Nerođeno dijete osjeća bol prilikom svojeg ubojstva.
Ovaj kratkometražni dokumentarac prikazuje proces prekida života koristeći uzv dijagnostiku. Nisam odgledala film jer je uznemirujući.
Dr. Bernard Nathanson bio je na čelu najveće abortivne klinike i sam je izvodio prekide života – sve do jednog trenutka. Od tada je počeo iznositi istinu – da život započinje začećem i više nije radio prekide života.
Kratkometražni animirani film Joška Marušića i Zagrebačke škole crtanog filma:
Objavljeno: 31.3.2023.
“There is nothing in the world so damaged that it cannot be repaired by the hand of the almighty God. I encourage you to know this, because without this certainty, we should all of us be mad.”
“Ništa na svijetu ne može biti toliko potrgano (uništeno) da ne bi moglo biti popravljeno rukom Svemogućeg Boga. Ohrabrujem Vas da to znate (da se držite toga) jer, bez te datosti (istine), svi bismo poludjeli.”
Ne mogu reći da sam toliko upoznata s djelima vlč. Tomislava Ivančića ili da sam puno čitala njegove knjige, propovijedi i razmatranja.
Ono s čime jesam imala doticaja je križni put “Pođi za mnom” kojeg je on sastavio.
Mene je, neovisno o njegovom križnom putu, kroz ovu korizmu pratila tematika koju je on obradio u razmatranju 13. postaje.
Nastavi čitati “Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi”👫 za odrasle
Režiser: Bobby Garabedian
Producenti: B. Garabedian i William Zabka Scenarist: W. Zabka i Garbold Witnossky, 2003.
Isusovac, vlč. Petar Perica, autor je pjesama “Do nebesa nek’ se ori” i “Zdravo, Djevo”, a kako sam ja pobornik liturgijskih pjesama, objavljujem najavu za film.
Vlč. Petar ubijen je 25.10.1944. na dubrovačkom otoku Daksi gdje je, zajedno s mnogim drugima, odveden od strane partizansko-komunističkog odreda nakon što su partizani upali u Dubrovnik.
Pogledajte “The Confession” (“Ispovijed”), kratkometražni korejski film iz 2015. godine, dobitnika nagrade za najbolji kratkometražni katolički film.
Film je javno objavljen od strane njegovog redatelja, korejskog svećenika Johna La Rowa, i može se pogledati ovdje (stisnite CC i odaberite engleski prijevod) ili na redateljevom youtubeu kanalu dolje, ali samo uz francuski prijevod (stisnite CC i odaberite francuski prijevod):
U dokumentarcu govore Otto i Karl von Habsburg, banjalučki biskup Komarica i mnogi suradnici Otta. Stisnite CC ili ⚙️ za hrvatski prijevod.
Film o jedinom susretu blaženog kardinala Alojzija Stepinca s komunističkim diktatorom Titom. U razgovoru je Alojzije odbio odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana, a nakon toga je zatvoren i trovan u zatočeništvu, gdje je i umro.
Mela Gibsona skoro su uništili.
Čovjek je imao sve – dugogodišnji brak s voljenom ženom, sedmero djece te je bio akcijska zvijezda. Uz sve to, oni koji ga poznaju kažu da je bio dobra osoba spremna pomoći ljudima. Proglašen je najseksi muškarcem na svijetu i kako je priznao, dok se smiješio s naslovnica, razmišljao je o samoubojstvu jer je tada bio čovjek koji se, figurativno rečeno, utapao. Dobro je razumio i osjetio jad sjaja Hollywood-a jer je imao sve što je sekularni svijet smatrao najvišim, a sve je bilo nedovoljno.
Doživio je živčani slom nakon “Pasije” radi medijskog pritiska i linča (proglasili su ga antisemitom) i svojih poroka (kako kaže, lako je postajao ovisan o bilo čemu), liječio se i izliječio od alkoholizma, raspao mu se brak i lobiji su ga skoro uništili.
Priznao je sam sebi svoje poroke, doveli su ga u situaciju da ih i javno prizna, pokušali mu oduzeti dostojanstvo, ali je on uzeo svoj križ pogrešaka i krenuo ispočetka.
Ususret “Pasiji 2: Uskrsnuće” koja stiže u travnju 2025. u kina (na Veliki petak, 18.4.2025.) ostavljam vam tri njegova intervjua. Prvi je o “Pasiji”, živčanom slomu i vjeri, a drugi je noviji, s kraja 2016., o “Grebenu spašenih“. Treći je nekoliko godina prije “Pasije” i govori o Hollywoodu. Iz sva tri intervjua se može puno naučiti, a iz drugog se dobiva i konkretni uvid u način snimanja i njegovu produkciju. Kvalitetno utrošeno vrijeme na slušanje!
Iskreno, ne znam puno o nesuglasju/razlazu između tradicionalista RK i ‘nas ostalih’ katolika, ali nadam se kako će doći do jedinstva. Općenito, ne bavim se frakcijama niti me zanimaju. Nisam ni progresivist ni tradicionalist. Niti razumijem ljude koji napadaju nauk Crkve i žele ga promijeniti niti razumijem one koji napadaju okrenutost misne žrtve prema narodu. Ja sam praktični katolik. Držim se vjernosti KC, dogmi, nauka i doktrine, a poštujem Učiteljstvo. Što bi se reklo – samo ravno, ali samo ravno ne znači mlako (da odmah bude jasno), upravo suprotno. Ukoliko Mel Gibson ne prihvaća II. vatikanski koncil i smatra da nijedan papa nakon toga nije valjan, apaolutno mi je neprihvatljiv njegov stav. To bi značilo da je on aktikatolik.
Što se tiče latinskog, ja ga volim kao jezik, daje posebnu uzvišenu mističnost i snagu liturgiji ili molitvi, ali ne smatram ga neophodnim u misi ili da je on taj koji će garantirati ispravne vrijednosti u svijetu. Ne bih imala ništa protiv da postane jezik na kojem se isključivo slave mise diljem svijeta ukoliko bi to bila odluka, ali vjerujem prosudbi papa i kardinala oko crkvenog nauka, pa i u pitanju liturgije. Narodni jezik bliži je ljudima i ljudi tako mogu lakše razvijati odnos s Bogom koji je živ, stoga ja podupirem misu na narodnom jeziku. Rade li to, drugo je pitanje. Uostalom, Hrvati su jedini kroz povijest imali dopušteno bogoštovlje na narodnom jeziku i čuvali pravi nauk, a blaženi Alojzije Stepinac umro je mučeničkom smrću jer nije htio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Vatikana.
Ja sam odrastala u ovom razdoblju u kojem se nalazimo: misa na narodnom jeziku, a APSOLUTNO podržavam crkveni nauk u svim njegovim crtama i protiv sam njegova labavljenja (to je uništavanje nauka) jer su me roditelji, uz pomoć Crkve, odgajali i pobornica sam liturgijskih pjesama.
Što želim reći?
Želim reći da to što se misa ne slavi na latinskom jeziku nikome ne može biti opravdanje za to što nije (dobar) katolik ili kao izlika da nešto nije u redu s crkvenim naukom. Ne čini mi se razboritim svoditi probleme na prestanak upotrebe latinskog.
Što se tiče hrvatskih svećenika, oni zastupaju ispravne stavove, iako slave mise na narodnom jeziku. Nažalost, svjesna sam da u mnogim državama to nije tako i da svećenici i biskupi iskrivljuju moralni nauk Crkve do razine shizme, ali to bi bilo tako i da slave mise na latinskom jeziku jer je problem u volji, voljnosti naučavanja i življenja po Božjem, a ne u jeziku. Nikako nisam radosna zbog događaja u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu, u nekim dijelovima Austrije. Ja nekad izmolim jedan od desetaka krunice na latinskom jer sam si zadala zadatak naučiti one molitve koje idu u krunicu na latinskom.
Digresija i upozorenje: u drugom i trećem intervjuu je, koliko sam uspjela čuti, nekoliko psovki.
Zanimljivost: jeste li znali da je ruka satnika, koji pribija Isusa na križ u “Pasiji”, zapravo lijeva ruka Mela Gibsona jer je svjestan kako svojim grijesima svatko od nas pribija Isusa na križ i danas, tj. u vremenu u kojem živimo te je to htio sam sebi ponoviti (gledatelji ionako ne znaju čija je to ruka)?
Drugi film kojem se radujem je, također na blogu, već spominjani “The Sound of Freedom”. On je najavljen za 2020. (radi covida prebačan na 2022.). Ovaj film, u kojem glavnu ulogu također ima Jim Caviezel, djelo je tima kojeg pratim već dugi niz godina, a čine ga Eduardo Verastegui i Alejandro Monteverde s ekipom koji stoje iza filmova “Bella” i “Little Boy”.
Da, znam da im svima konstantno radim besplatnu promociju, ali ja radim dobra djela 😉 i ne znači da podržavam sve njihove (poslovne) odluke. Go, Mel!
Razliku između spolova obrađivala sam u puno tema na blogu, a usputno ih spomenem i u drugim člancima.
Iskreno govoreći, nekad se osjećam glupo što pišem o razlikama jer su logične, a logično je samo po sebi kako mora biti razlike jer bismo inače bili stvoreni u jednom spolu. Onda me neki ljudi podsjete kako je to logično meni te da se to danas ne podrazumijeva pa onda moram napisati još neki članak.
Muškarci i žene različiti su po svim dimenzijama koje čine čovjeka.
To je najvidljivije po fizičkoj dimenziji u čiju je svaku stanicu upisan gen za spol, ali se nikako ne smiju zaboraviti psihička i duhovna dimenzija, kao ni njihovi poddijelovi socijalna i intelektualna razina. Po svim ovim dimenzijama, muškarci i žene različito reagiraju i djeluju. Pod utjecajem spolnih hormona, koji su različiti kod m i ž, i mozak djeluje različito jer se različito i razvio (oblikovao).
Evo kratkog filmskog primjera koji nije radostan, ali na kojem je vidljiva razlika, kao i što se dogodi kad se ta razlika ne poštuje i pokuša izjednačiti, a neizjednačiva je.
Film “Pripravnik” govori o umirovljeniku koji se prijavi na pripravničko mjesto (ulazna pozicija u korporativnom sektoru) u startup društvu punom mladih ljudi s ludim rasporedom. Društvo se bavi e-trgovinom, a na njegovom čelu je mlada, udana žena koja sa suprugom ima sina (ako se dobro sjećam jer sam film odgledala samo vrlo djelomično).
Žena je osnivačica tog privatnog društva i odlazi na posao, dok muž ostaje doma, brine se o sinu i kućanstvu. Meni, koja sam i sama radoholičar, volim raditi i učiti, ovo je naopako i neprirodno, a i vama je ako ćete biti iskreni. Radi toga, ne bih se voljela naći u takvom odnosu, tj. ne bih pristala biti u takvom odnosu. Moram priznati kako ne znam bih li mogla biti samo žena i mama, ali ovakav scenarij mi je neprihvatljiv.
Ono što moram reći je i kako ne znam je li u filmu prikazano zašto je muž doma, tj. okolnosti njegova ostanka doma i tko je to potencirao. Možda je on htio ostati doma.
Uzevši u obzir urođene razlike između muškaraca i žena, ne znam kako su mogli očekivati da će muškarac biti zadovoljan s takvom situacijom.
To je kao kad se žena, nakon upuštanja u jednonoćnu avanturu, uvjerava kako joj to, taj spolni odnos i taj muškarac, ništa ne znače, a nakon toga zamrzi muški rod kojeg ne bi zamrzila da joj to uistinu ništa nije značilo i kojeg ne bi zamrzila da se nije upustila u jednonoćnu avanturu.
Svaki spolni odnos uz fizičke, ostavlja psihičko-duhovne posljedice – i kod muškaraca i kod žena, ali u takvim situacijama postoji razlika između muškog i ženskog doživljaja situacije.
Kao i u fizičkom dijelu, tako i u emocionalnom, žena ne može izbjeći urezivanje muškarca zauvijek. U slučaju bračnog odnosa, to biva plodonosno. U slučaju izvanbračnog odnosa, to postaje ženin uzrok mržnje prema muškarcima jer osoba, koja je ostavila takav trag na njoj, odlazi od nje – bilo njezinom ili njegovom voljom.
Vrativši se na film, nije problem što žena ima uspješno društvo, nego jer je preuzela mušku ulogu, a uz to je iz svog života isključila svog muža i prestala ga poštovati. Muža je svela na dadilju, psića, “mamicu i domaćicu”.
Žena u filmu je u potpunosti isključila muža iz svog života i posla te, kad bi je pitao za posao, kad joj je davao do znanja da je uključi u poslovne probleme i situacije samo kako bi joj bio potpora te je praktički molio za jednu rečenicu između dvije odrasle osobe ujutro, ona ga je isključivala i svodila na dijete. Samo je nedostajalo tapšanje po glavi kao psa prilikom odlaska na posao, dok on ostaje brišući kuhinjski šank. Da se on tako ponašao prema njoj, već bi bio optužen za nasilje nad njom. Minimum zahtjeva je da ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama čine, a puno bolja varijanta je zahtjev ljubavi.
Kad je žena zaposlila tog umirovljenika-pripravnika, isprva je nevoljko, jer ju je umirovljenik mogao dobro čitati, ali onda s olakšanjem, razgovarala te dijelila poslovne i privatne situacije s njim pa su postali prijatelji.
Kao posljedica takvog odnosa u braku, muž ju je prevario s drugom (nije spavao s tom drugom).
Što se dogodilo?
Žena je u tom pogledu prevarila muža s poslom i pripravnikom. Njima je iskazivala poštovanje, a njezin muž prevario je nju s drugom ženom. On je napravio fizički preljub, a ona je napravila emocionalni preljub. Jasno je kako su oboje i duhovno pogriješili.
U okolnostima u kojima muž nije bio bitan ni po jednom kriteriju svojoj ženi i koja je zanijekala ono što njega čini muškarcem, to se moglo naslutiti. Bilo je znakova kako će se to i dogoditi.
Gledajući film, nekako sam to iščekivala jer je bilo bolno gledati taj odnos. Bilo je to kao gledati usporeni film o automobilu za kojeg znate kako će se zabiti u zid iza zavoja, a da vozač, koji misli da kontrolira situaciju, nema pojma o tome.
Muškarčev postupak je neispravan, nemoralan i ne treba ga opravdavati, ali nije neprirodan. S druge strane, iako nije neprirodan, mi se razlikujemo od životinja pa se ne možemo ponašati poput njih, nego duhovnom nadgradnjom moramo korigirati svoje ponašanje. Vjernost je potrebna, moguća i jedini je put ljubavi i slobode, ali čin ovog muškarca nije neprirodan.
Zašto?
Zato što muškarci vole i trebaju poštovanje od svoje zaručnice/supruge.
To poštovanje u njima potiče služenje. Zato je muškarcima urođeno (tako su stvoreni) težiti ispravnom autoritetu, vodstvu kroz služenje i inicijativnosti. Imaju veću osjetilnost i potrebu za konkretizacijom ideje na području spolnosti.
Zato žene i muškarci moraju biti obazrivi jedno prema drugom jer, na primjer, ženama poljubac znači romantični trenutak, a muškarci su djelomično već na par koraka dalje i moraju uložiti više samokontrole kako situacija ne bi izmaknula kontroli. Zato muškarac mora naučiti izražavati ljubav prema ženi.
U isto vrijeme, žena mora naučiti izražavati poštovanje prema muškarcu i ne mamiti ga na tanak led.
(Dodatak: muškarac je i dalje muškarac, iako možda nema toliko izraženu mušku stranu i želi se, npr., baviti nekim zanimanjem gdje je više žena. Žena je i dalje žena, iako je zanima i profesionalno ostvarenje ili je sportski tip. Bez brige! Niste zapeli u krivom spolu. Sve je u redu dok preuzimamo uloge koje su u skladu s našim egzistencijalnim identitetom kao muškarca ili žene.)
Žene imaju veću potrebu za ljubavlju i, zato što su osjećajnije, mnogima nije osviještena važnost poštovanja koju su trebale steći odgojem pa to trebaju naučiti.
To je danas ogroman izazov jer se žene hrani glupošću da su jednake muškarcima, da se trebaju boriti, da trebaju biti “frajerice” ili da njeguju frajerski stil odijevanja (katastrofa od neukusa, sterilnosti i ružnoće. O tome više ovdje i ovdje). Žene se trebaju boriti, ali je pitanje oko čega/koga i za što/koga.
Takva žena ne može znati poštovati muškarca jer nije naučena poštovati ni sebe kao ženu ni neku višu vrijednost, a muškarac joj je sveden na konkurenta protiv kojeg se bori, kojeg mora omalovažavati i koristiti samo kao uporabni predmet odbačen po upotrebi – nakon seksa za jednu noć, abortivne tablete za hitnu kontracepciju ili nakon noći provedene našmrkana na koki.
