Kategorija: Duhovne priče

Objavljeno: 5. stu 2015.

“U kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao.

Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati te ga je, pomalo, uveo u kaligrafiju. Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
‘Nažalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.’

Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice pa krenuo u svijet. Radio je najteže poslove. Izrabljivali su ga, a spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu, žuljeve na rukama i zdjelu riže dnevno.

Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice i nastala je glad. Za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jedne noći, netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao.

Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba i, dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.

Otvorio je bijelu.

U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:

‘Ovo će proći!’

Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe, nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, glasno im pročitao i prošli su. Prošao je i on.

Nekoliko dana proveo je po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni, stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.

Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina je bio strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.

Sve se promijenilo.

U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.

Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.

Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu.

Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutijice koju mu je otac dao.

Otvorio je crnu kutijicu.

U njoj je bio smotani papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:

‘I ovo će proći.'”

Nepoznati autor

Ne znam kako vas, ali mene bi bilo strah života u kojem, uvjetno rečeno, imam sve što poželim, u kojem ne moram raditi, u kojem nemam obveza… jer se tada čovjek najčešće počne oslanjati na sebe. Izgubi iz fokusa Boga jer on postane bog. Zbog dosade i čiste obijesti (oholosti) te zato što nešto može, počne činiti skupocjene pogreške i grijehe – kako sebi, tako i ostatku svijeta.

Biti na vrhu svijeta, biti gospodar svijeta je, s jedne strane, jako usamljena, a s druge strane nezaslužena pozicija. To je pozicija koje čovjek nije dostojan. Nikad se u njoj ne bih htjela svojevoljno naći.

Ona pripada jedino Bogu i onima koje je on pripravio za te jako odgovorne pozicije jer će, samo u tom slučaju i samo osoba izabrana na taj način, moći činiti dobro. Ta osoba bit će svjesna da neće ona biti gospodar svijeta, nego Božji suradnik. Bog će uvijek biti Gospodar Stvoritelj čiju će volju poštovati, tražiti i voljeti takvi suradnici.

Onaj tko je tu poziciju pribavio na drugi način sije samo zlo.

Imati moć je jako privlačno, a ta je težnja čovjeku ostala kao posljedica istočnog grijeha. Ona može toliko zaslijepiti osobu da ona postane zla. Ne vjerujem ljudima koji obećavaju napredak, a gaze ne samo kršćanske vrijednosti, nego i zdravi razum i naravni zakon koji je univerzalan.

Svatko ima neki križ, a svaki križ je različit. Ne možemo pobjeći od njega. Možemo ga zagrliti i gorko-slatko biti sretni jer je samo naš, jer je to naš put kojim ćemo doći u nebo. Možda zvuči trivijalno i samorazumljujuće, ali vjera u Boga (vjera Bogu) je upravo ono što joj samo ime kaže: vjera (povjerenje). Ona nadilazi i mora nadići razum jer razum sasiječe povjerenje tamo gdje mu se čini da nema razloga, tj. dobrog, razumnog, logičnog objašnjenja nekoga ili nečega. Tako je vjera povjerenje u Boga, čak i kada On dopušta teže situacije, probleme, tugu i nepravdu.

To doslovno znači ovako nešto: “Bože, ja vjerujem Tebi, čak i ako sam bolestan, čak i ako sam izgubila dijete, čak i ako ne mogu pronaći posao, čak i ako sam usamljen, čak i ako se borim s tjeskobom, čak i ako su me povrijedili moji bližnji, čak i ako… Vjerujem da ćemo Ti i ja pobijediti, čak i radi svega toga ili upravo po tome jer su Tvoji planovi i razlozi veći od poteškoća. Vjerujem Ti, iako mi se čini da smo mogli nešto napraviti bez svih ovih patnji, ali s obzirom da ja ne poznajem namisli srdaca ljudi, ne znam tko će što i kako napraviti, a Ti sve znaš uvijek, oduvijek i zauvijek, onda znaš i zašto mi je ova patnja potrebna i kako će se stvari odviti po njoj. Ja vjerujem da će zbog nje ili upravo po njoj stvari ispasti dobre jer Ti drukčije od dobra ne znaš.”

Roditelji su mi usadili puno suosjećanja prema drugim ljudima.

