Nerođeno dijete osjeća bol prilikom svojeg ubojstva.
Ovaj kratkometražni dokumentarac prikazuje proces prekida života koristeći uzv dijagnostiku. Nisam odgledala film jer je uznemirujući.
Dr. Bernard Nathanson bio je na čelu najveće abortivne klinike i sam je izvodio prekide života – sve do jednog trenutka. Od tada je počeo iznositi istinu – da život započinje začećem i više nije radio prekide života.
Kratkometražni animirani film Joška Marušića i Zagrebačke škole crtanog filma:
U Hrvatskoj je pobačaj – ubojstvo nerođenog djeteta legalno do 12. tjedna trudnoće, a trudnoća započinje začećem – spajanjem ženske (jajne stanice) i muške (spermij) spolne stanice.
Začećem, početkom trudnoće, nastaje nova ljudska osoba.
Uključite engleske titlove.
Sadržaj nije za djecu.
Tko bi rekao da u Hrvatskoj, a i u svijetu, postoje ljudi koji su toliko zatucani i nazadni.
U 21. stoljeću koje koristi mnoge uređaje poput UZV kojima se opisuju i vidljive su male promjene, vjerovati da su maternica i embrij (novi čovjek) jedno te isto, može stvarno samo zatucana i nazadna osoba!
U najavama za novi Zakon o pobačaju, novinari iznose kako će financijski trošak pobačaj i dalje snositi žena koja želi pobaciti.
Kao razlog za to, članovi stručnog povjerenstva naveli su argument ‘nije riječ o liječenju’.
O čemu je onda riječ i što ono što nije liječenje ili donošenje novog života radi u bolnici?
Nemojmo se praviti glupima. Svi znaju što je pobačaj. Pobačaj je prekid trudnoće u kojem se ubija osoba u svojoj embrij ili fetus fazi razvoja.
Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je koja je najkasnija faza razvoja čovjeka do koje ćemo dopustiti legalno ubojstvo tog nerođenog čovjeka. Ono o čemu cijelo društvo raspravlja je ubojstvo.
Čovjek je duša, duh i tijelo. Ako jedna od tih dimenzija nije dobro integrirana, pati cijeli čovjek.
Kad liječnik, žena i ženina okolina rade pobačaj, oni ne ubijaju samo tijelo u određenoj razvojnoj fazi, nego i dušu.
Duša je besmrtna, ali pobačaj je napad i na dušu. Ona nakon tjelesne smrti nastavlja život u vječnom paklu ili vječnom raju. Ona je ono što je od samog začeća udahnuto u to novo ljudsko biće.
Duša se ne stječe prolaskom kroz porođajni kanal niti je rezultat vođenja ljubavi muškarca i žene, nego se stječe samim začećem, Božjim ‘neka bude’. Zato muškarac i žena imaju udio u nastanku novog čovjeka, ali oni ne mogu stvoriti čovjeka ni njegovu dušu samostalno.
Zato imamo dijelove čovjeka kojima može pomoći obiteljski liječnik ili npr. internist (tjelesna dimenzija), dijelove čovjeka kojima može pomoći psihijatar (emocionalno-psihička dimenzija) i dijelove čovjeka kojima pomaže svećenik/duhovnik usmjerujući ga prema vraćanju Bogu po egzistencijalni smisao i svrhu života (duhovna dimenzija).
U duhovnom dijelu najočitije se vidi kako smo nastali isključivo zato što nas je Bog htio jer da nas nije htio, ne bi nas ni stvorio u majčinom krilu niti bi nas bilo. Kiki bombone mogao je proizvesti čovjek jer Kiki nema dušu, a nema dušu zato sto je predmet. Muž i žena ne mogu napraviti drugog čovjeka bez Boga jer oni ne mogu dati čovjeku ono što ga čini čovjekom – dušu. Bog je Gospodar života i smrti. Liječnici mogu koristiti svoje talente i činiti dobro uz Njegovu pomoć.
Sukus cijele rasprave o pobačaju je, parafrazirano govoreći, sljedeće:
“Do kad ćemo javno proglasiti da je ubojstvo nerođenog djeteta legalno? Aha, ja mislim da se legalno može ubiti nerođeno dijete do 12. tjedna njegova razvoja. Vi mislite i nakon rođenja, do 2. godine starosti? Imamo problem. Ako pustimo što kasniji rok, tko će zbrinjavati sve te noge, ruke, srca i druge dijelove tijela?”
Što za liječnika predstavlja razliku između dvije trudnice koje su npr. u istom tjednu trudnoće? Jednu porodi nakon devet mjeseci, drugoj napravi pobačaj s tri mjeseca.
Ako se ne radi o ljudskom biću, što je to što je porodio nakon devet mjeseci i što je to što je ubio nakon tri mjeseca? Je li to što je raskomadao bila klupa koja nije prošla kroz porođajni kanal jer se radi o dvanaestom tjednu, nije popila plodnu vodu pa nije postala čovjekom? Ili je klupa to što je porodio nakon devet mjeseci? Ako je klupa ono što je raskomadao nakon tri mjeseca, kako se druga klupa koja ima isti početak i počelo, uz dodatnih šest mjeseci, pretvorila u čovjeka?
Liječniku je jedina razlika u tome što jedna žena želi dijete, a druga ne želi, a to je nedopustiv stav. Društvo ne može dopustiti ubijanje drugog ljudskog bića samo zato što to želi neki član društva.
Što je to što nosi devet mjeseci npr. kći Hillary Clinton koja je pro choice i Meghan de Sussex koja je pro choice, a što je to što nosi devet mjeseci neka nepoznata žena u npr. Francuskoj? Čemu se raduje Britanska Monarhija ako Meghan de Sussex nosi klupu? Čemu se raduje Meghan de Sussex kad je ono što nosi isto ono za što će drugoj ženi reći da joj ne treba i da se ima pravo toga riješiti?
Hillary Clinton mogla bi povesti svoje već treće unuče s kćerine strane na svoju turneju po abortivnim klinikama i ženama koje se tamo zateknu reći: “Dobar dan, ja sam Hillary Clinton. Moja kći ima troje djece, a jedno od njih je moje unuče koje sam danas povela sa sobom. Naime, vama ne trebaju djeca. Vi niste rođeni pod mojom zvijezdom i, za razliku od moje kćeri i mene, nemate pravo imati djecu.”
Isto to bi mogla napraviti i Meghan de Sussex, samo što bi se ona mogla pozvati na kraljevsku udaju jer mi se čini kako ni ona nije rođena pod Hillarynom zvijezdom. Da su se kojim slučajem srele davnih dana, pretpostavljam kako bi H. Clinton savjetovala M. de Sussex neimanje djece, ali kako su se uloge promijenile i Meghan je sada postala osoba od utjecaja, sada ona ipak ima pravo na djecu (jedno-dvoje kako ne bi zagadila planet).
Zašto žene plaču nakon doživljenog spontanog pobačaja? Zašto i pro choice žena plače nakon doživljenog spontanog pobačaja pa to spominje u svojoj knjizi kao najteži trenutak svog života (npr. M. Obama)? Zašto drugoj ženi želi ono što je nju toliko pogodilo? Je li to odlika dobra ili zla?
Zašto se poduzima serklaža? Što je to što se serklažom štiti? Ako se radi o knjizi, čemu takav trud?
Čime se bavi perinatalna medicina (fetalna medicina ili fetologija ili perinatologija) i zašto postoji kao zasebni dio medicine?
Zašto žene dožive psihički slom i obole od depresije kad naprave pobačaj? Zašto žive s psihičkim i duhovnim, a često i tjelesnim posljedicama cijeli život ako se radilo o amebi i klupi koju su nosile u maternici? Tko plače za klupom?
Svi pro choice ljudi već su rođeni. Oni su svi pro choice za ljude niže vrste jer mi, obični ljudi, po njihovom, ne bismo smjeli imati djecu. Zato se pobačaj morao umotati u egidu prava žena (pravo žene na ubijanje vlastitog djeteta? pravo žene na ubijenje druge osobu koja je svoja individua od samog začeća i koja se tek prvih devet mjeseci svog života nalazi u njezinu tijelu?), dok samu njegovu srž čini ista eugenika koja je pobila tolike milijune u koncentracijskim logorima i eksperimentalnim laboratorijima. Dovoljno je pogledati popis financijaša kampanja za pobačaj.
Nijedan čovjek nema dvije DNA.
Dijete ime svoj vlastiti DNA od začeća i ono je svoje od začeća. Ima svoje organe, a ne majčin bubreg ili očevo srce.
Koliko je situacija apsurdna govori činjenica kako su se sve relevantne medicinsko- znanstvene nstitucije izjasnile kako život započinje začećem. Ni to nije pomoglo pa na svojim klinikama svejedno i oni sami izvode pobačaje, pri tome lažući kako se radi o nakupini majčinog tkiva.
I za kraj još jednom – da, ono o čemu cijelo društvo raspravlja je do kojeg tjedna ćemo dopustiti legalno ubijanje novog, nerođenog čovjeka; do kojeg tjedna ćemo biti Poncije Pilati koji će oprati ruke od nezaštićenog života, a liječnici i žena Herodi. Ništa drugo.
Sasvim je jasno kad započinje život. Sasvim je jasno kako ljudi koji podržavaju pobačaj to znaju.
Sasvim je jasno da oni, usprkos tome, zapravo žele pravo na ubojstvo novog života.
Vrlo jasno i jednostavno: oni žele pravo na ubojstvo po svom izboru.
Sasvim je jasno kako od žene i muškarca nastaje nova osoba, kao što je jasno i da klupa ne može postati čovjekom.
Dva ljudska bića ne mogu začeti klupu niti se majmun iz zoološkog vrta može pretvoriti u čovjeka.
40 days for life Croatia
“Nisam samo protiv pobačaj a. Ja sam za život.” (A. Bocelli)
Za argumentiranu raspravu uopće nije bitno što je netko ostvario u životu, kako je doprinio ovom svijetu, je li bio dobar ili zao kako bi to onda bio argument za život.
Apsolutno je nevažno tko je ostao živ zahvaljujući zabrani pobačaja. Čovjek je, po tome što je Božje biće i što bez Njegove odluke ne bi ni nastao, neprocjenjive vrijednosti. Ima pravo na život samom tom činjenicom.
Život započinje začećem.
Od amebe ili klupe ne može nastati čovjek nakon devet mjeseci razvoja. Zdravom logikom, to znači da se od početka radi o čovjeku, a nadalje da se, u slučaju prekida života, radi o smrti. To je činjenica koja jednako vrijedi i jednako je treba poštovati i katolik i musliman i ateist te je to sama suština zašto pobačaj nije dobro.