Isto vrijedi i za muškarca.
Možda vam zvuči predrastično, ali to samo znači kako u zadnjih pet – deset godina niste promatrali ponašanje ljudi. Žene su u tome postale gore od muškaraca i to pod parolom kako su jednake muškarcima.
Muškarci i žene nikada neće biti jednaki jer su različiti. Stoga se ne mogu ni ponašati na isti način. Oni imaju jednaku vrijednost i dostojanstvo. Zato mogu prepoznati tu vrijednost i stvorenost na sliku Božju jedno u drugome. Različiti su kako bi se nadopunili.
Životinje nemaju duhovnu dimenziju pa i ne prepoznaju vrijednosti jedni u drugima. One imaju samo nagon za preživljavanjem pa i djeluju po tom nagonu.
E, sad. Grozan je muškarac ženskaroš, ali je još gora žena koja se tako ponaša. Zašto? Jer su žene tako pogazile ne samo moral, nego i svoju prirodu.
Svatko poput gđe Veljače, gđe Sarnavke, dr. Lepušića, gđe Gemov, gđe Benčić, gđe Clinton, para Obama, g. Sorosa, gđe Markle de Sussex, gđice Thunberg, g. Štulhofera … tko vas uvjerava kako možete sve bez posljedica ili kako vi kao žena nećete biti krivi za posljedice jer ih ne morate snositi i jer će se uvijek naći neki “glupi” muškarac na kojeg je potrebno svaliti krivnju, jako, jako, jako vam laže.
Nitko ne može raditi što želi bez posljedica.
Ljubav je briga i odgovornost za drugu osobu, a sloboda nije činiti što želimo, nego što je ispravno prema moralnim zakonima. Svatko odgovara za svoja djela i propuste te čovjek ne može živjeti tako da svoju odgovornost prebacuje na druge i da je uvijek kriv netko drugi (od banke, bogataša, siromaha, politike, doktora, susjeda, dečka, supruge …). Imamo dušu i moramo biti itekako odgovorni, ali postoji i odgovornost u odnosu na poruku koju šaljemo i utjecaj koji imamo.
Koliko ženi znači čuti ‘volim te’, toliko muškarcu znači čuti ‘poštujem te’. Oboje se moraju potruditi oko svog dijela posla! Apsolutno odbacujem opasne teze kako su muškarci krivi za sve i da trebaju snositi posljedice i za ono za što nisu krivi.
Da, opet ponavljam famoznu rečenicu: muškarci i žene su različiti i to je odlično.
Muškarci i žene ne mogu se zamijeniti, isključiti ili eliminirati. Moraju se nadopunjavati!
Feministice, rodni ideolozi i ostali ljudi koji mrze brak, raskomadali bi muža iz ove priče, a da pri tome uopće ne bi spomenuli ženin propust – emocionalnu prijevaru i pogrešku. Za odnos je potrebno dvoje. Branili bi ženu samo zato što je žena bez obzira na okolnosti i moral, a to je nedopustivo.
Šovinisti bi iz istih razloga pogazili ženu iz filma jer kako se usuđuje koristiti dobivene talente za posao, ali čini mi se kako su danas glavne struje mržnje i uništenja braka i obitelji feminizam, rodna ideologija i permisivni odgoj u kojem je dijete car kojem se mama i tata klanjaju. Feminizam i šovinizam su zle i otovne stranputice u propast.
To je zato što takvi ljudi ne ljube istinu i ne žele ispravno rješavanje problema. Rješenje je priznanje pogrešaka s obje strane, shvaćanja tko je muškarac, a tko žena te zajednički razgovor i rad na braku okrećući se onome što brak jest: otajstvo.
Oni žele pogaziti drugu stranu jer je mrze, a mrze je jer ne mogu podnijeti kako čovjek nije samodostatan te kako muškarac i žena moraju cijeniti činjenicu da su sutvorci novog života. Kako bi to funkcioniralo, i jedna i druga strana moraju preuzeti SVOJE dobivene uloge i odgovornosti.
Žena ne može emocionalno i osjetilno manipulirati pa prebaciti krivnju na muškarca. Muškarac ne može koristiti svoju fizičku snagu pa prebacivati krivnju na ženu.
Ne znam zašto bi emocionalno nasilje koje neke žene rade nad muškarcima bilo manje ozbiljno od fizičkog nasilja kojem su skloniji muškarci. Muškarci nisu krivi za sva zla svijeta i ostavite ih na miru.
Zato se razlike među spolovima moraju cijeniti, poštovati, čuvati i njegovati s ljubavlju. Udvaranje kao oblik iskazivanja simpatija prema drugoj osobi je u redu, nezaobilazno i ima pozitivni predznak, dok zavođenje ima negativni predznak jer ima za cilj laž (pokušava nešto prodati), navlači osobu (mami, osjetilno izaziva iz tko zna kojeg razloga) i koristi seksualnost za ostvarivanje različitih ciljeva.
To nije svrha spolnosti/seksualnosti.
Spolnost je dar za iskazivanje ljubavi i stvaranje novog života (NEODVOJIVOST tih dviju svrha), a ne potrošna roba ili potrošni instrument. Ako vam to nije cilj i ne radi se o tim okolnostima, onda uništavate svoj život, tuđi život i cjelokupno društvo, bili vi muškarac ili žena, jer zlorabite spolnost.
Naš identitet je toliko upisan u našu spolnost da se raspadaju osobe, brakovi i obitelji kad se ona zloupotrebljuje (kontracepcijom, zavođenjem, pobačajima, vanbračnim odnosima, seksom za jednu noć, isprobavanjem različitih spolnih nastranosti, rodnom ideologijom, nevjerom, pornografijom, uzastopnim monogamijama …).
Bračni par iz filma ostaje zajedno i odluči poraditi na braku.
To je poruka koja je uistinu u redu i koju današnji filmovi ne žele (oni bi odmah podebljali rastavu), ali ne mogu se složiti kako je za sve kriv muž, dok je žena patnica koja se puno trudila. Ta poruka ne prolazi (bar meni).
Završno rečeno, muškarac i žena moraju raditi na svom braku i odgajati djecu sa svojih prirodnih pozicija. Vrtića je previše.
Gospa je najveća žena, a valjda ni najokorjeliji ateist za nju ne bi rekao da je bila glupa ili neuspješna.
To bi za nju rekle feministice jer je Gospa bila “samo” kućanica s drukčijim, ali skladnim brakom, dijeleći sve karakteristike ondašnjeg života, a usprkos tome, velik dio svijeta je voli.
Obožavaju je i žene, ali bitnije i muškarci. Ono što ih boli je činjenica kako je jedna “obična” kućanica postala najvećom ženom za vijeke vjekova, a bila je poslušna Bogu, skladno se nadopunjavala sa svojim zemaljskim mužem, odgajala svog sina, poštovala sve zakone i običaje, a ipak nije mrzila muškarce.
U onoj mjeri u kojoj žene nisu krive za sva zla svijeta, u jednakoj mjeri nisu ni muškarci. Apsolutno je nedopustiva praksa feminizma te švedskih i hollywoodskih m-ž odnosa.
Ponovmo podižem temu Netflixa jer ovaj put prikazuju pornografski sadržaj namijenjen pedofilima.
Riječ je o filmu “Cuties”.
Neću detaljnije o njemu jer možete pronaći na internetu. Samo ću reći da je užasno što su roditelji dopustili snimanje filma djevojčicama, kao i to što je film snimljen i prikazuje se.
Ranije smo upućivali peticije osnivaču i CEO-u Netflixa, Reedu Hastingsu, kao i direktorima, za otkazivanje prikazivanja, tj. prestanak distribucije brazilskog filma “The First Temptation of Christ” u kojem je Isus prikazan kao homoseksualac, Djevica Marija kao preljubnica, a učenici kao alkoholičari.
Peticiju možete potpisati ovdje.
Ovo nije prvi ili jedini Netflixov prijestup. Imaju ih mnoštvo. Od crtića za djecu kroz koju se provodi feministička mrzilačka ideologija, crtića sa sotonizmom i vještičarenjem za djecu, učenja djece prizivanju Sotone i duhova…
Vjerojatno ima još puno toga, ali ne gledam Netflix niti neki drugi paketni ili pretplatni program, tako da nemam pojma što se prikazuje. Čini mi se kako prikazuju i puno poremećenih serija za mlade te horor filmova za utjecaj na psihu.
Amazon također ima puno prijestupa, a i nekad jedna od najuglednijih svjetskih izdavačkih kuća, Barnes&Nobles, koja je izdala vodič za djecu kako prizivati duhove.
Ono što cijenim je što su to privatna društva. Nikoga ne prisiljavaju na korištenje usluga ili proizvoda pa ih može financirati tko želi. Zapravo su vrlo lukavo stavili vjernike na test. Onaj tko ih financira može očekivati slične plodove iz njihova programa u svom životu jer svatko jede jabuku koju je ubrao.
Nadalje, svakom društvu možete pisati kako biste ih upozorili na ono što rade, što vam se ne sviđa ili kako biste ih pohvalili za nešto dobro.
Nemojte biti pasivni!
Evo kratkog filmskog primjera koji nije radostan, ali na kojem je vidljiva razlika između muškaraca i žena, kao i što se dogodi kad se ta razlika ne poštuje i pokuša izjednačiti, a neizjednačiva je.
Film “Pripravnik” govori o umirovljeniku koji se prijavi na pripravničko mjesto (ulazna pozicija u korporativnom sektoru) u startup društvu punom mladih ljudi s ludim rasporedom koje se bavi e-trgovinom, a na čijem je čelu mlada udana žena koja sa suprugom ima sina (ako se dobro sjećam jer sam film odgledala samo vrlo djelomično).
Žena je osnivačica tog privatnog društva i odlazi na posao, dok muž ostaje doma, brine o sinu i kućanstvu. Meni koja sam i sama radoholičar, volim raditi i učiti, i koja ne zna bih li bila sretna da sam “samo” supruga i mama, ovo je naopako i neprirodno. I vama je ako ćete biti iskreni. Radi toga, ne bih se voljela naći u takvom odnosu.
Ono što moram reći je kako ne znam je li u filmu prikazano zašto je muž doma, tj. okolnosti njegova ostanka doma i tko je to potencirao, ali poznavajući urođene razlike između muškaraca i žena, ne znam kako su mogli očekivati da će muškarac biti zadovoljan s takvom neprirodnom situacijom.
To je kao kad se žena, nakon upuštanja u jednonoćnu avanturu, uvjerava kako joj to ništa ne znači, a nakon toga zamrzi muški rod kojeg ne bi zamrzila da joj to uistinu ništa nije značilo.
Svaki spolni odnos uz fizičke, ostavlja i psihičko-duhovne posljedice, ali u takvim situacijama postoji razlika između muškog i ženskog doživljaja situacije. Žene će uvijek ostati povrijeđene kad muškarac s kojim je imala spolni odnos ode od nje, pa bilo to i njezinom odlukom.
Vrativši se na film, nije problem što žena ima uspješno društvo, nego jer je iz svog života isključila svog muža i prestala ga poštovati.
Svela ga je na dadilju, prividnu “ženu”, psića, “mamicu i domaćicu” koja se brine o njihovom djetetu i kućanstvu Da, to je nenormalno jer nije prirodni raspored uloga, iako će neki reći kako je to pitanje dogovora unutar braka.
Žena u filmu je u potpunosti isključila muža iz svog života i posla te, kad bi je pitao za posao, kad joj je davao do znanja da je uključi u poslovne probleme i situacije samo kako bi joj bio potpora te je praktički molio za jednu rečenicu između dvije odrasle osobe ujutro, ona ga je isključivala i svodila na dijete. Samo je nedostajalo tapšanje po glavi kao psa prilikom odlaska na posao, dok on ostaje brišući kuhinjski šank. Da se on tako ponašao prema njoj, već bi bio optužen za nasilje nad njom. Minimum zahtjeva je da ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama čine, a puno bolja varijanta je zahtjev ljubavi.
Kad je žena zaposlila tog umirovljenika-pripravnika, isprva je nevoljko razgovarala s njim jer ju je umirovljenik mogao dobro čitati, ali onda se nešto promijenilo pa je s njim, umjesto mužem, dijelila poslovne i privatne situacije.
Kao posljedica takvog odnosa u braku, muž ju je prevario s drugom (nije spavao s tom drugom).
Što se dogodilo?
Žena je u tom pogledu prevarila muža s poslom i pripravnikom kojima je iskazivala poštovanje, dok je nju muž prevario s drugom ženom. On je napravio fizički preljub, a ona je napravila emocionalni preljub.
U okolnostima u kojima on svojoj ženi nije bio bitan ni po jednom kriteriju i koja je zanijekala ono što njega čini muškarcem, to se moglo naslutiti i bilo je znakova kako će se to i dogoditi.
Gledajući film, nekako sam to iščekivala jer je bilo bolno gledati taj odnos. Bilo je to kao gledati usporeni film o automobilu za kojeg znate kako će se zabiti u zid iza zavoja, a da vozač koji misli da ima kontrolu nema pojma o tome.
Njegov postupak je neispravan, nemoralan i ne treba ga opravdavati, ali nije neprirodan. S druge strane, iako nije neprirodan, mi se razlikujemo od životinja pa se ne možemo ponašati poput njih, nego duhovnom nadgradnjom moramo korigirati svoje ponašanje. Vjernost je potrebna, moguća i jedini je put ljubavi i slobode, ali čin ovog muškarca nije neprirodan.
Zašto?
Zato što muškarci vole i trebaju poštovanje od svoje zaručnice/supruge.
To poštovanje u njima potiče služenje. Zato je muškarcima urođeno (tako su stvoreni) težiti ispravnom autoritetu, vodstvu kroz služenje i inicijativnosti. Imaju veću osjetilnost i potrebu za konkretizacijom ideje na području spolnosti. Zato žene i muškarci moraju biti obazrivi jedno prema drugom jer, na primjer, ženama poljubac znači romantični trenutak, a muškarci su djelomično već na par koraka dalje i moraju uložiti više samokontrole kako situacija ne bi izmaknula kontroli. Zato muškarac mora naučiti izražavati ljubav prema ženi na svoj način, a žena ne smije mamiti i voditi na tanak led.
Naravno, muškarac je i dalje muškarac, iako možda nema toliko izraženu mušku stranu te je žena i dalje žena, iako je zanima baviti se različitim stvarima. Bez brige, niste zapeli u krivom spolu. Sve je u redu dok preuzimamo uloge koje su u skladu s našim egzistencijalnim identitetom kao muškarca ili žene.
Žene imaju veću potrebu za ljubavlju i, zato što su osjećajnije, mnogima nije osviještena važnost poštovanja koju su trebale steći odgojem te to trebaju naučiti. To je danas pogotovo izazov jer se žene hrani glupošću da su jednake muškarcima, da se trebaju boriti, da trebaju biti “frajerice”. Trebaju se boriti, ali je pitanje oko čega/koga i za što/koga.
Takva žena ne može znati poštovati muškarca jer nije naučena poštovati ni sebe kao ženu ni neku višu vrijednost, a muškarac joj je sveden na konkurenta protiv kojeg se bori, kojeg mora omalovažavati i koristiti samo kao upotrebni predmet odbačen po upotrebi. Možda vam zvuči predrastično, ali to samo znači kako u zadnjih pet – deset godina niste promatrali ponašanje ljudi. Žene su u tome postale gore od muškaraca i to pod parolom kako su jednake muškarcima.
Koliko ženi znači čuti ‘volim te’, toliko muškarcu znači čuti ‘poštujem te’. Oboje se moraju potruditi oko svog dijela posla!
Da, opet ponavljam famoznu rečenicu: muškarci i žene su različiti i to je odlično!
Muškarci i žene nisu jednaki niti mogu biti jednaki, ali imaju jednaku vrijednost utkanu i darovanu od Boga!
Muškarci i žene se ne mogu zamijeniti, isključiti ili eliminirati. Moraju se nadopunjavati!
Feministice, rodni ideolozi i ostali ljudi koji mrze brak bi raskomadali muža iz ove priče, a da pri tome uopće ne bi spomenuli ženin propust, emocionalnu prijevaru i pogrešku. Za odnos je potrebno dvoje. Brane ženu samo zato što je žena bez obzira na okolnosti i moral, a to je nedopustivo.
Šovinisti bi iz istih razloga pogazili ženu iz filma jer kako se usudila koristiti svoje talente.
