U pola šest popodne, dok sam u dubokoj tišini meditirala, učinilo mi se da s desne strane kapelice čujem šum, kao šuštanje svilene haljine. Digavši pogled na tu stranu, ugledah presvetu Djevicu u visini slike sv. Josipa. Bila je srednjeg rasta, a toliko lijepa da mi je nemoguće opisati. Stajala je obučena u svilenu haljinu boje bijele zore, bez ovratnika i glatkih rukava. S glave joj se spuštala bijela koprena sve do nogu. Lice joj je bilo prilično otkriveno, a noge su joj oslonjene na zemaljskoj kugli, ili bolje, na polovici kugle jer od nje vidjeh samo toliko. U rukama, uzdignutim u visini pojasa, na prirodan je način držala drugu, manju kuglu koja je predstavljala svemir. Oči su joj bile uprte u nebo, a lice joj je bilo izvanredno lijepo, ne bih ga mogla opisati. Odjednom, na njenim sam prstima primijetila prstenje ukrašeno dragim kamenjem, jedan prsten ljepši od drugoga; jedno prstenje je bilo veće, drugo manje, isijavajući pritom zrake koje bijahu jedne ljepše od drugih. Zrake su izlazile iz dragog kamenja. Veće je isijavalo dulje zrake koje su se neprestano povećavale tako da je čitava unutrašnjost bila toliko ispunjena da joj više nisam mogla vidjeti noge. Nemoguće je izreći što sam sve osjetila i što sam naučila u trenutku kada je Sveta Djevica zemljinu kuglu uručila našemu Gospodinu … U tom trenutku, bila sam i nisam bila. Osjećala sam da se stvorio okvir oko Presvete Djevice, pomalo ovalan, u kojem su se u obliku polukruga, mogle pročitati ove riječi: ‘O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo’.
Potom začuh glas koji mi reče: “Daj izraditi medaljicu po ovome uzoru. Svi oni koji će je nositi oko vrata dobit će velike milosti. Milosti će biti mnoge za one koji će je nositi s vjerom”.
Istog trenutka učini mi se da se okvir okrenuo. Ugledah naličje medaljice. Zabrinuta da saznam što se nalazi na naličju medaljice, jednog dana nakon duge molitve začujem glas koji mi govori:
‘Nalazi se slovo M, Marijin monogram, a iznad njega nalazi se križ. Temelj križa bijaše crta ili I, Isusov monogram. Ispod tih dvaju monograma bijahu Presveta Srca Isusa i Marije; prvo bijaše okruženo trnovom krunom, a drugo probodeno mačem’.
Pod Djevičinim nogama vidjela sam još zelenkastu zmiju sa žutim točkama…”
Dakle, na prednjoj strani medaljice, nalazi se lik Gospe. Oko nje su ispisana riječi: “O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo”. Na naličju su upisana slova M i križ te Isusovo srce probodeno trnovom krunom i Marijino srce probodeno mačem (radi boli). Oko monograma se nalazi 12 zvijezda koje su, upravo iz kršćanske kulture i Otkrivenja, poslužile kao simboli na zastavi EU. Toliko o tome kako Europa nema kršćanske temelje. Europa je prožeta kršćanskom. Mnogi su je oteli kršćanstvu i stvaraju nakaradu. Moramo je opet vratiti kršćanstvu jer je ona naša i mi smo njezini.
Medaljica je čudotvorna, a njezinu širenju pridonio je sv. Maksimilijan Kolbe koji je pokrenuo Vojsku Bezgrešne 16.10.1917. U tom razdoblju, osim krvavog rata, događalo se razaranja čovjeka jačanjem liberalnih struja koje su htjele rušiti istine Objave – temelje kršćanstva. Masoni su izraženo djelovali te se Crkva vrijeđala i javno izrugivala.
Sv. Maksimilijan ubijen je 1941. godine u koncentracijskom logoru kad je položio svoj život umjesto drugog čovjeka kojeg su odabrali za smaknuće.
Po zagovoru Bezgrešne dogodila su se velika čuda (dane velike milosti). Možda najpoznatije čudo je preobraćenje Židova Alfonsa Ratisbonnea koji je bio žestoki protivnik Katoličke crkve i katolika.
Medaljicu nosim kao podsjetnik; za zaštitu i snagu u borbi s mojim napastima; pomoć u življenju čistoće te kao podsjetnik na uzor prave žene i majke, Bezgrešne, naše Gospe, kojoj se uvijek možemo preporučiti u zaštitu.
Iako je Marija žena, ona je istinski zaštitnik te saveznik i žena i muškaraca jer je naša nebeska majka pa nam pomaže u svim teškoćama i napastima protiv samopouzdanja (o kojima sam pisala u prethodnom članku), a mladi je najčešće nose radi podsjećanja u očuvanja čistoće i borbe protiv napasti. Gospa nije božica, nego najizvrsniji primjer čovjeka. Njoj se ne klanjamo, nego utječemo u zagovor jer je Isusova i naša majka.
Medaljicu možete kupiti u marijanskim svetištima ili u knjižarama i suvenirnicama s kršćanskom literaturom. Ako ste u Zagrebu, medaljicu možete kupiti u knjižarama oko katedrale.
Molitva Bezgrešnoj: “O, Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo i za sve one koji se tebi ne utječu, a naročito za neprijatelje Svete Crkve i za sve one koji su tebi preporučeni.”
