Kratkometražni animirani film Joška Marušića i Zagrebačke škole crtanog filma:
Kategorija: Duhovne priče
Očaj nakon počinjenog grijeha?
A) Slučaj Juda
Juda Iškariotski bio je jedan od Isusovih najbližih suradnika. Bio je jedan od dvanaestorice koje je Isus uvijek imao uza se, kojima je otkrio tko je i što je, koje je pripremao za službu Puta kad On uziđe na nebo.
Nakon što je Isus bio predan, Juda je otišao potražiti pomoć kod svećeničkih glavara koji su mu platili kako bi ih odveo do Isusa i kako bi im pokazao tko je Isus.
Kad je shvatio što je učinio, ponio je dobivenih trideset srebrnika i rekao im da je pogriješio što je predao krv nedužnu.
Drugim riječima, sav uznemiren, izvan sebe, Juda je otišao k njima po savjet. Htio je da mu pomognu vratiti se na pravi put, htio je da mu pomognu maknuti grizodušje i jezu spoznaje koja mu je sjela na srce, pamet, dušu.
Nastavi čitati “Očaj nakon počinjenog grijeha?”Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi
Ne mogu reći da sam toliko upoznata s djelima vlč. Tomislava Ivančića ili da sam puno čitala njegove knjige, propovijedi i razmatranja.
Ono s čime jesam imala doticaja je križni put “Pođi za mnom” kojeg je on sastavio.
Mene je, neovisno o njegovom križnom putu, kroz ovu korizmu pratila tematika koju je on obradio u razmatranju 13. postaje.
Nastavi čitati “Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi”Priča o Eliju
DRVENCI
Drvenci su mali narod drvenih lutaka.
Sve drvene lutke načinio je rezbar Eli. Njegova radionica bijaše na brijegu ponad gradića. Svaki je drvenak bio drukčiji. Neki su imali krupne oči. Neki su bili visoki, a neki opet niski. Jedni su nosili šešire, drugi ogrtače.



Ali sve njih bijaše načinio isti rezbar i svi življahu u istom gradiću…
Nastavi čitati “Priča o Eliju”Krivi savjetnici i laži o Isusovom uskrsnuću
Isusova muka je drama u koju je upleten nevidljivi svijet: iza ljudi krije se đavolska sila.
Današnje evanđelje usmjerilo je moje razmišljanje na jedan raniji postupak velikih svećenika i glavara svećeničkih.
Koliko su pogriješili!
Ne samo to, nego nastavljaju ustrajati u pogrešci nakon što su pogriješili prvi put. Nije im bilo dovoljno što su ubili Isusa, nisu pomogli ni Judi kad im je došao vratiti srebrnike, nisu stali ni nakon uskrsnuća kad su potplatili stražare da lažu da su učenici ukrali tijelo pa sve do Stjepana, kojeg su ubili istim montiranim procesom kao i Isusa.
I razglasilo se to – sve do danas!
Nastavi čitati “Krivi savjetnici i laži o Isusovom uskrsnuću”Deset savjeta za bilo koji početak
S obzirom da smo u božićnom vremenu, nadodajem nulti savjet za bilo koji početak: ne donosite novogodišnje odluke!
Neka vam je sretno i blagoslovljeno! Što Bog da i sreća junačka. 😄
- Težiš velikim stvarima? Počni s malim. Želiš podići visoku građevinu? Misli najprije na temelje poniznosti. Što višu građevinu želiš, to temelji moraju biti dublje položeni.
Sv. Augustin
Nastavi čitati “Deset savjeta za bilo koji početak”Češki kratkometražni film “Most” 🎬
Režiser: Bobby Garabedian
Producenti: B. Garabedian i William Zabka Scenarist: W. Zabka i Garbold Witnossky, 2003.
“The Confession” (“Ispovijed”) 🎬
Pogledajte “The Confession” (“Ispovijed”), kratkometražni korejski film iz 2015. godine, dobitnika nagrade za najbolji kratkometražni katolički film.
Film je javno objavljen od strane njegovog redatelja, korejskog svećenika Johna La Rowa, i može se pogledati ovdje (stisnite CC i odaberite engleski prijevod) ili na redateljevom youtubeu kanalu dolje, ali samo uz francuski prijevod (stisnite CC i odaberite francuski prijevod):
Hoću li i ja u raj?
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!Već ako imaš gdjekoji kutić,
Nastavi čitati “Hoću li i ja u raj?”
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.
Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu
Ukaži se, jer nas tmine biju,
o, Anđele dobri.
Zrake mnogo vrijede
Tvojih očiju.
Zatišje nam, krila daj, jer vihor reže,
I rukama dirni obraze nam blijede,
Da se osvježe.
Nastavi čitati “Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu”Priča o trešnjama i višnjama🍒🌿
Uhh, u zadnje vrijeme javljam se nešto manje, ali i dalje sam ovdje, a nadam se i vi 🙂
Dosta je tema za pisanje, ali malo sam disperzirana pa ne znam s kojom bih krenula i tako ne napišem nijednu. U svakom slučaju, na blogu sam obradila velik broj onih tema koje pokrivaju i vremenski bliže teme koje se javljaju u društvu pa ih možete potražiti u arhivi.
Nadam se da ste vi i vaše obitelji dobro, povezano, zahvalno, radišno, na dobrom putu i radosno.
Ovaj put, donosim kratko razmišljanje o trešnjama i višnjama. Ne znam je li vam itko ikada skrenuo pozornost na njih.
Priča ide ovako:
Nekada davno davno, razgovarala sam s jednim svećenikom. To nije bila ispovijed, a nije bio ni razgovor o meni ili savjetovanje. Jednostavno, sreli smo se na nekom događaju, pozdravili se i, nakon standardnih pitanja kako je tko, jesu li obitelji dobro itd., dotakli smo se tog događaja na kojem smo bili, smjera u kojem se kreće društvo i, onako, općenito razgovarali.
Ne znam otkud su se pojavile trešnje i višnje, ali razgovor smo završili s njima 😅. Svećenik se raspričao o njima.
Uglavnom, trešnje i višnje su dva tako slična voća.
Imaju slična stabla, slične listove, sličnu boju i oblik. Zriju u podjednako vrijeme. Razlikuju se okusom, a okus je povezan s njihovim plodom (zadaćom).
Većina ljudi više voli trešnje. One su slatke i sočne.
Manjina ljudi više voli višnje. One su kiselkasto-slatke i male.
Možemo dubiti na glavi, ali trešnje nikada nećemo moći pretvoriti u višnje, a višnje nikada neće biti trešnje.
Trešnje nisu ni stvorene kako bi bile ili trebale biti ili htjele biti višnje, a višnje nisu stvorene kako bi bile ili trebale biti ili htjele biti trešnje.
Jednostavno, trešnje trebaju biti trešnje, a višnje trebaju biti višnje. Svaka ima svoju zadaću, misiju postojanja. Kako trešnje ne trebaju htjeti biti višnje, tako ni višnje ne trebaju htjeti biti trešnje.
Iako većina ljudi više voli trešnje, one su dobre dok su svježe, ali zato nisu dobre kao džem, pekmez, sok ili liker. Ne postoji ni ime Trešnja.
Iako manjina ljudi više voli višnje, one nisu toliko dobre svježe, ali zato su dobre kao sok, liker, u kolačima. Postoji i ime Višnja.
Dobro je što su trešnje ukusne svježe, a dobro je i što su višnje bolje u više drugih oblika.
I, što ste onda Vi: trešnja ili višnja i zašto želite biti ono drugo? 🤔✌️❤️
Naučiti ili preuzeti ono što je moralno ispravno i tako živjeti potrebno je i neophodno za smisleni život i spas, ali kupiti ili zavrijediti nečiju ljubav nemoguće je.
Drugim riječima rečeno, od drugih možemo i trebamo preuzeti bolja moralna načela i vjeru, ali htjeti prestati biti trešnja ili višnja kako bismo stekli nečiju ljubav je ludost.
Ako živite u skladu s moralnim načelima naše lijepe katoličke vjere i Crkve, onda budite to što jeste i zahvalite Bogu što ste ili trešnja ili višnja.
Ne možemo se poništiti, izbrisati, samouništiti (u doslovnom smislu to bi bilo: ubiti se). Bog je upisan u naš identitet i, ako smo trešnja, s razlogom smo trešnja. Ako smo višnja, s razlogom smo višnja.
Poziv: molitva za progonjene kršćane📄⬇️
U svibnju se, na poseban način, molimo za progonjene kršćane, kako za one koji najviše stradavaju u muslimanskim državama, tako i za one koji na kršćanskom Zapadu bivaju ismijavani, pogrđivani i otkazivani u društvu.
Pozivam Vas da se odazovete molitvi, stavite sve progonjene kršćane u svoje krunice i da u dogovoru sa svojim župnicima izmolite ovu molitvu u svojim župama.
“Krv mučenika, sjeme novih kršćana!”
Tertulijan
Molitva za progonjene kršćane
- sastavio vlč. Ivan Petrović, prenosim s dopuštenjem
Pjesme: o. Rajmund Kupareo
Naišla sam na dvije pjesme – “Na Cvjetnicu” i “Veliki tjedan” pokojnog o. Rajmunda Kuparea koje prenosim jer su prepreprekrasne i kontemplativne.
“Na Cvjetnicu”
Širite ruke, umorne ruke, masline drage,
mašite na pozdrav dlanom od srebra!
Tisuće ptica iz vaših pjeva kvrga,
tisuće kljunova zelene grančice kida
jer prolazi veliki Kralj
na magarčetu.
Onaj isti, onaj isti što je jahao na živini
kao dijete u krilu Djevice,
taj isti, taj isti narastao je kao gora,
Silan Kralj.
Al’ dobra živina još snage ima
da ga nosi.
O, dobri magarče, što Boga nosiš,
zvijezde bi drhtale pod njegovim nogama;
o, dobra živino, tisuće bi htjele
podijeliti s tobom taj sveti teret;
o, dobri magarče, ti mudrost znadeš pravu
jer nisi zbacio Gospodnji jaram!
Širite ruke, umorne ruke, masline drage
jer nas je strah pružiti ih pred Bogom!
Zvoni zvoncem što ti visi o vratu, dobri magarče
da bar glavu prignemo kad Gospodin prođe!
“Veliki tjedan”
Cvjetnica
Još i danas jašeš na živini
da lakše čuješ neusiljene usklike
djece i priprostih.
Tvoji učenici odmagliše daleko
u novim kolima.
Vremena se mijenjaju.
Sreća, da se ne mijenjaš Ti,
ni pogled Tvojega magarca!
Veliki ponedjeljak
Ti si gospodar blagajne.
Juda se je prevario:
primio je odviše malo,
kao i mi kad mijenjamo
Tebe za osmijehe.
Veliki utorak
Naša se savjest nije uznemirila
kad si prolazio
svezan i popljuvan.
Pijetao je imao više uspjeha:
rasplakao je Petra.
Velika srijeda
Nitko ne želi da vidi Tvoj pad,
a još manje da Te prati.
Posljednji je Cirenac zakasnio
a Veronike su ostale kod kuće.
Vjekovima tako hodaš osamljen.
Ustrajno Te još samo prate
suci i krvnici.
Posljednja večera
Tvoja će večera
trajati dovijeka,
a svaka naša
može biti posljednja.
Veliki četvrtak
Za Tvojim se stolom izmjenjuju
gladni dobrote.
Jedno je mjesto ostalo prazno:
trgovca savjesti.
I zauvijek će praznim ostati.
Via crucis brevissima
Na križ nas nisu htjeli osuditi,
jer ga nosimo od rođenja,
al’ šutnju su nam mogli dosuditi
morskih dubina.
Od naših se uzdaha još i danas ljulja
plava površina.
Sedam posljednjih riječi na križu
Ipak je samo jedna
bila presudna:
Ti si sam bio Riječ.
Inače bi bile uzaludne
i Tvoje
i naše riječi.
Veliki petak
Tvoj zadnji krik još i danas drma
stijenkama ljudskoga uma
u kojima se začahurila savjest.
Ti šutiš
i čekaš
da se pojavi leptir.
Zadnji počinak
Vjekovima te zatvaraju u grob,
a kad ga otvore,
on je uvijek prazan,
jer Ti se kriješ
u savjesti
tražitelja.
Velika subota
U praznini Tvojega groba
pronašli smo smisao opstanka.
Zato nad našom prošlošću
bdije Anđeo.
Molitva anđelu koji je tješio Krista u vrtu
Apparuit illi angelus de coelo confortans Eum.“ (Luc. XXII, 43)
„Ukaza mu se anđeo s neba i počne Ga hrabriti.“ (Lk 22, 43)
Ukaži se, jer nas tmine biju,
o, Anđele dobri.
Zrake mnogo vrijede
Tvojih očiju.
Zatišje nam, krila daj, jer vihor reže,
I rukama dirni obraze nam blijede,
Da se osvježe.
Ukaži se i samo nam javi,
Što si rek’o Kristu, kada znoj ga osu
Onaj krvavi;
Na put ćemo poći, makar s križem pali
I ispiti kalež za nas, za sve, što su
Tvrdo zaspali.
hkm.hr
Život prema tuđim očekivanjima
Svaki čovjek biće je koje ima svoju vrijednost i posebnost koja proizlazi iz činjenice da ga je Bog htio.
Tu vrijednost možemo naružiti i smanjiti svojim načinom života, ali o tome kasnije.