Priziv savjesti je sasvim logično i apsolutno neotuđivo pravo u bilo kojem zanimanju i pitanju, pa tako i u slučaju abortusa i liječnika. Abortus je duboko nemoralan čin ubojstva nerođenog djeteta. Točnije rečeno: neotuđivo je pravo živjeti i raditi moralno.
Apsurdna je rasprava treba li dozvoliti moralno življenje, kao da bi osoba uopće trebala tražiti dopuštenje za moralno življenje.
Besmisleno je uzimati slučaj po slučaj i ‘odobravati’ pravo na priziv savjesti. Pravo na priziv savjesti postoji u svakom segmentu života – bila osoba liječnik koja ne želi živjeti nemoralno pa neće raditi abortus, bila osoba ekonomist koja ne želi živjeti nemoralno pa neće muljati s uvjetima stečaja, bila osoba kuhar koja ne želi živjeti nemoralno pa neće staviti otrov u peciva.
Javno svjedočenje utjecajnih i poznatih može ohrabriti. Andrea bi imao jednako pravo na život i da nije postao odličan tenor i utjecajan u glazbenoj industriji. Mi bismo imali jednako pravo na život i da jesmo i da nismo ono što smo danas.
Budi svjetlo svijeta i sol zemlje. Nekada se čini kao da je nešto uzaludno, ali Bog sve vidi i pomaknut će stvari kad je pravo vrijeme.
Suprotnosti se možda privlače, ali sličnosti ostaju zajedno.
Otkrit ću vam kako mene ta rečenica gore uvijek malo strese jer volim “nemoguće” ljubavne priče (zato sam jako striktna katolkinja kako bi sve ostalo u balansu ;), ali da, ona je točna.
Neki dan prijatelj me podsjetio na Seinfeld-a jer ga on voli gledati. Nešto smo raspravljali pa se sjetio ovog isječka.
Isječak super pokazuje što je u vezi/braku temelj – isti vrijednosni sustav.
Seinfeld je to pokazao na primjeru abortusa jer se po tom stavu, općenito, dobije dojam tko je kakvog vrijednosnog pogleda, tj. kako mu je oblikovan karakter, iako ni to nije dovoljan pokazatelj.
U vezi i braku bitno je puno toga poput odgovornosti za drugu osobu, razgovora, slušanja, povjerenja, poniznosti, želje da sebe dijelite s nekim (otvorite srce) i drugoga stavite uvijek na prvo mjesto, a najvažniji su ljubav (u pravom smislu – kao odgovornost za drugu osobu) i poštovanje = Bog. Sve to treba biti na ispravnim temeljima, a to je vrijednosni sustav kojeg dijelite.
Život se komplicira s godinama pa vam treba netko s kime ćete ići u istom smjeru, tko će vas poticati na moralni život, koga ćete vi poticati na moralni život, tko će vam pomoći živjeti s ciljem i nadom vječnog života. Kako je to lijepo rekao i blaženi Karlo Austrijski svojoj supruzi Ziti: “hajdemo sad jedno drugome pomoći doći u nebo”.
Kako moj prijatelj kaže, kompromis se radi oko mlijeka kojeg pijete, a ne oko vrijednosnog sustava.
To ne znači da trebate niti možete biti jednojajčani blizanci. To nije ni potrebno, a još manje zanimljivo. Ja ne volim dosadu. Različiti karakteri nadopunjuju jedno drugo, mogu pomoći jedno drugome u isticanju jačih strana, a popunjavanju i pomaganju oko slabijih strana, a ti karakteri trebaju ići u istom smjeru.
I, zato – što je abortus?
Svaki čovjek ima nešto lijepo čime vas može učiniti radosnim ili obogatiti ili učiniti da vam je lijepo s njim/njom. U nekom kratkom razdoblju može vam dati više potpore, pripadanja i ‘život je lijep’ osjećaja i bolje vas upoznati, nego ljudi koji su duži dio života s vama. Možete biti iskreniji i pravi vi s tom osobom. Može vidjeti strane vaše osobnosti koje nitko nikad nije vidio.
Ipak, samo to nije dovoljno jer se radi i o duhovnoj stvarnosti i konačnom cilju. Ljubav je odgovornost za drugu osobu, ali i prihvaćanje osobe takve kakva jest, bez želje da je promijenite; sposobnost da se ta osoba osjeti voljeno i prihvaćeno od vas, da se osjeti da je kao takva dovoljna, a to je lakše i prirodnije s osobama koje su nam bliske vrijednostima.
Osjećaji se istroše, dok je ljubav svjesna odluka za osobu iz dana u dan i nakon što se osjećaji istroše, promijene ili probude za nekog drugog. Osjećaji su subjektivna kategorija i nestalni su, dok je ljubav objektivna kategorija karakterizirana voljom i odlukom.
U konačnici, vi donosite odluku. Živjet ćete s tom osobom i tu odluku donijet ćete na koji način želite. Bog će vam dati odgovor, samo ga morate htjeti čuti. To onda rezultira potpunom sigurnošću i mirom da se radi o pravoj odluci u bilo kojem smjeru – prekid veze ili brak, a to je najvažnije. S druge strane, mi, ljudi, pozvani smo biti dar jedni drugima. Možda smo pozvani biti nekome razlog obraćenja. Dokle god Vas netko ne odvlači od Boga, to je odluka između vas i Boga.
Nemojte se zaboraviti moliti za tu osobu da je Bog čuva od zla, čak i ako krenete različitim putovima. Lijepo je i moćno biti u nečijoj molitvi.
Nek’ te zagrli netko sretniji
Čuvali te svi dobri anđeli.
Samo nekad me nađi da nam se
Zvijezde sve zapale.T. Cetinski
U isječku je zanimljivo i to što je Jerry pitao Elaine za dečkov stav o abortusu odmah nakon što je ona rekla da je dečko karakteran i ima integritet.
Je li Jerry htio reći da podupiratelji abortusa nemaju integritet? 😎🤫
Pred kraj prošlog tjedna, u Hrvatskoj je buknula vijest kako je hrvatska vanjska politika (konačno) krenula u dobrom smjeru.
Doduše, ova vijest je negativna i opasna ako se pita članove različitih civilnih udruga koje se financiraju novcem poreznih obveznika, a ne zastupaju interese i vrijednosti tih poreznih obveznika te su se odmah digle na noge.
Jednako tako, na noge su se digli diplomati prošlih diplomatskih misija i političari političkih opcija koje nemaju potporu hrvatskog društva, ali koji su s jedan posto birača uspjeli postaviti i ministre, raširiti “rođo ekonomiju” po državnim društvima, a i ocrnjivati Hrvatsku po svijetu (mislim na političku opciju HNS – Hrvatska narodna stranka). Kad govorimo o izborima, ponekad je točna poznata Churchillova izreka: “Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem.”
I dok se Churchill vrlo vjerojatno nije vodio moralnošću i moralnom (apsolutnom) istinom, nego pragmatičnom politikom na svoj mlin, ja se vodim moralnošću pa bih tako tu njegovu izreku modificirala gledajući na ovaj način: to što puno ili svi ljudi biraju isto, ne govori ništa o moralnosti i ispravnosti toga.
Moralno ispravno je moralno ispravno pa i onda kada to nešto odabire samo jedna osoba. Moralno neispravno je moralno neispravno i onda kada to svi biraju. Ja sasvim sigurno nisam osoba koja se oslanja na to da je moralno ono što većina odluči. To nikada nije bio moj credo.
Zaokret Hrvatske i naše vanjske politike je ohrabrujuća vijest, ali samo ako se i dalje nastavi u tom smjeru te na svim frontovima.
Neću biti preoptimistična s obzirom da je i politička opcija na vlasti puno puta dokazala da nije demokršćanska. Jedan od primjera krivog reagiranja je i u slučaju s Hrvatskim audiovizualnim centrom (HAVC). Državna revizija pokazala je mnogobrojne nepravilnosti i malverzacije u korištenju novca poreznih obveznika, a prošli su bez sankcija. To se mora sankcionirati bez obzira radi li se o desnima, lijevima, onima gore ili dolje. Drugi primjer je pokušaj uvođenja liberalnog ZO-a. Ili nepotizam, korupcija…
Samo se nadam da hrvatske europarlamentarke iz demokršćanske opcije ne pokvare stvari s obzirom da su, pomalo negativno, rekle da nisu upoznate s time. Nažalost, pokazalo se da nema mjesta preoptimističnosti s obzirom da te iste zastupnice najavljuju ratifikaciju Istanbulske konvencije koja potiče rodnu ideologiju.
Da mi je znati gdje je otišlo krivo s demokršćanskom opcijom i njihovim zastupnicima! Neću reći da su pogriješili u vjerodostojnosti. Oni jesu vjerodostojni u onome što jesu, a demokršćanska opcija nisu.
Kad smo kod HAVC-a i hrvatskog filma, ja ne volim hrvatski film jer se ne miče od loših tema.
Obitelji koje su u njima prikazivane su uvijek disfunkcionalne. Netko je uvijek narkoman, netko alkoholičar, djeca su nesretna i premlaćivana u mračnoj rupčagi od stana, a Crkva uvijek u krivu. I samo osvjetljenje i scenografija je tmurna i jadna, nekako kao da je film zaostao u dobu totalitarističkih režima gdje je sve bilo sivo i u betonskom bloku. Jednostavno je sve nekako poremećeno (što ne znači da i to nije dio stvarnosti i da nema takvih obitelji), ali ovdje je tako u svakom filmu.
Jako sam protiv uplitanja politike u teme filmova, ali sam i protiv financiranja filmova koji ocrnjuju porezne obveznike i državu koja ih financira te koji promiču laži i lažnu sliku društva. HAVC financira projekte koji su protivni hrvatskim interesima i koji ocrnjuju Hrvatsku u svijetu. Mora postojati odgovornost prema vlasniku sredstava. Privatnik bi odavno propao ukoliko bi tako postupao. Da, to je ta razlika između privatnog i državnog sektora.
Lako je biti kulturni “intelektulac” s državom kao kasicom prasicom kojoj ne polažeš račun zašto je vaš film pogledalo deset ljudi u kinu, iako je osvojio nagradu na nekom festivalu. Osvojio je nagradu jer drugi nisu ludi pljuvati po svom izvoru financiranja pa vas se nagradilo za idiotizam.
O čemu se radi u zaokretu vanjske politike?
Tijekom rasprave o ljudskim pravima unutar Vijeća Europske unije, hrvatski ministar vanjskih poslova je iznio hrvatsko stajalište vezano za reproduktivna prava i financiranje nizozemske inicijative stvaranja zajedničkog fonda EU iz kojeg bi se financirali pobačaji diljem svijeta.