To je zato što ti ljudi ne ljube istinu i ne žele ispravno rješavanje problema. U ovom slučaju, to je priznanje pogrešaka s obje strane, shvaćanja tko je muškarac, a tko žena te zajednički razgovor i rad na braku. Oni žele pogaziti drugu stranu jer je mrze, a mrze je jer ne mogu podnijeti kako čovjek nije samodostatan te kako muškarac i žena moraju cijeniti činjenicu da su sutvorci novog života, a kako bi to funkcioniralo, i jedna i druga strana moraju preuzeti SVOJE dobivene uloge i odgovornosti.
Žena ne može emocionalno i osjetilno manipulirati pa prebaciti krivnju na muškarca. Muškarac ne može koristiti svoju fizičku snagu pa prebacivati krivnju na ženu.
Zabrinuta sam količinom mržnje prema muškarcima u zadnje vrijeme.
Ona je ogromna – od medija do društva. Dovoljno je pogledati nekoliko nedavnih hrvatskih slučajeva u medijima gdje su se pojedine žene pretvorile u suca, izvršitelja i presuditelja muškarcima samo zato što se radi o muškarcima. To je odlika ljudi bez zdravog razuma kojeg daje Bog, a takvih je danas sve više. To ne bi bio toliki problem da takvi imaju utjecaj samo na svoj život.
Ako ne znamo što se dogodilo, nedopustivo je uništiti osobu s jedne strane priče radi ideologije.
Bračni par iz filma ostaje zajedno i odluči poraditi na braku, što je u redu poruka, ali se ne mogu složiti kako je za sve kriv muž, dok je žena patnica koja se puno trudila.
Kako me se ne bi krivo razumjelo, kad spominjem ženu u kontekstu majke, supruge i kućanice, onda mislim na sposobnu ženu koja se brine o djeci i suprugu, a za to je potrebno puno vještina. Ne mislim na ženu koja djecu strpa u vrtić ili dadilji ili ih ostavi da cijeli dan rade što žele pred TV-om ili mobitelom, dok ona ostatak dana lakira nokte, trača ili visi na društvenim mrežama čekajući supruga za novu rundu svađe oko torbice za fotografiju na društvenim mrežama ili tko će oprati suđe, neulažući ni u svoj moralno-intelektualni razvoj, a onda još manje pomažući djeci i suprugu u tome. Nažalost, ova pošast je zahvatila i žene koje se nazivaju katoličkim, a od kojih mnoge smatraju kako djecu trebaju odgajati vrtići i škole. To nije točno. Djecu odgajaju roditelji i ja smatram kako je vrtića previše.
Gospa je najveća žena, a valjda ni najokorjeliji ateist za nju ne bi rekao da je bila glupa ili neuspješna.
To bi za nju rekle feministice jer je Gospa bila “samo” kućanica s drugačijim, ali skladnim brakom, dijeleći sve karakteristike ondašnjeg života, a usprkos tome, velik dio svijeta je voli. Obožavaju je i žene, ali bitnije i muškarci. Ono što ih boli je činjenica kako je jedna “obična” kućanica postala najvećom ženom za vijeke vjekova, a bila je poslušna Bogu, skladno se nadopunjavala sa svojim zemaljskim mužem, odgajala svog sina, poštovala sve zakone i običaje, a ipak nije mrzila muškarce.
Nekome malo, a nekome sasvim dovoljno jer je danas jako malo odnosa kako Bog zapovijeda. Svakome njegovo ili, jednostavno rečeno, svatko dobije što zaslužuje (pa i narod koji ima političare kakve zaslužuje)!
U tablici ispod je popis 120 društava koja posluju u SAD-u, a koja su potpisala peticiju kojom zagovaraju pravo na pobačaj te osporavaju zakonske restrikcije pobačaja izglasane u nekim američkim saveznim državama.
Napominjem kako su to samo društva koja su potpisala ovu peticiju. Među njima nema onih najvećih podupiratelja kulture smrti (pobačaja, rodne ideologije …), tako da je ovaj popis samo mali dio. Na mojoj crnoj listi su i Starbucks, Pepsi, Nestle… Neka od tih društava posluju i u Hrvatskoj. Skrećem pozornost i na DVF, H&M, Lush i M.A.C.
Svatko može trošiti svoj novac na što želi. To vrijedi i za ta društva i njihove odgovorne osobe/dioničare, ali i za nas.
Čelne osobe tih društava navode u peticiji kako ograničavanje pobačaja stvara štete njihovim društvima jer ono smanjuje mogućnost probira najboljih talenata diljem države. Pretpostavljam u smislu da, ako žena ima djecu, nije fokusirana samo na posao, kao i da se neke žene miču s tržišta rada po porodu. Prešućuju da dobivaju nove zaposlenike, a time i talente, svakim porodom, ali na dugi rok. To je dobar podsjetnik da Zlo nikad nije logično. Ono djeluje u smjeru koji se normalnom čovjeku ne čini logičnim. Potpisnici ističu i da restrikcije pobačaja prijete stvaranju neodrživosti ekonomije, društva i neovisnosti.
Ako ćemo realno, meni je jasan jedan vid njihovog stava. Ekonomski gledano, njima treba robot-osoba koja misli samo na posao.
U tu shemu ne uklapa se žena majka, nego sterilna žena u muškom odijelu.
Žena koja je stalno na telefonu s bakom/dadiljom ili mora voditi računa o djetetovim aktivnostima nije posvećena poslu onoliko koliko oni smatraju potrebnim. Meni je to sasvim jasno. Zaposlenice s djecom mogu stvarati gubitke jer je istina kako stalno moraju koordinirati aktivnosti s osobama koje im odgajaju djecu. Tako je i za vrijeme radnog vremena. Napominjem kako je to kratkoročno gledanje. Dugoročno, poslovna društva su na gubitku jer svakim pobačajem – ubojstvom nerođenog djeteta, gube zaposlenika za budućnost.
Kad spominjem izraze majka i žena, mislim to u punom značenju te riječi. Ne mislim na dokone zgubidane koji ne rade na radnom mjestu jer žele ostaviti dojam brižnih majki i supruga, a niti se brinu za supruga, niti za djecu niti za kućanstvo. Majka i supruga u istinskom značenju te riječi napravi nemjerljivu količinu posla. Vjerojatno više nego i neki zaposlenici. Mislite li da se Gospa Marija izležavala?
Sasvim mi je jasno i zašto se na određene funkcije više zapošljavaju muškarci. Stvaranje naredaba o kvotama zapošljavanja po bilo kojem kriteriju je glupost bez premca i ide u prilog samo onima koji žele najbolje radnike makar po cijeni da taj radnik uništi sam sebe (pobačajem, kontracepcijom, uzastopnim brakovima, poslom kao smislom života, pokušavajući uvjeriti sve oko sebe kako može jednako dobro odraditi isti posao kao suprotni spol, ostalim grešnim životom i ovisnostima).
Umjetno stvarati interes žena za npr. studijem građevine je isključivo u svrhu rodne ideologije i u svrhu ekonomskih interesa interesnih skupina. To što na 10 000 žena postoji jedna koju zanima građevina je odlično i ta žena nije nenormalna, ali to znači da ženama nije prirodno niti svojstveno zaposlenje u takvoj branši jer je različito od njezinog identiteta. To je to. Pustite žene na miru i prihvatite objektivnu istinu.
Meni je dovoljan jedan jedini razlog zbog kojeg sam protiv pobačaja: pobačaj je grijeh jer se čovjek igra Boga i želi ubiti onaj život koji mu nije po volji iz bilo kojeg razloga.
Onome kome to nije dovoljan razlog, možda je bliža ova poslovna perspektiva po kojoj, dolje potpisani poslodavci, smatraju kako bi žene svoj život trebale posvetiti njima i poslu, a ne svom suprugu i djeci. Djecu trebamo smjestiti u vrtiće, upisati ih od šestog mjeseca života na nekoliko tečajeva kako se mi ne bismo trebali baviti njima te ih navečer, okupane i namirisane, samo ušuškati u krevet. Ili ne bismo uopće trebali imati djecu pa onda s 50 godina umirati u grizodušju smisla i besmisla života ili poduzeti neke nemoralne radnje. Nažalost, to se već i događa.
Na kraju, netko će se pitati u čemu je onda problem jer, ako se kućanica naradi najviše, a ne dobije plaću, zar nije bilo bolje da se zaposlila na radnom mjestu?
Problem je u ideologiji. I ženinoj biologiji.
Muškarci i žene su različiti pa imaju i različite uloge koje se NE MOGU i NE SMIJU mijenjati.
Kada žena pokušava raditi muški dio posla, njezin dio posla ostane neurađen jer ga muškarci NE MOGU i NE TREBAJU odraditi, jednako kao što žene ne mogu odraditi muški dio posla. Mogu se zavaravati i jedno i drugo, ali tako postaju samo loša verzija onoga što jesu – žene ili muškarca. Kao i sve, i ovo je naslonjeno na egzistencijalni smisao o čovjekovom identitetu, a on je naslonjen i na spolnost. Kad se to shvati, onda će nam biti dobro u vlastitoj koži jer shvatimo kolika je nezamjenjivost i žene i muškarca.
To je taj pogled sa slike! Jedini koji će ženu pretvoriti samo u inkubator su upravo žene koje nasjednu na propagadne laži (a znamo tko je tvorac laži), tako unište svoje dostojanstvo zbog kojeg su ih muškarci ranije poštovali i unište druge žene koje uvuku u te laži o identitetu.
Žena i majka u pravom značenju nikada nije inkubator, nego ima svoju nezamjenjivu vrijednost upravo zato što je žena i nositeljica novog života – nove slike Božje.
Ovo je popis glumaca i glumica koji su javno odbili snimati u onim američkim saveznim državama koje su postrožile i ograničile pristup pobačaju.
To je samo popis glumaca i glumica koji su potpisali peticiju glumice A. Milano. Mnogi je nisu potpisali, ali jednako podupiru pobačaj poput npr. Reese Witherspoon. Puno glazbenih “zvijezda” također podupire pobačaj poput Lady Gage, Selene Gomez, Katty Perry, Due Lipe…
Svatko ima pravo trošiti svoj novac na što želi i podupirati što želi (to pravo apsolutno podržavam!), ali treba biti svjestan kako ljudi koji podupiru zle ideje nemaju jednaku vrijednost kao osobe koje podupiru dobro. Podupiranje zla automatski je narušilo vrijednost s kojom se rađa svaka osoba. Zlo djelo i dobro djelo nikada nisu na istoj strani pa zato nemaju ni istu vrijednost – jedno je vrijednost, a drugo je nevrijednost, zlo. Čovjek reafirmira svoju vrijednost vraćanjem Bogu i kajanjem za zla djela.
Kao i u svim raspravama o (ne)vrijednostima i (ne)pravima, i ovdje je puno logičnih pogrešaka.
Aktivisti govore o reproduktivnim pravima, a reproduktivno pravo je pravo na reprodukciju, odnosno rađanje. Posljedica rađanja je dijete koje oni žele ubiti. Jesu li onda za reproduktivna prava ili nisu? Jedino pravo za koje se oni zalažu je pravo na ubojstvo jer bi borba za reproduktivna prava značila borbu za pravo na rađanje.
U kontekstu dara slobodne volje, ako smo istinski vjernici, onda ne želimo zastupati i promicati išta što je protivno dobru te bi u naše stavove trebali biti upisani stavovi dobra. Tako nikakva alternativa po izboru slobodne volje ne bi dolazila u obzir. Zato je istinski slobodan onaj čovjek koji čini što je ispravno, a ne ono što želi. Najbolja varijanta je kad je ono što čovjek želi ujedno i ono što je ispravno. Tada nema nikakve borbe, a to možemo uz Božju pomoć jer mudrost i zdravi razum dolaze jedino od Boga. To nema veze s titulama.
Kako glumci i glumice imaju pravo podupirati i financirati što žele, isto vrijedi i za nas. Ako smo vjernici, onda se, iako postoji slobodna volja, po toj slobodnoj volji možemo opredijeliti samo za jedno. Poprilično jasno!
Sveti Benedikt iz Nursije u Italiji (480. – 543. g.) bio je brat blizanac svete Skolastike.
Smatra se ocem zapadnog monaštva kojeg je utemeljio u Cassinu nedaleko od Rima. Benedikt je izabrao povišeno mjesto iznad grada Cassina 529. godine za izgradnju samostana Montecassino koji bi njemu i subraći bio utočište. Uspio je, trudom i molitvom, preobratiti izrazito pogansko mjesto, kakvo je tada bio Cassino, u kršćansko. Na njegovu ‘Pravilu svetog Benedikta’ (lat. ora et labora et lege; moli i radi i Pismo) temelji se organizacija brojnih vjerskih redova.
Samostan je bio na udaru razarača i vandala nekoliko puta. Uništili su ga Langobardi, a potom i Saraceni. U 14. stoljeću razrušio ga je potres, a 1944. bombardiran je od strane sila saveznika. Tom prilikom ubijeno je mnoštvo civila koje se u njega sklonilo. Samostan je obnovljen uz pomoć talijanske vlade, a papa Pavao VI. ponovno ga je posvetio 1964. godine.
Montecassino je jedan od najpoznatijih samostana na svijetu, a njegov muzej naziva se i ‘svjetionikom zapadne civilizacije’ zbog brojnih sačuvanih djela. U crkvi se nalaze i grobovi sv. Benedikta i sv. Skolastike.
Jedna crtica iz Benediktova života važna je za simboliku medaljice. Živio je tri godine kao pustinjak u špilji. Bio je na glasu svetosti pa ga je jedna vjerska zajednica molila za preuzimanje mjesta njezina poglavara. Neki kojima se ideja nije svidjela pokušali su ga ubiti otrovanim kruhom i vinom. Benedikt je spašen od trovanja Božjom intervencijom – nakon što je učinio znak križa nad otrovanim jelom i pićem, shvatio je kako ga pokušavaju ubiti pa je prevrnuo čašu i zapovijedio gavranu neka odnese kruh.
Prednja strana medaljice
Nalazi se slika sv. Benedikta koji drži križ u desnoj ruci i ‘Sveto pravilo’ u lijevoj ruci. Uz njega se nalazi razbijena čaša iz koje izlazi zmija otrovnica na jednoj strani, a na drugoj strani gavran. Iznad čaše i gavrana utisnute su riječi: “Crux Sancti Patris Benedicti” (“Križ svetog oca Benedikta”), dok je na rubu medaljice napisano: “Eius in obitu nostro praesentia muniamus” (“Neka nas u času smrti naše zaštiti njegova prisutnost”).
Stražnja strana medaljice
Nalazi se križ na kojem su utisnuta početna slova riječi: “Crux Sacra Sit Mihi Lux” (“Neka mi križ bude svjetlo”) i početna slova riječi: “Non Draco Sit Mihi Dux” (“Neka mi zmaj ne bude vođa”). Oko samog križa se nalaze početna slova riječi “Crux Sancti Patris Benedicti” (“Križ svetog oca Benedikta”). Na obod su upisana početna slova molitve: “Vade Retro Satana, Nunquam Suade Mihi Vana — Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venena Bibas” (“Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima – zlo je to što nudiš, sam pij svoj otrov”). Na vrhu križa su napisane riječi Pax (Mir) ili monogram I H S (Isus).
Medaljicu možete nositi na lančiću oko vrata ili na krunici, u džepu ili torbi, u automobilu ili iznad vrata i prozora u stanu/kući. Može se staviti u temelje kuće ili pričvrstiti na sredinu križa.
Medaljica sv. Benedikta, kao ni svaka druga medaljica, nema nikakvu “čarobnu moć” niti joj se pripisuju ikakve egzorcističke moći. Korištenje bilo kojeg vjerskog predmeta služi kao podsjetnik na Boga i usmjeruje nas prema služenju Bogu i našim bližnjima. Medaljica se ne smije poistovjećivati s amajlijom ili nekakvim čarobnim predmetom. Naše oruđe protiv Sotone je jaka vjera, čista savjest, molitva, sakramenti, poniznost i pouzdanje u Boga.*
S time na pameti, možemo govoriti o milostima utjecanja u zagovor svetom Benediktu i medaljici:
1. Brani nas od vradžbina i drugih đavolskih utjecaja
2. Štiti nas od tlačenja i zavođenja zloduha
3. Pomaže pri obraćenju grešnika, posebno kada se oni sami nalaze u smrtnoj opasnosti.
4. Pomaže kao zaštita od kušnji
5. Djeluje protiv zaraznih bolesti i otrova
6. Majke pred porodom dobivaju posebnu pomoć za siguran porod.
7. Pruža zaštitu u vrijeme bura, oluja i drugih nevolja na zemlji
8. Pomaže u liječenju tjelesnih tegoba
Molitva sv. Benediktu, zaštitniku Europe
Sveti Benedikte, koji si životnom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas blizu svojim nebeskim zagovorom da europski narodi nađu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.*
*Izvor: benediktinke-zadar.com
Objavljeno: 4. lip 2016.