Ivan Pavao II. u svoj knjizi “Ljubav i odgovornost” ističe istinu koja se možda uzima “zdravo za gotovo” pa njezin sadržaj nikada ne izazove “a-ha efekt” ili baš suprotno: izazove taj efekt upravo zato što se nešto uzimalo “zdravo za gotovo” pa se naknadno shvatilo značenje. Koji god slučaj bio, može se dogoditi da čovjek ne osvijesti u punom značenju što taj sadržaj znači i kako se on odražava na njega u cjelini:
Nastavi čitati “Život prema tuđim očekivanjima”Svjedočanstva osoba odraslih u istospolnim zajednicama
Priča o tisuću pikula
“Kako bilo da bilo, prvih nekoliko sati subotnjeg jutra pružaju mi najviše užitka.
Prije nekoliko tjedana išao sam prema radnoj sobi sa šalicom vruće kave u jednoj i jutarnjim novinama u drugoj ruci. Ono što je započelo kao tipično subotnje jutro, preokrenulo se u jednu od onih lekcija koje život ponekad pruža.
Uključio sam svoj amaterski radio kako bih malo poslušao o čemu se govori. Dok sam pretraživao frekvencije, naišao sam na starijeg gospodina koji je odašiljao izuzetno jak signal, a imao je divan glas. Znate na što mislim: zvučao je poput nekoga tko bi trebao raditi u medijima. Nekome je pričao nešto o „tisuću pikula”. To me zainteresiralo i odlučio sam poslušati priču do kraja.
“Čuj, Tome, definitivno izgleda kao da si jako zauzet svojim poslom. Siguran sam da te dobro plaćaju, ali šteta je što moraš toliko često biti na putu i daleko od svoje obitelji. Teško je povjerovati da mladi muškarac mora raditi šezdeset ili sedamdeset sati tjedno kako bi sastavio kraj s krajem. Šteta što si morao propustiti kćerin plesni nastup.”
„Nego, ispričat ću ti nešto, Tome, što je meni pomoglo sagledati svoje prioritete iz prave perspektive.”
I tada je počeo razlagati svoju teoriju o „tisuću pikula”.
“Vidiš, jednog sam dana odlučio izračunati neke stvari.
Prosječna osoba živi oko 75 godina. Znam, neki žive više, a neki manje, ali prosječno ljudi žive oko 75 godina. E, sad, kad pomnožimo 75 i 52 dobijemo broj 3900, a to je broj subota koje prosječan čovjek proživi u svojem životu.
Slušaj me dalje, Tome, jer dolazim do bitnog dijela. Tek kad sam navršio 55 godina počeo sam o tome malo više razmišljati, a dotad sam proživio preko 2800 subota.
Shvatio sam kako imam još oko 1000 subota u kojima mogu uživati – budem li živio 75 godina! Stoga sam otišao u dućan s igračkama i kupio svaku pikulu koju su imali. Morao sam otići u tri dućana s igračkama kako bih skupio 1000 pikula. Doma sam ih stavio u veliku, prozirnu, plastičnu posudu.
Otada sam svake subote vadio po jednu pikulu. Dok sam promatrao kako se smanjuje broj pikula u posudi, počeo sam se sve snažnije koncentrirati na bitne stvari u životu. Ništa ti ne može pomoći odrediti svoje prioritete toliko dobro kao promatranje kako ti vrijeme istječe.
I, reći ću ti još jednu stvar prije nego što prekinem vezu i izvedem svoju dragu ženu na doručak.
Ovog jutra izvadio sam zadnju pikulu iz posude. Smatram, ako doživim sljedeću subotu, darovano mi je malo više vremena, a svima bi nam koristilo malo više vremena. Bilo mi je lijepo razgovarati s tobom, Tome. Nadam se kako ćeš provoditi više vremena sa svojom obitelji i da ćemo se opet susresti na ovim frekvencijama.”
Na radiovalovima je bilo jako tiho kad je taj gospodin prestao govoriti. Imali smo o čemu razmišljati.
Ja sam namjeravao popraviti antenu to jutro, a potom sam se planirao sastati s nekolicinom prijatelja kako bismo poradili na sljedećem klupskom glasniku.
Umjesto toga, otišao sam do spavaće sobe i probudio svoju ženu poljupcem.
„Draga, vodim tebe i djecu na doručak”.
„Što se to dogodilo?” pitala je s osmijehom na licu.
„O, ništa posebno, samo već dugo nismo proveli subotu zajedno s djecom. E da, možemo li skoknuti do dućana s igračkama na putu do restorana? Moram kupiti nešto pikula…””
*Priča dobivena kao fotografija, slikan članak u časopisu “Rhema”, ovdje prenesen uz moje pravopisne izmjene
Ususret “Pasiji 2”: i/Mel Gibson💪🎬✝️
Mela Gibsona skoro su uništili.
Čovjek je imao sve – dugogodišnji brak s voljenom ženom, sedmero djece te je bio akcijska zvijezda. Uz sve to, oni koji ga poznaju kažu da je bio dobra osoba spremna pomoći ljudima. Proglašen je najseksi muškarcem na svijetu i kako je priznao, dok se smiješio s naslovnica, razmišljao je o samoubojstvu jer je tada bio čovjek koji se, figurativno rečeno, utapao. Dobro je razumio i osjetio jad sjaja Hollywood-a jer je imao sve što je sekularni svijet smatrao najvišim, a sve je bilo nedovoljno.
Doživio je živčani slom nakon “Pasije” radi medijskog pritiska i linča (proglasili su ga antisemitom) i svojih poroka (kako kaže, lako je postajao ovisan o bilo čemu), liječio se i izliječio od alkoholizma, raspao mu se brak i lobiji su ga skoro uništili.
Priznao je sam sebi svoje poroke, doveli su ga u situaciju da ih i javno prizna, pokušali mu oduzeti dostojanstvo, ali je on uzeo svoj križ pogrešaka i krenuo ispočetka.
Ususret “Pasiji 2: Uskrsnuće” koja stiže u travnju 2025. u kina (na Veliki petak, 18.4.2025.) ostavljam vam tri njegova intervjua. Prvi je o “Pasiji”, živčanom slomu i vjeri, a drugi je noviji, s kraja 2016., o “Grebenu spašenih“. Treći je nekoliko godina prije “Pasije” i govori o Hollywoodu. Iz sva tri intervjua se može puno naučiti, a iz drugog se dobiva i konkretni uvid u način snimanja i njegovu produkciju. Kvalitetno utrošeno vrijeme na slušanje!
Iskreno, ne znam puno o nesuglasju/razlazu između tradicionalista RK i ‘nas ostalih’ katolika, ali nadam se kako će doći do jedinstva. Općenito, ne bavim se frakcijama niti me zanimaju. Nisam ni progresivist ni tradicionalist. Niti razumijem ljude koji napadaju nauk Crkve i žele ga promijeniti niti razumijem one koji napadaju okrenutost misne žrtve prema narodu. Ja sam praktični katolik. Držim se vjernosti KC, dogmi, nauka i doktrine, a poštujem Učiteljstvo. Što bi se reklo – samo ravno, ali samo ravno ne znači mlako (da odmah bude jasno), upravo suprotno. Ukoliko Mel Gibson ne prihvaća II. vatikanski koncil i smatra da nijedan papa nakon toga nije valjan, apaolutno mi je neprihvatljiv njegov stav. To bi značilo da je on aktikatolik.
Što se tiče latinskog, ja ga volim kao jezik, daje posebnu uzvišenu mističnost i snagu liturgiji ili molitvi, ali ne smatram ga neophodnim u misi ili da je on taj koji će garantirati ispravne vrijednosti u svijetu. Ne bih imala ništa protiv da postane jezik na kojem se isključivo slave mise diljem svijeta ukoliko bi to bila odluka, ali vjerujem prosudbi papa i kardinala oko crkvenog nauka, pa i u pitanju liturgije. Narodni jezik bliži je ljudima i ljudi tako mogu lakše razvijati odnos s Bogom koji je živ, stoga ja podupirem misu na narodnom jeziku. Rade li to, drugo je pitanje. Uostalom, Hrvati su jedini kroz povijest imali dopušteno bogoštovlje na narodnom jeziku i čuvali pravi nauk, a blaženi Alojzije Stepinac umro je mučeničkom smrću jer nije htio odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Vatikana.
Ja sam odrastala u ovom razdoblju u kojem se nalazimo: misa na narodnom jeziku, a APSOLUTNO podržavam crkveni nauk u svim njegovim crtama i protiv sam njegova labavljenja (to je uništavanje nauka) jer su me roditelji, uz pomoć Crkve, odgajali i pobornica sam liturgijskih pjesama.
Što želim reći?
Želim reći da to što se misa ne slavi na latinskom jeziku nikome ne može biti opravdanje za to što nije (dobar) katolik ili kao izlika da nešto nije u redu s crkvenim naukom. Ne čini mi se razboritim svoditi probleme na prestanak upotrebe latinskog.
Što se tiče hrvatskih svećenika, oni zastupaju ispravne stavove, iako slave mise na narodnom jeziku. Nažalost, svjesna sam da u mnogim državama to nije tako i da svećenici i biskupi iskrivljuju moralni nauk Crkve do razine shizme, ali to bi bilo tako i da slave mise na latinskom jeziku jer je problem u volji, voljnosti naučavanja i življenja po Božjem, a ne u jeziku. Nikako nisam radosna zbog događaja u Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu, u nekim dijelovima Austrije. Ja nekad izmolim jedan od desetaka krunice na latinskom jer sam si zadala zadatak naučiti one molitve koje idu u krunicu na latinskom.
Digresija i upozorenje: u drugom i trećem intervjuu je, koliko sam uspjela čuti, nekoliko psovki.
Zanimljivost: jeste li znali da je ruka satnika, koji pribija Isusa na križ u “Pasiji”, zapravo lijeva ruka Mela Gibsona jer je svjestan kako svojim grijesima svatko od nas pribija Isusa na križ i danas, tj. u vremenu u kojem živimo te je to htio sam sebi ponoviti (gledatelji ionako ne znaju čija je to ruka)?
Drugi film kojem se radujem je, također na blogu, već spominjani “The Sound of Freedom”. On je najavljen za 2020. (radi covida prebačan na 2022.). Ovaj film, u kojem glavnu ulogu također ima Jim Caviezel, djelo je tima kojeg pratim već dugi niz godina, a čine ga Eduardo Verastegui i Alejandro Monteverde s ekipom koji stoje iza filmova “Bella” i “Little Boy”.
Da, znam da im svima konstantno radim besplatnu promociju, ali ja radim dobra djela 😉 i ne znači da podržavam sve njihove (poslovne) odluke. Go, Mel!
Masha Gessen: Stvarni cilj LGBT+ totalitarizma 🎬
Dobro se podsjetiti na riječi samih LGBT+ aktivista koji je njihov stvarni cilj, kao i čuti njihovo vlastito priznanje kako lažu svojim simpatizerima o stvarnom cilju njihovih aktivnosti.
U ovom videu, Masha Gessen priznaje da je njihov stvarni cilj uništenje braka jer on ne bi smio postojati.
Mogu li ona i ostali aktivisti, simpatizeri i financijaš, uništiti brak?
Ne mogu. Ne mogu jer ga oni nisu ni stvorili. Brak nije ljudska tvorevina niti iza braka stoji čovjek. Iza braka stoji Bog jer je brak, kao zajedništvo žene i muškarca, misterij, tj. otajstvo.
Iako ga ne mogu uništiti, mogu sa sobom povući mnoge ljude u zlo i pakao.
Brak kao brak, Božji plan i dobro, zauvijek je pobijedilo. Zlo nikada neće pobijediti, ali povući će puno ljudi sa sobom jer Sotona zna da je gubitnik, a gubitnik voli povući što više ljudi u svoj jad. Jad je lakše podnijeti kad su i drugi jadni, pogotovo djeca Božja. O tome treba voditi računa kada govorimo o zlu u današnjem svijetu. Nema sumnje u Božju pobjedu pa ne smijemo biti beznadni, ali moramo se boriti kako bi naši brakovi, obitelji i društvo ostali na pravoj strani jer Zlo, kojeg će uvijek biti na svijetu, traži svoje žrtve za suradnju.
Osobe koje se bore protiv istospolne privlačnosti svjesne su kako ih interesne grupe smatraju potrošnom robom, a ne osobama. Osobe koje se ne bore protiv istospolne privlačnosti i koje podupiru cijeli projekt zapravo služe kao potrošna roba interesnih skupina i zla u ispunjenju ciljeva. Njih će ti isti odbaciti kao potrgane predmete.
To je žalosno jer je čovjek stvoren za beskrajno više, a to i dobije kad se opredijeli za dobro jer postane slobodan. Zlo ne donosi slobodu – nije ni osobi koja se drogira, nije ni osobi koja se prostituira, nije ni osobi ovisnoj o pornografiji, nije ni osobi koja je napravila/izvela pobačaj, a neće ni osobi koja živi i podupire rodnu ideologiju. Zašto? Zato što je sloboda činiti ono što je ispravno, a ne ono što čovjek želi, a čovjek je najsretniji kad je ono što želi sinkronizirano s onim što je ispravno.
Sv. Benedikt: medaljica i Montecassino
O sv. Benediktu
Sveti Benedikt iz Nursije u Italiji (480. – 543. g.) bio je brat blizanac svete Skolastike.
Smatra se ocem zapadnog monaštva kojeg je utemeljio u Cassinu nedaleko od Rima. Benedikt je izabrao povišeno mjesto iznad grada Cassina 529. godine za izgradnju samostana Montecassino koji bi njemu i subraći bio utočište. Uspio je, trudom i molitvom, preobratiti izrazito pogansko mjesto, kakvo je tada bio Cassino, u kršćansko. Na njegovu ‘Pravilu svetog Benedikta’ (lat. ora et labora et lege; moli i radi i Pismo) temelji se organizacija brojnih vjerskih redova.