Nizozemska inicijativa “She decides” nastala je kao odgovor nizozemske vlade na potez američkog predsjednika, D. Trumpa, od 23. siječnja 2017. On je tada potpisao ukaz kojim se zabranjuje financiranje međunarodnih nevladinih organizacija koje pružaju usluge ili daju potporu za pobačaj u inozemstvu. Tim potezom je zatvorio značajan izvor sredstava abortivnim klinikama i udrugama koje promiču abortus u SAD-u, a ovim zajedničkim fondom nadoknadio bi se taj gubitak. Neke države su pozitivno reagirale, dok su Mađarska i Poljska zauzele stajalište kao Hrvatska.
Čak ako i maknemo moralni aspekt i biološke istine, i ekonomski je apsurdno da hrvatski ili nizozemski porezni obveznik financira pobačaj npr. jednoj Amerikanki.
Hrvatska je naglasila kako termin ‘seksualno i reproduktivno zdravlje i prava tumači na način da ne uključuje abortus’ te naglasila načelo supsidijarnosti (svaka država odlučuje kako će tumačiti ili kakvu će odluku donijeti) oko ovog pitanja.
Ovu odluku treba gledati i u svjetlu približavanja Hrvatske Višegradskoj skupini, tj. konačnom vraćanju Hrvatske u okrilje Srednje Europe gdje i pripada – vrijednosno, kulturološki i civilizacijski.
Nadalje, Hrvatska je u svom stajalištu naglasila kako će ‘posebnu pozornost posvetiti promicanju i zaštiti tradicionalne obitelji, temeljene na braku koji je definiran kao zajednica žene i muškarca te, kao takav, prirodna i temeljna jedinica društva’. Jednako tako, Hrvatska će se potruditi na području ‘podizanja svijesti o nasilju i progonu kršćanske i drugih vjerskih manjina u zemljama u kojima se vjerske slobode ne poštuju u potpunosti, posebno na Bliskom istoku’.
Naravno, ovakvo stajalište je ne samo legitimno – u skladu s Ustavom RH, Poveljom EU o temeljnim pravima i programom Vlade RH, nego i jedino moguće za jednu opciju koja se želi nazivati demokršćanskom, iako je svoje kršćanstvo pogazila već sto puta.
Lijeve političke opcije uvijek hrabrije provode svoje ideje. Možda je to zato jer nemaju usađenu zapovijed ljubavi i kršćanska moralna načela pa nemaju problema s agresivnošću te im je svako “oružje” dobrodošlo, čak i ono na osobnoj razini? Ili možda jer u demokršćanskim opcijama nisu istinski demokršćani? Jedan od svakako lako dokazljivih razloga je podrška medija s ozirom da su urednici uglavnom lijevo-liberalno nastrojeni. Kako društvo uništava neprincipijelni demokršćanin, jednako ga upropaštava totalitarni ljevičar uspješan u razarajućim principima.
Ono što je još potrebno istaknuti i prepoznati su opcije koje se kite kršćanstvom i vjerom, a s njom nemaju ništa, krivo je žive i promidžbeno se sakrivaju iza vjere. To vrijedi i za one u tim redovima koji povlače prema komunizmu i socijalizmu uz rodnu ideologiju (socijalisti i vrijednosni liberali), kao i za one koji povlače prema fašizmu i crnim košuljama. To su totalitarizmi koji s kršćanstvom nemaju veze jer ono počiva, između ostalog, i na slobodi savjesti i slobodi izbora, tj. Istini koje nije bilo u tim režimima, a ne na kultu čovjeka.
Takvi, i jedni i drugi, bacaju loše svjetlo na istinskog kršćanina iz reda demokršćana koji čuva svoj vjerodostojni integritet i postupa kako demokršćanin i treba. Demokršćanin se zalaže za razvoj poduzetništva uz konzervativne vrijednosti, vjeru u Boga, osobnu odgovornost za postupke, postupanje prema savjesti i moralnim načelima te socijalni karakter prema potrebitima. Praksa, zdravi razum i logika, a i Biblija pa i iz nje izveden kršćanski socijalni nauk koji se tiče napretka društva i ekonomije, pokazuju da je jedino to put napretka.
Ako je država na putu zaokreta vanjske politike, možda bi mogli razmisliti i o zaokretu unutarnje politike – od monocentrizma prema policentrizma kako se ne bi događalo npr. da se pomiču naplatne kućice kako bi se Zagrepčani vozili besplatno autoputom, a da se povećavaju cestarine do tih kućica za sve one koji nisu Zagrepčani. Tko što mislio i gdje živio, mora se priznati da je Zagreb sveta krava u Hrvatskoj.
Ne, to nije (samo) pitanje lokalne vlasti. To je, prije svega, pitanje nakaradnog sistema upravljanja u cijeloj državi i nedostatka osobne odgovornosti.
Kako članak ne bi bio prenegativan, evo nade: Bog sve zna!, ali morate biti i kritični prema onome što vam je bitno/onima koji su vam bitni jer će se samo tako popraviti pogreške. Na čovjeka (osim Pape u pogledu dogmi, nauka i teoloških istina) se ne odnosi dogma o nezabludivosti pa svatko može zalutati.
Zato se tada ne drži svijeća, nego raščišćava situacija, rješavaju problemi i upozorava zabludjelog.
Vjernik ne može biti samo deklarativni vjernik, neovisno o zanimanju i funkciji, pa ni da se dočepa fotelje u demokršćanskoj stranci. Ili može biti, ali onda ga drugi imaju pravo kritizirati jer baca loše svjetlo na sve.
U nastavku je trailer indie filma “October Baby” iz 2012. godine.
Film se bavi tematikom pobačaja, prava na život i posvajanja, ali i prenatalnom psihologijom čovjeka te oprostom i ljubavlju.
“October Baby” je inspiriran životnom pričom aktivistice za život, Gianne Jessen, koja je preživjela neuspjeli pobačaj solnom kiselinom i čiju je potvrdu rođenja potpisao doktor koji je izvodio pobačaj.
U središtu radnje je buduća brucošica Hannah koja živi s majkom i ocem. Pati od epilepsije, astme i depresije za koje ne znaju što je uzrok.
Nakon što je imala jaki napadaj panike i epilepsije tijekom kojeg se srušila za vrijeme nastupa u predstavi, ponovno je prošla sva medicinska testiranja. Tijekom čekanja rezultata, saznaje istinu koja, jednim dijelom, otkriva i uzrok njezinih problema s depresijom, a koja otkriva da je cijeli njezin život laž.
Krene na put sa svojim prijateljima kako bi pronašla preostale odgovore i svoju biološku majku.
U odjavnoj špici je jako svjedočanstvo glumice koja glumi biološku majku, a koja je u svom životu napravila pobačaj.
Neka od pitanja kojima se film bavi su:
Kako rane mogu zacijeliti? Mogu li rane zacijeliti? Tko može oprostiti? Ljubav?
Nadalje, za ovaj film, a i za svakodnevni život, potrebno je spomenuti područje prenatalne psihologije.
Prenatalna psihologija obuhvaća razvoj djeteta kroz devet mjeseci u majčinoj utrobi. Sve što majka osjeća za vrijeme trudnoće, prenosi se i na nerođeno dijete, a to će se primijetiti na djetetu tijekom njegova odrastanja. Porast raširenosti depresije, anksioznosti, osjećaja nevoljenosti, odbačenosti i nepripadanja te dr. psihičkih problema može biti povezan s prenatalnim razdobljem. Ukoliko je majka pokušala pobačaj i on nije uspio, dijete će se boriti s osjećajem nevoljenosti i odbačenosti jer će mu to ostati u podsvijesti, a tijekom razvoja će se sve – socijalna, psihološka i duhovna dimenzija slagati na prve četiri godine. Ako majka nije osjećala povezanost s djetetom za vrijeme trudnoće ili ga nije željela, također može doći do psihičkih smetnji.
Naravno, nastanak psihičkih problema kod osobe može biti i posljedica isključivo okolnosti i situacija nakon rođenja koje su dovele do toga jer je nešto imalo negativni utjecaj na osobu, ali prve tri, odnosno četiri godine (ako uključimo i prenatalni dio nerođenog djeteta), najvažnije su četiri godine. Ako imate bilo kojih problema koji se tiču duhovno-psihološke dimenzije, obratite pozornost u analizi i na te prve četiri godine.
U Hrvatskoj se područjem prenatalne i perinatalne psihologije bavi dr. Petar Krešimir Hodžić, voditelj ureda za obitelj HBK. Sigurno ima još liječnika i znanstvenika čije je to uže područje, ali za njega znam da je izvrstan stručnjak i čovjek, a slušala sam jedno njegovo predavanje pa je on dobar početak ako vas ta tematika dublje zanima.
Samo hrabro 💜
Nalazi li se u majčinoj maternici klupa koja prolaskom kroz porođajni kanal postaje čovjekom?
Koji se to čarobni sastojak nalazi u plodovoj vodi koji, aktiviran porodom, dolazi u doticaj s klupom i pretvara je u čovjeka?
O tom “čarobnom” sastojku možete pročitati u nastavku.
Moj logički lanac za argumentiranu raspravu:
pravo niti se igdje spominje kao ljudsko pravo
Uz današnji dan, 4.09.2016., kad je blažena Majka Tereza postala svetom, prenosim nekoliko njezinih citata koji su meni poticaj.
Oni me podsjete da nisam toliko šašava.
Ili da je u redu što sam šašava jer nisam sama.
Ili me podsjete da postanem šašava kad posustanem.
Prave stvari ne možemo raditi polovično, a ako ih radimo ispravno, onda to boli. Umiranje svome egu boli do same srži. Postajanje svoje najbolje verzije boli, kojigod naš posao, poziv ili misija bili. Odgoj, pravila i disciplina pomažu nam u tome, a posljedično, postajete osoba s integritetom.
“Bog te ne zove da budeš uspješan, nego da budeš vjeran.” –> to je uspjeh
“Ako majka može ubiti svoje nerođeno dijete u utrobi, što sprječava mene i tebe da ne ubijemo jedno drugo? Pobačaj je najveći uništavač mira.”
“Usamljenost i osjećaj neželjenosti su najveće siromaštvo.”
“Više je gladnih za ljubavlju i osjećajem željenosti, nego za kruhom.”