Svako dobro,
🙂
O muško-ženskim odnosima… #integritet
Dragi moji čitatelji,
ovim postom nas sve želim podsjetiti na našu vrijednost, važnost, bitnost u Božjim očima. Želim nas podsjetiti da svatko od nas ima neprocjenjivu vrijednost, svatko od nas ima svoje mjesto u Božjim planovima i pozvani smo na ovaj svijet kako bismo dali doprinos upravo onime što jesmo.
Quo vadis?
Legenda poznata pod nazivom “Quo vadis, Domine?” (Kamo ideš, Gospodine?) govori o Isusovom i Petrovom susretu na Apijskom putu – Vii Appii, cesti koja vodi iz Rima.
Legenda kaže da je Petar hodao Apijskim putem koji je vodio iz Rima za vrijeme žestokih Neronovih progona kršćana. Drugim riječima, Petar je bježao iz Rima i od progona.
U Rimu su mnogi kršćani izgubili živote radi vjere u Isusa i naviještanja Radosne vijesti. Hodajući putem, Petar je sreo Isusa koji je išao prema Rimu. Pitao ga je: “Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?” Isus je odgovorio: “Idem u Rim da me ponovno razapnu.”
Petar se duboko ražalostio i posramio. Promijenio je smjer i krenuo prema Rimu. U Rimu je razapet na križu koji je postavljen naglavačke na njegov zahtjev.
Ne znam kako vas i dotiče li vas uopće ova priča, ali mene je puno puta potaknula na razmišljanje i djelovanje.
Danas je jako teško prenijeti i iskomunicirati neku pozitivnu poruku koja je u skladu s Istinom ili koja promiče moralne vrijednosti.
Pritisak i blokada od strane medija, davanje pogrdnih epiteta, svrstavanje osobe u košaru pod nazivom “protiv napretka i razvoja”, nazivanjem nekoga mrziteljem, progon i sl. prepreke su na koje nailaze ljudi koji žele potaknuti druge i podsjetiti nas na dostojanstvo koje nam je dano našim rođenjem i time što smo stvoreni na Božju sliku.
Priča mi daje snagu jer me podsjeti da je jako važno znati kamo idemo, a s druge strane podsjeti me da, iako je često puta teško, ništa nije besmisleno jer ovozemaljska smrt nije kraj, nego tek početak vječnosti.
Podsjeti me da, mnogobrojne talente koje imamo, moramo koristiti za dobro i smisleno jer su nam dani s razlogom.
U konačnici, a to je i ono što je najvažnije, podsjeti me da je Isus dao svoj život za mene, da me je otkupio od zla i da se, štogod bih trebala napraviti, ne može usporediti sa žrtvom koju je On podnio.
Jeste li primijetili koliko je lakše napredovati i praviti planove kada imate cilj? Ako je cilj: Subota, 18h – gotova priprema za kolokvij/ispit i početak spremanja za izlazak, druženje s prijateljima, obitelji, odlazak na koncert, misu, humanitarnu akciju… , jeste li primijetili da ćete u tom slučaju stvarno i napraviti plan i raspored gradiva kroz tjedan kako biste tu subotu navečer mogli ostvariti svoj cilj? Ili, ako želite na neko putovanje, da ćete napraviti tjedni/mjesečni plan štednje? Ok, priznajem, nekada planovi kiksaju u provedbi, ali sve se može popraviti.
Ako pogledamo cjelokupni život, on je skup planova i miniciljeva koji bi nas trebali voditi prema krajnjem cilju – dolasku u raj.
Zato je u životu potrebno znati tko smo i kamo idemo.
Ako zaboravimo ili ne znamo tko smo, ne možemo definirati ni kamo idemo, a onda upadamo u zamku prividne slobode koja čovjeka veže okovima, umjesto da mu da istinsku slobodu. Isto tako, onda je i sve što danas radimo besmisleno jer je besciljno.
Tko smo? Tko je čovjek u svojoj biti, u egzistencijalnom smislu?
Čovjek je Božja slika i prilika, što znači da je čovjek:
- jedinstven – ne postoji ista osoba poput nas, svatko je od nas jedinstven, ima jedinstvene talente, misiju, ljepotu, izgled, karakter pa stoga postoji i jako puno definicija i varijanti ljepote :))
- svet jer je Božje stvorenje i
- smislen (ima smisao) jer služi kao pomoć drugim ljudima u pronalasku svog smisla
Kad je Bog stvorio Adama i Evu, naglašeno je da je stvorio muško i žensko, znači naglašena je važnost spola.
Nije rečeno da je Bog stvorio crnce, bijelce ili pripadnike žute rase, visoke, niske, mršave, debele, crnokose, plavokose…, nego “muško i žensko stvori ih”.
Prva zapovijed koju im je dao je da se plode i množe te napune zemlju i sebi je podlože. Nije im prvo rekao da ne kradu, da ne lažu, da ne psuju. Iz toga proizlazi važnost spola u definiranju i formiranju osobe, a s obzirom da smo jedinstveni i imamo smisao, iz toga proizlazi da spol nije slučajnost, nego je dan kako bi pomogao u formiranju ličnosti osobe od trenutka začeća. S obzirom da imamo smisao, žena pomaže muškarcu da otkrije svoj smisao, a muškarac ženi da otkrije svoj smisao.