Grijehom vrijeđamo Božju čast i ljubav, svoje dostojanstvo djeteta Božjeg i duhovno zdravlje Crkve.
Potrebno je ostvariti ustaljeni red odlazaka na ispovijed jer se ispovijedanjem rješavamo napasti i navezanosti na grijeh, a svatko od nas ima napasti koje ga najviše napadaju jer smo svi jedinstveni i imamo različite životne priče. Redovitim ispovijedanjem, duša se čisti jer se vježba u pokajanju i poniznosti te zadobiva mnoge milosti pomirenjem s Bogom i sa samim sobom.
Sv. Ivan Bosco je doslovno osjećao smrad grijeha ljudi koji su mu dolazili na ispovijed. Nakon ispovijedi, smrad bi nestao.
Ja idem svaka četiri tjedna i svaki put s ispovijedi odlazim sretna i mirna, bez tereta na leđima i oko srca, pa da sam ispovijedila i samo jedan grijeh i nemam veliki teret na leđima, razveseli me snaga poniznosti koju dobijem. Srce mi, doslovno, pjeva, radosna sam, volim cijeli svijet jer se podsjetim koliko me Bog ljubi baš takvu kakva jesam.
Ako se nekad osjećate očajno jer ponavljate isti grijeh ili ste na početku svog duhovnog rasta ili u posebno teškim životnim trenutcima i iskušenjima, ispovijedajte se stvarno redovito, tj. nemojte izbjegavati ispovijed ako znate i osjetite da ste sagriješili. Nemojte pasti u tu zamku, krenite bez straha i svaki put bit ćete jači.
Ispovijed ne smije postati izlika za činjenje grijeha jer, kako bi ispovijed bila valjana, preduvjet je kajanje za grijehe i obećanje da ćemo se truditi biti bolji. Ako činimo što želimo u lažnoj slobodi i onda primjenom automatizma odlazimo na ispovijed, a jedva čekamo ponoviti grijeh jer razmišljamo “postoji ispovijed koja će to riješiti”, ona ne ostvaruje svoje učinke.
Ono što se dosta zloupotrebljava je i sam pojam “milosrđe”. Milosrđe nije davanje blagoslova na naše krive postupke i kršenje crkvenog nauka pod niti vodiljom da Bog sve oprašta niti milosrđe i neosuđivanje znače diktaturu političke korektnosti.
Nedavno sam razgovarala s jednim svećenikom o toj temi te tome kako me ona malo “žulja” i on je rekao nešto što mi je pomoglo. Rekao je da oni (svećenici) možda krivo započnu temu izgubljenog sina jer bi, na početku teme i prije nego počnu o milosrđu, prvo trebali reći da je najbolja varijanta nikada ne otići iz Očeva doma pa tek onda nastaviti dalje – ako se to dogodi, moramo čvrsto odlučiti da ćemo se popraviti, tražiti oprost i pouzdati se u Božje milosrđe jer nam je ono svima potrebno.
Duhovni učinci ispovijedi:
Potrebno je isticati važnost i potrebu ispovijedi jer sve manje ljudi pristupa tom sakramentu i, nažalost, sve više svećenika niječe neophodnost ispovijedi pa pričesti pristupaju ljudi koji to ne smiju.
Ovaj trend posebno je porastao u Njemačkoj (čak i među hrvatskom dijasporom). Iskreno ću reći kako mi se plače kad pogledam Katoličku Crkvu u Njemačkoj i što biskupska konferencija propagira.
Ispovijed je ogromni Božji poklon za nas kojim nas On uvijek iznova podsjeća da smo Njegova ljubljena djeca koju dočeka raširenih ruku, ali ne bez pokajanja. Mogućnost ispovijedi treba što obilatije koristiti jer se sklonost nekom grijehu može riješiti samo povratkom u Božje krilo kroz stalno ispovijedanje tog grijeha.
Isus je jedini koji nas nikada neće ostaviti kako god se osjećali, osjećali ili ne osjećali Njegovu prisutnost. On je savršen i zato nas može savršeno voljeti. On je iznad emotivnosti i podložnosti osjećajima jer bi osjećaji nekada jedno, a razum ono drugo (što je ispravno). Jedino On sluša sve naše sreće, tuge, tjeskobe i probleme jer jedino On zna sve i zato mu ništa što nas tišti nije trivijalno i beznačajno.
Koliko god imali sreće pa smo u životu imali osobe koje su nam dale obilje ljubavi, potpore i bliskosti, nijedan čovjek nikada neće moći u nama utažiti želju za potpunošću – potpunim pripadanjem i savršenom ljubavlju. To daje jedino Bog jer jedino On savršeno ljubi. Stoga, nemojte na ovome svijetu od ljudi tražiti takvu ljubav jer je to traženje na krivom mjestu.
Zato muž i žena jedno drugome pomažu u rastu, razvoju i putu prema Nebu. To je smisao brak – pomoći suprugu/supruzi da dođe u Nebo, da joj/mu sv. Petar otključa vrata raja nakon što dođe do svog ovozemaljskog kraja.
Nemojte odustajati!
Gledajući zbivanja oko sebe, čovjeku može svašta prolaziti mislima.
Svašta se zbiva oko nas. Sablazan i nepravda su na sve strane i na svim razinama. Ne treba zaboraviti da sve kreće od osobe kao pojedinca. Bog je dao milost i sve alate čovjeku kako bi bio odgovorno i moralno biće. Uz slobodnu volju, čovjek odlučuje želi li slijediti Božji način koji daje život ili đavolji način koji vodi u smrt. Zato čovjek mora suzbiti u sebi sve ono što nije od Boga.
Sve nakon toga – sve rasulo, upravo je ono što je društvo zaslužilo jer je to rasulo odraz društva, a društvo čine pojedinci sa svojim odlukama. Ipak, Bog kao Gospodar neba i zemlje ima zadnju riječ.
Bolje je otplatiti dug na zemlji, nego ga otplaćivati u vječnosti jer Bog sve zna i doista je stvaran, živ, svevremen i svemoguć.
Nedavno sam se podsjetila na knjigu i film “Grof Monte Cristo” što me je dovelo do jednog citata iz Novog zavjeta. Radi se o zadnjem savjetu kojeg je otac Faria dao duhovno i psihički izmučenom Edmondu Dantesu, a tiče se osvete.
“Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: ‘ Moja je odmazda i ja ću je vratiti’ veli Gospodin.”
Rim 12, 19
Ovaj dokumentarni film toliko je depresivan da ga nisam ni pogledala cijelog, ali prikazuje kako izgleda život bez Boga, odnosno kad čovjek sebe proglasi bogom. To je to bez uljepšavanja. Bljak!
Film možete pronaći s prijevodom na hrvatski pod nazivom “Švedska teorija ljubavi”, a prikazan je i na ZagrebDox-u 2015.
Netko je film jako dobro sažeo kao “‘Švedska teorija ljubavi’ – kako biti napredan i umrijeti sam”. Sva prava sažetka idu autoru.
“Sound of Freedom”👫
“This beautiful fantastic” 👫/👪
“Beyond The Sun”👪
“Most” (The bridge”) 👫
“The confession” 👪
“Tengamos la fiesta en paz” (“Proslavimo blagdan u miru”) 👪
“Uskrsli” 👪
“The conversation” (“Razgovor”) 👫
👫 za odrasle (ozbiljnost teme)
👪 obiteljski
Objavljeno: 5. stu 2015.
“U kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao.
Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati te ga je, pomalo, uveo u kaligrafiju. Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
‘Nažalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.’
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice pa krenuo u svijet. Radio je najteže poslove. Izrabljivali su ga, a spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu, žuljeve na rukama i zdjelu riže dnevno.
Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice i nastala je glad. Za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jedne noći, netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao.
Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba i, dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.
Otvorio je bijelu.
U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:
‘Ovo će proći!’
Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe, nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, glasno im pročitao i prošli su. Prošao je i on.
Nekoliko dana proveo je po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni, stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.
Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina je bio strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.
Sve se promijenilo.
U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.
Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.
Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu.
Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutijice koju mu je otac dao.
Otvorio je crnu kutijicu.
U njoj je bio smotani papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:
‘I ovo će proći.'”
Nepoznati autor
Ne znam kako vas, ali mene bi bilo strah života u kojem, uvjetno rečeno, imam sve što poželim, u kojem ne moram raditi, u kojem nemam obveza… jer se tada čovjek najčešće počne oslanjati na sebe. Izgubi iz fokusa Boga jer on postane bog. Zbog dosade i čiste obijesti (oholosti) te zato što nešto može, počne činiti skupocjene pogreške i grijehe – kako sebi, tako i ostatku svijeta.
Biti na vrhu svijeta, biti gospodar svijeta je, s jedne strane, jako usamljena, a s druge strane nezaslužena pozicija. To je pozicija koje čovjek nije dostojan. Nikad se u njoj ne bih htjela svojevoljno naći.
Ona pripada jedino Bogu i onima koje je on pripravio za te jako odgovorne pozicije jer će, samo u tom slučaju i samo osoba izabrana na taj način, moći činiti dobro. Ta osoba bit će svjesna da neće ona biti gospodar svijeta, nego Božji suradnik. Bog će uvijek biti Gospodar Stvoritelj čiju će volju poštovati, tražiti i voljeti takvi suradnici.
Onaj tko je tu poziciju pribavio na drugi način sije samo zlo.
Imati moć je jako privlačno, a ta je težnja čovjeku ostala kao posljedica istočnog grijeha. Ona može toliko zaslijepiti osobu da ona postane zla. Ne vjerujem ljudima koji obećavaju napredak, a gaze ne samo kršćanske vrijednosti, nego i zdravi razum i naravni zakon koji je univerzalan.
Svatko ima neki križ, a svaki križ je različit. Ne možemo pobjeći od njega. Možemo ga zagrliti i gorko-slatko biti sretni jer je samo naš, jer je to naš put kojim ćemo doći u nebo. Možda zvuči trivijalno i samorazumljujuće, ali vjera u Boga (vjera Bogu) je upravo ono što joj samo ime kaže: vjera (povjerenje). Ona nadilazi i mora nadići razum jer razum sasiječe povjerenje tamo gdje mu se čini da nema razloga, tj. dobrog, razumnog, logičnog objašnjenja nekoga ili nečega. Tako je vjera povjerenje u Boga, čak i kada On dopušta teže situacije, probleme, tugu i nepravdu.
To doslovno znači ovako nešto: “Bože, ja vjerujem Tebi, čak i ako sam bolestan, čak i ako sam izgubila dijete, čak i ako ne mogu pronaći posao, čak i ako sam usamljen, čak i ako se borim s tjeskobom, čak i ako su me povrijedili moji bližnji, čak i ako… Vjerujem da ćemo Ti i ja pobijediti, čak i radi svega toga ili upravo po tome jer su Tvoji planovi i razlozi veći od poteškoća. Vjerujem Ti, iako mi se čini da smo mogli nešto napraviti bez svih ovih patnji, ali s obzirom da ja ne poznajem namisli srdaca ljudi, ne znam tko će što i kako napraviti, a Ti sve znaš uvijek, oduvijek i zauvijek, onda znaš i zašto mi je ova patnja potrebna i kako će se stvari odviti po njoj. Ja vjerujem da će zbog nje ili upravo po njoj stvari ispasti dobre jer Ti drukčije od dobra ne znaš.”
Roditelji su mi usadili puno suosjećanja prema drugim ljudima.
Odgajali su me s ispravnim vrijednostima i važnošću vjerodostojnosti življenja kako nas uči vjera s ispravnim karakterom iz ljubavi prema Bogu. Jednako tako odgajali su me da pomognem svakom čovjeku, a pogotovo onome koji je pao i da tražim i najmanji dio dobra u čovjeku. Moram priznati da to zahtijeva puno odricanja, samokontrole, vjerovanja u više dobro i opraštanja. Moji roditelji nikada nisu zatvarali vrata svoga doma takvim ljudima, prije svega jer smo svi grješnici i nema mjesta naslađivanju tuđim grijesima, ali i zato jer im je bilo žao što je čovjek pao. Htjeli su mu pomoći koliko su mogli kako bi popravio pogreške, kako bi ga opravdali i potaknuli na dobro, na obraćenje. Iz toga proizlazi i zadnji dio mog teksta.
Čovjek može prolaziti teške trenutke i trpjeti razne nepravde zbog smjera u kojem se kreće društvo, ali, u konačnici, postoji raj i postoji pakao kao konačna nagrada ili kazna.
Nitko od nas neće biti sudac Sudnjeg dana. Hvala dragom Bogu da je tako. On poznaje namisli srdaca i hoće li se netko pokajati za zlodjela pa njemu pripada i konačni sud, konačna odluka. Čovjek ne bi smio presuditi o životu i smrti drugog čovjeka. Nitko od nas ne zna bi li netko promijenio svoj život ni koji je Božji plan za tog čovjeka. Zato će taj sud i biti konačan. Zato čovjek ne može biti nositelj konačne presude – neki zbog toga što ne bi vjerovali nekome tko se pokajao, a neki zbog toga što bi zbog nade da se netko pokajao, propustio vidjeti sve zlo koje je ta osoba napravila te bi time oštetio sve koji su nastradali od tog čovjeka.
Moramo se boriti za Dobro, truditi se biti najbolje osobe koje možemo biti, učvrstiti vjeru, ali nikome ne željeti zlo jer, kad se suštinski pogleda, žaliti treba gospodare svijeta jer se njima ne piše dobro.
Oni su ti koji će, ako rade protiv Boga Stvoritelja, Boga Sina i Boga Duha Svetoga, završiti loše za sva vremena bez mogućnosti promjene. Oni su ti koji ne znaju ljepotu Božjeg plana. Oni su ti koji ne dozvoljavaju da ih dotakne Božja milost. Oni su ti koji ne shvaćaju simboliku braka i spolnih odnosa, veličanstvenost nastanka novog života, ljepote života s Bogom i u ljubavi s drugima. U konačnici, oni su ti koji su jadni. Žali, Bože, onda novca i društvene moći kad će osoba vječnost provesti u paklu. Onaj tko ima Boga u srcu nikad ne može biti jadan koja god bila mjerila uspješnosti društva jer upravo Bog daje čovjeku vrijednost.
To ne znači da opravdavamo zle postupke ljudi niti da nam se “samo čini da netko radi zlo” jer čovjek djelima pokazuje kome pripada.
Svaki čovjek ima slobodnu volju, osim u ekstremnim slučajevima bolesti, opsjednuća i sl. pa će i postupiti onako kako želi. Ako je neki postupak zao, onda ga tako treba i imenovati bez relativiziranja, ali i moliti za moral i dobrotu svjetskih vođa. Nema potrebe “razumijevanjem” smanjivati štetu koju svojim odlukama uzrokuju vodeći ljudi jer one jesu ozbiljne, a i vrijeme je da prestanemo biti toliko dobronamjerni i širokogrudni (bar je meni vrijeme) pa njihove odluke smatrati neznanjem. To nije neznanje. To je svjesna odluka u skladu s (ne)vrijednostima koje zastupaju i u skladu s njihovim viđenjem 90 posto svjetskog stanovništva kao bezvrijednih životinja, bezvrijedne stoke, robova koji, kad nas se već ne mogu sviju riješiti nekim planom, onda moraju služiti i ljubiti noge jer ne bismo smjeli ni živjeti niti imati mogućnost vjerovati u što želimo jer smo stoka.
Ovaj je članak više fokusiran na tzv. velike ribe koje su na pozicijama vođa ovosvjetskih institucija u kontekstu odluka koje se protive moralu i općem dobru, ali ne treba zaboraviti da će i svatko od nas odgovarati za svoj život – bili mi dobri i bogati, bili mi zli i bogati, bili mi dobri i siromašni, bili mi zli i siromašni. Svaki čovjek može napraviti puno zla na kojem god se društvenom položaju i situaciji nalazio.
Pakao na koji se ljudi osude svojim djelima je vječan i definitivan.
“Život bez križa je najteži križ od svih.”
sv. Sebastian Valfre
Želim istaknuti reakciju biskupa Mate Uzinića povodom pornografskog oskvrnuća koje se dogodilo u crkvi sv. Ignacija u Dubrovniku.
Vjerujem kako znate o čemu se radi. Fotograf erotskih, kako mu novinari tepaju, a ja bih rekla pornografskih fotografija, slikao je golu glumicu u dubrovačkoj crkvi sv. Ignacija, a sve ima veze s njemačkom filmskom akademijom.