“Mi moramo pronaći Boga, a On se ne može pronaći u buci i žurbi. Bog je prijatelj tišine. Pogledaj kako priroda – stabla, cvijeće, trava – rastu u tišini. Pogledaj kako se zvijezde, mjesec i sunce kreću u tišini. Mi trebamo tišinu kako bismo mogli dotaći duše.” –>
definitivno moj pogled unatrag tri godine 😍🎆🌲🌳🌹Duboki misterij i ljepota neba, prirode i tišine gdje shvatiš kako je velika većina stvari za kojima čovjek danas trči besmislena. Te stvari lako zagluše čovjeka, skrenu ga s puta, odvuku mu pozornost s bitnog. Čovjek se mora povući u tišinu, u jednostavnost, kako bi mogao osluškivati i u toj jednostavnosti primijetiti kako je prelijepo pripadati Bogu i biti dio nečeg smislenog, većeg od samog sebe. Prelijepa je spoznaja da cvijeće raste u jednostavnosti i skrovitosti. Ovo sad govori dio moje ličnosti koji je mali romantik u boho suknji, a koji pozdravlja svoju elegantnu, 100% odgovornu sestru, tj. moj drugi dio, u košulji i olovka suknji. Još više, to govori moj osjećaj povezanosti s Bogom i osjećaj pripadnosti i sigurnosti. Zapravo, molitva u prirodi podsjeti da je ono bitno nepromjenjivo. Izvan šume ili prirode, odvija se svijet koji se stalno mijenja i, kao takav, unosi nemir i nesigurnost u čovjeka. Svakoga udara u njegove rane. Iako se i priroda mijenja, ona funkcionira po svojim (Božjim) zakonitostima i puno toga čovjeku bude dano kroz molitvu u prirodi. Neprocjenjiv je osjećaj sjesti na vrh brda, osjetiti vihor na obrazima i kosi, pogledati prema nebu i zemlji, u svemu tome prepoznati Boga pa kontemplirati. Netko se odmara uz ljude i čavrljanje, netko uz knjigu i konstruktivnu samoću i tišinu. Ja sam ova druga skupina i pobornica sam užeg kruga ljudi s ispravnim međuljudskim odnosima.
“Budi vjeran u malim stvarima jer u njima leži tvoja snaga.”
“I bogati su gladni ljubavi, gladni su brige, gladni su osjećaja željenosti, žele nekoga tko će ih zvati po imenu.”
“Neki ljudi dolaze u naš život kao blagoslov, a neki kao lekcija.”
“Ako ne možeš nahraniti sto ljudi, nahrani samo jednog.”
“Što možeš napraviti za mir u svijetu? Idi kući i voli svoju obitelj.”
“Svaki osmijeh upućen nekome predstavlja djelo ljubavi, dar toj osobi, prelijepu stvar.”
“Tzv. pravo na pobačaj je okarakteriziralo najveći dar – dijete, kao protivnika, uljeza i neugodnost.”
“Svaka država koja dopušta pobačaj ne uči svoj narod ljubavi, nego ga uči da nasiljem dobije što želi.”
“Znamo kako je sve što mi radimo samo kap u oceanu, ali da nema te kapi, oceanu bi nešto falilo.”
“Raditi sve na slavu Božju!”
Odgovarajući na izjavu novinara da on ne bi njegovao oboljele od gube ni za milijune, rekla je: “Ne bih ni ja za milijune, ali radim to za Isusovu ljubav.”
“Neka nitko od tebe ne ode tužniji nego što je bio.”
Sv. Majko Terezijo, moli za nas!
Prenosim jednu priču sa sretnim završetkom iz SAD-a.
Courtney Baker bila je trudna s trećim djetetom. Prenatalni test kojem se podvrgla promijenio je puno toga.
Pismo u nastavku je pismo koje je ona napisala svom ginekologu, a u sandučić ga je ubacila njezina djevojčica Emersyn koja, da se pitalo njezinog ginekologa, ne bi bila rođena.
“Dragi doktore,
nedavno mi je prijateljica ispričala kako joj je njezin ginekolog pri svakom ultrazvuku rekao: ‘Savršen je’, a kad se dječak rodio s Downovim sindromom, posjetila je svog liječnika. Pogledao je dječaka i prokomentirao: ‘Rekao sam vam. Savršen je’.
Njezina priča jako me je pogodila. Iako sam bila zahvalna zbog njezinog pozitivnog iskustva, istovremeno sam bila beskrajno tužna jer ja to nisam imala. Da ste barem vi bili taj liječnik.
Došla sam k vama kad mi je bilo najteže. Bila sam prestrašena, zabrinuta i posve očajna. Još nisam znala istinu o svom djetetu i trebala sam je čuti od vas, ali sam, umjesto potpore i ohrabrenja, dobila prijedlog da prekinem život svog djeteta.
Rekla sam vam njezino ime, a vi ste nas ponovno upitali razumijemo li koliko bi dijete s Downovim sindromom loše utjecalo na kvalitetu našeg života. Predložili ste da još jednom razmislim o prekidu trudnoće. Užasavali smo se pogleda koji tek slijede. Najteži trenuci mog života su postali gotovo nepodnošljivi jer mi nikada niste rekli istinu: Moje dijete je savršeno!
Nisam ljuta. U meni nema gorčine. Samo sam jako tužna; tužna jer vas malena srca koja čujete kako kucaju svaki dan ne ispunjavaju strahopoštovanjem; tužna jer vas zapetljani detalji i čudo tih slatkih prstića, pluća, oči i uši ne tjeraju da zastanete; tužna sam jer ste strašno pogriješili rekavši kako će nam dijete s Downom narušiti kvalitetu života. Srce mi se slama jer znam da biste to mogli reći danas još nekoj majci. Rastužuje me to što niste imali čast upoznati moju kćer. Znate, Emersyn ne samo da je popravila kvalitetu naših života, već je dirnula srca tisuća ljudi.
Dala nam je neopisivu radost, veće osmijehe, više smijeha i slatkih poljubaca nego što smo znali da je moguće. Otvorila nam je oči za pravu ljepotu i čistu ljubav, stoga se molimo da nijedna majka ne mora proći što ja jesam; molim se da i vi vidite istinsku ljepotu i neokaljanu ljubav na svakom ultrazvuku i molim se da se, kad sljedeći put vidite bebu na ekranu s Downovim sindromom, sjetite mene i kažete istinu: ‘Vaše dijete je savršeno!’.” Izvor: parkermyles.com
Kroz razgovor s ljudima koji rade s trudnicama i na zaštiti života, saznala sam da im se velik broj trudnica žali na ponašanje liječnika u sljedećem smislu: prvo pitanje koje im je liječnik postavio nakon što im je potvrdio da su trudne je: “Želite li zadržati ovo dijete?” Pitanje je postavljano i kad je sve u redu s djetetom i kad dijete ima problema.
Čovječe, liječnik si! Kakvo je to pitanje i kakav je to pristup ? Treba li i liječnike educirati da prvo budu ljudi, a onda i oko pitanja pronatalitetne politike?
O kakvoj pronatalitetnoj politici pričamo ako i liječnike zanima ubijanje?
Priča se nastavlja ovisno o odgovoru trudnice – ako je odgovor da želi zadržati dijete, onda se koristi izraz dijete; ako je odgovor ne, onda je to samo nakupina stanica od kojih će liječnik očistiti trudnicu i sastrugati ih.
Jednako kao što je princ George, sin vojvode i vojvotkinje od Cambridgea, bio dijete dok se nije još rodio, a to isto dijete postaje nakupina stanica u raspravama o pravu na život i nije ništa strašno ako te liječnik “očisti od njih” u slučaju trudnoće neke osobe koja nije od interesa javnosti. Uz kulturu smrti i niske moralne standarde, medijima je bitno i o čijem se djetetu/”nakupini stanica” radi.
Dragi liječnici! Vi imate odgovornost! Nemojte misliti da vaša odluka ne utječe na oblikovanje društva.
Što se tiče prenatalnih testova, dragi budući roditelji, želite li biti u poziciji da možete birati? Mislite li da biste imali snage ispravno odabrati ako biste znali? A ako to ostavimo sa strane, tko ste vi da imate pravo ići protiv Boga Stvoritelja, tko ste vi da imate pravo odlučiti prekinuti začeti život?
Treba se moliti za liječnike i za sve koji imaju utjecaj kako bi taj utjecaj koristili za suradnju s Bogom na dobro cjelokupnog društva te kako bi imali katolički integritet (vjerodostojnost).
Bez obzira na poziciju i zanimanje, svaka osoba mora svjedočiti svoj integritet jer njezino ponašanje utječe na društvo. Pjevačica koja zabavlja ljude utječe na društvo, iako možda misli da to nije njezina ulog pa je ne odrađuje dobro.
Nije dovoljno biti deklarativni katolik ili deklarativni čovjek. To se mora pokazati primjerom, integritetom.
Trenutna hrvatska situacija pokazuje koliko je bilo pogrešno toleriranje deklarativnih ljudi jer su u svome djelovanju bili daleko od integriteta, daleko od onoga kako su se prodavali – riječi bez pokrića. Umjesto da im se dokaže da trebaju ići na “čišćenje” za vlastito dobro jer su se udaljili od ispravnog, puštalo ih se, a s obzirom da zlo ne miruje, nego “kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre”, slavi i priprema svoje “orgije” jer ima moćnu mašineriju iza sebe.
Da je svjetlo pravo svjetlo, tama protiv njega ne bi imala šanse. Drugim riječima, djela u praksi dokazuju deklarativnu izjavu te se djela trebaju i gledati.
Grozim se Danske i njezinog plana da do 2030. ne bude djece s Down sindromom. Još se više ježim kad takva Danska prodaje svijetu priču o najsretnijoj naciji. Biti sretan uz takav plan i pobačaje može samo onaj čovjek koji je psihički i duhovno potpuno propao jer pobačaj i nacionalni plan pobačaja (besplatno tesiranje ploda na bolesti) i sreća ne idu jedno s drugim.
Vjerodostojnost i integritet! Ne možemo biti kafeterija vjernicima.
Svako dobro do sljedećeg čitanja!
LEGO izdaje svoje prve mini figure nerođenog djeteta.
Bravo, LEGO!
Život počinje začećem. Reci ne abortusu!
Nekako se u mojim zadnjim člancima provlače sport i filmska industrija.
Znate li što je američki Super Bowl?
To je najvažniji sportski događaj na američkom kontinentu, a odnosi se na završnicu doigravanja u američkom nogometu. To je ujedno i jedan od najgledanijih sportskih događaja na svijetu, a svakako najgledaniji na američkom kontinentu. Prošlogodišnji Super Bowl je, s oko 114,4 milijuna gledatelja, bio najgledaniji emitirani program u američkoj povijesti.