Samostan je bio na udaru razarača i vandala nekoliko puta. Uništili su ga Langobardi, a potom i Saraceni. U 14. stoljeću razrušio ga je potres, a 1944. bombardiran je od strane sila saveznika. Tom prilikom ubijeno je mnoštvo civila koje se u njega sklonilo. Samostan je obnovljen uz pomoć talijanske vlade, a papa Pavao VI. ponovno ga je posvetio 1964. godine.
Montecassino je jedan od najpoznatijih samostana na svijetu, a njegov muzej naziva se i ‘svjetionikom zapadne civilizacije’ zbog brojnih sačuvanih djela. U crkvi se nalaze i grobovi sv. Benedikta i sv. Skolastike.
Crtica iz života sv. Benedikta
Jedna crtica iz Benediktova života važna je za simboliku medaljice. Živio je tri godine kao pustinjak u špilji. Bio je na glasu svetosti pa ga je jedna vjerska zajednica molila za preuzimanje mjesta njezina poglavara. Neki kojima se ideja nije svidjela pokušali su ga ubiti otrovanim kruhom i vinom. Benedikt je spašen od trovanja Božjom intervencijom – nakon što je učinio znak križa nad otrovanim jelom i pićem, shvatio je kako ga pokušavaju ubiti pa je prevrnuo čašu i zapovijedio gavranu neka odnese kruh.

Prednja strana medaljice
Nalazi se slika sv. Benedikta koji drži križ u desnoj ruci i ‘Sveto pravilo’ u lijevoj ruci. Uz njega se nalazi razbijena čaša iz koje izlazi zmija otrovnica na jednoj strani, a na drugoj strani gavran. Iznad čaše i gavrana utisnute su riječi: “Crux Sancti Patris Benedicti” (“Križ svetog oca Benedikta”), dok je na rubu medaljice napisano: “Eius in obitu nostro praesentia muniamus” (“Neka nas u času smrti naše zaštiti njegova prisutnost”).
Stražnja strana medaljice

Nalazi se križ na kojem su utisnuta početna slova riječi: “Crux Sacra Sit Mihi Lux” (“Neka mi križ bude svjetlo”) i početna slova riječi: “Non Draco Sit Mihi Dux” (“Neka mi zmaj ne bude vođa”). Oko samog križa se nalaze početna slova riječi “Crux Sancti Patris Benedicti” (“Križ svetog oca Benedikta”). Na obod su upisana početna slova molitve: “Vade Retro Satana, Nunquam Suade Mihi Vana — Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venena Bibas” (“Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima – zlo je to što nudiš, sam pij svoj otrov”). Na vrhu križa su napisane riječi Pax (Mir) ili monogram I H S (Isus).
Medaljicu možete nositi na lančiću oko vrata ili na krunici, u džepu ili torbi, u automobilu ili iznad vrata i prozora u stanu/kući. Može se staviti u temelje kuće ili pričvrstiti na sredinu križa.
Značenje medaljice i križa sv. Benedikta
Medaljica sv. Benedikta, kao ni svaka druga medaljica, nema nikakvu “čarobnu moć” niti joj se pripisuju ikakve egzorcističke moći. Korištenje bilo kojeg vjerskog predmeta služi kao podsjetnik na Boga i usmjeruje nas prema služenju Bogu i našim bližnjima. Medaljica se ne smije poistovjećivati s amajlijom ili nekakvim čarobnim predmetom. Naše oruđe protiv Sotone je jaka vjera, čista savjest, molitva, sakramenti, poniznost i pouzdanje u Boga.*
S time na pameti, možemo govoriti o milostima utjecanja u zagovor svetom Benediktu i medaljici:
1. Brani nas od vradžbina i drugih đavolskih utjecaja
2. Štiti nas od tlačenja i zavođenja zloduha
3. Pomaže pri obraćenju grešnika, posebno kada se oni sami nalaze u smrtnoj opasnosti.
4. Pomaže kao zaštita od kušnji
5. Djeluje protiv zaraznih bolesti i otrova
6. Majke pred porodom dobivaju posebnu pomoć za siguran porod.
7. Pruža zaštitu u vrijeme bura, oluja i drugih nevolja na zemlji
8. Pomaže u liječenju tjelesnih tegoba
Molitva sv. Benediktu, zaštitniku Europe
Sveti Benedikte, koji si životnom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji si odgojio ljude i narode za djela ljubavi i blagodat mira; koji si otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, vrati se Europi i svijetu svjetlom svojih ideala. Vrati današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Budi nam i danas blizu svojim nebeskim zagovorom da europski narodi nađu i sačuvaju putove reda, pravednosti i bratskog zajedništva. Amen.*
*Izvor: benediktinke-zadar.com
Gospodari svijeta
Objavljeno: 5. stu 2015.
“U kineskoj provinciji živio je siromašni Kinez koji je cijeli život radio najteže poslove, a da ništa nije stekao.
Sve što je imao bio je sin jedinac kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitati i pisati te ga je, pomalo, uveo u kaligrafiju. Neposredno prije nego je izdahnuo, otac je izvadio dvije kutijice: jednu crnu, a drugu bijelu i rekao sinu:
‘Nažalost, nemam ti što ostaviti osim ovoga. Dobro ih čuvaj. Kada ti bude teško, nesnosno teško u životu, otvori bijelu kutijicu. Crnu ćeš otvoriti onda kada ti bude jako dobro.’
Mladić je dostojno ispratio oca, a onda spakirao svoju zdjelicu, štapiće, pamučnu košulju i one dvije kutijice pa krenuo u svijet. Radio je najteže poslove. Izrabljivali su ga, a spavao je pod vedrim nebom. Postao je umoran, nesretan i očajan. Stekao je samo duboke bore na licu, žuljeve na rukama i zdjelu riže dnevno.
Onda su došle poplave. Rijeka Jangce se izlila, poplavila polja i oranice i nastala je glad. Za mladića više nigdje nije bilo posla. Lutao je bespućima, spavao po šumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jedne noći, netko mu je ukrao zdjelu za rižu, pamučnu košulju i dva juana koja je imao.
Izgubio je svaku nadu i odlučio se ubiti. Sklopio je ruke, zatražio oproštaj od neba i, dok ih je spuštao niz tijelo, napipao maleni zavežljaj ušiven u porub pojasa – dvije očeve kutijice.
Otvorio je bijelu.
U njoj je bio papirić i na njemu očevom rukom napisano:
‘Ovo će proći!’
Shvatio je poruku. Nije digao ruku na sebe, nego se zaputio k obližnjem gradu na čijem je ulazu stajala kolona seljaka. Nisu mogli ući jer nitko nije znao pročitati što piše na vratima. Mladić je prišao, glasno im pročitao i prošli su. Prošao je i on.
Nekoliko dana proveo je po gradskim trgovima, a onda ga je potražio maleni, stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru hitno treba pisar, a da je on čuo od seljaka koji su nedavno došli u grad da on zna čitati i pisati.
Dobio je posao kod plemenskog starješine. Radio je teško, ali čista srca. Ubrzo su počeli dolaziti seljaci kojima je trebalo nešto napisati, pročitati ili protumačiti. Svima je izlazio u susret. Gradski starješina je bio strog, ali pravedan čovjek i znao je uzvratiti svom pisaru. Dobro ga je nagrađivao, a vrlo brzo mu je ustupio i dio svoje kuće.
Sve se promijenilo.
U godinama koje su uslijedile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a star i onemoćao starješina povjerio je svom mladom pisaru svoje poslove i svoju kćer za ženu.
Zajedno, u ljubavi i slozi, njih dvoje su imali mnogo djece i uvećali svoje bogatstvo do neslućenih razmjera. Mnoge je predvečeri provodio ispijajući čaj u rashlađenim prostorijama svoga doma, razgovarajući sa svojom voljenom, podučavajući sinove kaligrafiji, čitajući Konfucija. Bio je sretan.
Jednog predvečerja, razmišljao je o svom životu.
Sjetio se svih svojih očaja, svoje želje da svojedobno umre, sjetio se oca. Sjetio se i one druge kutijice koju mu je otac dao.
Otvorio je crnu kutijicu.
U njoj je bio smotani papirić. Razmotao ga je, a na njemu je očevim rukopisom bilo zapisano:
‘I ovo će proći.'”
Nepoznati autor
Ne znam kako vas, ali mene bi bilo strah života u kojem, uvjetno rečeno, imam sve što poželim, u kojem ne moram raditi, u kojem nemam obveza… jer se tada čovjek najčešće počne oslanjati na sebe. Izgubi iz fokusa Boga jer on postane bog. Zbog dosade i čiste obijesti (oholosti) te zato što nešto može, počne činiti skupocjene pogreške i grijehe – kako sebi, tako i ostatku svijeta.

Biti na vrhu svijeta, biti gospodar svijeta je, s jedne strane, jako usamljena, a s druge strane nezaslužena pozicija. To je pozicija koje čovjek nije dostojan. Nikad se u njoj ne bih htjela svojevoljno naći.
Ona pripada jedino Bogu i onima koje je on pripravio za te jako odgovorne pozicije jer će, samo u tom slučaju i samo osoba izabrana na taj način, moći činiti dobro. Ta osoba bit će svjesna da neće ona biti gospodar svijeta, nego Božji suradnik. Bog će uvijek biti Gospodar Stvoritelj čiju će volju poštovati, tražiti i voljeti takvi suradnici.
Onaj tko je tu poziciju pribavio na drugi način sije samo zlo.
Imati moć je jako privlačno, a ta je težnja čovjeku ostala kao posljedica istočnog grijeha. Ona može toliko zaslijepiti osobu da ona postane zla. Ne vjerujem ljudima koji obećavaju napredak, a gaze ne samo kršćanske vrijednosti, nego i zdravi razum i naravni zakon koji je univerzalan.
Svatko ima neki križ, a svaki križ je različit. Ne možemo pobjeći od njega. Možemo ga zagrliti i gorko-slatko biti sretni jer je samo naš, jer je to naš put kojim ćemo doći u nebo. Možda zvuči trivijalno i samorazumljujuće, ali vjera u Boga (vjera Bogu) je upravo ono što joj samo ime kaže: vjera (povjerenje). Ona nadilazi i mora nadići razum jer razum sasiječe povjerenje tamo gdje mu se čini da nema razloga, tj. dobrog, razumnog, logičnog objašnjenja nekoga ili nečega. Tako je vjera povjerenje u Boga, čak i kada On dopušta teže situacije, probleme, tugu i nepravdu.
To doslovno znači ovako nešto: “Bože, ja vjerujem Tebi, čak i ako sam bolestan, čak i ako sam izgubila dijete, čak i ako ne mogu pronaći posao, čak i ako sam usamljen, čak i ako se borim s tjeskobom, čak i ako su me povrijedili moji bližnji, čak i ako… Vjerujem da ćemo Ti i ja pobijediti, čak i radi svega toga ili upravo po tome jer su Tvoji planovi i razlozi veći od poteškoća. Vjerujem Ti, iako mi se čini da smo mogli nešto napraviti bez svih ovih patnji, ali s obzirom da ja ne poznajem namisli srdaca ljudi, ne znam tko će što i kako napraviti, a Ti sve znaš uvijek, oduvijek i zauvijek, onda znaš i zašto mi je ova patnja potrebna i kako će se stvari odviti po njoj. Ja vjerujem da će zbog nje ili upravo po njoj stvari ispasti dobre jer Ti drukčije od dobra ne znaš.”
Roditelji su mi usadili puno suosjećanja prema drugim ljudima.
Odgajali su me s ispravnim vrijednostima i važnošću vjerodostojnosti življenja kako nas uči vjera s ispravnim karakterom iz ljubavi prema Bogu. Jednako tako odgajali su me da pomognem svakom čovjeku, a pogotovo onome koji je pao i da tražim i najmanji dio dobra u čovjeku. Moram priznati da to zahtijeva puno odricanja, samokontrole, vjerovanja u više dobro i opraštanja. Moji roditelji nikada nisu zatvarali vrata svoga doma takvim ljudima, prije svega jer smo svi grješnici i nema mjesta naslađivanju tuđim grijesima, ali i zato jer im je bilo žao što je čovjek pao. Htjeli su mu pomoći koliko su mogli kako bi popravio pogreške, kako bi ga opravdali i potaknuli na dobro, na obraćenje. Iz toga proizlazi i zadnji dio mog teksta.
Čovjek može prolaziti teške trenutke i trpjeti razne nepravde zbog smjera u kojem se kreće društvo, ali, u konačnici, postoji raj i postoji pakao kao konačna nagrada ili kazna.
Nitko od nas neće biti sudac Sudnjeg dana. Hvala dragom Bogu da je tako. On poznaje namisli srdaca i hoće li se netko pokajati za zlodjela pa njemu pripada i konačni sud, konačna odluka. Čovjek ne bi smio presuditi o životu i smrti drugog čovjeka. Nitko od nas ne zna bi li netko promijenio svoj život ni koji je Božji plan za tog čovjeka. Zato će taj sud i biti konačan. Zato čovjek ne može biti nositelj konačne presude – neki zbog toga što ne bi vjerovali nekome tko se pokajao, a neki zbog toga što bi zbog nade da se netko pokajao, propustio vidjeti sve zlo koje je ta osoba napravila te bi time oštetio sve koji su nastradali od tog čovjeka.