Nije mi jasno zašto projekt nisu odlučili realizirati u nekom od kvartova u Njemačkoj u koji se ni policija ne usudi zaći. Tako bi se dokazali djelima i pokazali kao junaci na muci. Vjerojatno zato što su kukavice pa se boje da ljudi iz takvih kvartova ne bi razumjeli njihovu “umjetnost”, a sasvim sigurno jer su im crkve na piku s obzirom da su se hvalili po facebook grupama da će oskvrnuti što više crkava i “kako su ih baš dobro oskvrnuli”. (Je li Ministarstvo kulture upoznato s projektom koji se odvija na prostoru RH?)
Biskup Uzinić je odredio da, zbog oskvrnuća, u crkvi NE MOŽE biti bogoslužja shodno kan. 1211 Zakonika kanonskog prava, dok se ona ponovno ne blagoslovi i ne izvrši se pokornički čin, tj. pokornička naknada za oskvrnuće. Crkva će se blagosloviti u četvrtak, 8.3.2018. Od 17h bit će pokornički čin klanjanja Presvetom Oltarskom Sakramentu, a vjernike se poziva na nemrs i post kao naknadu.
Napisala sam ovu kratku crticu upravo zbog biskupove reakcije.
Biskupova reakcija, nažalost, pokazuje veličinu, tj. ozbiljnost događaja. Taj događaj je rezultat čovjekova djelovanja i odluke, a čovjek često ne razmišlja o posljedicama svojih djela, iako je to logična uzročno-posljedična veza.
Zato nam je potrebno pokazati da naša djela nose posljedice. Čovjeka je potrebno odgojiti. Duhovne i psihičke posljedice su one najgore, a o njima se uvijek radi u slučaju teških prijestupa protiv Boga i čovjeka. Biskupova reakcija pokazuje ozbiljnost ove rane, ovog grijeha. Padaju mi na pamet još dva primjera – ona je na razini oskvrnuća crkve terorističkim ubojstvima u Francuskoj ili oskvrnuća crkve u Gučoj Gori (Travnik) od strane mudžahedina za vrijeme rata u BiH gdje se također morala raditi ponovna posveta.
Čini mi se da se mnogi ponašaju kao u kafiću u (kršćanskim) sakralnim prostorima pa i polugoli katolici koji se ponašaju kao da nikada nisu ništa čuli o ljudskom dostojanstvu, vrijednosnom aspektu spolnosti i vrlinama koje su onda vidljive u ljudskom ponašanju i odijevanju. Istovremeno zaposlenici institucija RH (jer sustav čine ljudi) olako izdaju dozvole i toleriraju mnoge pojave za pet minuta slave. To sve proizlazi iz mnogo čega, ali psihološki gledano, iz kroničnog kompleksa manjka vrijednosti. Duhovno gledano, iz duhovne mlakosti i deklarativnosti.
Što se tiče liberala i slobode umjetnosti, u ovom se slučaju uopće ne bih spuštala na tako nisku razinu rasprave o slobodi umjetnosti i tko zapravo potiče umjetnost, a tko ne, nego bih situaciju riješila singapurski vrlo pragmatično (iako pragmatizam bez vrijednosti nije moj credo, ali ne volim ni filozofiranje): crkva je vlasništvo Katoličke Crkve i ona odlučuje što se može, a što ne može raditi u njezinom vlasništvu. Ostali mogu samo blebetati.
Čovjek je duša, duh i tijelo te, kao takav, neodvojiv od svojih djela. On je ono što čini. Djela nose posljedice – i u politici i u gospodarstvu i u svakodnevnom životu, a ta djela, ako su strašna, vape u nebo.
Možda bi neke skupine u društvu trebalo ozbiljnije podsjetiti koje crkvene kazne povlače njihove odluke?
Ono što vjernik može je moliti za političke i gospodarske elite kako bi bili na strani dobra te, naravno, biti na strani dobra ako smo dio takvih skupina. Svaki društveni položaj ima svoje obveze i odgovornosti, svoje teškoće i prednosti, svrhu i rezultat, misiju i ulogu, baš kao i svaki čovjek. Na čovjeku je da svoj položaj koristi za dobro jer su dobro i zlo univerzalni i za bogataša i za siromaha.
Dodatak nevezan za temu: Kako je moguće da u izradi novog Zakona o sukobu interesa sudjeluje osoba koja je optužena za sukob interesa? #vjerodostojno i s blagoslivljajućim pozdravom ‘Hvaljen Isus i Marija’
Objavljeno: 30. ruj 2015.
Ovaj tekst započinjala sam već puno puta.
Na kraju sam ipak odlučila napisati osvrt upravo zato što je
problematika previše ozbiljna da bih je ignorirala, a oduševljenost i citati ženske populacije poput ovog desno na slici su zvono za uzbunu.
Na svijetu postoji velik broj Christiana Greya, samo što nisu svi uspješni, bogati, šarmantni, zgodni, ali jednako imaju nesređene obiteljske odnose iz kojih nikada nisu osjetili ljubav i zbog kojih vuku traume koje je potrebno rješavati psihoterapijom i smislom prije nego završe nečijom smrću ili srede i vas svojim manipulacijama po “zakonu privlačnosti ranjene zvijeri”.
Glavni glumac, Jamie Dornan, rekao je: “Ni u najluđim snovima nisam zamišljao da ću te stvari morati raditi pred kamerama. Prije povratka kući, ženi i djetetu, dugo sam se tuširao da bih isprao sa sebe taj lik.”
Glavna glumica zabranila je svojim roditeljima i obitelji gledanje filma.
Mnogi psihijatri obratili su se javnosti, a pogotovo mladima, i upozoravali na toksične posljedice “50 nijansi sive”, dok je s duhovno-vjerske strane oduvijek poznato kako je taj film štetan jer promovira perverziju.
Problem je u tome što se (mladim) ljudima šalje bolesna poruka – agresija, nasilje, posesivnost, ucjena, kontrola vremena, osobe i slobode u vezi/braku prikazuju se kao nešto normalno, poželjno, šarmantno, romantično, izazovno, posebno, seksi, napeto, uzbudljivo.
Možemo se praviti glupima odbijajući odgovornost te reći kako ovakve knjige, pozitivna atmosfera oko filma/knjige i pozitivna naklonost medija, ne utječu na pojedinca (pogotovo pojedinca u formativnim godinama) u mjeri koja bi mogla zabrinjavati, ali onda se ne bi bilježio porast maloljetničkog, obiteljskog i drugog nasilja, razvoda, posesivnih ovisničkih veza, porastu narcisoidnih paranoika, ovisnika o pornografiji koja uništava brak, manipulatorima/cama, padu nataliteta i sl.
I ptice na grani znaju da pornografija vrlo jednostavno i vrlo brzo stvara ovisnost s obzirom da stvara podražaje. Kad čovjek pregazi granicu, potrebni su mu sve bolesniji i agresivniji sadržaji jer ovisnik otupi na normalnu razinu podražaja pa mu treba nešto jače.
Koliko se lako nakačiti na takav sadržaj i koliko je zagadio populaciju pokazuje presjek novoobjavljenih knjiga pa u knjižari ili knjižnici više ne možete pronaći normalnu knjigu. Dominiraju psihološki trileri, New Age knjižice i dominantno erotski (pornografski) trileri i pričice. Jako velik udio imaju knjige slične “50 nijansi sive” koje su preslika nečijih mračnih misli i potreba, a koje onda, puštene u javnost, zagađuju cijelo društvo – od jedanaestogodišnjaka do gospođa u mirovini.
Sigurna sam da ste, kao i ja, primijetili bar jedan par u tramvaju, parku ili gradu u kojem su ili cura ili dečko bili posesivno-manipulativno nastrojeni, a to se odmah primijeti po riječima i njihovom ponašanju. Još je gore kada vidite da se radi o teen populaciji, iako takve veze, na neki način, mogu biti karakteristične za to razdoblje pri čemu druga strana samo stoji i sluša jer to smatra normalnim dijelom veze. Za takvo shvaćanje ljubavi krivi su, između ostalih, i knjige i filmovi poput “50 nijansi sive”.
Ono što bih istaknula je i to da priča duguje uspjeh jedino činjenici što se radi o iskusnom muškarcu i neiskusnoj curi jer da je i ona iskusna, izgubio bi se fantazijski element na koji se i zakače takvi narcisoidno-manipulativni tipovi te element iščekivanja. Oni ne cijene to neiskustvo kao vrlinu i dar kojeg trebaju cijeniti jer to jest vrlina, nego isključivo kao element koji im je zanimljiv pa ga moraju ugrabiti sebi jer, s obzirom da su narcisi i manipulatori, moraju imati sve najbolje, sve što žele, mora biti po njihovom i svejedno im je što će uništiti ili slomiti pri tome.
Christian manipulira Anom pomoću alkohola, seksa i ugovora i time se nijedna njezina odluka ne može smatrati zrelom i slobodnom, iako ni ona nije malo dijete. Ona počinje osjećati prisnost s njim, iako nije dobar za nju te se nalazi u neuroznim stanjima zbog tog raskoraka. Emocionalno se navezala na njega, iako nije dobar za nju. Ljubav je odgovornost za drugu osobu, povjerenje i sloboda. Nema mjesta kontroli, manipulaciji i bolesnoj posesivnosti.
To nije ljubav, to je izopačena “ljubav” – neljubav, to nije Božji plan, ali mediji i društvo govore da je to poželjno. Mediji možda i priznaju da je veza Christiana i Ane drugačija, ali žele je učiniti prihvatljivom. Isto to društvo i mediji koji kasnije peru ruke od njihove neželjene djece, premlaćenosti, razočarane i utučene djece, okreće glavu od njihovih problema po principu ‘kako si si dozvolio postati ovisan? Ja sam te samo upoznao s drogom, nudio ti je i uputio te u pakao.’
Nikako se ne mogu složiti da je ponašanje opisano u knjizi poželjno i normalno jer predstavlja izopačenu gadost koja vrijeđa Boga i ljudsku vrijednost, ali se mogu složiti kako svatko odgovara za svoje postupke i ima slobodu ponašati se kako želi u svojoj kući.
Jednako tako mogu prihvatiti činjenicu da, zbog nereda na psihološkoj i duhovnoj dimenziji, osoba može imati nastrana nagnuća poput ovog koja ga uzbuđuju i seksualno pale jer se radi o takvim maštarijama ili može imati poremećaje na drugim područjima, ali autodestruktivne i destruktivne odluke i dalje ostaju autodestruktivne, destruktivne i grešne, iako ih je pojedinac (slobodno) donio. Problem je što ljudi često donose odluke potpaljene pretrpljenim ranama koje se nisu liječile smislom i nisu zacijelile, nego se to pretvorilo u karakter osobe, a to onda ne završi dobro.
Opasno je kad se to nenormalno ponašanje predstavlja kao normalno izvan kuće, kao nešto zanimljivo i svojstveno svim ljudima jer taj problem iz osobnog prerasta u društveni, iako nije normalno i svojstveno većini ljudi imanje takvih nagnuća jer nismo takvi stvoreni, nego se čovjek dovede u takvu situaciju, postane takav čovjek.
Uz poruku da je nasilje dio ljubavi, knjige promiču još nekoliko opasnih poruka. Jedna od njih je da žene vole muškarce koji im naređuju i s njima postupaju grubo, a što nije točno jer psihički zdrava žena želi sigurnost i pažnju. Duševno i emotivno nesređena žena može htjeti nekoga poput C. Greya jer se na tom području nešto krivo posložilo pa stoga i takve igrice mogu izgledati zanimljivo i uzbudljivo.
Druga laž koju knjiga promovira je da muškarci žele nesigurne i ponizne žene poput Ane, a točno je da muškarci žele sigurne žene jer je prirodno da žena pomaže muškaracu u samokontroli, ispravljanju kad pretjera i zato što jedino snažna žena može poštovati muškarca, dok on njoj može dati ljubav. Pod pojmom snažna žena ne mislim na ženu koja se ponaša po principima muškarca. Snažna žena je, zapravo, nježna žena s jakim ispravnim principima i karakterom što je čini poželjnom muškarcu.
Zašto je velik broj žena kupio/pročitao knjigu?
Zato što su, danas, u opasnosti i muževnost i ženstvenost i jako je upitan odgoj. Kako se to očituje?
Tako što je sve manji broj pravih muškaraca koji trebaju biti zaštitinici žene i obitelji – imati ispravan gard, snagu, hrabrost, odlučnost (usp. teologija tijela i teologija tijela), a to žene vole jer po prirodi teže sigurnosti, zaštiti, snažnim muškarcima koje mogu poštovati.
Christian Grey ima autoritet, ima snagu, fokusiran je, uspješan, ali kod njega su sve te karakteristike izopačene, izokrenute i nisu u funkciji zaštite žene, nisu u funkciji toga da se žena osjeća posebno uz samouvjerenog i sigurnog muškarca, nego upravo suprotno – živi s grabežljivcem. S obzirom da (možda) takvog pravog muškarca žene nemaju u svojoj stvarnosti, onda je poželjan i C. Grey kao grabežljivac u mašti pa čitanje takve literature cvjeta jer je u tom svijetu mašte moguće stvoriti ljubavnu priču prema vlastitim idejama i željama.
Veliki utjecaj ima i dominantna romantična ideja ‘on će se promijeniti radi mene.’ To je trik i ideja na koju žene lako padnu, a koji u stvarnosti baš i ne funkcionira. Osoba mora OBAVEZNO konsolidirati dušu, razum i emocije, a to je moguće jedino odmicanjem od takvih toksičnih sadržaja, duhovnom nadgradnjom i ispovijedi. Ako osoba uđe u brak s ovisnošću o takvim sadržajima i pornografiji, uništit će i brak i muža/ženu jer ima poremećene, grešne i destruktivne predodžbe o odnosu pa će u tom smjeru i razvijati brak. To će raditi jer će mu se dogoditi i fizičke promjene na mozgu pri čemu dolazi do hipofrontalnosti – slabije razvijenog prednjeg dijela mozga koji je odgovoran za razumno i odgovorno ponašanje. To nikako ne može završiti dobro. S druge strane, točno je kako se ljudi mijenjaju, kako doista prava žena može promijeniti muškarca i kako jedno drugo trebaju poboljšavati, ali to nije uvijek uspješno. Ništa od ovoga ne pišem osuđujuće, nego demistificiram razloge popularnosti koji nisu nikakav posebni recept, nego samo iskorištavanje ljudskih slabosti. Kao romantik i kreativna osoba, meni je to još razumljivije, stoga dijelim mudrost s vama.
Ako liku Christiana oduzmemo bogatstvo, ljepotu, šarmantnost, dobru odjeću, automobile i glazbu, dobili bismo obiteljskog nasilnika kako izgleda u stvarnosti.
U stvarnosti, kraj ne bi bio tako bajkovit – Christian se ne bi promijenio radi Ane. Završio bi u zatvoru, kao obiteljski nasilnik ili na terapiji liječenja ovisnosti, a Ana u mrtvačnici, bolnici, trpeći nasilje ili bježeći. Ako bismo uzeli u obzir mogućnost promjene, ona bi bila moguća jedino Božjim zahvatom (okretanjem Bogu) te odlukom Greya za promjenom, a sama promjena bi nastupila nakon višegodišnje psihoterapije i duhovne terapije. Sigurno se ne bi promijenio zato što je ona popustila, prihvatila njegovo ponašanje i odlučila sudjelovati u tome, a tako je to prikazano u ovom filmu.
Da žena i ne završi u mrtvačnici, a muž u zatvoru, to je i dalje poremećen i grešan odnos te je to i bit svega – možda vam fizički neće otpasti ruka, nećete oslijepiti, nećete završiti u mrtvačnici, ali ćete psihički i duhovno umrijeti, a to je puno gore od svega navedenog. Zato ovakvi odnosi nisu samo pogrešni jer su nasilni, nego su pogrešni jer uvijek predstavljaju perverziju koja i u ostalim segmentima osobe i braka stvaraju užas.
Nema bajke i nema iznenađenja jer, ako čovjek ne živi po Božjem smislu ili bar po narativnom zakonu, postaje olupina.
Suprotnosti se možda privlače, ali sličnosti ostaju zajedno.
Otkrit ću vam kako mene ta rečenica gore uvijek malo strese jer volim “nemoguće” ljubavne priče (zato sam jako striktna katolkinja kako bi sve ostalo u balansu ;), ali da, ona je točna.
Neki dan prijatelj me podsjetio na Seinfeld-a jer ga on voli gledati. Nešto smo raspravljali pa se sjetio ovog isječka.
Isječak super pokazuje što je u vezi/braku temelj – isti vrijednosni sustav.
Seinfeld je to pokazao na primjeru abortusa jer se po tom stavu, općenito, dobije dojam tko je kakvog vrijednosnog pogleda, tj. kako mu je oblikovan karakter, iako ni to nije dovoljan pokazatelj.