S toliko gledatelja, događaj je daleko od samo sportske manifestacije namijenjene obožavateljima američkog nogometa. To znaju i oglašivači koji koriste priliku za dobru zaradu, a i velika društva i brandovi koji žele pridobiti pažnju svojih potrošača. Možemo reći da i jedni i drugi imaju koristi od Super Bowl-a. Reklame koje se emitiraju za vrijeme završnice postale su događaj sam za sebe koje gledatelji prate čak i ako ne mare za nogomet.
Kako prenosi Forbes, Leslie Moonves, predsjednik i izvršni direktor američke tv kuće CBS, izjavio je da je cijena 30-sekundne reklame na ovogodišnjem Super Bowl-u dostigla pet milijuna dolara. To je porast od 66,6% u odnosu na cijenu od prije pet godina. Procjene govore da je cjelokupna marketinška kampanja za Super Bowl iznosila 30 milijuna dolara.
Na ovogodišnjem Super Bowl-u odigranom 7. veljače u San Franciscu, prikazana je reklama nacho čipsa Doritos. Reklama je dobro prihvaćena među ljudima, ali izazvala je rasprave potaknute od strane Naral Pro-choice America, jedne od najvećih američkih organizacija za promicanja prava na pobačaj.
Reklama prikazuje par koji je došao na trudnički pregled ultrazvukom. Muškarac jede Doritose, dok liječnica i žena gledaju snimku bebe – pravog ljudskog bića koje je jasno i nedvosmisleno prikazano na ekranu ultrazvuka. Muškarac primjećuje da i beba želi jesti Doritose jer, kako se on odmiče od žene i bebe, beba pruža ruku i lovi Doritose.
Naral Pro-choice okomila se na Doritose jer su se usudili „humanizirati“ nerođeno dijete, tj. dati mu ljudske karakteristike, tj. prikazati istinu i na taj način odvratiti nekoga od tog čina. Manje pobačaja, manja zarada Planned Parenthood-u u trgovini organima nerođene djece.
Ono što je bitno istaknuti je utjecaj jedne takve marketinške kampanje ili reklame na stavove javnosti.
Dobro je poznato koliki utjecaj mediji i marketing imaju na mišljenje prosječnog čovjeka (mladih) i koliko vremena dnevno provedemo okruženi društvenim medijima sa svih strana. Da većina medija koristi svoj utjecaj na ovakav ili sličan način, pridonoseći formiranju dobrih i ispravnih stavova među ljudima, njihov se utjecaj ne bi trebao problematizirati. Jednako tako, da država kroz zdravstveni i slični odgoj promiče moralne istine koje vrijede za sve ljude i koje su svojstvene velikoj većini, ne bi se problematizirao odgojni element obrazovanja (države). S obzirom da situacija u slučaju zdravstvenog odgoja nije takva, itekako je bitno problematizirati odgojnu komponentu države kroz obrazovni sustav jer ona postaje nametnuta.
S obzirom da svakodnevni život svakome donosi specifične probleme, među 114,4 milijuna gledatelja je sigurno neka osoba koja želi pobaciti, koja poznaje nekoga tko želi pobaciti ili neki liječnik odustao od Hipokratove zakletve.
Reklame poput Doritosa i nezavisni filmovi o kojima sam već pisala spašavaju živote. Zato je potrebno društvene medije, medije oglašavanja i filmske produkcije upotrijebiti u pravu svrhu jer oni, sami po sebi, nisu zli. Postoje ljudi koji ih koriste za dobro, čak i u „najzvjezdanijem“ Hollywood-u i na divljem marketinškom tržištu koje je, ponekad nam se čini, dignulo ruke od čovjekove vrijednosti. Istovremeno, oni su poticaj svima u ekonomskoj branši (jer se sve svede na ekonomiju) koji žele pridonijeti svijetu na ispravan način da je to moguće.
Kada pogledamo brojke i utjecaj, ova reklama je poprilično bitna, zar ne?
Svi znamo za Cristiana Ronalda.
Ako ništa drugo, onda ono osnovno – da je nogometaš.
Moram priznati da ne pratim nogomet (prije jesam nešto više), ali znam što je zaleđe, znam što je korner, znam što je gol, znam što je out, znam što je golman i što je napadač. Znam da je Sergio Ramos najbolji stoper/bočni obrambeni, a da se Cristiano i Messi svake godine bore za zlatnu loptu; da je engleska liga najbrutalnija, dok se u Španjolskoj igra najljepši nogomet. Znam da su engleski navijači bili huligani dok čelična lady, Margaret Thatcher, nije rekla – dosta. Sada sjede uz sami teren. Znam da je Cristianov nogometni uspon započeo na EURU u Portugalu, a to je razdoblje kad sam i ja pratila nogomet. Neku opću nogometnu kulturu mora imati i žena. Zar ne?
Prije nekoliko dana, imala sam priliku pogledati dokumentarni film o Cristianu Ronaldu.
U filmu su, uz Cristiana, prisutni članovi njegove obitelji i najbliži suradnici, a dokumentarac obuhvaća 2014. i 2015. godinu s ponekim dijelom iz prošlosti. Posebni naglasak je stavljen na osvajanje Zlatne lopte i natjecateljski odnos s Messijem.
Na stranu ću staviti sve sportsko iz filma, kao i natruhe sebeljublja, njegove životne odluke i navike te (ne)opravdanost ili (ne) ispravnost istih, a izvući samo nekoliko crtica iz njegovog osobnog života važnih za ovaj članak.
Kad pripremam članak koji je o nekom filmu ili osobi, uvijek poslušam intervjue s redateljima ili uključenim osobama kako bih ih mogla razumjeti, tj. vidjeti kako funkcioniraju i “od čega su načinjeni”. Drukčije je kad novinari prenesu neku izjavu, a drukčije je kad se ona posluša od same osobe. Tako sam poslušala neke intervjue i u ovom slučaju.
Ono što se u dokumentarcu primijeti je kako Cristiano nije uljepšavao svoj život – otvoreno je prezentirao i ono sretno i ono nesretno.
Rođen je 1985. na portugalskom otoku Madeiri u jako siromašnoj obitelji. Ima dvije starije sestre i starijeg brata. S 12 godina, sam odlazi u Lisabon jer želi postati najbolji nogometaš na svijetu. To naziva najtežim razdobljem u životu, ali se, uz obiteljsku potporu iz daljine, nije predavao, iako je nekoliko puta imao ozbiljnu namjeru odustati. Svaki dan je plakao, ali i disciplinirano trenirao.
Tata mu je umro 2005. godine od posljedica ciroze jetre uzrokovanoj alkoholom. S njim nikad nije uspostavio dublji odnos jer za to nije imao priliku. To, na neki način, zamjera ocu i zbog toga pati. Otac je sudjelovao u portugalskoj intervenciji u Angoli i, kad se vratio, nije bio isti te se odao alkoholu. Cristiano je htio postati tata jako mlad kako bi sa svojim djetetom mogao izgraditi pravi odnos. To vjerojatno ostaje njegova rana. U tom je razdoblju njegov trener bio sir Alex Ferguson kojeg smatra poput oca u nogometu. Majka ima aktivnu ulogu u njegovom životu i odgoju njegovog sina kojeg je dobio 2010. godine.
Ronaldo ističe kako je oduvijek htio biti najbolji, a jedini recept za to je odricanje i rad jer talent bez toga ostane samo neiskorišteni talent. Zato mu smeta kad ljudi govore kako je nogometašima lako jer se on odrekao puno toga dok se izgrađivao kao nogometaš, a odriče se i puno toga sada kad je uspješni nogometaš. Živi spartanski i usamljenički uz red, rad i disciplinu. Ističe da svakodnevno igra pod bolovima i da se na to naviknuo, inače ga ne bi bilo u vrhu nogometa.
U filmu je stavljen naglasak i na njegovu vjeru na čijim se vrijednostima temeljio njegov odgoj, a sada i odgoj njegovog sina, a u svom domu u Madridu ima dio dvorišta gdje je kip Gospe i gdje se pomoli. U intervjuu danom 2014. godine, ističe da mu je vjera bitna i kako bi htio više ići u crkvu jer voli u miru moliti, ali mu je to teško zbog okolnosti u kojima se nalazi (Ajde, Cristiano, nađi neku malu zajednicu ili samostan pa tamo idi na misu). Voli anonimno pomagati drugima jer ne misli kako će njegovo djelo ostati manje vrijedno ako je anonimno. S obzirom da ne bi mogao donirati krv i koštanu srž, a što redovito radi, nema nijednu tetovažu, što je prava rijetkost za nogometaša.👍
Ono što me potaknulo na ovaj članak je sljedeća činjenica: Cristiano je bio neželjeno dijete. Njegova majka nije ga htjela roditi jer su imali troje djece, a njegov otac je u to vrijeme puno pio. Uz skromne uvjete, mislila je da su to prebijedni uvjeti za još jedno dijete.
Ono što je Cristianu spasilo život je to što je 1985. u Portugalu pobačaj bio zabranjen. Ginekolog njegove majke je odbio napraviti ilegalni pobačaj! Danas bi to bez problema napravio jer trudnicu nitko ne bi ni priupitao je li sigurna ili bi je prilikom potvrde trudnoće dočekalo liječnikovo pitanje: “Želite li zadržati dijete?”. Njegova majka onda je pokušala sama napraviti abortus tako što je popila neki “domaći”napitak, ali Bog nije dozvolio da naudi Cristianu.
Njegov odnos s majkom je emocionalan i (previše) povezan. Ona plačući govori da sve što ima(ju) duguju Cristianu, a ona je htjela spriječiti njegovo rođenje. Kaže da je zahvalna Bogu što je nije kaznio zbog toga i što je pomogao Cristianu u postizanju svega što je postigao. Kao katolkinji, jako joj je žao što je i pomislila na pobačaj, ali kaže da je bila očajna. Sigurna sam kako bi taj stav imala i da Cristiano nije uspješni nogometaš jer se kao argument za zaštitu života od začeća ne može koristiti argument kakva je tko osoba postao. Da, i Staljin i Hitler su se imali pravo roditi. Njihova krivnja nije u tome što su se rodili, nego u odlukama koje su donosili i onome što su postali nakon rođenja.
Njegova majka izdala je autobiografiju kako bi, kako ona kaže, potaknula žene na odabiranje života jer je i ona imala težak život (ostala je bez majke s pet godina, a otac i maćeha su je smjestili u sirotište kod časnih sestara). S obzirom na spoznaje prenatalne psihologije koja prati kako majčine emocije i reakcije okruženja utječu na nerođeno dijete, a utječu tako da to ostaje pohranjeno negdje duboko u djetetovoj duši, sigurna sam da nije lako živjeti s činjenicom da si bio neželjeno dijete i sa stalnom potrebom opravdanja svog postojanja.