Upravo zato su spol i spolnost toliko napadani, a sve aktivnosti koje se provode s ciljem promjene društvene paradigme odvijaju se na području spola i spolnosti, odnosno nastanka života (rodna ideologija, abortus, eutanazija, umjetna oplodnja, zdravstveni odgoj…) Jeste li primijetili? Ako se čovjeku uništi slika o njemu kao Božjoj slici, onda je, pod krinkom slobode, sve dopušteno i normalno.
Kamo idemo (odlazimo)?
Dok smo živi, živimo ovozemaljski život. U trenutku smrti, prelazimo iz ovozemaljskog života u vječnost jer smrt nije kraj niti je ovozemaljski život sam sebi svrha.
Živeći iz dana u dan, zaokupljeni smo s puno zadataka, obveza, problema, zahtjeva. Uvijek smo u vremenskom škripcu te je teško razmišljati o vječnosti, tj. razmišljati o nečemu što nam se čini tako dalekim. Možemo živjeti zdravim životom, brinuti se o zdravlju i produljivati život, ali ono što je neizbježno je ovozemaljska smrt.
Nakon smrti, postoje dvije mogućnosti: raj ili pakao. Ako znamo kamo idemo, odnosno kamo želimo ići, odnosno kamo stremimo, onda se već danas za to moramo pripremati i živjeti u skladu s tim.
Ako znamo kamo idemo, onda ćemo se koristiti svakim darovanim sredstvom (molitva, ispovijed, misa) koje će nam pomagati na našem putu.
Ako ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar jer će nas svaki put dovesti nekamo, dovesti do nečega, ali je kvaka u tome što to najčešće neće biti ono što će nam se svidjeti, ono što smo očekivali, ono za što smo stvoreni i ono čemu se nada naša duša.
Svako dobro,
🙂
Voljeti sebe
Vjerujem da svaki komičar ima dobro srce. Svojim humorom nastoje učiniti dobro djelo i nasmijati ljude, a to je velika zadaća.
Danas se ponekad ljudi ocjenjuju po njihovoj probitačnosti za društvo i razmišlja se kako bi se tu mogli smanjiti golemi troškovi. Što je Isus vjerojatno mislio o tome, govori sljedeća priča:
Isus je gurnuo nekog čovjeka u invalidskim kolicima u sredinu i pitao:”Koliko mislite da vrijedi ovaj čovjek?”
Ljudi su odmah pomislili na opterećenje društva i goleme izdatke te gledali u pod. Isus ih je redom pogledao, a tada rekao:”Ovaj je čovjek Božji stvor, vrijedan, jedinstven i nezamjenjiv. On je kao Božja slika i prilika, a isto tako i odraz Njegove ljubavi koju iskusi onaj koji ga uistinu želi upoznati.”
Tada su svi pogledali invalida i na njegovom licu zapazili dotada neprimjećeni sjaj 🙂
B. Lutz
Sljedeća razmišljanja su razmišljanja jednog komičara iz ere nijemog filma. Nadam se da će vam razmišljanja biti poticajna te da će vas potaknuti na dobro.
“Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove biti vjerodostojan.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem poštovanje.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem zrelost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem vjera.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove jednostavnost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to ljubav prema samome sebi.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove skromnost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se sve događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ispunjenje.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem mudrost srca.
Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema jer se i zvijezde ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas znam: to se zove život!”
Charlie Chaplin, 16.04.1959.
🙂
“Crescendo”🎬
Hollywood je centar filmske industrije, a samim time i velika džungla.
Sama količina ljudi koji žele postati uspješni glumci ili redatelji zapanjujuća je. Napraviti kvalitetan projekt i dokazati se, postati prepoznatljiv po svom radu u toj masi, velik je poduhvat, pogotovo ako se vaši projekti bave vrjednosnim temama.
Zbog toga mi je jako drago što se jedna grupa ljudi (Kevin James, David Henrie, Eduardo Verastegui, Alejandro Monteverde, Emily Watson, Jason Jones, Alonso Alvarez Barreda…), okupljena oko filmova “Bella”, “Crescendo”, “Catch”, “Little boy”, “Butterfly” i dr., uspjela dokazati svojim projektima s kvalitetnim porukama. Kako i sami kažu, cilj im je ostaviti gledatelja s filmom, tj. filmom pozitivno utjecati na gledateljevu promjenu.
Kratkometražni povijesno-biografski film “Crescendo” je jedan od njihovih projekata. Ekipa je prikupila 6 mil. $ za klinike u kojima će trudnice moći dobiti pomoć, vitamine, savjete i potporu tijekom trudnoće, a sada je film dostupan na Internetu.
“Crescendo” se bavi prolife tematikom, odnosno pravom na život/pravom na izbor te činjenicom kako svaka odluka, a pogotovo odluka koja se tiče prava na život, prvenstveno drastično utječe na život nerođenog djeteta, ali i na živote drugih, bilo bliskih ljudi, a ponekad i na ljude diljem svijeta.
Film započinje rečenicom: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju.”
Film završava rečenicama: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju,… osim ako ne prihvatiš disonantni ton i iskoristiš ga za novu melodiju.”