U vezi i braku bitno je puno toga poput odgovornosti za drugu osobu, razgovora, slušanja, povjerenja, poniznosti, želje da sebe dijelite s nekim (otvorite srce) i drugoga stavite uvijek na prvo mjesto, a najvažniji su ljubav (u pravom smislu – kao odgovornost za drugu osobu) i poštovanje = Bog. Sve to treba biti na ispravnim temeljima, a to je vrijednosni sustav kojeg dijelite.
Život se komplicira s godinama pa vam treba netko s kime ćete ići u istom smjeru, tko će vas poticati na moralni život, koga ćete vi poticati na moralni život, tko će vam pomoći živjeti s ciljem i nadom vječnog života. Kako je to lijepo rekao i blaženi Karlo Austrijski svojoj supruzi Ziti: “hajdemo sad jedno drugome pomoći doći u nebo”.
Kako moj prijatelj kaže, kompromis se radi oko mlijeka kojeg pijete, a ne oko vrijednosnog sustava.
To ne znači da trebate niti možete biti jednojajčani blizanci. To nije ni potrebno, a još manje zanimljivo. Ja ne volim dosadu. Različiti karakteri nadopunjuju jedno drugo, mogu pomoći jedno drugome u isticanju jačih strana, a popunjavanju i pomaganju oko slabijih strana, a ti karakteri trebaju ići u istom smjeru.
I, zato – što je abortus?
Svaki čovjek ima nešto lijepo čime vas može učiniti radosnim ili obogatiti ili učiniti da vam je lijepo s njim/njom. U nekom kratkom razdoblju može vam dati više potpore, pripadanja i ‘život je lijep’ osjećaja i bolje vas upoznati, nego ljudi koji su duži dio života s vama. Možete biti iskreniji i pravi vi s tom osobom. Može vidjeti strane vaše osobnosti koje nitko nikad nije vidio.
Ipak, samo to nije dovoljno jer se radi i o duhovnoj stvarnosti i konačnom cilju. Ljubav je odgovornost za drugu osobu, ali i prihvaćanje osobe takve kakva jest, bez želje da je promijenite; sposobnost da se ta osoba osjeti voljeno i prihvaćeno od vas, da se osjeti da je kao takva dovoljna, a to je lakše i prirodnije s osobama koje su nam bliske vrijednostima.
Osjećaji se istroše, dok je ljubav svjesna odluka za osobu iz dana u dan i nakon što se osjećaji istroše, promijene ili probude za nekog drugog. Osjećaji su subjektivna kategorija i nestalni su, dok je ljubav objektivna kategorija karakterizirana voljom i odlukom.
U konačnici, vi donosite odluku. Živjet ćete s tom osobom i tu odluku donijet ćete na koji način želite. Bog će vam dati odgovor, samo ga morate htjeti čuti. To onda rezultira potpunom sigurnošću i mirom da se radi o pravoj odluci u bilo kojem smjeru – prekid veze ili brak, a to je najvažnije. S druge strane, mi, ljudi, pozvani smo biti dar jedni drugima. Možda smo pozvani biti nekome razlog obraćenja. Dokle god Vas netko ne odvlači od Boga, to je odluka između vas i Boga.
Nemojte se zaboraviti moliti za tu osobu da je Bog čuva od zla, čak i ako krenete različitim putovima. Lijepo je i moćno biti u nečijoj molitvi.
Nek’ te zagrli netko sretniji
Čuvali te svi dobri anđeli.
Samo nekad me nađi da nam se
Zvijezde sve zapale.T. Cetinski
U isječku je zanimljivo i to što je Jerry pitao Elaine za dečkov stav o abortusu odmah nakon što je ona rekla da je dečko karakteran i ima integritet.
Je li Jerry htio reći da podupiratelji abortusa nemaju integritet? 😎🤫
Objavljeno: 17. sij 2017.
Od trenutka kad počnete gledati ovaj kratkometražni dokumentarac o radu Marijinih obroka pa do njegove 2:46 minute, na svijetu je umrlo 31 dijete od gladi.
Svaki dan na svijetu umre 18.000 djece od bolesti uzrokovanih glađu, a i vi i ja znamo da hrane ima dovoljno.
Mary’s Meals (Marijini obroci) su organizacija koja se bavi osiguranjem obroka za školsku djecu u siromašnim državama svijeta. Osiguravaju jedan obrok dnevno u školama kako bi ih roditelji slali u školu. Kako ističu, a ono što mi je jako bitno, imaju niske troškove hladnog pogona, stoga se većina sredstava (93%) iskoristi izravno za dobrotvorne aktivnosti, tj. za svaku 1 kn koju doniramo, 93 lp se troše izravno za aktivnost.
Samo 120 kuna dovoljno je za prehranjivanje jednog školskog djeteta cijelu godinu.
Sljedeći način putem kojeg možete pomoći je Mali dom u Africi kojeg je pokrenuo fra Miro Babić. Postigli su ogromne stvari. Kupite narukvice ili, ukoliko ste u mogućnosti, postanite kum/kuma jednom školskom djetetu ili se pomolite za njih.
Doslovno rečeno i doslovno mislim: nema razloga za osjećaj tuge ili bezvrijednosti ako ne možete pomoći financijski. Informirajte svoje prijatelje na društvenim mrežama i tako pridonesite, a molitva uvijek vlada jer ona zalijeva rad misionara u siromašnim zemljama! Vi budite misionari gdje jeste jer je u razvijenom svijetu puno više gladnih bez smisla, tj. pridonesite dobru na koji način možete.
Čula sam podatak da, prema nekom relevantnom istraživanju provedenom u Švedskoj kojeg mi se nije dalo tražiti, 2/3 Šveđana smatra kako životinje i čovjek imaju jednako dostojanstvo.
Moram biti iskrena i reći kako me taj podatak, ako je točan, ne iznenađuje. Rezultat bi bio sličan i da se istraživanje provelo u nekoj državi Zapadne Europe.
Zašto me to ne iznenađuje?
Zato što je svijet toliko zagrizao u new age i relativističku istinu da niječe postojanje apsolutne istine, iako je ona stvarna. Ta istina je Božji poredak i viđenje.
Jedino biće koje ima dostojanstvo je čovjek kojem je Bog jedinom dao svoj dah (dušu) te mu rekao da se plodi&množi te gospodari. Životinje su dane čovjeku za preživljavanje, a ne obrnuto. Mnoge stvari, pa i životinje, mogu imati ili imaju vrijednost, ali dostojanstvo ima samo čovjek jer je samo on stvoren na sliku Božju. Jedino je čovjeku Bog dao dušu (duh), razum, emocije i spoznaju. Jedino je čovjek duša, duh i tijelo s dostojanstvom.
“Mali Šef” dobro se uklapa u ovu temu. On je beba direktor na zadatku, a cijela priča ispričana je iz perspektive sedmogodišnjeg dječaka Tima koji jednoga dana dobiva brata i to, ni manje ni više, nego Malog šefa koji zadobiva svu pozornost i postavlja svoja pravila.
Kako će se Tim i Mali Šef slagati te kako će riješiti problem nedostatka beba i ljubavi prema bebama jer sva ljubav odlazi na psiće kućne ljubimce? Ljubav prema životinjama dovela je do manjka beba, a to je dovelo do toga da je Mali Šef postao direktor s posebnim zadatkom. Kakve veze to ima s toplinom, ljubavlju i odgojem u obitelji, pogledajte u filmu “The Boss Baby”.
Tko je bio Alfred Kinsey, pedofil kojem se može pridodati još nekoliko psihijatrijskih dijagnoza i na čijim se rezultatima pokusa temelji i hrvatski liberalni zdravstveni odgoj, pogledajte u dokumentarnom filmu.
On i njegovi suradnici zlostavljali su djecu – od beba do starije djece, a i sam je sebe zlostavljao različitim oblicima seksualnih perverzija, tj. seksualnom destruktivnošću od koje je i umro.
Kinsey je kretao od teze da je čovjek životinja. Njihova je teza da su i bebe seksualna bića koja treba seksualno stimulirati (zato su ih on i njegovi suradnici zlostavljali), a to onda vrijedi i za djecu vrtićke dobi i osnovnoškolce.
Seksualna perverzija je temelj zdravstvenog odgoja kojeg država i interesne skupine žele nametnuti i u Hrvatskoj, a u tome će i uspjeti ako se drugi ne pobune.
Kinseyjevi rezultati su temeljeni na zlostavljanju, a ne na znanosti. Na njegovom se institutu u SAD-u školovao se i Aleksandar Štulhofer, jedan od pisaca hrvatskog programa ZO-a.
S obzirom na nova kretanja u politici koja, naravno, imaju utjecaj na nas, ostavljam linkove na članke o zdravstvenom odgoju koje sam ranije pisala i koje možete naći u arhivu.
Ponovno se akzualiziralo prisilno uvođenje liberalnog zdravstvenog odgoja od strane države u škole. Taj odgoj nije temeljen na znanosti, nego na pedofiliji.
Iako je više od 80 posto roditelja poduprlo zdravstveni odgoj TEEN STAR programa, državu to nije omelo u naumu nametanja suprotnog programa.
Roditelji imaju pravo na odgoj svog djeteta! Škola (sustav) nije prva odgojna institucija niti to smije postati.
Demokršćanska vlada u Hrvatskoj pokrenula je postupak usvajanja, tj. postupak pripremanja terena za usvajanje Istanbulske konvencije. Usvajanje Konvencije znači upravo ovo gore navedeno: sustav će vama/nama onemogućiti donošenje vlastitih odluka jer njezino usvajanje znači da država ne priznaje spol, nego rod te se takav način gledanja mora ubaciti u sve segmente. O tome sam pisala u članku Panama Papers u Hrvatskoj jer ono što se ubaci u sustav, što se opere u sustavu, ne možete više zaustaviti. Primjena Konvencije podrazumijeva sljedeće:
Sažeto rečeno, ako se ona ratificira neće moći biti moguć nikakav drugi ZO u školama, osim liberalnog, a on je najliberalniji u Europi.
Članci:
Posljedice liberalnog ZO-a – istrazivanje SAD
Izjava o zdravstvenom odgoju -znanstvenici 2007.
Želim istaknuti kako se “riječi vezu mačku za rep”, kao i izraz #vjerodostojno jer su djela ono što se računa. Dobro je znati ispravno odgovoriti na novinarska predizborna pitanja npr. o tome kad započinje život i treba li procesuirati korupciju, ali tim istim ljudima valjda nitko nije rekao i poučio ih da se ideje i stavovi ostvaruju djelima ovako:
MISIJA ->VIZIJA-> STRATEŠKI CILJEVI-> TAKTIKA-> OPERATIVNI CILJEVI-> ZADACI
Riječi se ne broje kao djela.
Šala mala.
Naravno da oni to znaju i provode u djelo. Nemojte biti sitničavi – djela se ne moraju slagati s onim što pričaju.
Apeliram na sve koji su na pozicijama moći: spriječite nametanje ideološkog, neznanstvenog i na pedofiliji utemeljenog zdravstvenog odgoja, ratifikaciju IK te svake slične postupke povezane s LGBT lobijima kojima se krši nekoliko konvencija i zakona vezanih za pravo roditelja na odlučivanje o odgoju te načelo supsidijarnosti EU.
Dragi svi, a pogotovo roditelji, širite među roditeljima opravdane argumente protiv ovakvog programa ZO-a i radite pritisak jer je ovaj ZO Panama Papers kojim će se oprati i ubaciti puno toga kroz obrazovni sustav, a što će dovesti do domino efekta.
Tko je bio Alfred Kinsey, pedofil uz još nekoliko psihičkih dijagnoza, na čijim se rezultatima pokusa temelji i hrvatski liberalni zdravstveni odgoj, pogledajte u dokumentarnom filmu.
Svaki politički komentator koji bar malo želi biti vjerodostojan ne može zanijekati i izbjeći ogromnu ulogu koju je imao sv. Ivan Pavao II. u padu komunizma.
Svaki vjernik i/ili čovjek dobre volje ne mogu zanijekati duhovnu ulogu pape I.P.II. u razvoju boljeg svijeta, u izgradnji kulture života i ljudskog dostojanstva te, naravno, širenju Evanđelja. Njegove nada i poruka o ljudskom dostojanstvu mogle su izmamiti osmijeh na lice i kod najusamljenije osobe koja pati jer bi shvatila da je vrijedna i dovoljna takva kakva jest.
Ovaj dokumentarac izvršnog producenta Carla Andersona sažima Papinu ulogu u padu komunizma, a to posebno dolazi do izražaja ovih dana kada Hrvatska slavi 25 godina od priznanja. Međunarodno priznanje potaknuo je Ivan Pavao II.
Geopolitika je često puta skrivena, komplicirana (meni je zato zanimljiva) i zahtijeva povjerljivost, a iznad svega odgovornost i integritet, ali veseli što je činjenica uloge Ivana Pavla II. u priznanju Hrvatske javna.
Ivane Pavle II., moli za nas 💜
U nastavku je trailer indie filma “October Baby” iz 2012. godine.
Film se bavi tematikom pobačaja, prava na život i posvajanja, ali i prenatalnom psihologijom čovjeka te oprostom i ljubavlju.
“October Baby” je inspiriran životnom pričom aktivistice za život, Gianne Jessen, koja je preživjela neuspjeli pobačaj solnom kiselinom i čiju je potvrdu rođenja potpisao doktor koji je izvodio pobačaj.
U središtu radnje je buduća brucošica Hannah koja živi s majkom i ocem. Pati od epilepsije, astme i depresije za koje ne znaju što je uzrok.
Nakon što je imala jaki napadaj panike i epilepsije tijekom kojeg se srušila za vrijeme nastupa u predstavi, ponovno je prošla sva medicinska testiranja. Tijekom čekanja rezultata, saznaje istinu koja, jednim dijelom, otkriva i uzrok njezinih problema s depresijom, a koja otkriva da je cijeli njezin život laž.
Krene na put sa svojim prijateljima kako bi pronašla preostale odgovore i svoju biološku majku.
U odjavnoj špici je jako svjedočanstvo glumice koja glumi biološku majku, a koja je u svom životu napravila pobačaj.
Neka od pitanja kojima se film bavi su:
Kako rane mogu zacijeliti? Mogu li rane zacijeliti? Tko može oprostiti? Ljubav?
Nadalje, za ovaj film, a i za svakodnevni život, potrebno je spomenuti područje prenatalne psihologije.
Prenatalna psihologija obuhvaća razvoj djeteta kroz devet mjeseci u majčinoj utrobi. Sve što majka osjeća za vrijeme trudnoće, prenosi se i na nerođeno dijete, a to će se primijetiti na djetetu tijekom njegova odrastanja. Porast raširenosti depresije, anksioznosti, osjećaja nevoljenosti, odbačenosti i nepripadanja te dr. psihičkih problema može biti povezan s prenatalnim razdobljem. Ukoliko je majka pokušala pobačaj i on nije uspio, dijete će se boriti s osjećajem nevoljenosti i odbačenosti jer će mu to ostati u podsvijesti, a tijekom razvoja će se sve – socijalna, psihološka i duhovna dimenzija slagati na prve četiri godine. Ako majka nije osjećala povezanost s djetetom za vrijeme trudnoće ili ga nije željela, također može doći do psihičkih smetnji.
Naravno, nastanak psihičkih problema kod osobe može biti i posljedica isključivo okolnosti i situacija nakon rođenja koje su dovele do toga jer je nešto imalo negativni utjecaj na osobu, ali prve tri, odnosno četiri godine (ako uključimo i prenatalni dio nerođenog djeteta), najvažnije su četiri godine. Ako imate bilo kojih problema koji se tiču duhovno-psihološke dimenzije, obratite pozornost u analizi i na te prve četiri godine.
U Hrvatskoj se područjem prenatalne i perinatalne psihologije bavi dr. Petar Krešimir Hodžić, voditelj ureda za obitelj HBK. Sigurno ima još liječnika i znanstvenika čije je to uže područje, ali za njega znam da je izvrstan stručnjak i čovjek, a slušala sam jedno njegovo predavanje pa je on dobar početak ako vas ta tematika dublje zanima.
Samo hrabro 💜
Prva asocijacija koja mi pada na pamet kad pričam o životinjama je instinkt za obranu potomaka.
Doista, nijedna životinja neće ubiti svog potomka – ni kad dođe na svijet ni u utrobi, nego će ga lavovski braniti od neprijatelja. Instinktivno zna da je potomstvo nužno za opstanak vrste.
Usputno, kad vidim lava nije mi prva asocijacija “bježi, pojest će te”, nego sigurnost i snaga. Valjda je povezano s “Kronikama iz Narnije” i simbolom lava, a svakako ima veze s time kako se osoba nosi sa svojom osobnošću. Cijenim principijelne, snažne i postojane ljude.