Moramo se boriti za Dobro, truditi se biti najbolje osobe koje možemo biti, učvrstiti vjeru, ali nikome ne željeti zlo jer, kad se suštinski pogleda, žaliti treba gospodare svijeta jer se njima ne piše dobro.
Oni su ti koji će, ako rade protiv Boga Stvoritelja, Boga Sina i Boga Duha Svetoga, završiti loše za sva vremena bez mogućnosti promjene. Oni su ti koji ne znaju ljepotu Božjeg plana. Oni su ti koji ne dozvoljavaju da ih dotakne Božja milost. Oni su ti koji ne shvaćaju simboliku braka i spolnih odnosa, veličanstvenost nastanka novog života, ljepote života s Bogom i u ljubavi s drugima. U konačnici, oni su ti koji su jadni. Žali, Bože, onda novca i društvene moći kad će osoba vječnost provesti u paklu. Onaj tko ima Boga u srcu nikad ne može biti jadan koja god bila mjerila uspješnosti društva jer upravo Bog daje čovjeku vrijednost.


To ne znači da opravdavamo zle postupke ljudi niti da nam se “samo čini da netko radi zlo” jer čovjek djelima pokazuje kome pripada.
Svaki čovjek ima slobodnu volju, osim u ekstremnim slučajevima bolesti, opsjednuća i sl. pa će i postupiti onako kako želi. Ako je neki postupak zao, onda ga tako treba i imenovati bez relativiziranja, ali i moliti za moral i dobrotu svjetskih vođa. Nema potrebe “razumijevanjem” smanjivati štetu koju svojim odlukama uzrokuju vodeći ljudi jer one jesu ozbiljne, a i vrijeme je da prestanemo biti toliko dobronamjerni i širokogrudni (bar je meni vrijeme) pa njihove odluke smatrati neznanjem. To nije neznanje. To je svjesna odluka u skladu s (ne)vrijednostima koje zastupaju i u skladu s njihovim viđenjem 90 posto svjetskog stanovništva kao bezvrijednih životinja, bezvrijedne stoke, robova koji, kad nas se već ne mogu sviju riješiti nekim planom, onda moraju služiti i ljubiti noge jer ne bismo smjeli ni živjeti niti imati mogućnost vjerovati u što želimo jer smo stoka.
Ovaj je članak više fokusiran na tzv. velike ribe koje su na pozicijama vođa ovosvjetskih institucija u kontekstu odluka koje se protive moralu i općem dobru, ali ne treba zaboraviti da će i svatko od nas odgovarati za svoj život – bili mi dobri i bogati, bili mi zli i bogati, bili mi dobri i siromašni, bili mi zli i siromašni. Svaki čovjek može napraviti puno zla na kojem god se društvenom položaju i situaciji nalazio.
Pakao na koji se ljudi osude svojim djelima je vječan i definitivan.
“Život bez križa je najteži križ od svih.”
sv. Sebastian Valfre
Gdje leži tvoj med (vrijednost)?
Evo jednog poticajnog članka među svim ovim ozbiljnim temama kojeg sam objavila davno davno (ožujak, 2015.).
Obožavam jesen i proljeće!
Možda će vam se (opravdano) činiti da je prva priča pisana za djecu. Priča je doista pisana za djecu, a objavljena je u MAK-u.
“Ujesen neke vrste drveća naprave svoju inventuru, popis.
Prebirući po sjećanjima, drveće zbraja plodove koje je tijekom godine uzgojilo, bilježi koliko je životinja udomilo i othranilo, koliko je ljudi svojim hladom zaštitilo i koliko im je puta svojom ljepotom izmamilo uzdahe.
Jednom je živjelo listopadno drvo kojemu je svake jeseni bilo poprilično mučno od inventure. Svake bi godine izbrojilo isti broj plodova, lišća i ptica koji su na njemu rasli i živjeli. Godinama nije zabilježilo vlastiti napredak. Doduše, njemu samomu to uopće nije smetalo. Bilo je zahvalno za život na tom lijepom mjestu i radovalo se svakom jutru koje mu je bilo darovano.

Nevolja je bila u tome što mu je drugo drveće govorilo da je nesposobno i nevrijedno. Ponajviše mu se rugala jelka koja je rasla tik uz njega. Jelka je ponosno rasla, bila je puna života pa se zelenila i tijekom zime. Drvo se uz nju osjećalo još jadnije…
Jedne jeseni, listopadno drvo je došlo na suludu ideju: izazvano porugama, odlučilo je izbjeći jesensku inventuru. Neće izbrojiti lišće, ostat će i ono vazdazeleno, poput jelke.
Taj neostvarivi pothvat je toliko iscrpio drvo da se posve osušilo. Sljedećeg proljeća, ostalo je bez lišća, plodova i cvrkuta ptica u granama. Postalo je crno, grbavo i golo.
Jelka ga je još više zadirkivala bockajući ga iglicama. Drvo je gorko požalilo što je htjelo biti poput nje, vjerujući da je zbog toga postalo posve bezvrijednim, da je kažnjeno zbog svoje lude želje da bude nešto drugo.
A onda je u šumu došao drvosječa. Jelka je istaknula svoju ljepotu kako bi joj se drvosječa mogao diviti, a osušeno drvo se bojalo da će biti posječeno. Drvosječa se zagledao u lijepu jelku te je odlučio kako će ju sljedećeg mjeseca posjeći i okititi za Božić na glavnom gradskom trgu.
Što je bilo s osušenim drvom?
Brižno ga je čuvao još godinama jer je shvatio da ima medeno srce. Naime, u njegovoj su se duplji nastanile pčele i spremile mnogo meda za zimu koji je pomogao drvosječinoj kćeri da ozdravi od teške bolesti.
U toj šumi, drveće i dan danas šušti o tom događaju da bi svi dobro zapamtili da one koje smatramo nevažnima i bezvrijednima Bog može upotrijebiti za velika djela.” (Iva Noščić)
Svatko ima svoj medeni dio, medeno srce, tj. svatko ima specifične talente, svatko ima specifične karakteristike koje ga čine vrijednim, jedinstvenim i lijepim.
Nitko ne može biti toliko “mali”, jednostavan, tužan, skroman, a da to poništi njegovu vrijednost.
Zapravo, čovjek ima vrijednost neovisno o svojim talentima i postignućima jer je Božje ljubljeno biće koje je Bog htio. Svaki čovjek je u potpunosti u Božjim mislima, planovima. U trenutku našeg začeća, Bog je u potpunosti bio posvećen oblikovanju samo nas.
On obraća jednaku pažnju na svaki dio našeg života, kao što obraća pažnju i na svaki dio života vašeg susjeda. Mi smo Njemu najvažniji u svakom trenutku i tako svaki čovjek – svaki čovjek mu je “jednako najvažniji” u svakom trenutku. On je Bog pa može tako 🙂 Radi se samo o tome koliko talenata je kome Bog dao, a On ih je raspodijelio tako jer nas poznaje. Zna da bi nešto što jednoj osobi u mjeri odgovara, drugome bilo previše i da bi ga to uništilo, umjesto spasilo.
Nažalost, ova istina je duboko skrivena i ljudi ne prepoznaju svoju jedinstvenost ili vrijednost. To je napast koja želi čovjeka učiniti nesretnim, očajnim i izolirati ga. Najgora moguća stvar je težiti biti netko drugi i najgore moguće prokletstvo je htjeti biti netko drugi, živjeti život prema tuđim očekivanjima.
Kada kažem tuđa očekivanja, ne mislim na ispravne vrijednosti koje usađuju vjerske institucije ili roditelji ili na pravila lijepog ponašanja, nego na očekivanja ljudi oko vas koja, kad razmislite, uopće nisu i ne moraju biti ispravna ili posebna. Ako savršeno funkcioniraju kod druge osobe, neće funkcionirati kod vas jer je svaka osoba jedinstvena, svaka osoba ima svoju priču.
Manjak samopouzdanja i osjećaj manje vrijednosti (poput stabla iz priče) je zajednička crta jako velikom broju mladih žena (djevojaka).
Ako pročitamo neke članke, a i ako se samo okrenemo oko sebe, shvatimo da je taj problem uistinu primjetan. Taj se osjećaj ne rješava jednostavno i brzo, nego može biti toliko dubok da koči osobu u svakodnevnom životu i pretvara ga u pakao. Zato je jako bitno okruženje u formativnim godinama i djetinjstvo jer, ako se tada posije sjeme nedostatka samopouzdanja i osjećaja manje vrijednosti, onda to predstavlja jako veliki problem.
Osjećaj manje vrijednosti nema veze sa stvarnim karakteristikama osobe. To je pogrešna percepcija samog sebe jer taj osjećaj može pogoditi i objektivno prelijepe osobe i jako pametne osobe i jako sposobne osobe. Paradoks je u tome što se osoba može tako osjećati, iako je prekrasna i sposobna ili je otkrila lijek za neku bolest, osvojila medalju, super je roditelj, školske obveze izvršava besprijekorno, uspješno volontira s beskućnicima, super slika i uspješno balansira između mnoštva obveza i odgovornosti.
S druge strane, ako ćemo mi loviti tuđe talente i tuđe karakteristike, što će biti s našim vrijednostima i talentima? Talenti i naše karakteristike (izgled i stavovi) dani su nam da ih odgovorno koristimo za pozitivne stvari. Dani su nam i jer čine jedinstveni dio našeg identiteta s kojim jedino možemo doći do punog izražaja. To znači da je svakome od nas originala Bog darovao život. Ja volim kad se drugi originali trude postati najbolja verzija sebe.
Shine bright like a diamond!
Nema mjesta za strah. Ako se netko usudi ponositi svojim glupostima ili stvarima koje nisu za ponos, onda nema straha za tebe. Čovjeka može biti strah zablistati pa se izolira zbog sramežljivosti (teže se uklapa u okolinu) zato što bi se tada otkrila sva njegova ljepota u punom smislu, a to onda zna “stvarati probleme” drugim ljudima koji i sami imaju problema s osjećajem manje vrijednosti i teže tuđoj jedinstvenosti.
To se pretvori u spiralu ogovaranja, zavisti, podmetanja, ocrnjivanja, ismijavanja, mržnje. Paradoks je što takve osobe ne primjećuju da su oni sami jedno veliko jedinstveno, prekrasno čudo.
Ako si stvoren kako bi zablistao, onda ne možeš pobjeći od toga, nego moraš ljudima ispravno prezentirati zašto blistaš kako bi ih usmjerio prema Bogu jer je Bog taj koji zaslužuje slavu. On je je taj koji, ako Mu dopustimo, blista u nama. Ponekad može izgledati i biti zastrašujuće, ali je jedino smisleno.
S druge strane, ne možemo se praviti naivnima – puno puta pokvareno i zločesto ponašanje neke osobe nema veze s osjećajem manje vrijednosti te osobe, nego isključivo sa zločestoćom te osobe ili naredbom interesnih sfera s obzirom da je sklonost zlu posljedica naše pale naravi.
Potrebno je biti svjestan i jedne i druge mogućnosti (sigurno ih je i više), ali i znati što napraviti s tom spoznajom. Ako na nepravdu ne odgovaraš nepravdom, to ne znači da nisi shvatio igru koja se odvija. To samo znači da se ne spuštaš na tako nisku razinu i da si imao snage biti bolja osoba. S druge strane, to nikako ne znači da trebaš postati vreća za liječenje nečijih frustracija i nesigurnosti. To je nešto što čovjek nauči s godinama.
Moj savjet svima koji imaju teških problema slične naravi koje ne mogu riješiti je: molitva i sakramentalni život jer je Bog najbolji psihoterapeut i jedino se na njega čovjek može 100% osloniti jer je bezgrešan i razgovor sa stručnom osobom (dr. psihoterapeut i duhovnik ako je potrebno).
I za kraj, još jedna priča koja je povezana s temom:
“Jedan je čovjek, idući iz grada kući, jahao na magarcu, a njegov je sin, momčić od deset godina, išao pored njega pješice. Susretne ih jedan čovjek pa reče:
– To nije pravo, brate, da ti jašeš, a dijete ide pješice. Tvoje su noge jače od njegovih!
Onda otac sjaše s magarca i posadi sina na magarca.
Malo dalje sretne ih drugi čovjek pa reče:
– To nije lijepo, momče, da ti jašeš, a da tvoj otac ide pješice. Tvoje su noge mlađe!
Onda uzjašu obojica i pođu tako malo, ali ih sretne treći čovjek pa reče:
– Kakva je to budalaština: dva luda magarca na jednoj slaboj životinji! Pravo bi bilo da čovjek uzme batinu pa da vas obojicu stjera!
Tada sjašu obojica i pođu pješice: otac s jedne strane, sin s druge, a magarac u sredini.
Sretne ih četvrti čovjek pa reče:
– Kakva ste vi tri, čudna druga! Zar nije dosta da vas dvojica idu pješice? Ne bi li bilo lakše da jedan od vas jaše?
Tada reče otac sinu:
– Mi smo obojica jahali na magarcu. Sad valja da magarac jaše na nama!
Onda obore magarca na zemlju te mu jedan sveže prednje noge, a drugi stražnje pa ga uzmu na kolac među se i tako ga nose.
Kad se ljudi koji su ih sretali i stizali stanu smijati i čuditi, otac baci magarca na zemlju i počevši ga odvezivati, poviče:
– Ta, svaki čovjek koji hoće svemu svijetu ugoditi je luđi od ovoga magarca. Ja ću sa svojim magarcem učiniti kako sam i prije s njim po svojoj volji činio, a ljudi neka govore što im drago!