U centru radnje je trudnica koja živi u problematičnom braku i jednoga dana donosi drastičnu odluku. Koju odluku, o kojoj se osobi radi te kako će se radnja dalje odvijati, pogledajte u filmu! Stvarno je odličan 🙂
Koliko bi svijet bio drukčije mjesto bez tebe ili mene ili osobe o čijem se životu radi u filmu! Nikada ne smijemo zaboraviti da novo ljudsko biće nije slučajni događaj bez smisla i dostojanstva jer svatko od nas daje svoj doprinos svijetu, a svako nerođeno dijete čeka svoj trenutak kada će to isto moći pokazati svojim životom. Koliko je liječnika i premijerki ubijeno! Koliko je izumitelja lijekova protiv najgorih bolesti ubijeno!
Svaki se raštimani ton može iskoristiti za novu melodiju. Svijet ne bi bio isti bez nas, a ne bi bio isti ni sa svakim novim životom 🙂
U potrazi za nebom
Iskreno vjerujem da svaki čovjek čezne i traži nebo, jednostavno zato što nam je to upisano u dubini duše.
To je stalni poziv koji je Bog upisao u naša srca jer nas je stvorio na svoju sliku i upisao u nas duboku čežnju koju nitko i ništa drugo ne može ispuniti – uvijek ostaje jedan dio koji samo Bog može ispuniti. Brak je sakrament koji pomaže dvoje ljudi na putu prema nebu. Smisao braka je da suprug i supruga jedno drugo usmjeravaju prema nebu, a njihov odnos je ikona Presvetog Trojstva. Upravo je zato potrebno očuvati istinski i izvorni oblik braka. U suprotnom, on postaje svjesno ili nesvjesno nagrđivanje ikone. Ako brak ne ispunjava svoju zadaću, dolazi do problema i narušenih odnosa. Savjest, razum i propitivanje pomažu nam u donošenju ispravnih odluka koje nas usmjeravaju prema Nebu.
Krštenjem nam se briše izvorni grijeh, ali kao njegova posljedica ostaje sklonost grijehu protiv koje se borimo molitvom i odlaskom na ispovijed. Na svome putu prema nebu, a taj je put ovozemaljski život, čovjek često puta padne i sagriješi jer ispunjenje čežnje za nebom traži i slijedi na krivim mjestima i s krivim stvarima. Na kraju, umjesto da osjeti istinsku slobodu, savjest mu ne da mira. Za to postoji lijek: pokajanje i ispovijed jer Bog ne napušta svoja stvorenja i u svom nam milosrđu, uz iskreno kajanje i zaokret u životu, oprašta sve. Uskrsnućem od mrtvih nam je darovao nadu u Život Vječni. Neki ljudi najteže oproste sami sebi, ali, “ako je nama Bog oprostio, moramo oprostiti i mi sebi jer inače postavljamo sebe za većeg suca od Njega (C.S.Lewis).
Sljedeća priča govori o dva pobožna redovnika koja su krenula u potragu za nebom jer nisu u potpunosti shvaćala što je Nebo (što je i normalno jer to nije u potpunosti shvatljivo ljudima). Njihova potraga je simbolički prikazana kao putovanje na kraj Svijeta. Mislim da se to putovanje može shvatiti kao svaka naša odluka, izbor, zabluda. Vjerujem da će svatko u priči moći pronaći i prepoznati svoje putovanje na primjeru svojih odluka koje nas vode prema nečemu ili od nečega. Na svakom putovanju je bitan cilj i smisao. Ako znamo kamo idemo, onda znamo i koji je put ispravan. Ako pogledamo samu bit, samo je jedan takav put. Ako nemamo cilj i ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar.
” U starom samostanu su živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima je bilo mnogo knjiga, ali su dva redovnika najradije čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. U debeloj staroj knjizi je pisalo kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
– Brate – reče jedan drugome – što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
– I ja, dragi brate – odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge su ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugledaju vrata u nebo!
Tako su došli jedne večeri do divlje rijeke.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja – doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
– Naprijed, naprijed! – govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima, ispred jedne špilje, isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
– Novac ili život! – zarežao je strašni čovjek.
– Nemamo novaca – izgovarala su prestrašena braća.
– Što, nemate novaca? – čudio se razbojnik. – A kamo ste se uputili?
– Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja – odgovorila su ponizno braća.
– Vi ste obične budale! – ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.
Putovali su tako dalje i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
– A čime ćete mi platiti prijevoz? – pitao ih je kapetan.
– Nemamo novaca, ali ćemo pomagati na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kapetan je braću tapšao po ramenima i govorio:
– Upravo smo takve trebali.
Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po vreću zlatnika kao plaću.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.
– Kakvi ste vi čudni ljudi? – snebivao se kapetan. – Ostanite kod nas i postat ćete bogati!
Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:
– Ha, ha, ha … traže nebo …. Lude jedne …
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kada se najednom, iza jedne šume, pred njima pojave velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvore. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju – a to njihova ćelija u samostanu.
Iznenađeni su gledali jedan drugoga bez riječi. Što to znači – tražili su ulaz u nebo, a našli su se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:
– Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.
– Tako je! – potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.”
Nepoznati autor
🙂
Krunica kao izvor snage 🎙️🎞️
Nalazimo se u mjesecu listopadu.
Lišće je počelo padati i svojim bojama simbolizira smirivanje, završavanje radova na poljima i vinogradima.