Nastavi čitati “Majmun ljubi trbuh trudnice”Iz Hollywooda stiže još jedan blockbuster, nova perjanica koja bi u ljudima trebala potaknuti emotivizam i isključiti razum ili vrijednosni sud.
Koja je moja priča s ovim likovima?
Film je snimljen prema istoimenoj knjizi autorice Jojo Moyes. Prije dvije-tri godine, na knjižničarkinu preporuku, posudila sam knjigu u knjižnici i pročitala je. Do kraja. Nisam znala o čemu je radnja, ali je knjižničarka rekla da se radi o životu, odgovornosti i životnim odlukama. Knjiga nije ljubić (ne čitam ih), ali ima dva glavna lika oko kojih se plete mreža emotivizma i osjećaja, kao i sama radnja.
(Namjerni spoileri u nastavku. Znam da je film dobio besplatnu reklamu i ne volim se referirati na taj način, ali činio mi se kao dobar primjer za jednu temu i prilika.)
Glavni likovi su Louisa, 26-godišnjakinja koja se zapošljava kao pomoć Willu, 35-godišnjem bogatašu koji je, nakon prometne nesreće, ostao paraliziran i vezan je za kolica. Zbog toga je ogorčen i traži način kako bi okončao svoj život. Louisa saznaje da se Will pokušao ubiti nakon što je njegova majka odbila ideju da izvrši samoubojstvo u švicarskoj klinici za samoubojstvo Dignitas.
Nakon pokušaja samoubojstva, Will sklapa dogovor sa svojom majkom da, ukoliko u šest mjeseci ne promijeni mišljenje i ne shvati kako je život lijep, ona će ga podržati u planu odlaska u Švicarsku. Kroz tih šest mjeseci, Louisa i Will se druže, ona se zaljubljuje u njega, ali on je svejedno izvršio svoj plan – otišao je u Švicarsku gdje je eutanazija legalna i gdje su mu pomogli da se ubije. Ostavio je Louisi dovoljno financijskih sredstava kako bi provela “ispunjen život”. Noć prije nego je otišao u Švicarsku, razgovara s Louisom i slože se da je proteklih šest mjeseci bilo najbolje razdoblje njihovih života. Ni ta spoznaja nije bila dovoljna da se glavni lik odluči za život i ljubav.
Svu tu milost koju je primio druženjem s Louisom odbio je prihvatiti. Mislim da je to jako velika tragedija s nama ljudima – kad odbijamo milost, ljubav, činjenicu da nas netko voli. Čini mi se da nam je to postao veći problem i da pobuđuje veći strah, nego se nositi s time da nas netko ne voli. Dokaz njegove ljubavi nije to što joj je ostavio novac kako bi mogla dobro živjeti, nego je upravo njegovo samoubojstvo dokaz da je nije volio i da je sebičan.
Film završava Louisinim odlaskom u Pariz o kojem joj je on pričao. Tamo se nalazi njegovo najomiljenije mjesto na svijetu. Otišla je u Pariz jer joj se, u usporedbi s njegovim životom, njezin činio ograničenim. Čita njegovo oproštajno pismo u njegovom omiljenom kafiću (kako patetično!, ali dovoljno uspješno da se ulovite). Ako ograničen život znači imati poglede na život u skladu s naukom Katoličke crkve, let it be. Oko toga nikada ne želim biti buntovnik niti želim propitkivati Božje zakonitosti, nego biti poslušna.
Opet je u igri potvrđeni koncept “nemoguće ljubavi” (iako je u ovom slučaju ona nemoguća isključivo zbog odluke za smrt glavnog muškog lika): simpatična cura u škripcu s poslom i financijskim problemima te bogati, zgodni muškarac koji nije sadomazohist, ali mrzi život i ne preuzima odgovornost za njega.
Film je veliko NE zato što vas emotivizmom želi navesti da prihvatite činjenicu kako je Willov život težak, nemoguć, da nema smisla, da ne zaslužuje patiti nakon svega i da je u redu odlučiti želite li živjeti ili umrijeti.
Upravo je to holivudski trik ili taktika koja je podmukla jer vas navodi da odbacite razum, vrijednosti i apsolutne istine. Potiče vas da zauzmete stav kako je sve relativno i opravdano, pogotovo kad se radi o zgodnom bogatašu, pa čak i ako se on želi ubiti ili vas pretvoriti u vlastitu, kontroliranu, seksualnu robinju. Jako podmuklo! Možda nije podmuklo onima koji misle da Josef Fritzl nije učinio išta pogrešno ili da je uzbudljiva priča o posesivnom suprugu koji tuče svoju ženu, kontrolira svaki njezin korak i određuje smije li disati ili ne. Tako sve to “seksualno uzbudljivo” u filmovima izgleda u stvarnosti.
Film promiče kulturu smrti i stav da čovjek ima pravo odustati od borbe za život jer ima težak život.
Treba biti realan i reći da je život gorko-sladak i bez sumnje težak – baš borba. Ponekad nam se ne da ni živjeti ni truditi, ali život je jedan i Božji je dar.
Neki su ljudi tjeskobniji i trebaju više duhovnih alata da se drže.
Neki su veseliji.
Svi imamo neka ograničenja.
Možda će netko reći da se ograničenja i poteškoće jednih ljudi ne mogu uspoređivati s poteškoćama drugih, ali svaki čovjek nosi svoj, jedinstveni križ. Kolikogod mi se nešto u mom životu činilo teškim, stanem, razmislim i podsjetim se da se ne bih mijenjala s drugim ljudima jer svoj život i teškoće ipak najbolje poznajem, a nikada dovoljno dobro nećemo moći shvatiti kako je nekome drugome.
Mi nismo ovlašteni donositi odluku o prekidu života, jednako kao što ne donosimo odluku o njegovom nastanku. Dokaz za to je što puno pokušaja nije garancija ostvarenja trudnoće, jednako kao što ni samo jedan pokušaj nije garancija da se neće začeti novo ljudsko biće. Bog je taj koji kaže: “neka bude, ok”. Nekome na medenom mjesecu, nekome nakon dvije godine braka, a nekome ni nakon pet. Čak i ako dubite na glavi, bit će onda kad Bog kaže.
Toga se treba prisjetiti prije nego odlučite pogledati ovaj film jer emotivizam odradi svoje. Na kraju možete završiti gledajući cjelokupnu situaciju kroz njegove probleme ili “ljubav različite vrste” ili “posebnu ljubavnu priču” i sl. jer su emocije sastavni dio čovjeka. Sasvim je u redu biti suosjećajan i priznati da je sigurno teško biti ovisan o kolicima. U redu je i bojati se, ali ovdje se radi o temeljima kulture smrti koja se nastoji propagirati udarajući na ljudske emocije. Osoba nije manje vrijedna ako je u kolicima. Osoba nema manje pravo na život ako je u kolicima niti ima veće pravo na smrt ako je u kolicima. Niti je smrt opravdanija osobi u kolicima. To treba biti svakome jasno, a uvijek je bolje spriječiti nego liječiti.
Jadna je osoba koja sažalijeva samu sebe iz bilo kojeg razloga ili koga sažalijevaju drugi.
Za život i u životu bori se bez obzira na osjećaje.
Bori se za ispravno i odlučuje se za dobro ili zlo vlastitom voljom. Poznati franjevac i psiholog, o. Benedict J. Groeschel, je u jednoj svojoj knjizi istaknuo kako nikada nećemo znati kako je u cipelama (na mjestu) drugih ljudi te da ne govorimo “znam”, “razumijem” jer ne znamo. To je stvarno točno, ali sigurno nije mislio na situaciju kad nekoga slušamo, želimo mu pomoći i razumjeti ga pa govorimo kako razumijemo. Mislim da je mislio na to da ne postanemo oholi i da se ne postavljamo iznad problema drugih ljudi sa sveznajućim stavom. Čovjek treba njegovati svoju savjest, živjeti kulturu života, živjeti Božje zapovijedi i nauk, iako treba nastupati s ljubavlju i milosrđem prema drugima. Čovjeka mogu opominjati i podsjećati razne osobe ili institucije da nešto nije dobro. Ako nakon nekoliko opomena, na kraju ne posluša ni svećenika (Crkvu), tada je sva odgovornost na njemu. Nekada je teško pustiti osobu i prihvatiti njezinu slobodnu odluku, pogotovo ako je ona zla i možemo naslutiti kako će završiti, ali svatko bira svoj put.
Preskakala sam neke dijelove knjige, ali na kraju sam je zatvorila i pomislila: utrošila sam svoje vrijeme na lika koji se ubio jer se sažalijevao, iako nije bio u laganoj situaciji. Odbijao je Božju milost i uopće mu nije bilo bitno što ne postupa ispravno i što ga netko voli. To nije u redu! A skoro nasjedneš.
Vjerojatno vam neće biti ništa ako pogledate film, ali pripazite da zadržite odmak i odlučite pametno!
Svi znamo za Cristiana Ronalda.
Ako ništa drugo, onda ono osnovno – da je nogometaš.
Moram priznati da ne pratim nogomet (prije jesam nešto više), ali znam što je zaleđe, znam što je korner, znam što je gol, znam što je out, znam što je golman i što je napadač. Znam da je Sergio Ramos najbolji stoper/bočni obrambeni, a da se Cristiano i Messi svake godine bore za zlatnu loptu; da je engleska liga najbrutalnija, dok se u Španjolskoj igra najljepši nogomet. Znam da su engleski navijači bili huligani dok čelična lady, Margaret Thatcher, nije rekla – dosta. Sada sjede uz sami teren. Znam da je Cristianov nogometni uspon započeo na EURU u Portugalu, a to je razdoblje kad sam i ja pratila nogomet. Neku opću nogometnu kulturu mora imati i žena. Zar ne?
Prije nekoliko dana, imala sam priliku pogledati dokumentarni film o Cristianu Ronaldu.
U filmu su, uz Cristiana, prisutni članovi njegove obitelji i najbliži suradnici, a dokumentarac obuhvaća 2014. i 2015. godinu s ponekim dijelom iz prošlosti. Posebni naglasak je stavljen na osvajanje Zlatne lopte i natjecateljski odnos s Messijem.
Na stranu ću staviti sve sportsko iz filma, kao i natruhe sebeljublja, njegove životne odluke i navike te (ne)opravdanost ili (ne) ispravnost istih, a izvući samo nekoliko crtica iz njegovog osobnog života važnih za ovaj članak.
Kad pripremam članak koji je o nekom filmu ili osobi, uvijek poslušam intervjue s redateljima ili uključenim osobama kako bih ih mogla razumjeti, tj. vidjeti kako funkcioniraju i “od čega su načinjeni”. Drukčije je kad novinari prenesu neku izjavu, a drukčije je kad se ona posluša od same osobe. Tako sam poslušala neke intervjue i u ovom slučaju.
Ono što se u dokumentarcu primijeti je kako Cristiano nije uljepšavao svoj život – otvoreno je prezentirao i ono sretno i ono nesretno.
Rođen je 1985. na portugalskom otoku Madeiri u jako siromašnoj obitelji. Ima dvije starije sestre i starijeg brata. S 12 godina, sam odlazi u Lisabon jer želi postati najbolji nogometaš na svijetu. To naziva najtežim razdobljem u životu, ali se, uz obiteljsku potporu iz daljine, nije predavao, iako je nekoliko puta imao ozbiljnu namjeru odustati. Svaki dan je plakao, ali i disciplinirano trenirao.
Tata mu je umro 2005. godine od posljedica ciroze jetre uzrokovanoj alkoholom. S njim nikad nije uspostavio dublji odnos jer za to nije imao priliku. To, na neki način, zamjera ocu i zbog toga pati. Otac je sudjelovao u portugalskoj intervenciji u Angoli i, kad se vratio, nije bio isti te se odao alkoholu. Cristiano je htio postati tata jako mlad kako bi sa svojim djetetom mogao izgraditi pravi odnos. To vjerojatno ostaje njegova rana. U tom je razdoblju njegov trener bio sir Alex Ferguson kojeg smatra poput oca u nogometu. Majka ima aktivnu ulogu u njegovom životu i odgoju njegovog sina kojeg je dobio 2010. godine.
Ronaldo ističe kako je oduvijek htio biti najbolji, a jedini recept za to je odricanje i rad jer talent bez toga ostane samo neiskorišteni talent. Zato mu smeta kad ljudi govore kako je nogometašima lako jer se on odrekao puno toga dok se izgrađivao kao nogometaš, a odriče se i puno toga sada kad je uspješni nogometaš. Živi spartanski i usamljenički uz red, rad i disciplinu. Ističe da svakodnevno igra pod bolovima i da se na to naviknuo, inače ga ne bi bilo u vrhu nogometa.
U filmu je stavljen naglasak i na njegovu vjeru na čijim se vrijednostima temeljio njegov odgoj, a sada i odgoj njegovog sina, a u svom domu u Madridu ima dio dvorišta gdje je kip Gospe i gdje se pomoli. U intervjuu danom 2014. godine, ističe da mu je vjera bitna i kako bi htio više ići u crkvu jer voli u miru moliti, ali mu je to teško zbog okolnosti u kojima se nalazi (Ajde, Cristiano, nađi neku malu zajednicu ili samostan pa tamo idi na misu). Voli anonimno pomagati drugima jer ne misli kako će njegovo djelo ostati manje vrijedno ako je anonimno. S obzirom da ne bi mogao donirati krv i koštanu srž, a što redovito radi, nema nijednu tetovažu, što je prava rijetkost za nogometaša.👍
Ono što me potaknulo na ovaj članak je sljedeća činjenica: Cristiano je bio neželjeno dijete. Njegova majka nije ga htjela roditi jer su imali troje djece, a njegov otac je u to vrijeme puno pio. Uz skromne uvjete, mislila je da su to prebijedni uvjeti za još jedno dijete.
Ono što je Cristianu spasilo život je to što je 1985. u Portugalu pobačaj bio zabranjen. Ginekolog njegove majke je odbio napraviti ilegalni pobačaj! Danas bi to bez problema napravio jer trudnicu nitko ne bi ni priupitao je li sigurna ili bi je prilikom potvrde trudnoće dočekalo liječnikovo pitanje: “Želite li zadržati dijete?”. Njegova majka onda je pokušala sama napraviti abortus tako što je popila neki “domaći”napitak, ali Bog nije dozvolio da naudi Cristianu.
Njegov odnos s majkom je emocionalan i (previše) povezan. Ona plačući govori da sve što ima(ju) duguju Cristianu, a ona je htjela spriječiti njegovo rođenje. Kaže da je zahvalna Bogu što je nije kaznio zbog toga i što je pomogao Cristianu u postizanju svega što je postigao. Kao katolkinji, jako joj je žao što je i pomislila na pobačaj, ali kaže da je bila očajna. Sigurna sam kako bi taj stav imala i da Cristiano nije uspješni nogometaš jer se kao argument za zaštitu života od začeća ne može koristiti argument kakva je tko osoba postao. Da, i Staljin i Hitler su se imali pravo roditi. Njihova krivnja nije u tome što su se rodili, nego u odlukama koje su donosili i onome što su postali nakon rođenja.
Njegova majka izdala je autobiografiju kako bi, kako ona kaže, potaknula žene na odabiranje života jer je i ona imala težak život (ostala je bez majke s pet godina, a otac i maćeha su je smjestili u sirotište kod časnih sestara). S obzirom na spoznaje prenatalne psihologije koja prati kako majčine emocije i reakcije okruženja utječu na nerođeno dijete, a utječu tako da to ostaje pohranjeno negdje duboko u djetetovoj duši, sigurna sam da nije lako živjeti s činjenicom da si bio neželjeno dijete i sa stalnom potrebom opravdanja svog postojanja.
Iznenadilo me je kako su otvoreno pričali o svim problemima i zato je ovaj dokumentarac velika pro life i motivirajuća poruka čak i da se ne radi o Cristianu jer je svaki novi život nastao s razlogom iz Božje ljubavi pretočene u djelo stvaranja – “Neka bude”, a taj se život treba usmjeriti prema dobru.
Ronaldo je poznat kao veliki humanitarac pa se nadam kako će poduprijeti i neku pro life organizaciju javno jer sam sigurna da ih privatno podupire.
CR7, hvala što si u svoj dokumentarac kojeg će gledati milijuni, kojeg si mogao sastaviti kako god si htio i u kojem si mogao staviti naglasak na bilo koji dio svog života, iz bilo kojeg razoga – zrelog ili nezrelog, uvrstio tako važnu pro life poruku! 🙂 Sretno!
Jeste li čuli za film “Vuk s Wall Streeta” (“The Wolf of Wall Street”)?
Ok, sigurna sam da jeste, a možda su ga i neki među vama gledali.