Iznenadilo me je kako su otvoreno pričali o svim problemima i zato je ovaj dokumentarac velika pro life i motivirajuća poruka čak i da se ne radi o Cristianu jer je svaki novi život nastao s razlogom iz Božje ljubavi pretočene u djelo stvaranja – “Neka bude”, a taj se život treba usmjeriti prema dobru.
Ronaldo je poznat kao veliki humanitarac pa se nadam kako će poduprijeti i neku pro life organizaciju javno jer sam sigurna da ih privatno podupire.
CR7, hvala što si u svoj dokumentarac kojeg će gledati milijuni, kojeg si mogao sastaviti kako god si htio i u kojem si mogao staviti naglasak na bilo koji dio svog života, iz bilo kojeg razoga – zrelog ili nezrelog, uvrstio tako važnu pro life poruku! 🙂 Sretno!
U Hrvatskoj je na snazi Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine.
Vrijeme je za prave izmjene Zakona.
Svaki politički kandidat koji ne može ili ne želi jasno reći svoj stav o pitanju pobačaja, istospolnih zajednica, zdravstvenog odgoja, umjetne oplodnje, eutanazije i sličnih pitanja, nije pravi izbor. Pravi izbor nisu ni kandidati koji imaju pozitivan stav prema navedenim temama.
Otkako je započeo s emitiranjem, Big brother puni medijske stupce i pokušava prakticiranje poremećenih međuljudskih odnosa, pod budnim okom i kontrolom, podmetnuti javnosti kao nešto normalno. Ne zna se što je pogubnije – poremećeni međuljudski odnosi koji svode čovjeka na razinu životinje ili kontrola i nadzor orvelovskog ‘Velikog brata’ koji upravlja lutkama na koncu. Nema sumnje da u tome uspijeva jer, prema istraživanjima provedenim u prvim danima emitiranja, svaki dan 500.000 stanovnika Hrvatske gleda Big brother.
Ovih dana u SAD-u je živo na bioetičkoj sceni.
Nakon objavljenih pet videa od kojih je svaki sljedeći više uznemirujući od prethodnog (ovdje), a u kojima visoko pozicionirani djelatnici lanca abortivnih klinika Planned Parenthood (PP) dogovaraju prodaju dijelova tijela abortiranih beba za upotrebu u farmaceutskoj, prehrambenoj i dr. industrijama (ovdje), američki pro life portali dodatno su se raspisali o Planned Parenthood-u.
S obzirom da se polako zahuktava i utrka za predsjedničke izbore, portali su se pozabavili i stavovima pojedinih predsjedničkih kandidata te njihovom povezanošću s “filantropskim” zakladama.
Otprije je poznato da Hillary Clinton ima obiteljsku zakladu The Clinton Foundation koja ima fokus na pet cjelina:
1. klimatske promjene
2. ekonomski razvoj
3. djevojke&žene
4. svjetsko zdravlje
5. zdravlje
Najveći broj inicijativa zaklade usmjeren je na prava žena i osnaživanje žena obrazovanjem i poduzetništvom, ali i promocijom abortusa (ubijanja nerođenog djeteta) kao prava žena po cijelom svijetu, a pogotovo u nerazvijenim zemljama te promoviranje rodne ideologije. S obzirom da se radi o financijski jakim zakladama, nikada se ne radi samo o promoviranju nekih ideja, nego o lobiranju i ucjenjivanju država.
Clintoni su poznati po pro choice stavovima i svesrdnom promicanju abortusa i rodne ideologije, stoga je Hillary Clinton stala u obranu Planned Parenthood-a čiji rad jako cijeni te je stala uz bok američkom predsjedniku Baracku Obami čija vlada obilato financira Planned Parenthood s oko 600 milijuna $ poreznih obveznika godišnje. Njegov program zdravstvene zaštite obavezno uključuje i dostupnost pobačaja i kontracepcijskih sredstava, ne uvažavajući pravo na priziv savjesti i vjerske slobode poslodavaca. Obama koristi i svoje kćeri u promociji abortusa i “prava žena na izbor”.
Inače, jako velik broj poznatih osoba podržava Obamu i Planned Parenthood: Beyonce, George Clooney, Eva Longoria, Scarlett Johansson, Kim Kardashian…
U ovom članku pozabavit ću se poveznicom između Michaela Bloomberga (pro choice) i J. Busha (pro life). Zašto? Zato što je od izuzetne važnosti da financijski moćni pojedinci svoja sredstva koriste za dobro, a ne za zlo te na taj način, uz ekonomske uspjehe, doprinesu i razvoju moralnog i vrijednosnog društva.
Jeb Bush, brat bivšeg američkog predsjednika, bivši dvostruki guverner Floride te jedan od republikanskih kandidata za američkog predsjednika, 2010. godine bio je jedan od osnivačkih direktora Bloombergove zaklade Bloomberg Family Foundation. Michael Bloomberg bivši je gradonačelnik New York-a i vlasnik društva (medija, portala…) koji služe kao relevantni izvor ekonomskih vijesti, financijskih analiza i svih ostalih financijskih zbivanja. Bush je podnio ostavku u zakladi krajem 2014. kako bi se pripremio za predsjedničku kampanju.
U ožujku 2014. godine, zaklada Bloomberg donirala je 50 milijuna $ Planned Parenthood-u u svrhu širenja “reproduktivnog zdravlja” lobiranjem u stranim državama kako bi se smanjile restrikcije za abortus. Jedna od strategija je i obuka i ekipiranje aktivista za abortus i ubacivanje u države koje štite život od začeća. Organizacija pruža tehničku podršku lokalnim neprofitnim udrugama u Nikaragvi, Burkini Faso, Senegalu i Ugandi.
CEO PP-a, Cecile Richards, poručuje da “vlade moraju igrati jaču ulogu u osiguranju ‘zdravstvene zaštite’ za svaku ženu (moja napomena: abortus je zdravstvena zaštita?) koja joj je potrebna”. Mislim da svi jako dobro znamo što se dogodi kada vlada (država) ima pravo totalitarno donositi odluke i kada oduzima pravo odlučivanja osobi za sebe ili obitelj po svojoj savjesti (npr. sloboda vjeroispovijesti, pitanje zdravstvenog odgoja ili ekonomskih tema poput raznoraznih poreza kojima se kažnjavaju pošteni poduzetnici koji, zajedno sa svojim zaposlenicima, razvijaju društvo, samo što su bioetička pitanja još bitnija jer uništavaju duhovnu i moralnu dimenziju čovjeka).
Preuzimajući nagradu koju mu je 2014. dodijelio Planned Parenthood, Bloomberg je istaknuo da je sretan radi suradnje i rekao je da će se njihove aktivnosti u nekim državama više ticati politika seksualnog zdravlja među teen populacijom (zdravstveni odgoj i slobodan pristup abortivnim sredstvima), a negdje će se pritiskom vlada nastojati smanjiti restrikcije abortusa (moja napomena: tko lobira za liberalni zdravstveni odgoj u Hrvatskoj?). Obitelj Gates je surađivala s Bloombergom u izradi ciljeva populacijske i reproduktivne politike do 2020. godine (moja napomena: kontrola rasta svjetske populacije).
Kao guverner Floride, Bush je ostao upamćen kao pro life osoba i guverner koji je pomogao jačanju pro life pokreta i udruga na tom području, njihovom financiranju, kao i stvaranju platforme Choose life. Od aktivnosti Zaklade Bloomberg, Bush se ogradio tako što je istaknuo da je počašćen sudjelovanjem u radu Zaklade u koju je došao jer on i Bloomberg dijele stavove oko reforme obrazovanja, ali da, kao član uprave, nije glasao niti odobravao individualne projekte i programe, a da tako funkcionira praksa, potvrdili su i iz same zaklade. Bush nije imao operativnu ulogu, niti je odobravao projekt po projekt te ističe da nije znao koji su projekti financirani, a da je i znao, ne bi mu predstavljalo problem jer je u Zakladu došao radi reforme obrazovanja. Malo je teško povjerovati da nije znao na koje projekte odlaze sredstva i upitno je spajanje pro life i pro choice stavova, ali se dokazao kao pro life guverner pa ostaje vidjeti što će predlagati kroz predsjedničku kampanju.
Iako se ne slažu oko prava na abortus i rodne ideologije, Bloomberg je Bushu dao potporu u utrci za predsjednika.
U prvoj predsjedničkoj debati, svi kandidati Republikanaca izjavili su da ne podržavaju financiranje PP-a državnim novcem, što je potaknulo PP na marketinšku kampanju.
Apsolutno i bezrezervno podržavam pravo svakog pojedinca na slobodno odlučivanje na što će trošiti svoj novac, ali je jako opasno kada se financijski moćne osobe – osobe povezane s poduzetništvom i ekonomijom (Rotschild, Rockefeller, Gates, Buffet, Clinton, Soros, Jobs, Hewlett, Packard i dr.) odluče financirati kulturu smrti – abortuse, eutanaziju, rodnu ideologiju, liberalne programe zdravstvenog odgoja, GMO hranu, surogat majčinstvo, istraživanje kloniranja, prisilnu sterilizaciju u nerazvijenim i zemljama u razvoju i sl. te to zatim postane i državna vanjskopolitička strategija (SAD).
To financiranje dovodi do uništavanja obitelji, društava, vrijednosti, morala, vjere, kultura.
Drugim riječima, to dovodi do uništavanja temelja društva.
Društvo koje nema zdrave obitelji je mrtvo društvo.
Svako dobro,
🙂
Protekla dva dana, američki i europski prolife portali prenose stravično otkriće Centra za medicinski napredak iz SAD-a.
Naime, istraživači Centra su dogovorili sastanak s ginekologinjom i direktoricom medicinskih usluga najvećeg američkog lanca abortivnih klinika, Planned Parenthooda. Ginekologinja Deborah Nucatola je dogovorila sastanak s istraživačima Centra koji su se predstavili kao potencijalni kupci dijelova abortiranih beba.
Sastanak su dogovorili u restoranu, a od ponašanja ginekologinje se svaka normalna osoba strese. Doktorica smrti je jela salatu i pila vino te, bez ikakvog ograničenja ili nelagode, pričala o načinu na koji ginekolozi PP-a izvode abortus kako bi određeni dio djeteta ostao neoštećen za prodaju.
Nastavi čitati “Povezanost abortivnih klinika s prodajom dijelova tijela beba”
U zadnje mi se vrijeme čini da bi neke državne institucije i agencije mogle promijeniti ime. Tako bi Agencija za odgoj i obrazovanje trebala promijeniti ime u Agencija za državnu seksualizaciju djece.