Pa onda uzjaše na magarca, a sin pored njega pođe pješice i tako odu kući. (Narodna)
Objavljeno: 24.03.2015.
Moliš li se ili se ne moliš?
“Isus reče: Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je spreman, ali je tijelo slabo.”
Mt 26, 41)
“… jer put bez Tebe – mrak, hod bez Tebe – pad; tog’ sam svjestan! … Jer sve je lažno što svijet mi pruža, prividno sve je, blijedog sjaja, miluje lice, riječima mami, zavodi dok dušu ti ne zarobi …”
“Pustinja”, fra Marin Karačić
“Tko se odmara, taj zahrđa. To je potvrdio i neki koncertni pijanist: ‘Ne vježbam li jedan dan, ja to opažam. Ne vježbam li dva dana, to opažaju moji prijatelji. Ne vježbam li tri dana, to opaža publika.’
Slično je i s moljenjem. Biskup Dibelius napisao je: ‘Ne molim li se jedan dan, to osjetim ja sam. Ne molim li se tri dana, to osjeti okolina.'”
odabrao Willi Hoffsummer iz djela Quoista, Bosmansa, Gibrana i dr.

Primijetite li razliku na sebi?
Koliko vam treba da je primijetite?
Što je molitva?
Nađete li vremena za ono što vam je bitno?
Nađete li vremena za one koje volite?
Onda se radi samo o vašim i mojim prioritetima te onome koga/što volimo, zar ne?
Sv. Antun Padovanski II
ČUDA
Kao Portugalac koji nije učio francuski i talijanski, po dolasku u Italiju i Francusku pričao je ta dva jezika kao najučeniji čovjek.
U talijanskom gradu na obali, Riminiju, mnogi ga nisu htjeli slušati jer je grad osobito bio zaražen manihejskim krivovjerjem pa je pozvao ribe i rekao im neka slušaju Božju Riječ na sramotu ljudi. Počeo je propovijedati ribama u moru. One su podigle glave iz mora i slušale ga te mu se zahvalile naklonom. Razišle su se tek kad im je on zapovijedio da se raziđu. Neki su se nakon toga preobratili.
Drugo čudo obraćenja govori o preobraćenju krivovjernika Bononila koji se obratio kad je njegova mazga kleknula pred Presvetim Sakramentom.
Jedna je gospođa htjela slušati njegovu propovijed i ostavila je malo dijete samo kod kuće. Dijete je upalo u kotao pun vruće vode. Kad se vratila, našla je dijete kako se igra u kotlu bez ikakvih posljedica.
Jedan grješnik pokajao se nakon jedne Antunove propovijedi i počeo je glasno plakati. Htio se ispovijediti kod Antuna, ali od plača nije mogao govoriti. Vidjevši to, Antun mu je rekao neka ode, napiše grijehe na papir i neka se vrati. Kad je Antun pročitao grijehe, oni su nestali s papira. Tako su i Antun i čovjek dobili dokaz da su grijesi oprošteni.
Sv. Antun putovao je čudnovatim putovima i načinima :). Dok je bio u Padovi, okrivili su njegova oca za ubojstvo čovjeka jer su u obiteljskom vrtu našli mrtvo tijelo koje su ostavili razbojnici. Antun je po Božjem nadahnuću saznao za opasnost u kojoj mu se našao otac. Zamolio je svoje glavare za puštanje iz samostana pa ga je anđeo odnio u Lisabon. Sutradan je otišao pred suca i zamolio ga za oslobađanje oca jer on nije kriv za ubojstvo. Sudac ga nije htio poslušati pa je sv. Antun zamolio da mu donesu tijelo. Antun je zapovijedio mrtvacu neka, u ime Isusa, ustane i pred svima kaže kako njegov otac niti itko iz njihove obitelji nije kriv. Mrtvac je ustao i izjavio što mu je Antun rekao. Nakon toga je opet usnuo. Antun je ostao jedan dan u Lisabonu, a u noći ga je anđeo opet vratio u Padovu. Bilo je još ovakvih njegovih putovanja.
S obzirom kako je sv. Antun jedan od najpoznatijih svetaca po čijem je zagovoru izmoljeno nebrojeno čuda, ovo su samo neka. Uz to što je imao dar propovijedanja i mudrost, imao je i dar prorokovanja, a nečisti duhovi bojali su ga se. Puno puta htjeli su ga zastrašiti i zadaviti, ali on ih je, Božjom pomoći i zagovorom Gospi, uspio otjerati.
Ovo su riječi s pomoću kojih je sv. Antun s uspjehom odbijao nasrtaje zla duha: “Evo križa Gospodnjeg! Bježite stranke protivnikove! Pobijedi lav od plemena Judina, korijen Davidov. Aleluja, Aleluja.” Tu je molitvu svakodnevno molio i blaženi Alojzije Stepinac.
Običaj nošenja i moljenja ovog zagovora potječe iz Portugala od kad se jedna žena borila s mišlju o samoubojstvu. Htjela se baciti u rijeku i utopiti se. Idući prema rijeci, zastala se pomoliti pred kipom sv. Antuna u franjevačkoj kapeli. Tijekom molitve zaspala je i vidjela sv. Antuna kako je oslobađa tog poremećenog stanja uma. Kad se probudila, pored sebe je pronašla pismo koje joj je dao sv. Antun s ovim riječima zaziva. Original tog pisma se čuva s kraljevskim blagom Portugala.

Papa Siksto V. te je riječi zaziva uklesao u križ koji se nalazi na obelisku kojeg je postavio na sredinu trga sv. Petra u Vatikanu. Cijeli tekst glasi:
“Ecce crvx Domine. Fvgite Partres adversae. Vicit leo Detribv Ivda.
Evo križa Gospodnjeg. Bježite neprijateljske sile. Pobijedio je križ plemena Judina.
Christvs Vincit. Christvs Regnat. Christvs Imperat. Christvs ab omni malo Plebem svam Defendat.
Krist pobjeđuje. Krist kraljuje. Krist vlada. Krist štiti svoj narod od svakog zla.”
SV. ANTUN I DIJETE ISUS
Sljedeće svjedočanstvo objašnjava zašto se sv. Antun prikazuje s Djetetom Isusom.
Prilikom boravka u Camposampieru, jedan mještanin dao mu je sobu kako bi tamo mogao u miru meditirati -> kontemplirati. Jednoga dana mještanin je provjeravao po kući je li sve u redu i, iz radoznalosti, pogledao kroz prozor u Antunovu sobu. Vidio je Antuna kako grli malo dijete. Nije znao otkud se dijete pojavilo niti čije je. Dijete se javilo Antunu i reklo mu da je Isus. Antun je primijetio mještanina i zabranio mu da ikome kaže što je vidio sve dok je on živ. Mještanin je poslušao te tek nakon njegove smrti razglasio svima što je vidio.
SMRT I ZAGOVOR
Umoran od svog propovijedničkog djelovanja, odlučio se malo osamiti i pronaći neko osamljeničko boravište. Odlučio se za Camposampiero gdje je napravio ćeliju na velikom orahu sa šest ogranaka koji su se protezali prema nebu i stvarali krunu od granja. To je bilo njegovo posljednje boravište. Ubrzo nakon toga, tijekom ručka s braćom, srušio se na ležaj.
Znajući da se približava njegov kraj, zamolio je braću da ga odvedu u Padovu kako im ne bi bio na teret. Nisu stigli do Padove, nego su se radi zdravstvenog stanja zadržali u Arcelli. Tamo se ispovijedio, pričestio i primio bolesničko pomazanje. Nakon što je otpjevao himan na čast Presvete Djevice, zagledao se u nebo te je, kad ga je brat koji ga je pridržavao pitao što vidi, rekao da vidi svog Gospodina. Nakon što su otpjevali pokorničke psalme, bio je živ još oko pola sata, a onda je mirno umro s 36 godina. Bilo je to 13.06.1231. Proglašen je svetim 30.05.1232.
Iako mu se nije ostvarila želja za mučeničkom smrću jer je Bog za njega imao drugi plan, čim je umro svi su klicali da je umro svetac. Po njegovoj želji, njegovo tijelo je sahranjeno u crkvi Svete Bogorodice Marije u Padovi.
Franjevci su sagradili crkvu posvećenu sv. Antunu 1263. godine u Padovi te je tijelo preneseno tamo. Prilikom prijenosa, otvoren je lijes te je ustanovljeno da je tijelo prirodno propalo, ali je jezik sačuvan zdrav i neistrunuo te se i dalje nalazi u Padovi (veliki propovjednik -> očuvan jezik. Bog ima smisao za humor, zar ne?).
Mnoštvo vjernika obilazi relikvije i moli njegov zagovor.
Sv. Antune, hvala ti na brzoj vezi i moli za nas.
*Izvori:
materijali iz svetišta
http://www.zupa-antunpad.hr
www.svantosarajevo.org
Sv. Antun Padovanski I
Dugujem članak na blogu sv. Antunu već duže vrijeme, a u četvrtak je bio taj dan kad sam osjetila da je vrijeme za pisanje.
Eto prilike da i ja naučim nešto novo, a i da zahvalim načemu.
Ovo je ona posebna pričao kao s Medaljicom Bezgrešne jer se spontano dogodila.
S obzirom na njegovu jako dobru poznatost, možda ovaj članak nema prvotnu ulogu upoznati vas s njim, ali sv. Antun zaslužuje članak na mojem blogu.
Već sam pisala kako volim molitve i meditacije usmjerene baš prema Bogu, tj. Presvetom trojstvu (različita otajstva), krunicu i molitve Mariji ili jednostavno razgovor s Bogom, kad se i razum i srce spoje u jedno te usmjere prema Bogu i Njegovoj prisutnosti.
Kako sam nedavno rekla nećaku: Bog sve zna i svemoguć je. Drugim riječima, isusovački odgoj, Presveto Trojstvo, pouzdanje u Boga i stavljanje u Gospin zagovor, dok nemam običaj pojedinačnog stavljanja u zagovor svetaca mimo litanija ili sl.
Prije svega, kada molimo zagovor nekog sveca, to znači upravo to – molimo njega/nju da oni traže od Boga ono što ih molimo. Svetac ne radi čudo, nego će to napraviti Bog jer ga je neki svetac to molio. To je bitno razlikovati kako ne bismo upali u zamku koju nam pripremaju različite sekte koje krivo govore da se klanjamo kipovima. Bog čuje našu molitvu i bez da se utječemo svecima, ali nekad zagovor svetaca može ubrzati stvari jer su u Božjoj blizini. Uglavnom, ne bih ulazila duboko u tu temu, nego bih rekla da su sveci primjer koji možemo slijediti (ali živeći život koji je Bog namijenio nama), a njihov zagovor dokaz raja.
Bila sam u Padovi nekoliko puta. Neslužbeno: obožavam Italiju – i sjever i Rim i Vatikan i Veneto!
Molila sam se pred relikvijama sv. Antuna, ali moram priznati kako mi je to bila uobičajena molitva Bogu. Zamolila sam ga da nas zagovara, ali nisam ‘imala neku poveznicu ili nešto preposebno sa sv. Antunom’. To je bila crkva, ja sam se skrušila i molila u miru. Ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put bila u Padovi, ali bilo je davno (prije 10 god.?).
Očito su se sv. Antunu svidjele moje molitve jer je sada sastavni dio mog dana, iako je od tada prošlo puno vremena.
Po njegovom zagovoru dobila sam posao i to prije završetka pobožnosti, a pobožnost sam krenula moliti kao ‘idem, svi nešto spominju neke zagovore’. On to brzo riješi, a Bog zna što radi i daje sve u svoje vrijeme. Bog nekada i ne daje, a to je zato što je za nas bolje ne dati nam što tražimo. Vjerujte da je tako jer to uistinu jest tako. Nekad je teško, ali čovjek s vremenom dobije odgovor i uvidi zašto je za njega bilo dobro ne dobiti ono traženo. Bog nam nekad da više mogućnosti pa moramo izabrati. Možda su sve jednako dobre, ali moramo izabrati onu za kojom čeznu naše najdublje dubine.
Jednako tako, na blogu sam već objavila molitvu za njegov zagovor u borbi protiv tjeskobe, a i pomaže mi u pronalasku stvari i oko svega drugoga što zamolim. Stvarno!
Ne radi se o tome da se ponašamo kao bezglavi ili nerazumni ljudi koji samo mrmljaju i zazivaju Boga i svece, a prepuste se svojoj lijenosti i neodgovornosti. Radi se o postajanju sigurnim kako je Bog tu, da nas sveci zagovaraju i da je duhovni svijet itekako stvaran. Kad se obratite Bogu i reknete mu “Pomozi mi!”, On to stvarno čuje jer je živ. Isto vrijedi i za svece. Smisao katoličke meditacije je osjetiti Božju prisutnost, a molitve hvaliti Boga kako bi nas “opremio” djelatnošću za put svetosti na koji smo svi pozvani. Na stranu sva čuda, ono što sveci prvenstveno poručuju je kako smo svi pozvani na svetost. U principu, ne bismo smjeli imati drugi izbor.
Cilj katoličke molitve i meditacije nije sedativnost – umrtviti i smiriti sebe bez ikakvog djelatnog žara. Kroz molitvu nam se daruje mir i on nam je potreban, ali u nama bi se trebao zapaliti i žar za djela. Katoličanstvo je, za razliku od protestantizma, temeljeno i na vjeri i na djelima (milost+djela). Ne možemo sebe smatrati (praktičnim) katolicima ako mislimo kako nam je dovoljna samo vjera ili milost, a u svakodnevnom životu ponašati se ili kao da nikada nismo čuli za Isusa ili tako da odstupamo od nauka (kafeterija vjernici). Isus nas je otkupio, ali hoćemo li se spasiti ovisi i o našim djelima i vjeri.