Listopad i svibanj posebno su posvećeni Mariji u obliku pobožnosti. Pobožnost prvenstveno znači osobnu pažnju, sabranost i predanje Bogu u osobnoj molitvi, ali može značiti i zajednički oblik molitve. Listopadske i svibanjske pobožnosti obuhvaćaju zajedničko moljenje krunice vjernika u crkvi nakon koje slijedi sv. misa jer se na taj način potiče veće zajedništvo vjernika. Osim toga, krunicu možete moliti i sami te je odličan izvor osobne pobožnosti, a najbolje je kad župe mole krunicu prije svete mise cijelu godinu.
Kratka priča o smislu života
“U šumi na brdu bila su jednom tri stabla.
Pričala su o svojim snovima i nadama.
Prvo stablo reče:
– Jednoga dana, kako se nadam, postat ću kovčeg za blago. Bit ću ukrašen zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.
Drugo stablo na to će:
– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihove podanike te ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.
Treće stablo doda:
– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.
Prošlo je nekoliko godina, a stabla su i dalje sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. Jednoga dana, u šumi se pojavila skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:
– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.
I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.
Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:
– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.
I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane veliki brod.
Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi jer, ako ga posijeku, rasplinut će se svi njegovi snovi. Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.
Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti ih u štalu i napuni sijenom.
Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.
Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.
Prošle su mnoge godine. Stabla su zaboravila svoje nekadašnje snove.
Jednoga dana u štalu se skloniše čovjek i žena. Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle jer nije imala kolijevke.
Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva. Jasle su primile najveće blago na svijetu.
Prošlo je trideset godina. Jednoga dana skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom. Digne se oluja i ljudi se u čamcu prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:
– Mir!
I oluja stade.
Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.
Prošle su još tri godine.
Otvoriše se vrata spremišta i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku. Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi su mu se okupljeni rugali i udarali ga. Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ i uzvisiše ga da ondje umre.
U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima da ga je sam Bog bio obgrlio.“
Nadam se da ste bar jednom imali vremena (to znači dulji vremenski period) razmišljati o svojim ciljevima, o svom životu i onome što želite biti.
Ne mislim toliko na zanimanje kojim se želite baviti, nego na pravi smisao vašeg života. Naravno, bitno je razmišljati o zanimanju kojim se želimo baviti jer smo svi dobili različite talente i proživjeli različite situacije u životu. Imamo i različitu motivaciju i preferencije, ali pravo pitanje je što želimo biti kad stavimo sa strane pitanje o zanimanju, kad zaboravimo one opipljive stvari, kad ogolimo dušu i razmišljamo o biti.
U čemu pronalazite smisao? Što vas motivira? Kako reagirate na neuspjeh? Jeste li svjesni svoje zadaće i svog poziva?
Čovjek ponekad postavi ciljeve koji nisu loši, ali ih ne uskladi sa svojim pozivom. Bog je čovjeku udahnuo dušu i u nju upisao stalnu čežnju za Njim. Čovjek može popunjavati pogrešnim stvarima tu čežnju jer ne zna definirati što je to što želi pa se može dogoditi da ide isključivo za opipljivim materijalnim stvarima, statusom u društvu, slavom, poznanstvima iz koristi. Međutim, ono što želi zapravo je biti u Božjoj blizini. Svi imamo isti poziv – poziv na svetost, a zanimanja su ta koja su različita.
Čovjek mora pronaći način kako, u okviru svog zanimanja i svakodnevnog života, odgovoriti na poziv na svetost, a poziv na svetost je poziv na susret s Bogom, a susret s Bogom smisao je života.
Nismo sami.
To dokazuje i molitva preko koje se povezujemo s Bogom.
Bog ne stvara “poluproizvod”, smeće koje ostavi samo. Bog stvara čovjeka koji, istina, pada i griješi zbog posljedica istočnog grijeha, ali je stvoren na sliku Božju (savršeno).
Upravo zbog toga, svaka promjena naših planova, neostvarivanje naših snova na način na koji smo zamislili, donosi nešto novo. Upoznamo sebe, zbližimo se s Bogom, dopustimo Bogu da intervenira u naš život jer on zna najbolje.
Lijepo je znati čime se želite baviti od malih nogu, lijepo se žrtvovati za taj cilj, puno učiti, raditi, napredovati, ali treba biti jako oprezan. Ja više ništa ne idealiziram. Ne smatram to ni nekim najboljim putem. Ako vi znate što želite biti odmalena, ne moraju to i drugi.
Prije ili kasnije svi se ciljevi mogu pretvoriti u kupnju većeg stana, kupnju stana na moru, kupnju boljeg automobila, kupnju još većeg stana, još boljeg automobila …
Zar je to sve? Samo se tome imamo nadati i težiti?
Ako je to samo to, onda mi se čini poprilično tužno i deprimirajuće.
Samo bogatstvo, uspjeh, napredovanje, rad, učenje nisu loši. Treba se truditi i raditi, ali problem je ako se sve svede na to.
Zato se ponekad treba podsjetiti tko smo i kamo idemo, pa i dopustiti promjenu planova. Više cijenim ljude otvorene Božjoj Providnosti ili nadahnuću, nego one koji su uprli u jedan cilj i ne znaju čitati znakove u svojem životu. Ovi drugi uglavnom su priznatiji u društvu.