Film je snimljen prema memoarima Jordana Belforta, brokera koji se obogatio varajući klijente radi čega je završio u zatvoru. Njegov život je bio stres, varanje, seks, prostitutke, kokain&rock’n’roll. Dvaput se ženio – prvu je suprugu prevario i ostavio radi modela s kojim je dobio kćer. Broker se pokajao i ispričao za sve pogreške te je istaknuo da ga je prije bilo sram, ali da sada ne želi živjeti u sramoti, nego nastoji popraviti sve što je uništio.
U filmu ga glumi Leonardo DiCaprio, dok njegovu drugu suprugu, model Naomi, glumi australska glumica Margot Robbie. Film je kontroverzan radi velikog broja scena drogiranja, vulgarnosti i eksplicitnih scena seksa.
“Bella” (2006.) je indie obiteljski film o iskupljenju s prolife porukom inspiriranom stvarnim dogđajima.
“Bella” je osvojila mnogobrojne nagrade, a najvažnija je pobjeda na filmskom festivalu u Torontu.
Film je režirao Alejandro Gomez Monteverde koji je, uz Patricka Miliona i Lea Severina, i jedan od scenarista. Producenti filma su Eduardo Verastegui i Sean Wolfington. Među izvršnim producentima je i poznati producent Stephen McEveety („Braveheart“, „The Passion of the Christ“) koji je ekipi pomogao savjetima nakon snimanja.
Jose (Eduardo Verastegui) i Nina (Tammy Blanchard) su kolege u restoranu na Manhattanu čiji je vlasnik Joseov posvojeni brat, Manny. Radnja filma se odvija u jednom danu u kojem se isprepliću događaji koji zauvijek povezuju glavne likove – kuhara Josea koji ima nepoznatu prošlost i konobarice Nine koja ima neizvjesnu budućnost. U radnji se isprepliću Joseova priča iz prošlosti koja ga još uvijek proganja, njihova sadašnjost i neizvjesna budućnost.
⌊SPOILER⌋
Nina kasni na posao drugi dan za redom i dobiva otkaz. Jose je želi utješiti i razgovarati s njom te mu ona priznaje da je trudna s muškarcem s kojim više nije u kontaktu, da ozbiljno razmišlja o pobačaju jer joj je život nesređen te da ne želi da njezino dijete pati s njom u takvom životu. Jose je pita želi li provesti s njim taj dan te je vodi svojoj obitelji. Tamo provode vrijeme otkrivajući puno toga jedno o drugome.
Nina konačno saznaje istinu o Joseovom životu koja ga još uvijek progoni, djevojčici koja je lovila leptire, starom automobilu u garaži te nogometnoj karijeri. Jose saznaje da je Nina provela mladenačke godine brinući se o majci koja je pala u depresiju nakon suprugove smrti te da ju je Nina, nakon što više nije mogla trpjeti odbačenost, ostavila i preselila se u New York. Najvažnija činjenica koju Nina saznaje je da je Manny posvojen, ali da to nikada nije radilo razliku u njihovoj obitelji.
S obzirom da je Nina čvrsto odlučila pobaciti, Jose donosi odluku koja će promijeniti njihove živote.
Film ima snažnu poruku za život, lijepu ljubavnu i ohrabrujuću obiteljsku poruku, iako su one prezentirane na nenametljiv način, upravo onako kako trebaju biti: istinito i snažno, ali osjećajno i mudro.
„Bella“ daje prednost životu i slavi ga bez obzira na sve probleme i okolnosti.
„Bella“ prezentira ljubav u pravom obliku, obliku koji zahtjeva žrtvu kako bi osoba postupila ispravno.
„Bella“ donosi istinu o obitelji kao glavnoj nositeljici društva koja ima i treba imati veliki utjecaj na pravilnu izgradnju pojedinca, ali i koja pruža sigurnost, zabavu i potporu svakom svom članu.
„Bella“ promiče vrijednost i doprinos Latino zajednice u SAD-u koja je, od 40.-ih godina 20. st., u filmovima uvijek negativno prikazivana.
„Bella“ podsjeća da pobačaj nije rješenje, da postoje prava, ispravnija rješenja poput posvajanja.
Film je nagrađen i ocijenjen visokim ocjenama od strane udruga koje se bore za pravo na život te udruga koje promoviraju posvajanje kao alternative pobačaju. Udruge za posvajanje su sudjelovale i u distribuciji filma.
Kako glavni glumac i producent Eduardo Verastegui ističe, filmom je spašeno više stotina beba jer ih kontaktiraju žene i obitelji koje su se radi filma odlučile za život. Lik Josea je nadahnuo i samog glumca koji se na isti način postavio u stvarnoj životnoj situaciji, iako je ta priča imala drugačiji završetak (roditelji su odlučili zadržati bebu).
Još jedan odličan filmski projekt ekipe o kojoj sam već pisala.
Ovaj se put radi o indie filmu “Little Boy”.
Premijera filma je 24.4. u SAD-u. Nisam sigurna kada stiže u Europu, ali sam sigurna da će biti dostupan na internetu.
Film je ispričan prema sjećanju malog dječaka iz naslova filma koji je sada starac. Radnja filma je smještena u malo mjesto uz plažu u Kaliforniji 40.ih godina, za vrijeme II. svjetskog rata. U središtu radnje je dječak (Jacob Salvati) koji ima sedam godina i koji je radi niskog rasta meta nasilnika iz škole. Dječakov jedini i najbolji prijatelj je njegov tata koji je i njegov suradnik i pratitelj u pustolovinama.
Dječakova obitelj ima tradiciju – u ratnim vremenima, jedan muški član obitelji mora ići u rat. S obzirom da njegov stariji brat (David Henrie) radi ozljede ne može ići u rat, to mora napraviti njegov tata. Najgori dan u životu Malog dječaka je kada stiže kamion koji kupi vojnike i koji odvozi njegovog tatu na ratište. Njegovo srce je slomljeno i tako film započinje. Dječak će napraviti sve kako bi vratio tatu. Pitanje koje se javlja je: Može li sedmogodišnji dječak okončati rat i pomaknuti planinu?
Poruka filma je da se uz vjeru, nadu i ljubav mogu činiti i dogoditi i nezamislive stvari, iako to ne znači da je bit filma očev povratak iz rata ili da će se to dogoditi. Neki vojnici se vrate, drugi polože svoje živote. Bit filma je da postoji veća svrha, veći smisao radi kojeg se događaju i loše stvari, događaji koji donose patnju.
Promovirajući film, jedan od redatelja, Eduardo Verastegui, je rekao sljedeće:
“Moja želja je da, odgledavši film, ljudi ne odu iz kina samo sretni, nego da budu puni vjere, ljubavi i nade. Vjerujem da ovaj film ima potencijal ujediniti ljude, zacijeliti rane koje smo ponekad skupljali godinama, rane koje nekada mijenjaju naše živote.
Svatko od nas ima drukčiju priču, svatko je iskusio bol na drukčiji način. Film je napravljen i kako bi probudio dijete i nevinost koje se nalaze u svima nama, a koje smo odrastajući izgubili. Izgubili smo sposobnost cjelovito voljeti, sanjati, služiti, oprostiti te voditi smisleni život. To smo izgubili radi mnogih razloga – radi gubitka voljene osobe, ponekih loših iskustava, ali i radi prevelikog vezivanja za naše snove. Puno sam puta shvatio da naši snovi mogu postati naši najgori neprijatelji kada ti snovi nisu sinkronizirani s Božjim željama.”
Mislim da bolja najava ne postoji.
Radujem se filmu.
Ukoliko se borite s pomišlju na samoubojstvo, obratite se svećeniku i liječniku odmah nakon što zazovete svojeg anđela čuvara i Isusa u pomoć.
Hollywood je centar filmske industrije, a samim time i velika džungla.
Sama količina ljudi koji žele postati uspješni glumci ili redatelji zapanjujuća je. Napraviti kvalitetan projekt i dokazati se, postati prepoznatljiv po svom radu u toj masi, velik je poduhvat, pogotovo ako se vaši projekti bave vrjednosnim temama.
Zbog toga mi je jako drago što se jedna grupa ljudi (Kevin James, David Henrie, Eduardo Verastegui, Alejandro Monteverde, Emily Watson, Jason Jones, Alonso Alvarez Barreda…), okupljena oko filmova “Bella”, “Crescendo”, “Catch”, “Little boy”, “Butterfly” i dr., uspjela dokazati svojim projektima s kvalitetnim porukama. Kako i sami kažu, cilj im je ostaviti gledatelja s filmom, tj. filmom pozitivno utjecati na gledateljevu promjenu.
Kratkometražni povijesno-biografski film “Crescendo” je jedan od njihovih projekata. Ekipa je prikupila 6 mil. $ za klinike u kojima će trudnice moći dobiti pomoć, vitamine, savjete i potporu tijekom trudnoće, a sada je film dostupan na Internetu.
“Crescendo” se bavi prolife tematikom, odnosno pravom na život/pravom na izbor te činjenicom kako svaka odluka, a pogotovo odluka koja se tiče prava na život, prvenstveno drastično utječe na život nerođenog djeteta, ali i na živote drugih, bilo bliskih ljudi, a ponekad i na ljude diljem svijeta.
Film započinje rečenicom: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju.”
Film završava rečenicama: “Disonantni, raštimani ton kvari simfoniju,… osim ako ne prihvatiš disonantni ton i iskoristiš ga za novu melodiju.”
U centru radnje je trudnica koja živi u problematičnom braku i jednoga dana donosi drastičnu odluku. Koju odluku, o kojoj se osobi radi te kako će se radnja dalje odvijati, pogledajte u filmu! Stvarno je odličan 🙂
Koliko bi svijet bio drukčije mjesto bez tebe ili mene ili osobe o čijem se životu radi u filmu! Nikada ne smijemo zaboraviti da novo ljudsko biće nije slučajni događaj bez smisla i dostojanstva jer svatko od nas daje svoj doprinos svijetu, a svako nerođeno dijete čeka svoj trenutak kada će to isto moći pokazati svojim životom. Koliko je liječnika i premijerki ubijeno! Koliko je izumitelja lijekova protiv najgorih bolesti ubijeno!
Svaki se raštimani ton može iskoristiti za novu melodiju. Svijet ne bi bio isti bez nas, a ne bi bio isti ni sa svakim novim životom 🙂
Prije par dana sam pronašla novi ruski dokumentarac “Sodoma” redatelja Arkadija Viktoroviča Marmontova.
Dokumentarac je zabranjen za prikazivanje (pretpostavljam u nekim naprednim, zapadnim demokracijama gdje se može završiti u zatvoru radi vlastitog mišljenja na temelju Zakona o (ne)diskriminaciji te se ne poštuje pravo poduzetnika da sam odredi tko će mu biti klijenti, što mi je, kao ekonomistici, nedopustivo), ali je dostupan na youtube-u. Dokumentarac se poklopio s knjigom koju čitam, a zove se “Svjetska seksualna revolucija: Uništenje slobode u ime slobode”. Knjiga iznosi istraživačke i znanstvene činjenice, a one idu u korak s crkvenim naukom o moralnim i bioetičkim temama, koje sam otprije slagala u glavi, ali je izvrsna jer na jednom mjestu obuhvaća cijeli pregled procesa izmjene društvene paradigme.
Dokumentarac je sniman i u SAD-u i Europi te se bavi LGBT lobijima i promjenom društvene i moralne paradigme u procesu borbe za LGBT prava, a koji završava petim korakom koji uključuje kažnjavanje svih ljudi koji se ne slažu s novopostavljenom paradigmom. Promjena paradigme znači zamjenu tradicionalnih, prirodnih zakonitosti (prirodne obitelji, brak, međuljudski odnosi) s izokrenutim zakonitostima koje, kao svoje polazište, uključuju rodnu ideologiju.
Naravno, proces promjene paradigme nije kratkotrajan niti je pokrenut prije nekoliko godina. Pripreme i početak su odrađeni već nakon II. svjetskog rata, a ključnu su ulogu odigrali pojedini instituti (npr. Tavistock Institut, Velika Britanija i Kinsey Institut, SAD). Alat kojim se nastoji izokrenuti društvena paradigma je i liberalni zdravstveni odgoj kojim se djeci od najranije dobi nastoji usaditi navika da čovjek ide protiv svojih prirodnih nagona i obilježje. Zdravstveni odgoj treba zbuniti djecu, usaditi im razliku između spola i roda, uvjeriti ih da je njihov spol samo nesretna okolnost, nešto što zarobljava čovjeka te da radi toga mogu biti što žele. Upravo je radi toga nastala velika pobuna pri uvođenju ZO-a u Hrvatskoj. 2009. godine je provedena anketa u kojoj se 85% roditelja odlučilo za vrijednosni ZO koji uključuje sve dimenzije čovjeka. Ako cilj autora liberalnog ZO i njihovih prijatelja nije ideološki te ne žele uvesti novu društvenu paradigmu, zašto se ne poštuje volja roditelja? Zašto roditelji ne mogu odlučiti koji program žele za svoju djecu? Nadalje, bračni par nema pravo na djecu. Djeca su Božji dar, ali dijete ima pravo na majku i oca! Kako je dozvoljeno i kako je moguće da netko radi svoje sebičnosti oduzima pravo djetetu na oca ili majku? Kako je moguće da netko može npr. dignuti kredit i time financirati surogat majku koja će roditi dijete čija je biološka majka netko sasvim treći. Je li dijete stvar?
Proces uspostavljanja nove društvene paradigme se sastoji od pet koraka. Pojedini dijelovi svijeta se nalaze u različitim fazama. Te faze su:
1. Zahtjev za tolerantnost – da se pripadnike LGBT skupine pusti na miru
2. Zahtjev za prihvaćanjem – prihvaćanje = jednakost
3. Proslava – drugi ljudi moraju prihvatiti homoseksualnost te je promovirati kao vrijednu i dobru stvar
4. Nasilno sudjelovanje – svi će morati sudjelovati u gay kulturi
5. Kazna za sve koji se ne slažu
Rusija i države nastale raspadom Sovjetskog Saveza se nalaze u prvoj fazi. SAD, a pomalo i Zapadna Europa se već nalaze oko treće faze (u nekim državama i dalje). LGBT lobiji su izdašno financirani od strane različitih “filantropa” (dobrotvora) koji na taj način ostvaruju ciljeve svojih kompanija ili pak strateške, dugoročne ciljeve pojedinih država. Ti ciljevi, kako u mnogim slučajevima prije, tako i u ovom, idu protiv istine, razuma, prirode, ljudskog dostojanstva, morala, vjerodostojnosti, zdravlja. Krši se pravo na život, pravo djeteta na oca i majku.
Kao što sam već govorila, vjera i nauk Katoličke Crkve su moj veliki oslonac u životu. To znači da jednako važnim smatram i vjeru, ali i religiju, tj. Crkvu kao instituciju. Čovjek se od ostalih stvorenih bića razlikuje po slobodnom izboru (razumu). To znači da čovjek uz pomoć svoje savjesti, razuma i moralnih usmjeravanja putem, u čovjeku upisanog (naravnog, prirodnog) zakona, a kojeg prati crkveni moralni, bioetički i antropološki nauk, slobodno donosi vlastite odluke. Kada pogledamo moralni nauk Crkve i prenesemo ga na današnja zbivanja i probleme, uvijek možemo zaključiti isto: čovjek je stvarno stvoren čudesno, čovjek ima dostojanstvo! Crkveni nauk je uvijek u službi istinskog čovjekoljublja jer čovjeka uvijek podsjeća na njegovo dostojanstvo, podsjeća nas da imamo smisao, da smo stvoreni na sliku Božju, da upravo zato što smo stvoreni kao muško ili žensko možemo sudjelovati u prekrasnom procesu stvaranja novog života, a taj čin je toliko poseban i prelijep da mu je potrebno dati sigurno i dostojanstveno okruženje – brak. U konačnici, podsjeća nas da čovjekom ne upravljaju instinkti, nagoni i sklonosti jer imamo “oružje” kojim se možemo boriti protiv toga.
Bog nas ni u stanju grijeha ne ostavlja jer smo Njegova djeca, nego nam nudi mogućnost da putem ispovijedi, molitve, poniznosti, čistoće opet postanemo Njegova slika. To je nekada teško (uskoro će postati i opasno), ali se moramo boriti. Isto tako, trebamo se potruditi da svi ljudi znaju istinu, s ljubavlju im objasniti da postoji bolji, ispunjeniji, smisleniji, istinski drugi put, osim puta nagona i slabosti. Taj put će biti vidljiv samo ako se stalno ističe istina, vjerodostojni nauk i poštuje narativni (prirodni) zakon koji je jedini istinski u službi čovjeka.
Dokumentarac je dostupan na Internetu.
Do čitanja,
🙂
RELIGION.BIOETHICS.SOCIETY Piše: DESERT ROSE 