ŽIVOTNA PRIČA SV. ANTUNA
Sv. Antun Padovanski je najbrže kanonizirani svetac.
Od njegove smrti do proglašenja svetim prošlo je samo jedanaest mjeseci. Očito je papa Grgur IX. znao što radi kad ga je tako brzo kanonizirao jer je, radi mnogih čuda koje je Bog učinio po njegovom zagovoru, sv. Antun poznat kao svetac cijelog svijeta. Papa Grgur IX. ga je, radi dara propovijedanja i poznavanja Sv. pisma, prozvao Škrinjom zavjetnom. Njegovo djelovanje je usko povezano s Italijom i Francuskom.
Časti se kao zaštitnik propovjednika, siromaha, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakrament, a i kao ugovarač braka, tj. onih koji traže muža/ženu. U Španjolskoj je zato posebno poznat pod nazivom Santo Casamentero. Ja bih rekla da mu se možete obratiti za bilo koji zagovor, kao i svakom drugom svecu, tj. ne mora biti samo iz ovih najpoznatijih razloga.
Najstariji životopis sv. Antuna je spis pod nazivom Legenda Assidua koji je nastao za potrebe njegove kanonizacije. Ne zna se autor životopisa, ali se proučavanjem dijelova može zaključiti kako ga je napisao jedan od subraće sv. Antuna, a one događaje kojima nije svjedočio, napisao je na temelju razgovora sa svjedocima. S obzirom kako je kanonizacija započela manje od godinu dana nakon njegove smrti, svjedočanstva su vjerodostojna. Poznate informacije o njegovom životu i čudima po njegovom zagovoru u nastavku su iz tog zapisa.
ROĐENJE I RANI ŽIVOT
Pretpostavlja se da se sv. Antun rodio 1195. godine u glavnom portugalskom gradu, Lisabonu, koji je tada bio Kraljevina. Kršten je pod imenom Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima), a rođen je u pobožnoj plemićkoj obitelji.
Svoj put započinje kao augustinac sa šesnaest godina u samostanu u Lisabonu. S obzirom na miješanje njegovih roditelja u poziv i imanje svojih zamisli za svoga sina, nakon dvije godine prelazi u drugi augustinski samostan u portugalski grad Coimbru gdje je revno služio i pamtio Sveto pismo. Zaređen je za svećenika s 25 godina, ali je, nakon događaja koji je jako utjecao na njega, odlučio kako ne želi služiti u redu augustinaca, nego želi pripadati Manjoj braći- franjevcima. Povod za tu promjenu bio je susret s relikvijama petorice franjevačke braće koja su umrla mučeničkom smrću u Maroku. Od tada je sv. Antun htio umrijeti mučeničkom smrću za Isusa i taj ga je žar obuzimao svakim danom sve više, iako je morao odustati od toga jer je Bog njegovo djelovanje usmjerio drugačije. Napušta red augustinaca i prelazi u franjevce te postaje fra Antun uzevši ime u čast sv. Antuna Pustinjaka kome je bila posvećena kapelica u samostanu.
S obzirom da je imao evangelizacijski duh, ujesen odlazi u Maroko, ali se radi bolesti iste zime morao vratiti u domovinu. Vraćao se brodom 1221. godine kad je nastala oluja koja je usmjerila brod prema Siciliji. Tamo su ga prihvatili franjevci iz Messine te je započeo svoj apostolat, prikrivajući duboko poznavanje Svetog pisma i nadahnutost za propovijedanje. Nakon razgovora sa sv. Franjom, odluči se ne vraćati u Španjolsku, nego ostati u Italiji. Živio je skromno i samotno u jednoj spilji u koju se povukao, postio te puno molio.
ZRELO DJELOVANJE
Jednom prilikom 1223. godine, na skupu franjevaca i dominikanaca, kada na zamolbu poglavara nitko nije htio održati propovijed, tj. govor bez pripreme, poglavar je zamolio sv. Antuna da on govori. On se nećkao, ali kad je vidio da se ne može izvući, počeo je govoriti. Tu je došla do izražaja njegova učenost, ali i sposobnost da na jednostavan način prenese Božju Riječ. I to je bio događaj koji ga je usmjerio u njegovoj službi – propovijedanju.
Propovijedanjem je obraćao mnoge ljude, iako su mnogi i dalje sumnjali. Nakon djelovanja u Italiji, odlazi u Francusku pa se opet vraća u Italiju – Asiz, Rim, Padova. U korizmi 1231. odlučio je propovijedati tijekom svakog od 40 dana korizme (do tada je imao „Nedjeljne govore“ i „Blagdanske govore“) i to svaki dan u jednoj od 55 crkava u Padovi i okolici. To je bilo prvi put u povijesti Crkve i imalo je veliki značaj. Ljudi su ga dolazili slušati u velikom broju.
S obzirom kako se u tom razdoblju povijesti širilo manihejsko krivovjerje, Antunova evangelizacija i navještanje Božje Riječi bili su jako nužni. Vjerojatno ga je Bog zato i usmjerio u to djelovanje. je Preobratio je mnoge krivovjerce propovijedanjem i ispovijedi.
*Izvori:
materijali iz svetišta
http://www.zupa-antunpad.hr
www.svantosarajevo.org
Bog i pozitiva
“Ljudi mogu osjećati mnoštvo dobrih stvari, imati dobre ideje, ali ako me to ne vodi utjelovljenom Bogu, ako me ne vodi bližnjemu, onda to nije od Boga. Zbog toga sv. Ivan započinje današnji odlomak riječima: ‘Ovo je zapovijed Božja: da vjerujemo u ime Sina Njegova, Isusa Krista, i da ljubimo jedni druge’.”
papa Franjo, misa u domu sv. Marte
Svi smo mi napukli vrčići
“Neki je trgovac svako jutro odlazio na rijeku, gdje bi napunio svoja dva vrča i odvozio ih u grad kupcima.
Jedan od tih vrčeva bijaše napuknut te je gubio prilično vode do odredišta, a drugi bijaše potpuno nov i donosio je više zarade.

Osjetivši se manje vrijednim, napuknuti vrč jedno jutro progovori vlasniku:
‘Svjestan sam svojih ograničenja i da zbog mene ne dobivaš očekivanu zaradu jer sam napola prazan kad u grad stignemo. Molim te, oprosti mi moju slabost!’
Idućeg jutra, na putu prema rijeci, vlasnik dozove napuknuti vrč:
‘Pogledaj rub ceste!’
‘Prelijep je, pun cvijeća!’, odgovori vrč.
‘Predivan je zahvaljujući tebi. Ja sam kupio sjeme i posijao ga, a ti si ga, i ne znajući, svaki dan zalijevao. Stoga, ne zaboravi da smo svi pomalo slomljeni, ali Bog zna kako načiniti čudo iz naše slabosti ako Ga zamolimo.'”
Nepoznati autor
“Mini egzorcizam” za svaki dan
Molitva Arkanđelu Mihaelu je, kolokvijalno zvano, “mini egzorcizam” za svaki dan. Egzorcizam je pod navodnicima jer molitva nije egzorcistička. Ona ne sadrži formulaciju naređivanja koju mogu moliti samo svećenici jer imaju snagu dobivenu svećeničkim redom. Da je ova molitva egzorcistička, vjernici laici je ne bi smjeli moliti niti bi bila na mojem blogu jer dobro poznajem što laik smije, a što ne i ne pada mi na pamet gurati nos gdje mu nije mjesto, nego poštujem crkvenu hijerarhiju i nauk.
Anđeli (grč. angelos = glasnik) su osobna, od Boga stvorena, duhovna bića koja “uvijek gledaju lice Oca nebeskoga” (Mt 18,10). Oni su neposredni svjedoci njegovih velikih djela i glasnici su njegove slave.
S obzirom da su čisti dusi, nisu vezani za tijelo, a posjeduju veću moć nad materijom od čovjeka i dana im je veća sposobnost spoznaje. Oni nemaju slobodnu volju poput čovjeka, što znači da u potpunosti vrše Božju volju i naviještaju Njegovu slavu.
Postoji devet korova anđela (kerubini, serafini, arkanđeli…), a osmom koru pripadaju arkanđeli (Mihael = tko je kao Bog?, Gabrijel = Bog je jak i Rafael = Bog iscjeljuje).
Katolički anđeli različiti su od New age anđela i kultova prema anđelima.
Lucifer = Svjetlonoša (Sotona) također je bio anđeo, a i dan danas je duhovno biće. Kad mu je Bog objavio plan za čovjeka u kojem bi anđeli pomagali ljudima i bili njihovi zaštitnici, Lucifer nije htio služiti biću koje ima tijelo (čovjeku), gadio mu se Božji plan i Bogu je rekao: “Non serviam!” = “Neću služiti!” ( teologija tijela i ovdje). Tako je Lucifer postao pali anđeo koji je okupio grupu pobunjenih anđela koje je predvodio u borbi protiv Boga (na početku stvaranja) i čovjeka (sada).
Na početku stvaranja, kad se odvila ta borba, Mihael je bio vojskovođa anđela odanih Bogu i pobjednik u borbi protiv Lucifera i njegove vojske. Zato je ova molitva važna i snažna, a Mihaela se prikazuje kao ratnika u oklopu s mačem u ruci.
Možda je najvažniji dio u kojem se spominje sv. Mihael i borba Otkrivenje 12, 7-9:
“I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uđe u rat i anđeli njegovi, 8 ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. 9 Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi.”
Molitvu Mihaelu Arkanđelu napisao je papa Leon XIII. nakon vizije u Rimu u kojoj je vidio mnoštvo razdraženih demona kako se naslanjaju na crkvu i “sveti grad”. To se dogodilo u prosincu 1884. ili siječnju 1885. godine u privatnoj kapelici Pape u Vatikanu. Vizija se pojavila nakon što je Papa odslužio svoju misu i ostao je prisutan na još jednoj misi. Nakon druge mise, ostao je nepomično gledajući prema oltaru, iznad svetohraništa. Nakon nekoliko trenutaka, uznemiren i u strahu, požurio je prema radnoj sobi, napisao molitvu i nakon pola sata pozvao tajnika Kongregacije za obrede, dao mu molitvu i rekao da se molitva odmah pošalje svim biskupima širom svijeta. Papa je naložio da svi svećenici mole molitvu sa svojim vjernicima nakon svake mise.
Papa je povjerio kasnije jednom od svojih tajnika, mons. Rinaldu Angeliju, kako je za vrijeme mise vidio oblak – mnoštvo demona, vrlo razdraženih, nad “svetim gradom” (Vatikanom).
Papa Franjo poručuje da se utječemo sv. Mihaelu u borbi protiv zla.
Baš smo se dobro iskoordinirali – ja ovim člankom 28.10. pa Papa 29.10. u objavi na Twitteru 😉
Mihaele Arkanđele, brani nas u boju.
Protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo,
i Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge duhove zlobne
koji svijetom obilaze na propast duša,
Božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali.
Amen
U Italiji je jako raširen sotonizam.
On je posebno prisutan u Rimu. Mislite li da je to slučajnost?
UPDATE 7. 5. 2017.
Župnik moje župe danas je dobro povezao prispodobu o Dobrom Pastiru (Iv 10) i prevarantima koji vrebaju s duhovnom stvarnošću i krštenjem, a što me je podsjetilo na nešto.
Osoba koja je krštena kao beba i koja je od malih nogu odgajana u vjeri ne može osjetiti, primijetiti ni znati kako je i kakva je duhovna stvarnost bez te zaštite.
Doista, mi ne možemo znati kakvi su to vrtlozi te duhovne i psihičke turbulencije bez zaštite krštenja i o kakvom se mračnom bezdanu radi.
Osobe koje su se krstile kao odrasle, jer su bile odvojene od vjere pa su se preobratile, primijete tu razliku.
Čovjek ima problema bio on kršten ili ne, može bolovati od psihičkih poteškoća bio on kršten (vjernik) ili ne, ali duhovna stvarnost i duhovni vrtlog različit je kod osobe koja je krštena i one koja nema tu zaštitu. Mi ne možemo primijetiti tu razliku jer smo navikli na nju, ona je naše prirodno okruženje, naša stvarnost, ne doživljavamo je novom jer je ona oduvijek tu i nismo ni svjesni njezine snage sve dok se čovjek ne udalji od sakramenata, ali vjerujemo u nju jer imamo Isusove riječi i nauk.
Ako je išta potrebno upamtiti, to je da je duhovni svijet stvarnost. Stvaran je i dobri, ali i zli duhovni svijet. Sotona je stvarna osoba, stvarno biće koje želi uništiti Božje stvorenje (čovjeka) te čini sve kako bi ljudi povjerovali da nije stvaran.
“Đavao je inteligentniji od običnih smrtnika i ne bismo smjeli tvrditi suprotno.
Sotona nije metafora ili neki magloviti pojam, nego pravo stvorenje naoružano tamnim silama. On je zao. On nije poput magle koja se rasprušuje, nije difuzan. On je stvarna osoba.