Potrebno je dopustiti da nas motivira i nešto drugo osim tog našeg cilja o postajanju top menadžerom, primarijusom, glavnim glumcem ili glavnim dizajnerom. U konačnici, želimo li na Nebo ili u podzemlje? Smrt kao prijelazni oblik možemo odgađati, ali ona je realnost.
Teško se odmaknuti od onog što bismo mi nazvali neuspjehom i promašajem, ali taj neuspjeh treba gledati u puno širem kontekstu. Ne znamo od kakvih nas je problema i životnih pogrešaka Bog spasio na taj način ili koliko puta nam je pružio bolju opciju. Čovjek koji surađuje s Bogom svaki dan osluškuje je li na dobrom mjestu i treba li napraviti nešto izvan svojih okvira.
Jedini neuspjeh, promašaj ili pogreška u životu koja je fatalna i nepopravljiva je ne upoznavanje s Bogom ili okretanje leđa Bogu.
S tom činjenicom sve započinje, sve završava i iz nje se sve razvija. Između početka i kraja može biti puno filozofiranja i kretanja, ali ta se činjenica ne može promijeniti koliko god vam je dobro ili loše u životu, kojim se god poslom bavili, koliko god imali djecu koju volite, koliko god imali supruga ili suprugu koju volite, koliko god imali neku drugu osobu koju volite. Nikada nećete biti sretni i zadovoljni ako nemate Boga, premda imate sve od gore navedenog.
Zašto?
Zato što Bog jest smisao života.
“Usudite se sanjati velike stvari!” – papa Franjo
Do čitanja!
Pravo na život #2
Thomas Robert Malthus, engleski demograf i politički ekonomist, 1798. objavljuje svoj rad “Esej o načelima populacije”. U djelu tvrdi da se broj stanovnika povećava geometrijski, a količina hrane aritmetički. S obzirom da je geometrijski rast progresivniji, zaključuje da radi toga dolazi do povremenih “epidemija gladi” te da, radi brzog porasta stanovništva, Zemlja neće moći proizvesti dovoljno hrane te će ljudi umirati od gladi.
U drugoj polovici 19. stoljeća, dolazi do brzog porasta broja stanovnika, raste životni standard, raste dostupnost hrane, tehnološki napredak je u zamahu. Takva društvena situacija u potpunosti odbacuje maltuzijanstvo kao ozbiljnu i moguću i opciju, ali i znanost.
Nažalost, 20.-ih godina 20. st., grupa američkih bogataša koristi i popularizira maltuzijanstvo putem društvenog darvinizma. Ova skupina ljudi je društveni darvinizam koristila kao štit i opravdanje za gomilanje svoga bogatstva. Naime, s obzirom da darvinizam razlikuje superiornu rasu koja će opstati i inferiornu rasu koja će izumrijeti, američki bogataši su smatrali da je maltuzijanstvo i društveni darvinizam božanski dokaz da oni posjeduju sposobnosti preživljavanja koje su karakteristične za superiornu rasu, za razliku od siromašnih i izmučenih ljudi koji pripadaju inferiornoj rasi. Iz tih razloga, 1920. godine, Zaklada Rockefeller odlučuje financirati udruženje “Planned Parenthood” (“Udruženje za planiranje roditeljstva” koje je danas najveći lanac abortivnih klinika u SAD-u) koje je osnovala Margaret Sanger. Ona je bila aktivna eugeničarka, pobornica nadmoćne rase, kontrole rasta stanovništva i prisilne sterilizacije. Eugenika nastoji “poboljšati kvalitetu ljudske rase” uz smanjenje broja inferiornih bića (ljudi s oštećenjima ili siromašnih). U svojoj knjizi “The Pivot Civilization” iz 1922., piše: “Kontrola rađanja je doista najistaknutiji i najveći eugenički program.*
Otprilike u isto vrijeme, Institut Carnegie na Long Islandu gradi laboratorij u kojem su se skupljala obiteljska stabla milijuna “običnih” Amerikanaca kako bi utvrdili koje su obiteljske loze inferiorne. Inferiorne loze bi se doživotno segregirale i prisIlno sterilizirale kako bi se uništila njihova krvna loza. S obzirom da je Margaret Sanger i grupa bogataša oko nje bila u kontaktu s nacističkim doktorima i ljudima bliskim Hitleru, a koji su provodili testiranja u konc. logorima, ne čudi da su se našli oko iste ideje nadrase koja odobrava jedino visoke, plavokose i plavooke nordijske likove. Osobe drugačijih tjelesnih karakteristika su smatrane inferiornima. Nažalost, i danas je, u pojedinim krugovima i strategijama, na dijelu slična (ista) praksa.
Jeste li primijetili kako u američkim filmovima negativce uvijek predstavljaju Rusi, pripadnici Latino zajednice, crnci, pripadnici Slavenske skupine naroda? To nije slučajno i bezrazložno, premda može izgledati kao smiješna “bezvezarija”. Upravo radi takvih pritisaka, stereotipa, ideološko-liberalnog zdravstvenog odgoja, radi strategije pojedinih udruga i instituta te ideja nadrasa i inferiornih rasa koje ne zaslužuju život, pet puta je veća vjerojatnost da dijete crnkinje neće biti rođeno, u odnosu na dijete bjelkinje (SAD). Slična je situacija i s pripadnicima Latino zajednice (SAD).