Nastavi čitati “Stanice abortiranih beba u kozmetičkoj i prehrambenoj industriji”
“Bella” (2006.) je indie obiteljski film o iskupljenju s prolife porukom inspiriranom stvarnim dogđajima.
“Bella” je osvojila mnogobrojne nagrade, a najvažnija je pobjeda na filmskom festivalu u Torontu.
Film je režirao Alejandro Gomez Monteverde koji je, uz Patricka Miliona i Lea Severina, i jedan od scenarista. Producenti filma su Eduardo Verastegui i Sean Wolfington. Među izvršnim producentima je i poznati producent Stephen McEveety („Braveheart“, „The Passion of the Christ“) koji je ekipi pomogao savjetima nakon snimanja.
Jose (Eduardo Verastegui) i Nina (Tammy Blanchard) su kolege u restoranu na Manhattanu čiji je vlasnik Joseov posvojeni brat, Manny. Radnja filma se odvija u jednom danu u kojem se isprepliću događaji koji zauvijek povezuju glavne likove – kuhara Josea koji ima nepoznatu prošlost i konobarice Nine koja ima neizvjesnu budućnost. U radnji se isprepliću Joseova priča iz prošlosti koja ga još uvijek proganja, njihova sadašnjost i neizvjesna budućnost.
⌊SPOILER⌋
Nina kasni na posao drugi dan za redom i dobiva otkaz. Jose je želi utješiti i razgovarati s njom te mu ona priznaje da je trudna s muškarcem s kojim više nije u kontaktu, da ozbiljno razmišlja o pobačaju jer joj je život nesređen te da ne želi da njezino dijete pati s njom u takvom životu. Jose je pita želi li provesti s njim taj dan te je vodi svojoj obitelji. Tamo provode vrijeme otkrivajući puno toga jedno o drugome.
Nina konačno saznaje istinu o Joseovom životu koja ga još uvijek progoni, djevojčici koja je lovila leptire, starom automobilu u garaži te nogometnoj karijeri. Jose saznaje da je Nina provela mladenačke godine brinući se o majci koja je pala u depresiju nakon suprugove smrti te da ju je Nina, nakon što više nije mogla trpjeti odbačenost, ostavila i preselila se u New York. Najvažnija činjenica koju Nina saznaje je da je Manny posvojen, ali da to nikada nije radilo razliku u njihovoj obitelji.
S obzirom da je Nina čvrsto odlučila pobaciti, Jose donosi odluku koja će promijeniti njihove živote.
Film ima snažnu poruku za život, lijepu ljubavnu i ohrabrujuću obiteljsku poruku, iako su one prezentirane na nenametljiv način, upravo onako kako trebaju biti: istinito i snažno, ali osjećajno i mudro.
„Bella“ daje prednost životu i slavi ga bez obzira na sve probleme i okolnosti.
„Bella“ prezentira ljubav u pravom obliku, obliku koji zahtjeva žrtvu kako bi osoba postupila ispravno.
„Bella“ donosi istinu o obitelji kao glavnoj nositeljici društva koja ima i treba imati veliki utjecaj na pravilnu izgradnju pojedinca, ali i koja pruža sigurnost, zabavu i potporu svakom svom članu.
„Bella“ promiče vrijednost i doprinos Latino zajednice u SAD-u koja je, od 40.-ih godina 20. st., u filmovima uvijek negativno prikazivana.
„Bella“ podsjeća da pobačaj nije rješenje, da postoje prava, ispravnija rješenja poput posvajanja.
Film je nagrađen i ocijenjen visokim ocjenama od strane udruga koje se bore za pravo na život te udruga koje promoviraju posvajanje kao alternative pobačaju. Udruge za posvajanje su sudjelovale i u distribuciji filma.
Kako glavni glumac i producent Eduardo Verastegui ističe, filmom je spašeno više stotina beba jer ih kontaktiraju žene i obitelji koje su se radi filma odlučile za život. Lik Josea je nadahnuo i samog glumca koji se na isti način postavio u stvarnoj životnoj situaciji, iako je ta priča imala drugačiji završetak (roditelji su odlučili zadržati bebu).
Prošle godine, u medijima se pojavio članak o danskom poduzeću koje organizira specijalizirana putovanja na Cipar gdje roditelji mogu birati spol djeteta. Spol djeteta se mijenja genetskim pokusom, tj. intervencijom na genima embrija te se željeni embrij implementira u maternicu. Kažu da se na ovaj način zaobilazi rigidni danski zakon koji zabranjuje genetske pokuse na embrijima, osim u slučaju nasljednih genetskih bolesti.
Nastavi čitati “Povezanost prava na izbor i rodne ideologije”
Hollywood je centar filmske industrije, a samim time i velika džungla.
Sama količina ljudi koji žele postati uspješni glumci ili redatelji zapanjujuća je. Napraviti kvalitetan projekt i dokazati se, postati prepoznatljiv po svom radu u toj masi, velik je poduhvat, pogotovo ako se vaši projekti bave vrjednosnim temama.
Zbog toga mi je jako drago što se jedna grupa ljudi (Kevin James, David Henrie, Eduardo Verastegui, Alejandro Monteverde, Emily Watson, Jason Jones, Alonso Alvarez Barreda…), okupljena oko filmova “Bella”, “Crescendo”, “Catch”, “Little boy”, “Butterfly” i dr., uspjela dokazati svojim projektima s kvalitetnim porukama. Kako i sami kažu, cilj im je ostaviti gledatelja s filmom, tj. filmom pozitivno utjecati na gledateljevu promjenu.
Kratkometražni povijesno-biografski film “Crescendo” je jedan od njihovih projekata. Ekipa je prikupila 6 mil. $ za klinike u kojima će trudnice moći dobiti pomoć, vitamine, savjete i potporu tijekom trudnoće, a sada je film dostupan na Internetu.
“Crescendo” se bavi prolife tematikom, odnosno pravom na život/pravom na izbor te činjenicom kako svaka odluka, a pogotovo odluka koja se tiče prava na život, prvenstveno drastično utječe na život nerođenog djeteta, ali i na živote drugih, bilo bliskih ljudi, a ponekad i na ljude diljem svijeta.
Film započinje rečenicom: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju.”
Film završava rečenicama: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju,… osim ako ne prihvatiš disonantni ton i iskoristiš ga za novu melodiju.”
U centru radnje je trudnica koja živi u problematičnom braku i jednoga dana donosi drastičnu odluku. Koju odluku, o kojoj se osobi radi te kako će se radnja dalje odvijati, pogledajte u filmu! Stvarno je odličan 🙂
Koliko bi svijet bio drukčije mjesto bez tebe ili mene ili osobe o čijem se životu radi u filmu! Nikada ne smijemo zaboraviti da novo ljudsko biće nije slučajni događaj bez smisla i dostojanstva jer svatko od nas daje svoj doprinos svijetu, a svako nerođeno dijete čeka svoj trenutak kada će to isto moći pokazati svojim životom. Koliko je liječnika i premijerki ubijeno! Koliko je izumitelja lijekova protiv najgorih bolesti ubijeno!
Svaki se raštimani ton može iskoristiti za novu melodiju. Svijet ne bi bio isti bez nas, a ne bi bio isti ni sa svakim novim životom 🙂
Thomas Robert Malthus, engleski demograf i politički ekonomist, 1798. objavljuje svoj rad “Esej o načelima populacije”. U djelu tvrdi da se broj stanovnika povećava geometrijski, a količina hrane aritmetički. S obzirom da je geometrijski rast progresivniji, zaključuje da radi toga dolazi do povremenih “epidemija gladi” te da, radi brzog porasta stanovništva, Zemlja neće moći proizvesti dovoljno hrane te će ljudi umirati od gladi.
U drugoj polovici 19. stoljeća, dolazi do brzog porasta broja stanovnika, raste životni standard, raste dostupnost hrane, tehnološki napredak je u zamahu. Takva društvena situacija u potpunosti odbacuje maltuzijanstvo kao ozbiljnu i moguću i opciju, ali i znanost.
Nažalost, 20.-ih godina 20. st., grupa američkih bogataša koristi i popularizira maltuzijanstvo putem društvenog darvinizma. Ova skupina ljudi je društveni darvinizam koristila kao štit i opravdanje za gomilanje svoga bogatstva. Naime, s obzirom da darvinizam razlikuje superiornu rasu koja će opstati i inferiornu rasu koja će izumrijeti, američki bogataši su smatrali da je maltuzijanstvo i društveni darvinizam božanski dokaz da oni posjeduju sposobnosti preživljavanja koje su karakteristične za superiornu rasu, za razliku od siromašnih i izmučenih ljudi koji pripadaju inferiornoj rasi. Iz tih razloga, 1920. godine, Zaklada Rockefeller odlučuje financirati udruženje “Planned Parenthood” (“Udruženje za planiranje roditeljstva” koje je danas najveći lanac abortivnih klinika u SAD-u) koje je osnovala Margaret Sanger. Ona je bila aktivna eugeničarka, pobornica nadmoćne rase, kontrole rasta stanovništva i prisilne sterilizacije. Eugenika nastoji “poboljšati kvalitetu ljudske rase” uz smanjenje broja inferiornih bića (ljudi s oštećenjima ili siromašnih). U svojoj knjizi “The Pivot Civilization” iz 1922., piše: “Kontrola rađanja je doista najistaknutiji i najveći eugenički program.*
Otprilike u isto vrijeme, Institut Carnegie na Long Islandu gradi laboratorij u kojem su se skupljala obiteljska stabla milijuna “običnih” Amerikanaca kako bi utvrdili koje su obiteljske loze inferiorne. Inferiorne loze bi se doživotno segregirale i prisIlno sterilizirale kako bi se uništila njihova krvna loza. S obzirom da je Margaret Sanger i grupa bogataša oko nje bila u kontaktu s nacističkim doktorima i ljudima bliskim Hitleru, a koji su provodili testiranja u konc. logorima, ne čudi da su se našli oko iste ideje nadrase koja odobrava jedino visoke, plavokose i plavooke nordijske likove. Osobe drugačijih tjelesnih karakteristika su smatrane inferiornima. Nažalost, i danas je, u pojedinim krugovima i strategijama, na dijelu slična (ista) praksa.
Jeste li primijetili kako u američkim filmovima negativce uvijek predstavljaju Rusi, pripadnici Latino zajednice, crnci, pripadnici Slavenske skupine naroda? To nije slučajno i bezrazložno, premda može izgledati kao smiješna “bezvezarija”. Upravo radi takvih pritisaka, stereotipa, ideološko-liberalnog zdravstvenog odgoja, radi strategije pojedinih udruga i instituta te ideja nadrasa i inferiornih rasa koje ne zaslužuju život, pet puta je veća vjerojatnost da dijete crnkinje neće biti rođeno, u odnosu na dijete bjelkinje (SAD). Slična je situacija i s pripadnicima Latino zajednice (SAD).