Uvjeren sam da nikada ne smijemo razgovarati sa Sotonom jer ako to učinimo, bit ćemo izgubljeni. On je inteligentniji. Sve će okrenuti naopako i zavrtjeti vas u glavi. Pretvarat će se da je pristojan – to radi i svećenicima i biskupima – i tako ulazi u vaš um. To može jako loše završiti ako ne shvatimo odmah što se događa i ne kažemo mu: ‘Odlazi!’ Oboružajmo se našom svetom vjerom, svime što nam daje i spavajmo mirno jer je Bog gospodar i stvoritelj svega.” – ne sjećam se čiji je ovo citat bio. Ako netko zna, neka mi javi.
Ribar vs. Ribar 2 – smisao života
“Luksuzna jahta se usidrila u jednom malom meksičkom ribarskom selu.
Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao je ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
‘Ne treba nam dugo’ – odgovoriše ribari.
‘A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?’
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.
‘Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?’
Bože, učini da budem televizor
“Učiteljica jedne osnovne škole je d
ala svojim učenicima zadatak da napišu esej o tome što bi htjeli da im Bog napravi. Na kraju dana dok je u stanu ocjenjivala eseje, pročitala je jedan koji ju je učinio vrlo emocionalnom.
Njezin muž, koji je netom ušao u stan, ugledao ju je uplakanu i upitao: ‘Što se dogodilo?’ ‘Pročitaj ovo. To je esej jednog od mojih učenika.’
‘Bože, večeras te molim da mi učiniš nešto vrlo posebno – učini da postanem televizor. Želim zauzeti njegovo mjesto i živjeti kao televizor u svojoj kući.
Želim imati svoje posebno mjesto i da se moja obitelj okuplja oko mene. Želim da me shvaćaju ozbiljno dok govorim. Želim biti centar pažnje i da me čuju bez prekidanja i pitanja.
Kome ideš po procjenu i otkriće svoje vrijednost? Zašto nekome nebitnom?
Kome odlaziš po procjenu svoje vrijednosti? Zašto dopuštaš da tvoju vrijednost procjenjuje netko posve nebitan u tvom životu, netko tko nije siguran ni sam u svoju vrijednost?
Znaš li kome se trebaš obratiti za procjenu svoje vrijednosti i to samo Njemu, jednom jedinom? Mislim da znaš 🙂
A, kako se Njemu obratiti? Molitvom i meditacijom, a prije svega misom, ispovijedi i pričesti.
Nastavi čitati “Kome ideš po procjenu i otkriće svoje vrijednost? Zašto nekome nebitnom?”
Na Božjem mjestu
“Stari pustinjak Sebastijan je najčešće molio u malom, osamljenom svetištu na brežuljku. U svetištu se častilo čudotvorno raspelo koje su ljudi prozvali „Milosni Krist“. Hodočasnici su dolazili sa svih strana kako bi pronašli milost i izmolili pomoć.
Jednoga je dana stari pustinjak odlučio izmoliti milost i za sebe. Klečeći pred raspelom, molio je: ‘Gospodine, želio bih trpjeti s Tobom. Prepusti mi svoje mjesto. Želim biti na križu umjesto Tebe.’
Očiju uprtih u Raspetoga, šutke je čekao odgovor. Nakon nekog vremena, Raspeti počne micati usnama i reče mu: ‘Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: štogod da se dogodi, što god da vidiš, ne smiješ progovoriti ni riječi.’
Prevencija samoubojstva: “Pet minuta” 🎬
Ukoliko se borite s pomišlju na samoubojstvo, obratite se svećeniku i liječniku odmah nakon što zazovete svojeg anđela čuvara i Isusa u pomoć.
Trka s vremenom – trka protiv vremena
“Uskrsnućem Isusa Krista, pali anđeo Sotona je zbačen u podzemlje i on je postao poraženi vječni gubitnik.
Iako poražen, ne spava. On i dalje ubire nove žrtve koje uspije obmanuti svojim lažima. On bijaše čovjekoubojica, lažac od početka, kako nam piše sv. Ivan Evanđelist. Zato, braćo katolici, ne spavajmo nego se podložimo Bogu i oduprimo đavlu i on će pobjeći od nas.
Sotona je u podzemlju ustrojio svoju vojsku-demone. Prozbori im: ‘Neprijatelju našemu, Bogu, ne možemo ništa, ali one koji vrše njegove zapovijedi možemo zavarati i pridobiti za nas. Katolicima ne možemo zabraniti odlazak u svoje crkve niti čitanje Svetog pisma, ali ih možemo zavarati kako im više ne bi rasla ljubav za Isusom Kristom, kako ne bi imali kontakt s njim, odnosno razgovor, molitvu. Ako ih u ovome uspijemo zavarati i zavesti, pridobit ćemo ih za sebe. Ako ih pridobijemo, imat ćemo i vlast nad njima jer, dok se oni mole, mi smo u opasnosti. Dakle, pustite ih ići u crkvu, pustite ih činiti sve po svojim običajima, ali ukradite im vrijeme, vrijeme za razgovor s Bogom, odnosno molitvu. Tako glasi naredba moja vama, vojnici podzemlja. Dakle, krenite i zavarajte ih.’
‘Kako to učiniti?’– pitaju demoni.
Quo vadis?
Legenda poznata pod nazivom “Quo vadis, Domine?” (Kamo ideš, Gospodine?) govori o Isusovom i Petrovom susretu na Apijskom putu – Vii Appii, cesti koja vodi iz Rima.
Legenda kaže da je Petar hodao Apijskim putem koji je vodio iz Rima za vrijeme žestokih Neronovih progona kršćana. Drugim riječima, Petar je bježao iz Rima i od progona.
U Rimu su mnogi kršćani izgubili živote radi vjere u Isusa i naviještanja Radosne vijesti. Hodajući putem, Petar je sreo Isusa koji je išao prema Rimu. Pitao ga je: “Quo vadis, Domine? Kamo ideš, Gospodine?” Isus je odgovorio: “Idem u Rim da me ponovno razapnu.”
Petar se duboko ražalostio i posramio. Promijenio je smjer i krenuo prema Rimu. U Rimu je razapet na križu koji je postavljen naglavačke na njegov zahtjev.
Ne znam kako vas i dotiče li vas uopće ova priča, ali mene je puno puta potaknula na razmišljanje i djelovanje.
Danas je jako teško prenijeti i iskomunicirati neku pozitivnu poruku koja je u skladu s Istinom ili koja promiče moralne vrijednosti.
Pritisak i blokada od strane medija, davanje pogrdnih epiteta, svrstavanje osobe u košaru pod nazivom “protiv napretka i razvoja”, nazivanjem nekoga mrziteljem, progon i sl. prepreke su na koje nailaze ljudi koji žele potaknuti druge i podsjetiti nas na dostojanstvo koje nam je dano našim rođenjem i time što smo stvoreni na Božju sliku.
Priča mi daje snagu jer me podsjeti da je jako važno znati kamo idemo, a s druge strane podsjeti me da, iako je često puta teško, ništa nije besmisleno jer ovozemaljska smrt nije kraj, nego tek početak vječnosti.
Podsjeti me da, mnogobrojne talente koje imamo, moramo koristiti za dobro i smisleno jer su nam dani s razlogom.
U konačnici, a to je i ono što je najvažnije, podsjeti me da je Isus dao svoj život za mene, da me je otkupio od zla i da se, štogod bih trebala napraviti, ne može usporediti sa žrtvom koju je On podnio.
Jeste li primijetili koliko je lakše napredovati i praviti planove kada imate cilj? Ako je cilj: Subota, 18h – gotova priprema za kolokvij/ispit i početak spremanja za izlazak, druženje s prijateljima, obitelji, odlazak na koncert, misu, humanitarnu akciju… , jeste li primijetili da ćete u tom slučaju stvarno i napraviti plan i raspored gradiva kroz tjedan kako biste tu subotu navečer mogli ostvariti svoj cilj? Ili, ako želite na neko putovanje, da ćete napraviti tjedni/mjesečni plan štednje? Ok, priznajem, nekada planovi kiksaju u provedbi, ali sve se može popraviti.
Ako pogledamo cjelokupni život, on je skup planova i miniciljeva koji bi nas trebali voditi prema krajnjem cilju – dolasku u raj.
Zato je u životu potrebno znati tko smo i kamo idemo.
Ako zaboravimo ili ne znamo tko smo, ne možemo definirati ni kamo idemo, a onda upadamo u zamku prividne slobode koja čovjeka veže okovima, umjesto da mu da istinsku slobodu. Isto tako, onda je i sve što danas radimo besmisleno jer je besciljno.
Tko smo? Tko je čovjek u svojoj biti, u egzistencijalnom smislu?
Čovjek je Božja slika i prilika, što znači da je čovjek:
- jedinstven – ne postoji ista osoba poput nas, svatko je od nas jedinstven, ima jedinstvene talente, misiju, ljepotu, izgled, karakter pa stoga postoji i jako puno definicija i varijanti ljepote :))
- svet jer je Božje stvorenje i
- smislen (ima smisao) jer služi kao pomoć drugim ljudima u pronalasku svog smisla



Kad je Bog stvorio Adama i Evu, naglašeno je da je stvorio muško i žensko, znači naglašena je važnost spola.
Nije rečeno da je Bog stvorio crnce, bijelce ili pripadnike žute rase, visoke, niske, mršave, debele, crnokose, plavokose…, nego “muško i žensko stvori ih”.
Prva zapovijed koju im je dao je da se plode i množe te napune zemlju i sebi je podlože. Nije im prvo rekao da ne kradu, da ne lažu, da ne psuju. Iz toga proizlazi važnost spola u definiranju i formiranju osobe, a s obzirom da smo jedinstveni i imamo smisao, iz toga proizlazi da spol nije slučajnost, nego je dan kako bi pomogao u formiranju ličnosti osobe od trenutka začeća. S obzirom da imamo smisao, žena pomaže muškarcu da otkrije svoj smisao, a muškarac ženi da otkrije svoj smisao.
Upravo zato su spol i spolnost toliko napadani, a sve aktivnosti koje se provode s ciljem promjene društvene paradigme odvijaju se na području spola i spolnosti, odnosno nastanka života (rodna ideologija, abortus, eutanazija, umjetna oplodnja, zdravstveni odgoj…) Jeste li primijetili? Ako se čovjeku uništi slika o njemu kao Božjoj slici, onda je, pod krinkom slobode, sve dopušteno i normalno.
Kamo idemo (odlazimo)?
Dok smo živi, živimo ovozemaljski život. U trenutku smrti, prelazimo iz ovozemaljskog života u vječnost jer smrt nije kraj niti je ovozemaljski život sam sebi svrha.
Živeći iz dana u dan, zaokupljeni smo s puno zadataka, obveza, problema, zahtjeva. Uvijek smo u vremenskom škripcu te je teško razmišljati o vječnosti, tj. razmišljati o nečemu što nam se čini tako dalekim. Možemo živjeti zdravim životom, brinuti se o zdravlju i produljivati život, ali ono što je neizbježno je ovozemaljska smrt.
Nakon smrti, postoje dvije mogućnosti: raj ili pakao. Ako znamo kamo idemo, odnosno kamo želimo ići, odnosno kamo stremimo, onda se već danas za to moramo pripremati i živjeti u skladu s tim.
Ako znamo kamo idemo, onda ćemo se koristiti svakim darovanim sredstvom (molitva, ispovijed, misa) koje će nam pomagati na našem putu.
Ako ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar jer će nas svaki put dovesti nekamo, dovesti do nečega, ali je kvaka u tome što to najčešće neće biti ono što će nam se svidjeti, ono što smo očekivali, ono za što smo stvoreni i ono čemu se nada naša duša.
Svako dobro,
🙂
Voljeti sebe
Vjerujem da svaki komičar ima dobro srce. Svojim humorom nastoje učiniti dobro djelo i nasmijati ljude, a to je velika zadaća.
Danas se ponekad ljudi ocjenjuju po njihovoj probitačnosti za društvo i razmišlja se kako bi se tu mogli smanjiti golemi troškovi. Što je Isus vjerojatno mislio o tome, govori sljedeća priča:
Isus je gurnuo nekog čovjeka u invalidskim kolicima u sredinu i pitao:”Koliko mislite da vrijedi ovaj čovjek?”
Ljudi su odmah pomislili na opterećenje društva i goleme izdatke te gledali u pod. Isus ih je redom pogledao, a tada rekao:”Ovaj je čovjek Božji stvor, vrijedan, jedinstven i nezamjenjiv. On je kao Božja slika i prilika, a isto tako i odraz Njegove ljubavi koju iskusi onaj koji ga uistinu želi upoznati.”
Tada su svi pogledali invalida i na njegovom licu zapazili dotada neprimjećeni sjaj 🙂
B. Lutz
Sljedeća razmišljanja su razmišljanja jednog komičara iz ere nijemog filma. Nadam se da će vam razmišljanja biti poticajna te da će vas potaknuti na dobro.
“Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove biti vjerodostojan.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, to zovem poštovanje.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo zapravo bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, to zovem zrelost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem vjera.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samome sebi krasti vrijeme, prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove jednostavnost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to ljubav prema samome sebi.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam željeti uvijek biti u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove skromnost.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se sve događa. Tako živim svakoga dana i zovem to ispunjenje.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj je um dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem mudrost srca.
Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema jer se i zvijezde ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas znam: to se zove život!”
Charlie Chaplin, 16.04.1959.
🙂
U potrazi za nebom
Iskreno vjerujem da svaki čovjek čezne i traži nebo, jednostavno zato što nam je to upisano u dubini duše.