Kakve veze SAD ima s Europom, a pogotovo s Hrvatskom?
Abortus, tj. ubojstvo nerođenog djeteta, zajedno s eutanazijom, umjetnom oplodnjom, doniranjem organa, genetskim inžinjeringom i sl., pripada području bioetike. To su pitanja od izuzetne važnosti za čovjekov zdravi pogled na život i vrijednosti. Različite međunarodne institucije poput UN-a formiraju različite timove za donošenje odluka i stavova o pojedinim pitanjima. Doktrina Katoličke Crkve je po svim ovim pitanjima vrlo jasna (sažeto u Katekizmu KC).
Kada tim UN-a donese odluku, ta se odluka nastoji implementirati u svaku državu članicu. Nažalost, onaj tko financira te timove, odlučuje i koja će odluka tima biti i koju će odluku tim morati nametnuti ostalim državama. Ako država legalizira abortus uz čovjekovo prešutno odobravanje, na djelu je kultura relativizma koja kaže da nema objektivne istine, meni je istina jedno, tebi drugo, ne postoji univerzalna istina koju bismo svi trebali poštovati i živjeti u skladu s njom. Naravno, to nije točno. Postoji univerzalna Istina, ono što je dobro je dobro, što je zlo je zlo. Ono što je zlo, ne smije se zvati dobrim pa da se koristi i bilo koji pseudonim (ubijanje nerođenog djeteta=abortus, ubijanje starijih i nemoćnih=eutanazija). Čovjek je slika Božja koja je stvorena s misijom, s ciljem.
Nadalje, na udaru se posebno nalaze siromašne zemlje i zemlje u razvoju. Kod njih se abortus legalizira pod diktaturom Zapada koji tim državama uvjetuje dobivanje financijske pomoći prisilnom sterilizacijom ili legaliziranjem abortusa, provođenjem rodne ideologije i sl. Tu je veza SAD-a s Europom, s Hrvatskom. Ista je stvar i sa zdravstvenim odgojem i rodnom ideologijom. Iz svega se može iščitati da pojedine skupine ljudi financiraju i podupiru abortus radi jednog od dva razloga:
1. radi zarade – strogo financijski koncept, abortivna klinika=poduzeće
2. radi ideologije – vjerovanje u nadrasu, svijet je prenapučen, mora se očistiti od inferiornih rasa, zlo ne postoji, lakše je upravljati s manje ljudi, spol je samo slučajna “nesreća”. Ideološki razlozi promicanja abortusa su pogubniji i nastoje relativizirati cijelo društvo ubijajući savjest i trudeći se da čovjek zaboravi tko je i kamo može ići nakon smrt. Na američkom je primjeru uočen drastičan rast abortusa nakon što je legaliziran 70.-ih god. 20. st., nakon uvođenja zdravstvenog odgoja temeljenog na rodnoj ideologiji i hiperseksualizaciji djece od najranije dobi (vrtića). U SAD-u se godišnje izvrši više od 1 milijun pobačaja.
U Hrvatskoj je 2012. izvršeno 10 088 legalno izvršenih pobačaja (bez spontanih). Najveći postotak pobačaja odlazi na starosnu skupinu 30-39 godina (43,06%). Zagovornici liberalnog zdravstvenog odgoja, kao jedan od argumenata za uvođenje ZO, navode visoku stopu pobačaja u adolescentskoj populaciji. Jedan pobačaj je puno, ali ovaj je argument čista laž jer Hrvatska spada u države s najmanjom stopom pobačaja starosne skupine do 20 godina.**
Šokirala sam se kad sam u jednom ženskom mjesečnom časopisu slučajno naišla na mini intervju s ginekologinjom koja je izrekla upravo gore navedenu laž – da Hrvatska ima jako veliki problem s maloljetničkom trudnoćom i abortusima.
Postoji dobro i postoji zlo. Postoji raj i postoji pakao. Ako čovjek ne vjeruje u njihovo postojanje, to ne znači da oni ne postoje. To samo znači da taj čovjek ne vjeruje u njihovo postojanje. Moć razlikovanja dobra od zla je dar i milost. Često puta je zlo zapakirano u, na prvi pogled, dobro, a upravo to radi kultura relativizma.
Da na ovoj našoj lijepoj Zemlji živi i više od 10 mlrd. stanovnika, hrane bi bilo dovoljno. U čemu je onda problem?
Problem je u zlu koje napada čovjeka tamo gdje je najslabiji, a to su pohlepa, čast, moć, utjecaj, vlast, kontrola. Radi toga se čini ispravnim financirati abortus i zagovarati nadrasu i inferiornu rasu, nego ravnomjernije raspodijeliti bogatstvo iz država u kojima se dnevno bacaju tone i tone hrane prema državama u kojima ljudi umiru, ne od bolesti srca, prometnih nesreća i pretilosti, nego od gladi i žeđi.
Do čitanja,
* “Sjeme uništenja”, W.Engdahl, 2005.