Kakve veze SAD ima s Europom, a pogotovo s Hrvatskom?
Abortus, tj. ubojstvo nerođenog djeteta, zajedno s eutanazijom, umjetnom oplodnjom, doniranjem organa, genetskim inžinjeringom i sl., pripada području bioetike. To su pitanja od izuzetne važnosti za čovjekov zdravi pogled na život i vrijednosti. Različite međunarodne institucije poput UN-a formiraju različite timove za donošenje odluka i stavova o pojedinim pitanjima. Doktrina Katoličke Crkve je po svim ovim pitanjima vrlo jasna (sažeto u Katekizmu KC).
Kada tim UN-a donese odluku, ta se odluka nastoji implementirati u svaku državu članicu. Nažalost, onaj tko financira te timove, odlučuje i koja će odluka tima biti i koju će odluku tim morati nametnuti ostalim državama. Ako država legalizira abortus uz čovjekovo prešutno odobravanje, na djelu je kultura relativizma koja kaže da nema objektivne istine, meni je istina jedno, tebi drugo, ne postoji univerzalna istina koju bismo svi trebali poštovati i živjeti u skladu s njom. Naravno, to nije točno. Postoji univerzalna Istina, ono što je dobro je dobro, što je zlo je zlo. Ono što je zlo, ne smije se zvati dobrim pa da se koristi i bilo koji pseudonim (ubijanje nerođenog djeteta=abortus, ubijanje starijih i nemoćnih=eutanazija). Čovjek je slika Božja koja je stvorena s misijom, s ciljem.
Nadalje, na udaru se posebno nalaze siromašne zemlje i zemlje u razvoju. Kod njih se abortus legalizira pod diktaturom Zapada koji tim državama uvjetuje dobivanje financijske pomoći prisilnom sterilizacijom ili legaliziranjem abortusa, provođenjem rodne ideologije i sl. Tu je veza SAD-a s Europom, s Hrvatskom. Ista je stvar i sa zdravstvenim odgojem i rodnom ideologijom. Iz svega se može iščitati da pojedine skupine ljudi financiraju i podupiru abortus radi jednog od dva razloga:
1. radi zarade – strogo financijski koncept, abortivna klinika=poduzeće
2. radi ideologije – vjerovanje u nadrasu, svijet je prenapučen, mora se očistiti od inferiornih rasa, zlo ne postoji, lakše je upravljati s manje ljudi, spol je samo slučajna “nesreća”. Ideološki razlozi promicanja abortusa su pogubniji i nastoje relativizirati cijelo društvo ubijajući savjest i trudeći se da čovjek zaboravi tko je i kamo može ići nakon smrt. Na američkom je primjeru uočen drastičan rast abortusa nakon što je legaliziran 70.-ih god. 20. st., nakon uvođenja zdravstvenog odgoja temeljenog na rodnoj ideologiji i hiperseksualizaciji djece od najranije dobi (vrtića). U SAD-u se godišnje izvrši više od 1 milijun pobačaja.
U Hrvatskoj je 2012. izvršeno 10 088 legalno izvršenih pobačaja (bez spontanih). Najveći postotak pobačaja odlazi na starosnu skupinu 30-39 godina (43,06%). Zagovornici liberalnog zdravstvenog odgoja, kao jedan od argumenata za uvođenje ZO, navode visoku stopu pobačaja u adolescentskoj populaciji. Jedan pobačaj je puno, ali ovaj je argument čista laž jer Hrvatska spada u države s najmanjom stopom pobačaja starosne skupine do 20 godina.**
Šokirala sam se kad sam u jednom ženskom mjesečnom časopisu slučajno naišla na mini intervju s ginekologinjom koja je izrekla upravo gore navedenu laž – da Hrvatska ima jako veliki problem s maloljetničkom trudnoćom i abortusima.
Postoji dobro i postoji zlo. Postoji raj i postoji pakao. Ako čovjek ne vjeruje u njihovo postojanje, to ne znači da oni ne postoje. To samo znači da taj čovjek ne vjeruje u njihovo postojanje. Moć razlikovanja dobra od zla je dar i milost. Često puta je zlo zapakirano u, na prvi pogled, dobro, a upravo to radi kultura relativizma.
Da na ovoj našoj lijepoj Zemlji živi i više od 10 mlrd. stanovnika, hrane bi bilo dovoljno. U čemu je onda problem?
Problem je u zlu koje napada čovjeka tamo gdje je najslabiji, a to su pohlepa, čast, moć, utjecaj, vlast, kontrola. Radi toga se čini ispravnim financirati abortus i zagovarati nadrasu i inferiornu rasu, nego ravnomjernije raspodijeliti bogatstvo iz država u kojima se dnevno bacaju tone i tone hrane prema državama u kojima ljudi umiru, ne od bolesti srca, prometnih nesreća i pretilosti, nego od gladi i žeđi.
Do čitanja,
* “Sjeme uništenja”, W.Engdahl, 2005.
** HZJZ, Izvješće za 2012./ “Zdravlje za sve”, SZO
Prije nekoliko mjeseci sam pročitala članak o danskom poduzeću koje organizira specijalizirana putovanja na Cipar gdje roditelji mogu birati spol djeteta. Spol djeteta se mijenja genetskim pokusom, tj. intervencijom na genima embrija te se željeni embrij implementira u maternicu. Kažu da se na ovaj način zaobilazi rigidni danski zakon koji zabranjuje genetske pokuse na embrijima, osim u slučaju nasljednih genetskih bolesti. Pitanje umjetne oplodnje je samo po sebi etički upitno. Kada se u taj postupak uključe i genetske modifikacije embrija, otvara se etička i moralna provalija.
Kada govorimo o rigidnosti zakona, nije mi jasno kako netko zakon koji dopušta genetske pokuse na embriju može nazvati rigidnim? Kada taj zakon postaje rigidni, odnosno kako zakon koji štiti ljudsko dostojanstvo i pravo na život – i nerođenog i rođenog može biti rigidan? Ako osvijestimo da pričamo o ljudskom životu, slici Božjoj, živoj etapi u čovjekovom razvoju, tada se svaka intervencija čovjeka na nerođenom životu, bilo s ciljem genetske modifikacije, bilo s ciljem ubojstva tog života, mora smatrati teškom povredom čovječnosti i nedopuštenim, a ne rigidnim. Embrij ima vlastiti DNK koja ga čini različitim i od majke i od oca, stoga je to novo ljudsko biće, dar. Novi ljudski život se nalazi u majčinom tijelu, ali je ono novo biće koje će imati pravo donositi vlastite odluke u životu, sve dok ne ugrožava tuđi život. To novo ljudsko biće ima određene sve karakteristike (boju očiju, oblik nosa, lica…) od začeća pa tako i spol određen spolnim kromosomima. Pitanje koje se javlja je: Kako smijemo uzeti Božju odgovornost i moć te određivati tko će se roditi kao muško, a tko kao žensko, tko će se roditi, a tko ne? U krajnjem slučaju, tko smo mi da donosimo odluke u ime drugog bića, a tiču se prava na život tog drugog bića?
Kao i kod abortusa, propaganda nastala na temelju strateških planova pojedinih država koji su usmjereni protiv života, a radi interesa i ideologije pojedinaca, potiče nerazumnost i nečovječnost kod ljudi. Nemoguće je ne primijetiti kako se pomiču granice normalnog, moralnog i ljudskog. Uvijek sve krene s “malom” iznimkom (nijedna iznimka koja uništava ljudsko dostojanstvo nije mala) i ta “mala” iznimka kupi još iznimaka. To se zove spirala zla i smrti jer čovjek nema budućnost ako ubija vlastitu krv, pripadnike vlastite skupine, vlastitu čovječnost. Mnoge “pro choice” udruge (udruge koje se zalažu za pravo na izbor) koje se, deklarativno, bave pravima žena, a istinski se bave jedino ubijanjem ljudske savjesti i širenjem ideologije eugenike i kontrole populacije, su izdale sve principe i nastojanja utemeljiteljica borbe za ženska prava. Iako pitanje abortusa nema veze sa ženskim pravima jer je, zapravo, riječ o pravu na život nerođenog djeteta, američka “pro life” aktivistica Lila Rose je dobro istaknula i podsjetila da su prve feministkinje bile protiv abortusa jer on ugrožava dostojanstvo žene, njezina prava i ubija nerođeni život. To je doista tako:
1. Temeljno ljudsko pravo je pravo na život. Svaki novi začeti život se ima pravo roditi. Pravo na život pobija svako drugo pravo, tj. pravo na život je jače od svakog drugog prava. Pravo na izbor i odluku prestaje onda kada ugrožavaš tuđi život. U rimskom pravu je začeto dijete, tj. embrij imao pravo nasljeđivanja, a mi tako olako govorimo o njegovom pravu na život.
2. Kako žena ima veća prava, postaje dostojanstvenija, ravnopravnija, snažnija ako, da bi to postigla, mora ubiti vlastito dijete za koje je Bog u trenutku začeća rekao:”Neka bude”? Nijedna žena nije nakon abortusa postala jača, nijedna se ne osjeća ravnopravnijom, nijedna se ne osjeća kao da je imala pravo to napraviti. Abortus ne donosi ženi nikakve mogućnosti i nikakve” dobre vijesti”, nego, upravo suprotno, oduzima ženi njezinu ženstvenost, majčinstvo, njezinu bit. Abortusom i pravom na abortus žena ne dobiva ništa jer joj se na taj način poručuje da, ukoliko želi ostvariti karijeru, doprinijeti društvu, zauzeti poziciju i položaj koji zauzimaju muškarac, njezina ženstvenost i majčinstvo nisu dobrodošli. Meni se čini da na taj način žena gubi, a ne dobiva. U konačnici, nijedna žena ne želi napraviti abortus, ali je društvo i zlo to koje mijenja značenje simbola i intrepretira ih uvijek na štetu čovjeka, a u ovom slučaju i na štetu žena.
U krajnjem slučaju, kada govorimo o abortusu, ne radi se o pravima žena. Radi se o pravu nerođenog djeteta na život. To pravo pobija svako drugo pravo.
Majka Terezija je govorila da nas ne trebaju čuditi ratovi i ubojstva jer, ako majka može ubiti svoje dijete, što sprječava mene i tebe da ne ubijemo jedno drugo?
Do čitanja,
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 