To je stalni poziv koji je Bog upisao u naša srca jer nas je stvorio na svoju sliku i upisao u nas duboku čežnju koju nitko i ništa drugo ne može ispuniti – uvijek ostaje jedan dio koji samo Bog može ispuniti. Brak je sakrament koji pomaže dvoje ljudi na putu prema nebu. Smisao braka je da suprug i supruga jedno drugo usmjeravaju prema nebu, a njihov odnos je ikona Presvetog Trojstva. Upravo je zato potrebno očuvati istinski i izvorni oblik braka. U suprotnom, on postaje svjesno ili nesvjesno nagrđivanje ikone. Ako brak ne ispunjava svoju zadaću, dolazi do problema i narušenih odnosa. Savjest, razum i propitivanje pomažu nam u donošenju ispravnih odluka koje nas usmjeravaju prema Nebu.
Krštenjem nam se briše izvorni grijeh, ali kao njegova posljedica ostaje sklonost grijehu protiv koje se borimo molitvom i odlaskom na ispovijed. Na svome putu prema nebu, a taj je put ovozemaljski život, čovjek često puta padne i sagriješi jer ispunjenje čežnje za nebom traži i slijedi na krivim mjestima i s krivim stvarima. Na kraju, umjesto da osjeti istinsku slobodu, savjest mu ne da mira. Za to postoji lijek: pokajanje i ispovijed jer Bog ne napušta svoja stvorenja i u svom nam milosrđu, uz iskreno kajanje i zaokret u životu, oprašta sve. Uskrsnućem od mrtvih nam je darovao nadu u Život Vječni. Neki ljudi najteže oproste sami sebi, ali, “ako je nama Bog oprostio, moramo oprostiti i mi sebi jer inače postavljamo sebe za većeg suca od Njega (C.S.Lewis).
Sljedeća priča govori o dva pobožna redovnika koja su krenula u potragu za nebom jer nisu u potpunosti shvaćala što je Nebo (što je i normalno jer to nije u potpunosti shvatljivo ljudima). Njihova potraga je simbolički prikazana kao putovanje na kraj Svijeta. Mislim da se to putovanje može shvatiti kao svaka naša odluka, izbor, zabluda. Vjerujem da će svatko u priči moći pronaći i prepoznati svoje putovanje na primjeru svojih odluka koje nas vode prema nečemu ili od nečega. Na svakom putovanju je bitan cilj i smisao. Ako znamo kamo idemo, onda znamo i koji je put ispravan. Ako pogledamo samu bit, samo je jedan takav put. Ako nemamo cilj i ne znamo kamo idemo, onda je svaki put dobar.
” U starom samostanu su živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima je bilo mnogo knjiga, ali su dva redovnika najradije čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. U debeloj staroj knjizi je pisalo kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.
– Brate – reče jedan drugome – što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
– I ja, dragi brate – odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge su ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugledaju vrata u nebo!
Tako su došli jedne večeri do divlje rijeke.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja – doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
– Naprijed, naprijed! – govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima, ispred jedne špilje, isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
– Novac ili život! – zarežao je strašni čovjek.
– Nemamo novaca – izgovarala su prestrašena braća.
– Što, nemate novaca? – čudio se razbojnik. – A kamo ste se uputili?
– Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja – odgovorila su ponizno braća.
– Vi ste obične budale! – ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.
Putovali su tako dalje i došli do mora. U jednom zabačenom zaljevu ugledaše lađu. Jedra razapeta, vjetar puše i lađa samo što nije krenula na put. Braća ponizno zamole mornare da ih prime i povezu preko mora. Mornari se obrate kapetanu.
– A čime ćete mi platiti prijevoz? – pitao ih je kapetan.
– Nemamo novaca, ali ćemo pomagati na lađi. Smjesta se prihvatiše posla u kuhinji. Očiste je jer je bila u velikom neredu. Operu suđe koje nije bilo prano možda već mjesecima. Prirede ukusan objed. Kad je bilo vrijeme objeda, mornari ih nisu mogli nahvaliti koliko je bio ukusan. Kapetan je braću tapšao po ramenima i govorio:
– Upravo smo takve trebali.
Kad su nakon mnogo dana došli na drugu stranu mora, kapetan ih je pozvao preda se, otvorio brodsku blagajnu i pružio svakom po vreću zlatnika kao plaću.
Braća su skrivala ruke u svoje dugačke rukave i nisu htjela primiti novac. Njima je bilo dosta što su se prevezli preko mora.
– Kakvi ste vi čudni ljudi? – snebivao se kapetan. – Ostanite kod nas i postat ćete bogati!
Braća nisu htjela prihvatiti plaću. Tumačili su kapetanu i mornarima kako oni traži mjesto gdje se nebo dotiče zemlje. Mornari su se tako smijali da su se hvatali za glavu i valjali po podu. Zgrabili su ih za duge njihove halje i kao vreće izbacili na obalu vičući:
– Ha, ha, ha … traže nebo …. Lude jedne …
Trebalo je dalje putovati. I opet gore i doline, polja i livade, kada se najednom, iza jedne šume, pred njima pojave velika vrata! Redovnici zinuše od iznenađenja. Dakle, napokon. Kad su se oporavili od čuda, plašljivo pokucaju. Vrata se sama otvore. Pred njima soba. Braća gledaju, gledaju – a to njihova ćelija u samostanu.
Iznenađeni su gledali jedan drugoga bez riječi. Što to znači – tražili su ulaz u nebo, a našli su se u svojoj sobici u samostanu?! A otac opat mudro reče:
– Želite li doći u nebo, nije potrebno proći brda i doline, nego služiti Bogu vršeći svoje dužnosti tamo kamo vas je Bog postavio.
– Tako je! – potvrdiše dva brata redovnika i vratiše se na svoj posao.”
Nepoznati autor
🙂
Kratka priča o smislu života
“U šumi na brdu bila su jednom tri stabla.
Pričala su o svojim snovima i nadama.
Prvo stablo reče:
– Jednoga dana, kako se nadam, postat ću kovčeg za blago. Bit ću ukrašen zamršenom rezbarijom i svi će se diviti mojoj ljepoti.
Drugo stablo na to će:
– A ja ću biti veliki brod. Nosit ću kraljeve i njihove podanike te ploviti u sve krajeve svijeta. Snaga moga trupa svima će ulijevati sigurnost.
Treće stablo doda:
– Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Svi će me vidjeti kako stojim na vrhu brda i govorit će da svojim granama dotičem nebesa.
Prošlo je nekoliko godina, a stabla su i dalje sanjarila o svojoj svijetloj budućnosti. Jednoga dana, u šumi se pojavila skupina drvosječa. Jedan od njih ugleda prvo stablo i reče:
– Ovo je stablo snažno. Prodat ću ga tesaru.

I počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Bilo je sigurno da će ga tesar istesati u kovčeg za blago.
Drugi drvosječa pokaže na drugo stablo i reče:
– I ovo je stablo snažno. Ponudit ću ga brodograditelju.
I drugo stablo bilo je sretno. Znalo je da je na putu da postane veliki brod.
Treći drvosječa zastane kod trećeg stabla. Ono se prestravi jer, ako ga posijeku, rasplinut će se svi njegovi snovi. Drvosječa ga razgleda sa svih strana i, ne rekavši ništa, zamahne sjekirom i posiječe ga.
Prvo stablo dospije k tesaru. Ovaj od njega načini jasle, smjesti ih u štalu i napuni sijenom.
Drugo stablo u rukama brodograditelja postade ribarskim čamcem.
Treće bi sasječeno u dva dugačka trupca i ostavljeno u mračnom skladištu.
Prošle su mnoge godine. Stabla su zaboravila svoje nekadašnje snove.
Jednoga dana u štalu se skloniše čovjek i žena. Žena ondje rodi djetešce i smjesti ga u jasle jer nije imala kolijevke.
Stablo zatreperi, osjetivši važnost trenutka, najvažnijeg trenutka u povijesti čovječanstva. Jasle su primile najveće blago na svijetu.
Prošlo je trideset godina. Jednoga dana skupina ljudi ukrca se na ribarski čamac i zaplovi jezerom. Digne se oluja i ljudi se u čamcu prestrašiše. Svi osim jednoga. On vjetru zapovijedi:
– Mir!
I oluja stade.
Tada stablo uvidje da u svome koritu nosi Kralja nad kraljevima.
Prošle su još tri godine.
Otvoriše se vrata spremišta i netko izvadi trupce koji su toliko godina ležali u mraku. Jedan čovjek ponese ih kroz ulice grada, a svi su mu se okupljeni rugali i udarali ga. Kada dospješe do vrha ogoljelog brežuljka, čovjeka pribiše na trupce složene u križ i uzvisiše ga da ondje umre.
U osvit nedjeljnog jutra, stablo uvidje da se toliko približilo nebesima da ga je sam Bog bio obgrlio.“
Nadam se da ste bar jednom imali vremena (to znači dulji vremenski period) razmišljati o svojim ciljevima, o svom životu i onome što želite biti.
Ne mislim toliko na zanimanje kojim se želite baviti, nego na pravi smisao vašeg života. Naravno, bitno je razmišljati o zanimanju kojim se želimo baviti jer smo svi dobili različite talente i proživjeli različite situacije u životu. Imamo i različitu motivaciju i preferencije, ali pravo pitanje je što želimo biti kad stavimo sa strane pitanje o zanimanju, kad zaboravimo one opipljive stvari, kad ogolimo dušu i razmišljamo o biti.
U čemu pronalazite smisao? Što vas motivira? Kako reagirate na neuspjeh? Jeste li svjesni svoje zadaće i svog poziva?
Čovjek ponekad postavi ciljeve koji nisu loši, ali ih ne uskladi sa svojim pozivom. Bog je čovjeku udahnuo dušu i u nju upisao stalnu čežnju za Njim. Čovjek može popunjavati pogrešnim stvarima tu čežnju jer ne zna definirati što je to što želi pa se može dogoditi da ide isključivo za opipljivim materijalnim stvarima, statusom u društvu, slavom, poznanstvima iz koristi. Međutim, ono što želi zapravo je biti u Božjoj blizini. Svi imamo isti poziv – poziv na svetost, a zanimanja su ta koja su različita.
Čovjek mora pronaći način kako, u okviru svog zanimanja i svakodnevnog života, odgovoriti na poziv na svetost, a poziv na svetost je poziv na susret s Bogom, a susret s Bogom smisao je života.
Nismo sami.
To dokazuje i molitva preko koje se povezujemo s Bogom.
Bog ne stvara “poluproizvod”, smeće koje ostavi samo. Bog stvara čovjeka koji, istina, pada i griješi zbog posljedica istočnog grijeha, ali je stvoren na sliku Božju (savršeno).
Upravo zbog toga, svaka promjena naših planova, neostvarivanje naših snova na način na koji smo zamislili, donosi nešto novo. Upoznamo sebe, zbližimo se s Bogom, dopustimo Bogu da intervenira u naš život jer on zna najbolje.
Lijepo je znati čime se želite baviti od malih nogu, lijepo se žrtvovati za taj cilj, puno učiti, raditi, napredovati, ali treba biti jako oprezan. Ja više ništa ne idealiziram. Ne smatram to ni nekim najboljim putem. Ako vi znate što želite biti odmalena, ne moraju to i drugi.
Prije ili kasnije svi se ciljevi mogu pretvoriti u kupnju većeg stana, kupnju stana na moru, kupnju boljeg automobila, kupnju još većeg stana, još boljeg automobila …
Zar je to sve? Samo se tome imamo nadati i težiti?
Ako je to samo to, onda mi se čini poprilično tužno i deprimirajuće.
Samo bogatstvo, uspjeh, napredovanje, rad, učenje nisu loši. Treba se truditi i raditi, ali problem je ako se sve svede na to.
Zato se ponekad treba podsjetiti tko smo i kamo idemo, pa i dopustiti promjenu planova. Više cijenim ljude otvorene Božjoj Providnosti ili nadahnuću, nego one koji su uprli u jedan cilj i ne znaju čitati znakove u svojem životu. Ovi drugi uglavnom su priznatiji u društvu.
Potrebno je dopustiti da nas motivira i nešto drugo osim tog našeg cilja o postajanju top menadžerom, primarijusom, glavnim glumcem ili glavnim dizajnerom. U konačnici, želimo li na Nebo ili u podzemlje? Smrt kao prijelazni oblik možemo odgađati, ali ona je realnost.
Teško se odmaknuti od onog što bismo mi nazvali neuspjehom i promašajem, ali taj neuspjeh treba gledati u puno širem kontekstu. Ne znamo od kakvih nas je problema i životnih pogrešaka Bog spasio na taj način ili koliko puta nam je pružio bolju opciju. Čovjek koji surađuje s Bogom svaki dan osluškuje je li na dobrom mjestu i treba li napraviti nešto izvan svojih okvira.
Jedini neuspjeh, promašaj ili pogreška u životu koja je fatalna i nepopravljiva je ne upoznavanje s Bogom ili okretanje leđa Bogu.
S tom činjenicom sve započinje, sve završava i iz nje se sve razvija. Između početka i kraja može biti puno filozofiranja i kretanja, ali ta se činjenica ne može promijeniti koliko god vam je dobro ili loše u životu, kojim se god poslom bavili, koliko god imali djecu koju volite, koliko god imali supruga ili suprugu koju volite, koliko god imali neku drugu osobu koju volite. Nikada nećete biti sretni i zadovoljni ako nemate Boga, premda imate sve od gore navedenog.
Zašto?
Zato što Bog jest smisao života.
“Usudite se sanjati velike stvari!” – papa Franjo
Do čitanja!