** HZJZ, Izvješće za 2012./ “Zdravlje za sve”, SZO
Pravo na život #1
Prije nekoliko mjeseci sam pročitala članak o danskom poduzeću koje organizira specijalizirana putovanja na Cipar gdje roditelji mogu birati spol djeteta. Spol djeteta se mijenja genetskim pokusom, tj. intervencijom na genima embrija te se željeni embrij implementira u maternicu. Kažu da se na ovaj način zaobilazi rigidni danski zakon koji zabranjuje genetske pokuse na embrijima, osim u slučaju nasljednih genetskih bolesti. Pitanje umjetne oplodnje je samo po sebi etički upitno. Kada se u taj postupak uključe i genetske modifikacije embrija, otvara se etička i moralna provalija.
Kada govorimo o rigidnosti zakona, nije mi jasno kako netko zakon koji dopušta genetske pokuse na embriju može nazvati rigidnim? Kada taj zakon postaje rigidni, odnosno kako zakon koji štiti ljudsko dostojanstvo i pravo na život – i nerođenog i rođenog može biti rigidan? Ako osvijestimo da pričamo o ljudskom životu, slici Božjoj, živoj etapi u čovjekovom razvoju, tada se svaka intervencija čovjeka na nerođenom životu, bilo s ciljem genetske modifikacije, bilo s ciljem ubojstva tog života, mora smatrati teškom povredom čovječnosti i nedopuštenim, a ne rigidnim. Embrij ima vlastiti DNK koja ga čini različitim i od majke i od oca, stoga je to novo ljudsko biće, dar. Novi ljudski život se nalazi u majčinom tijelu, ali je ono novo biće koje će imati pravo donositi vlastite odluke u životu, sve dok ne ugrožava tuđi život. To novo ljudsko biće ima određene sve karakteristike (boju očiju, oblik nosa, lica…) od začeća pa tako i spol određen spolnim kromosomima. Pitanje koje se javlja je: Kako smijemo uzeti Božju odgovornost i moć te određivati tko će se roditi kao muško, a tko kao žensko, tko će se roditi, a tko ne? U krajnjem slučaju, tko smo mi da donosimo odluke u ime drugog bića, a tiču se prava na život tog drugog bića?
Kao i kod abortusa, propaganda nastala na temelju strateških planova pojedinih država koji su usmjereni protiv života, a radi interesa i ideologije pojedinaca, potiče nerazumnost i nečovječnost kod ljudi. Nemoguće je ne primijetiti kako se pomiču granice normalnog, moralnog i ljudskog. Uvijek sve krene s “malom” iznimkom (nijedna iznimka koja uništava ljudsko dostojanstvo nije mala) i ta “mala” iznimka kupi još iznimaka. To se zove spirala zla i smrti jer čovjek nema budućnost ako ubija vlastitu krv, pripadnike vlastite skupine, vlastitu čovječnost. Mnoge “pro choice” udruge (udruge koje se zalažu za pravo na izbor) koje se, deklarativno, bave pravima žena, a istinski se bave jedino ubijanjem ljudske savjesti i širenjem ideologije eugenike i kontrole populacije, su izdale sve principe i nastojanja utemeljiteljica borbe za ženska prava. Iako pitanje abortusa nema veze sa ženskim pravima jer je, zapravo, riječ o pravu na život nerođenog djeteta, američka “pro life” aktivistica Lila Rose je dobro istaknula i podsjetila da su prve feministkinje bile protiv abortusa jer on ugrožava dostojanstvo žene, njezina prava i ubija nerođeni život. To je doista tako:
1. Temeljno ljudsko pravo je pravo na život. Svaki novi začeti život se ima pravo roditi. Pravo na život pobija svako drugo pravo, tj. pravo na život je jače od svakog drugog prava. Pravo na izbor i odluku prestaje onda kada ugrožavaš tuđi život. U rimskom pravu je začeto dijete, tj. embrij imao pravo nasljeđivanja, a mi tako olako govorimo o njegovom pravu na život.
2. Kako žena ima veća prava, postaje dostojanstvenija, ravnopravnija, snažnija ako, da bi to postigla, mora ubiti vlastito dijete za koje je Bog u trenutku začeća rekao:”Neka bude”? Nijedna žena nije nakon abortusa postala jača, nijedna se ne osjeća ravnopravnijom, nijedna se ne osjeća kao da je imala pravo to napraviti. Abortus ne donosi ženi nikakve mogućnosti i nikakve” dobre vijesti”, nego, upravo suprotno, oduzima ženi njezinu ženstvenost, majčinstvo, njezinu bit. Abortusom i pravom na abortus žena ne dobiva ništa jer joj se na taj način poručuje da, ukoliko želi ostvariti karijeru, doprinijeti društvu, zauzeti poziciju i položaj koji zauzimaju muškarac, njezina ženstvenost i majčinstvo nisu dobrodošli. Meni se čini da na taj način žena gubi, a ne dobiva. U konačnici, nijedna žena ne želi napraviti abortus, ali je društvo i zlo to koje mijenja značenje simbola i intrepretira ih uvijek na štetu čovjeka, a u ovom slučaju i na štetu žena.
U krajnjem slučaju, kada govorimo o abortusu, ne radi se o pravima žena. Radi se o pravu nerođenog djeteta na život. To pravo pobija svako drugo pravo.
Majka Terezija je govorila da nas ne trebaju čuditi ratovi i ubojstva jer, ako majka može ubiti svoje dijete, što sprječava mene i tebe da ne ubijemo jedno drugo?
Do čitanja,