Odgajali su me s ispravnim vrijednostima i važnošću vjerodostojnosti življenja kako nas uči vjera s ispravnim karakterom iz ljubavi prema Bogu. Jednako tako odgajali su me da pomognem svakom čovjeku, a pogotovo onome koji je pao i da tražim i najmanji dio dobra u čovjeku. Moram priznati da to zahtijeva puno odricanja, samokontrole, vjerovanja u više dobro i opraštanja. Moji roditelji nikada nisu zatvarali vrata svoga doma takvim ljudima, prije svega jer smo svi grješnici i nema mjesta naslađivanju tuđim grijesima, ali i zato jer im je bilo žao što je čovjek pao. Htjeli su mu pomoći koliko su mogli kako bi popravio pogreške, kako bi ga opravdali i potaknuli na dobro, na obraćenje. Iz toga proizlazi i zadnji dio mog teksta.

Čovjek može prolaziti teške trenutke i trpjeti razne nepravde zbog smjera u kojem se kreće društvo, ali, u konačnici, postoji raj i postoji pakao kao konačna nagrada ili kazna.

Nitko od nas neće biti sudac Sudnjeg dana. Hvala dragom Bogu da je tako. On poznaje namisli srdaca i hoće li se netko pokajati za zlodjela pa njemu pripada i konačni sud, konačna odluka. Čovjek ne bi smio presuditi o životu i smrti drugog čovjeka. Nitko od nas ne zna bi li netko promijenio svoj život ni koji je Božji plan za tog čovjeka. Zato će taj sud i biti konačan. Zato čovjek ne može biti nositelj konačne presude – neki zbog toga što ne bi vjerovali nekome tko se pokajao, a neki zbog toga što bi zbog nade da se netko pokajao, propustio vidjeti sve zlo koje je ta osoba napravila te bi time oštetio sve koji su nastradali od tog čovjeka.

Moramo se boriti za Dobro, truditi se biti najbolje osobe koje možemo biti, učvrstiti vjeru, ali nikome ne željeti zlo jer, kad se suštinski pogleda, žaliti treba gospodare svijeta jer se njima ne piše dobro.

Oni su ti koji će, ako rade protiv Boga Stvoritelja, Boga Sina i Boga Duha Svetoga, završiti loše za sva vremena bez mogućnosti promjene. Oni su ti koji ne znaju ljepotu Božjeg plana. Oni su ti koji ne dozvoljavaju da ih dotakne Božja milost. Oni su ti koji ne shvaćaju simboliku braka i spolnih odnosa, veličanstvenost nastanka novog života, ljepote života s Bogom i u ljubavi s drugima. U konačnici, oni su ti koji su jadni. Žali, Bože, onda novca i društvene moći kad će osoba vječnost provesti u paklu. Onaj tko ima Boga u srcu nikad ne može biti jadan koja god bila mjerila uspješnosti društva jer upravo Bog daje čovjeku vrijednost.

To ne znači da opravdavamo zle postupke ljudi niti da nam se “samo čini da netko radi zlo” jer čovjek djelima pokazuje kome pripada.

Svaki čovjek ima slobodnu volju, osim u ekstremnim slučajevima bolesti, opsjednuća i sl. pa će i postupiti onako kako želi. Ako je neki postupak zao, onda ga tako treba i imenovati bez relativiziranja, ali i moliti za moral i dobrotu svjetskih vođa. Nema potrebe “razumijevanjem” smanjivati štetu koju svojim odlukama uzrokuju vodeći ljudi jer one jesu ozbiljne, a i vrijeme je da prestanemo biti toliko dobronamjerni i širokogrudni (bar je meni vrijeme) pa njihove odluke smatrati neznanjem. To nije neznanje. To je svjesna odluka u skladu s (ne)vrijednostima koje zastupaju i u skladu s njihovim viđenjem 90 posto svjetskog stanovništva kao bezvrijednih životinja, bezvrijedne stoke, robova koji, kad nas se već ne mogu sviju riješiti nekim planom, onda moraju služiti i ljubiti noge jer ne bismo smjeli ni živjeti niti imati mogućnost vjerovati u što želimo jer smo stoka.

Ovaj je članak više fokusiran na tzv. velike ribe koje su na pozicijama vođa ovosvjetskih institucija u kontekstu odluka koje se protive moralu i općem dobru, ali ne treba zaboraviti da će i svatko od nas odgovarati za svoj život – bili mi dobri i bogati, bili mi zli i bogati, bili mi dobri i siromašni, bili mi zli i siromašni. Svaki čovjek može napraviti puno zla na kojem god se društvenom položaju i situaciji nalazio.

Pakao na koji se ljudi osude svojim djelima je vječan i definitivan.

“Život bez križa je najteži križ od svih.”  

sv.  Sebastian Valfre